Marketing
Govoriti je srebro a šutjeti zlato, reče ptica-rugalica ...
silence, photo by flickr
Govoriti je srebro a šutjeti zlato, kratka priča ...
Kip sv. Jana Nepomuka stajao je licem okrenut ulici, leđima prema rijeci.
Kažiprstom je pokrivao usne i ja upitah baku: Zašto?
Čuva tajnu ... odgovori mi ona i dodade: Govoriti je srebro ...
... a šutjeti zlato ...
Utopiše ga u rijeci, prema kraljevoj zapovjedi, zato kip sv. Jana Nepomuka obično postavljaju u blizini rijeke ... rekla mi je toga proljetnog dana dok su se nad rijekom smjenjivali oblaci i sunce, baš kao danas.
I narugala se mojoj dječjoj znatiželji, kao što je to često znala činiti:
Zašto, zašto ...
... za babino brašno ...
Jan Wolfin (1345 – 1393), rođen u malom češkom gradu Pomuku (koji je kasnije po njemu nazvan Nepomuk), bijaše ispovjednik kraljice Sofie, žene češkog kralja Vaclava IV. Kralj, ljubomoran na svoju lijepu ženu, zatraži od Jana da mu otkrije tajnu Sofijine ispovijedi, no Jan odbije. Šutio je i pod mukama, a tada ga kralj, praćen svojom svitom, obiđe u tamnici i po posljednji puta ga puta upita: Reći ćeš, ili ćeš umrijeti?
Izmučeni se Jan pokuša izvući lukavstvom, a možda se samo želio narugati svome mučitelju: Reći ću, no to što ću reći smije čuti samo jedan jedini živi stvor.
Kralj zapovjedi svojoj pratnji da iziđe iz Janove ćelije, ponadavši se kako će Jan samo njemu, u četiri oka, izdati Sofijinu tajnu. No, Jan se sagnu i tajnu prošapta u uho kraljeva psa. Razbješnjeli Vaclav tada se pretvori u Janova krvnika. Bakljom je palio ispovjednikovo tijelo, užetom stezao Janovo grlo, kliještima mu otvarao usta, no Janova usta ostadoše zapečaćena, Sofijinu je tajnu ponio u smrt. Po kraljevoj zapovjedi Jana oviše u jareću kožu i još živog baciše ga u Vltavu. Legenda veli kako je u tom trenutku rijeka presušila, a nad Janovim tijelom zablista i pade pet zvijezda ...
Mathias Rauchmuller, austrijski skulptor, izradio je 1683. godine bronzani reljef Jana Nepomuka. Reljef je postavljen na Karlov most nad Vltavom - vojnik u tamnici gladi kraljeva psa, u pozadini Vaclav po posljednji puta traži od Jana da mu izda tajnu, Janova ruka steže grančicu palme, simbol mučeništva, a stisnute usne šute ...
Dok sam stajala pred Janovim spomenikom, kad sam prvi puta bila u Pragu, turisti i Pražani u prolazu dodirivali su Janov spomenik, već izlizan od bezbrojnih dodira. Naime, postoji vjerovanje da će, ako dodirneš psa na reljefu, tvoja tajna zauvijek ostati skrivena. No, postoji i vjerovanje da će sv. Jan pomoći prevarenim muževima... ispričao nam je vodič . Posumnja li muž u ženinu nevjeru, mora usred noći doći do Janova spomenika i pred njim pasti na koljena. Tada će mu sv. Jan otkriti razloge ženine nevjere, prevareni će muž shvatiti kako i on snosi dio krivnje ... i brak će dobiti novu šansu.
Ukoliko preljubnica nije posjetila sv. Jana dan ranije, narugala bi se Aurela, moja ptičica-rugalica.
Zaklela se zemlja raju da se tajne sve izdaju ...
U cara Trajana kozje uši, tajna prestaje tajnom biti, čak i kad je šapneš u rupu koju si sama iskopala ...
Aurela nikada nije vidjela Prag, nije prešla Karlov most, nije dotaknula Janov reljef, no znala je svaki detalj ove priče, pa čak i to da su kraljicu Sofiju rastrgali lovački psi njezina kraljevskog muža. Sad, kad je odavno više nema, znam da je moja Aurela (hrv. Zlata) znala o šutnji i tajnama više no što mi je ikada rekla. I danas, dok stojim nad Aurelinom nadgrobnom pločom na kojoj piše samo njezino ime, godina rođenja i godina smrti, prebirem po Aurelinu srebru i zlatu, po onome što mi je govorila ... i onome što mi je prešutjela.
Nije puno govorila o sebi, radije mi je pripovijedala priče. Ona mi je prva ispripovijedala priče kojima se i danas vraćam. O ribaru i zlatnoj ribici, o Trnoružici, o Modrobradom i njegovoj sobi tajni, o rusalkama i vodenjacima, o maloj sireni koja je svoj lijepi glas i dugu zlatnu kosu žrtvovala radi neuzvraćene ljubavi. Pričala mi je i o svome djetinjstvu, o Kijevu i Dnjepru, o kalini i rjabini ... samo mi o svojoj ljubavi nikad pričala nije.
Sad, kad moje zlatne Aurele odavno više nema, u tišini koja me ovih dana okružuje, u mojim sjećanjima odjekuje srebro Aurelinih riječi, kotrljaju se srebrnjaci njezinih priča. Rusalka duge zlatne kose češlja, na obali neke duboke rijeke, Mala Sirena pleše a svaki je korak ružičastih stopala, kojima je riblji rep zbog ljubavi zamijenila, boli poput uboda noža ... nevjesta Modrobradog otvara tajna vrata, zlatna ribica ispunjava želje ribaru i ribarevoj ženi ... Trnoružica sniva stoljetni san na krevetu posutom ružinim laticama ...
U šutnji, koja mi je zbog upale glasnica propisana, u noćima u kojima me pohodi nesanica, posižem u duboku rijeku sjećanja, pokušavajući dohvatiti zlatno grumenje Aurelinih šutnji. Na dnu blistaju zlatni grumenčići bakinih neispričanih priča, nadohvat ruke ... a ipak nedohvatljivi.
Ljubila je, samo jednom, ljubila je Aurela nekoga tko njezine ljubavi nije bio vrijedan. Kad je to shvatila, otišla je, uzdignute glave i stisnutih usana, otišla ne osvrčući se ... A ipak, zauvijek je ostala u gradu u koji ju je ljubav dovela, ostala je daleko od grada u kojem je odrasla, daleko Dnjepra i mosta na kojem je jedne zime, dok bijaše djevojčica, prislonila usne na zamrznutu ogradu.
Jednom ću i ja otići do Kijeva, potražiti to mjesto na toga ogradi mosta ... i dotaknuti ga, da saznam Aureline tajne.
Da, ukoliko te ne preduhitrim, djevojčice ... narugala bi mi se, da me može čuti.
Eh, da me može čuti ...
... rekla bih joj da još uvijek u sebi osluškujem njezine priče, ispričane i neispričane ...
Jan Nepomucky monument, Prague
Everybody have you heard
He’s gonna buy me a mockingbird
And if that mockingbird don’t sing
He’s gonna buy me a diamond ring
And if that diamond ring don’t shine
He’s gonna surely break this heart of mine ...
Post je objavljen 17.03.2009. u 23:59 sati.