Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ona je gledala u objektiv, smiješeći se, On je gledao u Nju.
Njezin je pogled bio stidljiv, napola skriven pod dugim trepavicama, u Njegovu se pogledu, uz nježnost, ogledala i želja za posjedovanjem .
Sišavši s tavana, Emilija odloži fotografiju i ode u kupaonicu. Ruke su joj bile prašne, kosa puna paučine. U napuklom ogledalu, uz slabo svjetlo male svjetiljke, Emiliji se vlastito lice učini blijedim. Nije ni čudo , pomisli smiješeći se. Nismo noćas ni trenuli, ljubili smo se do svitanja ...
Emilija i Bruno bili su još uvijek u medenom mjesecu.
Umjesto da otputuju na neku egzotičnu destinaciju, odlučili su taj novac uložiti u kuću. Početkom zime, par mjeseci prije vjenčanja, pronašli su i kupili staru kuću s malim vrtom. Prvobitna im je namjera bila kuću srušiti i graditi novu. No, Emilija se u tu kuću i vrt zaljubila na prvi pogled. Mogla je zamisliti sebe i Brunu na klupi pod starom sjenicom, kako sjede zagrljeni i gledaju djecu koja se u vrtu igraju. Rekonstrukcija će nas koštati više nego da rušimo i gradimo novu, rekao je racionalni Bruno. No, morao je priznati da šarm stare kuće ni njega nije ostavio ravnodušnim. Nije ga trebalo puno nagovarati, on bi svojoj ljupkoj nevjesti ispunio svaku želju, a kao uspješni mladi menadger zarađivao je dovoljno da si priušti takav trošak. I on je već zamišljao Emiliju u svom zagrljaju na klupici pod vrtnom sjenicom. Još da je samo uspije nagovoriti da ostavi posao i posveti se samo njemu i djeci koju su namjeravali začeti što prije.
Kuću su kupili u januaru, pa je poslije toga, zaokupljeni pripremom vjenčanja, više nisu obilazili. Vjenčali su se prvog dana ožujka i sad su, tijekom medenog mjeseca, svakog poslijepodneva iz svog stana u centru grada dolazili u staru kuću na periferiji. Prije no što nastupi 'stampedo' majstora, Emilija je željela pažljivo pregledati svaki kutak kuće i vrta, izabrati i sačuvati neke od stvari koje su raniji vlasnici ostavili na tavanu. Što će ti ta stara krama? rekao je Bruno, no kad ga je odvela u vrt i pokazala mu malog mramornog anđelka, skrivenog iza ružina grma i obraslog mahovinom, složio se s njom: Sudeći po ovome i na tavanu bi se moglo kriti vrijednih stvari. Razgovarat ću s poduzetnikom i odložiti početak radova na mjesec dana. Ljeto je tek pred nama, bit će dovoljno vremena, no za svaki slučaj, ugovorom ću ga obvezati da radove dovrši do početka decembra ...
Jer, želim ovdje s tobom proslaviti naš prvi Božić.
Toga se petka Emilija do stare kuće dovezla sama, Bruno je morao otputovati u svoj rodni grad, na pokop prijatelju iz djetinjstva. Nisi ga poznavala, rekao je Emiliji. Umjesto depresivnog vikenda s ožalošćenim neznancima, radije ostani ovdje i prekapaj po tavanu stare kuće, kao što si i namjeravala.
Uspio ju je nagovoriti da ne otputuje s njim pa se Emilija toga subotnjeg prijepodneva odvezla do stare kuće, prošetala se praznim sobama a potom popela na tavan. Uskliknula je od ushićenja i zapljeskala rukama poput djeteta koje je otkrilo škrinju s blagom. Tavan je bio prepun dragocjenosti: staro antikno ogledalo u pozlaćenu okviru, par ljupkih bidermajerskih fotelja koje bi se mogle restaurirati, nekoliko prašnih ulja s motivima ruža ... A tad je u dnu tavana ugledala pisaći stol od trešnjeva drveta, s vitkim izvijenim nožicama i nizom malih ladica. Žarulja u tavanskoj svjetiljci bila je pregorjela, a Emilija nije ponijela baterijsku lampu. Ipak, uspjela je otvoriti neke od ladica pisaćeg stola. Sve bijahu prazne, samo je na dnu jedne ležala fotografija: njegov je pogled nastojao uloviti Njezin, dok su je Njegove su je ruke grlile. Usne je priljubio uz njezin obraz, a ona se privila uz Njega.
Ustvari, Njegove je ruke stežu u zagrljaj, kao da je ne žele nikada ispustiti ... pomislila je Emilija gledajući fotografiju.
Odjednom je obuze snažan osjećaj čežnje i ona posegnu za mobitelom. Sretno sam stigao, ne brini ... javio joj se Bruno. Ako se riječ sreća može upotrijebiti u ovakvoj prilici ...
Njegovi su roditelji posve skršeni, Edo im je bio jedinac. Nisam se uspio obraniti od njihovih insistiranja, nisu dozvolili da odsjednem u hotelu. Smjestiše me u Edinu sobu, moram priznati da je to pomalo jezovit osjećaj ...Ukop je danas poslijepodne, a ja sam im morao obećati da ću ostati do kraja vikenda ...
Oprosti, no nisam ih mogao odbiti, Edo i ja bili smo prijatelji od djetinjstva, a njegove starce znam odkad se pamtim ...
Bruno rijetko popušta nagovaranjima, začudi se Emilija zaklopivši mobitel. No, vjerojatno je pristao zbog okolnosti u kojima je njegov prijatelj umro ... Naime, Bruno joj je u telefonskom razgovoru rekao kako se vjerojatno radilo o samoubojstvu. Šuška se da se Edo ubio zbog nesretne ljubavi ...
Volio sam ga kao brata, no Edo je oduvijek bio slabić, dodao je.
Emiliju je zasmetala ta nota okrutnosti u Bruninim riječima, no odlučila je ne komentirati. Samo bismo se porječkali, pomislila je.
Pošto je toga jutra ispraćala Brunu, Emilija nije nije stigla doručkovati, samo je skuhala kavu i usula je u termosicu. Vani je bilo još uvijek svježe, no proljetno je sunce obasjavalo vrt i mamilo je van. Odlučila je popiti kavu i popušiti cigaretu na klupi pod starom sjenicom u dnu vrta, kraj mramornog anđelka obraslog mahovinom i bršljanom. Još samo ovu, rekla je sama sebi, vadeći cigaretu iz kutije. Brune nema, pa neće primijetiti da sam pušila...
Uz to, željela je na danjem svjetlu podrobnije razgledati fotografiju koju je pronašla na tavanu.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
