Marketing
Stara fotografija, kraj priče ...
vintage postcard, roses
thanks for upload, lazy
(prethodni nastavak)
Bruno se vratio s prijateljeva ukopa, i tada se on i Emilija prvi puta ozbiljno posvadiše.
Kada ga je upitala za okolnosti prijateljeve smrti, Bruno se ljutito obrecnu: Ništa me ne pitaj. Da sam znao to što znam sada, ne bih mu otišao na sprovod.
Kako možeš reći nešto tako okrutno? uzrujala se Emilija. Spominjao si da ste do prije par godina bili bliski poput braće ...
Ne pominji ga, rekao sam ti! izderao se Bruno.
Kukavička mizerija, prerezao si je žile poput nekog pedera ...
A i bio je peder, samo ja budala to nisam vidio, dok su svi drugi znali ... i tko zna što zamišljali o našem prijateljstvu ...
Više od grubosti prema njoj, Emiliju je pogodila Brunina uskogrudost, zaboljela ju je činjenica da je zanijekao prijateljstvo i odrekao se mrtvog prijatelja, da se brinuo samo o tome što će drugi misliti. Uz to, Emilija nije dijelila Bruninu bigotnost, za nju je ljubav bila ljubav, ona je vjerovala da u ljubavi svatko ima pravo na izbor.
Iako se Bruno kasnije ispričao zbog svoje naglosti, odbio je sva Emilijina nastojanja da o tome razgovaraju. Pošto je Brunu voljela, Emilija je pokušala pronaći olakšavajuće okolnosti: Možda ga je zaboljelo to što mu se prijatelj nikada nije povjerio ...
No, izrečeno, a još više ono prešućeno, između njih dvoje ispriječilo se poput sjene.
Povodi za svađe bili su sve češći, a svađa se najčešće zapodjevala oko Emilijina posla. Bruno je insistrao da Emilija napusti posao i posveti se obitelji koju su namjeravali stvoriti.
Ali ja volim svoj posao ... želim doprinosti kućnom budžetu i vjerujem kako žena treba zadržati svoju neovisnost da bi mogla biti partner mužu ... rekla mu je. Uz to, zar misliš da ne bih bila sposobna uskladiti obitelj i posao?
Očito ti mene smatraš nesposobnim da ja brinem o obitelji, kao što bi to pravi muškarac trebao činiti, uzvratio je Bruno. Neovisnost? Ne bi ti razmišljala o neovisnosti da me doista voliš ... Ili možda sumnjaš volim li ja tebe, pa želiš sačuvati 'odstupnicu'?
Oboje izrekoše teške riječi. On je rekao njoj kako počinje sumnjati u njezinu ljubav, a ona njemu da će promisliti želi li ga za oca svojoj djeci.
Teške su riječi pale, a zatim je na obje strane zavladala šutnja.
...
Na sreću, uskoro su se radovi na kući zahuktali i to je zaokupilo svu njihovu pozornost. Bruno se trudio 'izgladiti stvari', prihvaćao je svaku Emilijinu ideju o adaptaciji kuće bez uobičajenog prigovaranja. Iako bi joj bilo draže da su mogli o svojim idejama raspravljati i dogovarati se, Emilija je to prihvatila kao znak dobre volje.
Jedne su im se večeri, dok su se vraćali u svoj stan, ruke dodirnule, slučajno ili ne, tko zna ... Te su noći strastveno vodili ljubav, a sutradan se Bruno s posla vratio s velikim buketom crvenih ruža i teškom zlatnom narukvicom. Od toga ju je dana počeo obasipati poklonima. Brunini pokloni bili su nametljivo raskošni a to je odbijalo Emiliju, to joj je ličilo na kupovanje ljubavi no nije imala srca odbiti ga kad bi došao s pomno odabranim poklonom, očekujući njezinu reakciju snuždena lica. Slutila je da se iza Brunine bahatosti krije nesigurnost, željela mu je reći da može u nju biti siguran, no on joj nije pružao priliku za to.
