Marketing
Stara fotografija, 1. dio priče ...
Lovers, photoart by Zes
thanks for upload, lazy
Ona je gledala u objektiv, smiješeći se, On je gledao u Nju.
Njezin je pogled bio stidljiv, napola skriven pod dugim trepavicama, u Njegovu se pogledu, uz nježnost, ogledala i želja za posjedovanjem .
Sišavši s tavana, Emilija odloži fotografiju i ode u kupaonicu. Ruke su joj bile prašne, kosa puna paučine. U napuklom ogledalu, uz slabo svjetlo male svjetiljke, Emiliji se vlastito lice učini blijedim.
Nije ni čudo , pomisli smiješeći se. Nismo noćas ni trenuli, ljubili smo se do svitanja ...
Emilija i Bruno bili su još uvijek u medenom mjesecu.
Umjesto da otputuju na neku egzotičnu destinaciju, odlučili su taj novac uložiti u kuću. Početkom zime, par mjeseci prije vjenčanja, pronašli su i kupili staru kuću s malim vrtom. Prvobitna im je namjera bila kuću srušiti i graditi novu. No, Emilija se u tu kuću i vrt zaljubila na prvi pogled. Mogla je zamisliti sebe i Brunu na klupi pod starom sjenicom, kako sjede zagrljeni i gledaju djecu koja se u vrtu igraju.
Rekonstrukcija će nas koštati više nego da rušimo i gradimo novu, rekao je racionalni Bruno. No, morao je priznati da šarm stare kuće ni njega nije ostavio ravnodušnim. Nije ga trebalo puno nagovarati, on bi svojoj ljupkoj nevjesti ispunio svaku želju, a kao uspješni mladi menadger zarađivao je dovoljno da si priušti takav trošak. I on je već zamišljao Emiliju u svom zagrljaju na klupici pod vrtnom sjenicom. Još da je samo uspije nagovoriti da ostavi posao i posveti se samo njemu i djeci koju su namjeravali začeti što prije.
Kuću su kupili u januaru, pa je poslije toga, zaokupljeni pripremom vjenčanja, više nisu obilazili. Vjenčali su se prvog dana ožujka i sad su, tijekom medenog mjeseca, svakog poslijepodneva iz svog stana u centru grada dolazili u staru kuću na periferiji. Prije no što nastupi 'stampedo' majstora, Emilija je željela pažljivo pregledati svaki kutak kuće i vrta, izabrati i sačuvati neke od stvari koje su raniji vlasnici ostavili na tavanu.
Što će ti ta stara krama? rekao je Bruno, no kad ga je odvela u vrt i pokazala mu malog mramornog anđelka, skrivenog iza ružina grma i obraslog mahovinom, složio se s njom:
Sudeći po ovome i na tavanu bi se moglo kriti vrijednih stvari. Razgovarat ću s poduzetnikom i odložiti početak radova na mjesec dana. Ljeto je tek pred nama, bit će dovoljno vremena, no za svaki slučaj, ugovorom ću ga obvezati da radove dovrši do početka decembra ...
Jer, želim ovdje s tobom proslaviti naš prvi Božić.
Toga se petka Emilija do stare kuće dovezla sama, Bruno je morao otputovati u svoj rodni grad, na pokop prijatelju iz djetinjstva. Nisi ga poznavala, rekao je Emiliji. Umjesto depresivnog vikenda s ožalošćenim neznancima, radije ostani ovdje i prekapaj po tavanu stare kuće, kao što si i namjeravala.
Uspio ju je nagovoriti da ne otputuje s njim pa se Emilija toga subotnjeg prijepodneva odvezla do stare kuće, prošetala se praznim sobama a potom popela na tavan. Uskliknula je od ushićenja i zapljeskala rukama poput djeteta koje je otkrilo škrinju s blagom. Tavan je bio prepun dragocjenosti: staro antikno ogledalo u pozlaćenu okviru, par ljupkih bidermajerskih fotelja koje bi se mogle restaurirati, nekoliko prašnih ulja s motivima ruža ... A tad je u dnu tavana ugledala pisaći stol od trešnjeva drveta, s vitkim izvijenim nožicama i nizom malih ladica. Žarulja u tavanskoj svjetiljci bila je pregorjela, a Emilija nije ponijela baterijsku lampu. Ipak, uspjela je otvoriti neke od ladica pisaćeg stola. Sve bijahu prazne, samo je na dnu jedne ležala fotografija: njegov je pogled nastojao uloviti Njezin, dok su je Njegove su je ruke grlile. Usne je priljubio uz njezin obraz, a ona se privila uz Njega.
Ustvari, Njegove je ruke stežu u zagrljaj, kao da je ne žele nikada ispustiti ... pomislila je Emilija gledajući fotografiju.
Odjednom je obuze snažan osjećaj čežnje i ona posegnu za mobitelom.
Sretno sam stigao, ne brini ... javio joj se Bruno.
Ako se riječ sreća može upotrijebiti u ovakvoj prilici ...
Njegovi su roditelji posve skršeni, Edo im je bio jedinac. Nisam se uspio obraniti od njihovih insistiranja, nisu dozvolili da odsjednem u hotelu. Smjestiše me u Edinu sobu, moram priznati da je to pomalo jezovit osjećaj ...Ukop je danas poslijepodne, a ja sam im morao obećati da ću ostati do kraja vikenda ...
Oprosti, no nisam ih mogao odbiti, Edo i ja bili smo prijatelji od djetinjstva, a njegove starce znam odkad se pamtim ...
Bruno rijetko popušta nagovaranjima, začudi se Emilija zaklopivši mobitel. No, vjerojatno je pristao zbog okolnosti u kojima je njegov prijatelj umro ... Naime, Bruno joj je u telefonskom razgovoru rekao kako se vjerojatno radilo o samoubojstvu. Šuška se da se Edo ubio zbog nesretne ljubavi ...
Volio sam ga kao brata, no Edo je oduvijek bio slabić, dodao je.
Emiliju je zasmetala ta nota okrutnosti u Bruninim riječima, no odlučila je ne komentirati.
Samo bismo se porječkali, pomislila je.
Pošto je toga jutra ispraćala Brunu, Emilija nije nije stigla doručkovati, samo je skuhala kavu i usula je u termosicu. Vani je bilo još uvijek svježe, no proljetno je sunce obasjavalo vrt i mamilo je van. Odlučila je popiti kavu i popušiti cigaretu na klupi pod starom sjenicom u dnu vrta, kraj mramornog anđelka obraslog mahovinom i bršljanom.
Još samo ovu, rekla je sama sebi, vadeći cigaretu iz kutije. Brune nema, pa neće primijetiti da sam pušila...
Uz to, željela je na danjem svjetlu podrobnije razgledati fotografiju koju je pronašla na tavanu.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 07.03.2009. u 07:01 sati.