Marketing
Stara fotografija, 2. dio priče ...
vintage photos
... željela je na danjem svjetlu podrobnije razgledati fotografiju koju je pronašla na tavanu.
(prethodni nastavak)
...
Bila je to jedna od onih starinskih, crno bijelih, naknadno ručno bojanih fotografija, izbledjela od vremena.
Uškrobljeni ovratnik muškarca, ženina frizura i stil njezine haljine, par s fotografije smještali su negdje u 30-te godine 20-og stoljeća. Zagledavši se u fotografiju, Emilija pomisli kako bi joj žena s fotografije mogla biti prabaka. Slične crte lica, krupne oči, tamna kovrčava kosa, izražene obrve, mala srcolika usta ...
Mogla bih to biti ja ... pomisli Emilija ... da sam se rodila početkom prošlog stoljeća.
Gledajući fotografiju, Emilija osjeti kako je preplavljuje val tjeskobe i zapita se: Zašto?
Na fotografiji nije bilo ničega što bi opravdavalo to njezino tjeskobno osjećanje.
Dvoje ljudi ... Supružnici ... ili možda ljubavnici?
Obraz uz obraz ... On gleda u nju, stežući je u zagrljaju, svaki bi promatrač rekao da je gleda zaljubljeno, s obožavanjem. Njezino se tijelo prepušta njegovu, no njezin pogled ...
Njezin pogled liči na pogled ulovljene srne ...
Bruno bi podrugljivo rekao: He he he, glupost ...
Vjerojatno joj je fotograf rekao nek' gleda ustranu, radi 'umjetničkog efekta', rekao bi Bruno ... pomisli Emilija.
Emilija je voljela Brunu, no unatoč zaljubljenosti, ponekad bi je iritirala njegova sklonost podrugivanju i nedostatak mašte. A Bruno se često znao podrugnuti Emilijinoj bujnoj mašti, umjetničkim sklonostima, njezinoj nepraktičnoti i 'pretjeranoj' emocionalnosti. Ženska posla ... rekao bi, a Emilija nije bila sigurna šali li se on to ili misli ozbiljno, nije znala što uraditi - naljutiti se ili narugati tom njegovom patroniziranju.
Ponekad bi se pitala koliko ga stvarno poznaje, koliko on poznaje nju.
Ona je žudila upoznati njegove misli, nade, snove, a on bi uvijek ustuknuo od takvih razgovora. Ona se njemu željela otvoriti potpuno, povjeriti mu svoja razmišljanja, priznati mu svoje tajne želje i nadanja, pustiti ga da uđe u najdublje kutke njezine duše. A on bi tada obično razgovor skrenuo na šalu ili bi posegnuo samo za njezinim tijelom. Emilija je bila strastvena, voljela je 'voditi ljubav' s Brunom, no za nju je seks ipak bio samo dio njihove veze. Razočaravalo ju je, a ponekad i plašilo to što Bruno njihov odnos svodi na seks i površne razgovore. Voljela ga je, pa se tješila kako se radi samo o razlici između 'muškog' i 'ženskog' načina reagiranja ... i pribojavala se, istodobno, da se radi o dubljoj razlici, o suprotnosti dvaju različitih svjetonazora, dvaju različitih načina postojanja ...
Suprotnosti se privlače ... u početku ... rekao je Emiliji njezin ujak, kad mu je predstavila Brunu.
Pošto je rano ostala bez oca, ujak Albert je u Emilijinu djetinjstvu preuzeo ulogu očinske figure. Neženja i boem, mnogo stariji od svoje sestre, Emilijine majke, ujak Albert je, dok je Emilija rasla, bio njezin oslonac, povjerenik i 'rame za plakanje'. Iako ništa nije rekao protiv Brune, Emilija je osjetila uzajamnu antipatiju koja se između njih dvojice odmah stvorila. Kad ju je na vjenčanju, umjesto oca, ujak doveo do oltara gdje ju je čekao Bruno, Emiliji se učinilo da je ujakova ruka zadrhtala, kad ju je 'predavao' mladoženji.
...
Emilijine se misli ponovo vratiše fotografiji: Ne može se reći da u njegovome pogledu nema ljubavi ... No, to je ljubav lovca prema lovini ...
U tom je pogledu toliko likovanja ...
... kao u mačka koji se poigrava ulovljenom pticom ...
Emilija sklopi oči i okrenu lice prema suncu koje je obasjavalo klupicu na kojoj je sjedila. Topli je sunčevi zraci pomilovaše po usnama, obrazima i vratu ... i prizvaše sjećanja: Ispod spuštenih kapaka Emilija odjednom ugleda Brunin pogled - gledao ju je s divljenjem. Dugo je sve ostalo samo na gledanju, iako je Bruno bio nestrpljiv. Emilija se dugo kolebala, no ne stoga što je koketirala, već stoga što nije bila sigurna u svoje osjećaje. Kad se prvi puta svukla pred njim, kad je konačno bila sigurna da želi njegov zagrljaj, osjetila je kako je Brunin pogled istodobno i miluje i žari, osjećala je vrelinu toga pogleda i ispod spuštenih trepavica.
A onda, u trenutku kad je ušao u nju, kad mu se potpuno otvorila, Emilija je podigla trepavice i svojim pogledom potražila njegov.
U Bruninu je pogledu bilo toliko likovanja da se lecnula ...
A potom je plima nježnosti, strasti i uživanja koja ju je preplavila odagnala taj likujući Brunin pogled iz njezina sjećanja ...
(nastavak slijedi)
...
Dodatak: 8. mart
Kruh i ruže
Pravo glasa u Europi prve su, 1906. godine, izborile Finkinje.
Slijedile su Norvežanke, 1913., Dankinje 1915., Nizozemke i Ruskinje, 1917., a žene u Hrvatskoj pravo izlaska na izbore dobile su nakon II. svjetskog rata.
U Švicarskoj žene glasaju tek od 1971. godine.
O ženama je toliko toga rečeno. Toliko istina ... i toliko besmislica.
Budi lijepa ... i šuti, na primjer.
Žene su dugo šutjele. Djelomično zato što su i same povjerovale u te besmislice, više stoga što su im 'zatvarali' usta, podcjenjivanjem, zastrašivanjem, pa i udarcima.
Čak i kad su im poklanjali ruže, muškarci su tvrdili žene nisu sposobne zarađivati za 'kruh svagdašnji', niti odlučivati o 'sjetvi i žetvi'.
A onda se konačno začuo i ženski glas: I žena je čovjek!
Tada je to bila revolucionarna ideja. Nažalost, i danas se još uvijek mnogi oglušuju na činjenicu da je svako ljudsko biće, bez obzira na spol, prvo čovjek s pravom na ljudsko dostojanstvo, a tek potom muškarac ili žena.
Sretan vam 8. mart, sestrice!
We can fly, mile moje.
P. S. Vodite računa iz čijih ćete ruku danas primati ruže.
Ruža je ruža je ruža ...
Iako tvrde da bi mirisala i kad se ne bi ružom zvala, ipak je bitno da ruža zna svoje ime ...
Da ne zaboravi mirisati, i da zna trnje upotrijebiti, kad zatreba ...
Post je objavljen 08.03.2009. u 00:01 sati.