Marketing
Preludij za poslijepodne jednoga Fauna, kratka priča
Barberini Faun, djelo nepoznatog antičkog skulptora
Prélude a l'apres-midi d'un faune ...
Njegov je slučajni suputnik izišao na prvoj stanici, a on je ostao sam u kupeu polupraznog vlaka.
Točkovi zakloparaše i vlak ponovo krenu. Laptop, koji je ponio kako bi skratio vrijeme putovanja i uzput obavio dio nagomilanog posla, ostao je ležati na sjedištu prekoputa. Stjepan se nagnu prema prozoru, promatrajući pejzaž koji je promicao.
Godina je tek zakoračila u ožujak, grane drveća bile su još uvijek gole, a ipak, tek propupale cicamace na grančicama vrba svjedočile su da su se proljetni sokovi već pokrenuli. Dok je vlak odmicao ravnicom, na plavo se nebo navukoše oblaci i proljetna kiša orosi staklo na prozoru. Grijanje u kupeu nekontrolirano se pojača, prozori kupea se zamagliše. Stjepan ustade, skide sako i ostade u crnoj rolki, protegne se i gonjen nekim nemirom zaviri u hodnik. Nigdje nikoga, kao da sam danas jedini putnik u čitavom vlaku, pomisli. No, to mu je godilo, nitko mu nije ometao lijepe misli.
Vrati se na sjedište do prozora. Namjeravao je dlanom obrisati maglicu kondenziranu na staklu, kako bi kroz prozor mogao promatrati proljetne prizore. Umjesto toga, kažiprst mu na zamagljenom prozoru nacrta konturu srca.
Baš kao neki zaljubljeni teenager, pomisli i tiho se nasmija sam sebi.
Dok se sunce nad ravnicom poigravalo s oblacima, Stjepana ispuni osjećanje iščekivanja i poleta, učini mu se da bi mogao, poput 'supermena', pogurati vlak ne bi li u trenutku stigao na odredište. No, preostala su mu još gotovo dva sata vožnje i on se stade premišljati: Možda da odem do vagon restorana i popijem kavu?
Nakon kraćeg kolebanja odustade, želio je sačuvati to lijepo proljetno osjećanje koje ga je obuzimalo. Sve su brige ostale iza njega tamo u gužvi metropole, sve čemu se veselio bilo je pred njim, svakog trenutka sve bliže i bliže. Naslonio se na naslon sjedišta i dalje uživajući u preplitanju lijepih sjećanja i iščekivanja.
U tome trenutku oglasi mu se mobitel.
Gdje si? glasila je poruka.
Smiješeći se, on napisa ime stanice u koju je vlak upravo ulazio i dodade:
Ne mogu dočekati da stignem k Tebi!
...
Kad je vlak ušao u stanicu i stao, Stjepan otvori prozor kako bi se pregrijani kupe rashladio i prozračio.
Na peronu, baš pod prozorom njegova kupea, dvoje se ljudi opraštalo. On bijaše visok i prosjed, a ona oniža i tamnokosa, ona je ispraćala njega. Poljubiše se, ovlaš se dotičući usnama, a potom se ženini prsti načas grčevito uhvatiše ovratnika muškarčeva kaputa. Iako bi svaki površni promatrač taj poljubac procijenio kao poljubac dvoje rođaka, prijatelja ili poznanika, Stjepan je u trenutku shvatio - to se opraštaju ljubavnici.
I dok je vlak kretao, Stjepana odjednom obuze osjećanje 'već viđenog'.
Ne nije to samo dejavu, nije to samo već viđeno nego i 'već doživljeno', reče sam sebi.
Da, upravo je tako Slavica njega ispraćala. Poljubila bi ga na peronu i smješila mu se dok bi joj prsti grčevito stezali ovratnik njegove jakne.
A meni je, glupanu, trebalo pola godine dok nisam shvatio koliko joj teško padaju ti rastanci ... i još pola godine da je nagovorim da se ne rastajemo na peronu nego na njezinu pragu ...
Vlak je kretao a Stjepan je s prozora promatrao lice mlade žene koja je ostala na peronu. Nije zaplakala, no izraz njezina lica govorio je sve i Stjepan shvati - svjedočio je konačnom rastanku.
...
Stanica i žena koja je još uvijek stajala na peronu izgubiše se Stjepanu iz vida.
On ponovo sjedne na sjedište uz prozor a lice žene s perona još mu je uvijek lebdjelo pred očima. Nije ni po čemu ličila Slavici, pa ipak taj pogled i pokret kojim je u zadnjem trenutku posegnula za ovratnikom ljubavnikova kaputa bili su Slavičini.
Slobodno?
Pitam je l' slobodno?
Na vratima kupea stajao je prosjedi muškarac, onaj koga je Stjepan malo prije gledao kako se oprašta. Odmjerivši ga, Stjepan procjeni da mu je taj muškarac vjerojatno vršnjak, obojica su bili prosjedi, obojica slične visine i vitke građe, čak su im i sakoi, ispod kojih su obojica nosili crne rolke, bili sličnog kroja i dezena.
Stjepan na trenutak zamisli sebe 'u njegovoj koži':
Ne, ne bih to mogao podnijeti, iskočio bih iz vlaka, zgrabio je zagrljaj ...
Ne mogu više svoj život zamisliti bez nje ...
Pri pomisli na rastanak sa Slavicom jednjak mu se zgrči i odjednom mu se učini da se čitav svijet smračio, da je proljeća zauvijek nestalo.
Slobodno je, izvolite ...
Oprostite, nešto sam se zamislio, pa vas nisam odmah čuo .... reče Stjepan, prenuvši se.
Neko su vrijeme sjedili u tišini a zatim Stjepan začu kako njegov 'dvojnik' uzdahnu, iz dubine pluća, pa reče promuklim glasom:
Nikad nisam shvaćao onu kletvu - imao pa nemao ... a sad je savršeno dobro razumijem ...
A da nas dvojica odemo na jedno piće? reče Stjepan.
Buffet je u susjednom vagonu, a meni se čini da bi nam obojici piće godilo ...
Hvala vam na pozivu, odgovori mu suputnik.
Nažalost, odbit ću. Prestao sam piti prije 15-ak godina, a da sad popijem čašicu, ne bih se mogao zaustaviti dok se ne napijem namrtvo ...
...
Točno u podne vlak je stigao na odredište. Stjepan je žurno, gotovo trčeći, sišao s perona i pozvao taksi. Za 15-ak minuta bio je pred Slavičinim vratima. Otvorila mu je gotovo u istom trenutku kad je pozvonio.
Zgrabio ju je i zagrlio grčevito kao da mu je netko namjerava oteti iz zagrljaja.
Polako, polako ... rekla je ljubeći ga.
Ne namjeravam nikamo pobjeći ... barem ne bez Tebe ...
photo by flickr
ako se ikada budemo rastajali, Jedini,
nemojmo oproštajna pisma pisati.
poljubimo se posljednji put,
poljubimo se tako
da se Zemlja zaustavi,
Zvijezde s nebeskog svoda nestanu,
Mjesec zgasne i Sunce se
utrne ...
poljubimo se posljednji put,
Ljubljeni ...
... i prestanimo
disati ...
Post je objavljen 03.03.2009. u 15:11 sati.