Znao je da ona voli ruže, pa bi nakon svake razmirice Emilija zatekla sobu ispunjenu ružama. Nju bi više veselila jedna jedina ruža i iskreni razgovor. Kamo to vodi? upitala ga je. Zar misliš da da sve možeš kupiti poklonima? I da sve nesuglasice možemo riješti seksom?
Nemoj samo reći da ti nisi uživala ... odgovorio je.
Emilija je shvatila da je ulovljena u ružnu igru uzajamnog optuživanja, burnih svađa i još burnijih noćnih 'mirenja'. Da, uživala u Bruninu zagrljaju, no kad bi se razdvojili na Bruninu bi se licu licu opet pojavio onaj izraz likovanja koji je tako mrzila. Pomišljala je kako mora otići prije no što počne samu sebe prezirati, no, još uvijek ga je voljela, još uvijek je vjerovala: On me voli, voli me na jedini način na koji zna voljeti ...
...
Početkom decembra uselili u se u staru kuću koja je adaptacijom dobila novi sjaj. Kuću je Bruno opremio skupim namještajem a vrtnu je sjenicu dao ustakliti. Ustakljeni grijani zimski vrt bio je njegov božićni poklon Emiliji, poklon pomirenja nakon još jedne od svađa.
Na Silvestrovo je počeo padati gusti snijeg, a u Emilijinu zimskom vrtu cvjetale su orhideje, kamelije, azaleje i ruže. Emilija je sjedila na klupici, držeći opet u ruci staru fotografiju, onu koju je proljetos pronašla na tavanu.
Što li je bilo s njima? pomislila je gledajući par na fotografiji.
Jesu li ostali zajedno, jesu li se konačno uspjeli pogledati u oči? upitala se.
Vrata staklenika se otvoriše, Bruno je stajao na pragu.
A mi ... reče Emilija, i sebi i njemu.
Što će biti s nama?
...
Epilog ( ili, umjesto tri točke ... )
Što će biti s nama? ponovila je.
Jednom, pa još jednom ...
Bruno se uplašio kad je nastavila ponavljati to pitanje, opet i opet, u beskraj ... poput neke očajničke litanije: Što će biti s nama? Što će biti s nama? Što će biti s nama? Što će biti s nama?
Što će biti s nama ...
To više nije bilo pitanje, bila je to tužaljka, monotona, beskrajno tužna ...
Potpuno izgubivši vezu s realnošću, Emilija je nastavila izgovarati to pitanje, sve tiše i tiše, njišući se poput duševnog bolesnika ili napuštenog djeteta.
Bruno pade na koljena, obujmi Emiliju u zagrljaj. Očajnički poželi odgovoriti na pitanje koje je se u njegovoj svijesti pretvorilo u vrisak:
Što će biti s nama?
Poželi reći kako će se sve promijeniti, kako je shvatio da im je ovo posljednja šansa. Učinit ću sve ... sve ...
Sve ću učiniti, samo da Emilija bude sretna ...
Sve? Čak i to da je pustiš otići?
U Bruni buknu bijes na samoga sebe, kad je začuo to pitanje u svojoj svijesti, tako jasno, kao da ga je postavio netko drugi, a ne on sam.
Emilija se u njegovu naručju prestade njihati, ukoči se kao da osluškuje.
U Bruni nešto puče, prelomi se ... i on reče: Da!
Da, Emilija, učinit ću sve ... sve ću učinit da bi ti bila sretna. Čak i to da te pustim otići ...
Dok su ga Emilijine ruke grlile, Bruno je podiže u naručje i ponese prema kući koja je blistala u novogodišnjim svjetlima ...
...
Na podu zimskog vrta ostade ležati stara crno bijela, izbledjela fotografija.
Dok je s obližnjeg tornja iskucavala ponoć, lica na fotografiji okrenuše se jedno drugomu, pogledaše se u oči ...
A potom, s zadnjim otkucajem sata, izbledješe i nestadoše.
Post je objavljen 09.03.2009. u 00:01 sati.