Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Jeste li znali da je čuvena 'Für Elise' zapravo napisana za ...
... Therese?
Bethoveenov nečitak rukopis prevario je prepisivača pa je on Therese pročitao kao Elise.
...
Für Therese
Zimska je kiša padala uporno, monotono.
Kišne kapi cijedile su se s brezovih grančica, pokisli su vrapci šutjeli skriveni u granama japanske dunje. Bilo je to ono vrijeme u godini kada je zima na izmaku i ono doba dana kada je suton na pomolu, vrijeme kao stvoreno za sjetu. Veljači je preostao još samo jedan dan, a i taj posljednji bližio se kraju.
Tereza je, ne paleći svjetla, sjedila u naslonjaču pokraj prozora i slušala glazbu: "Für Elise", Ludwiga van Beethovena.
Prsti Terezinih ruku, istanjenih od starosti, čvrsto su stezali korice malenog tanušnog albuma s fotografijama, ukoričenog u finu kožu oslikanu ružinim cvjetovima. Otvorila je album, prelistala fotografije, pomilovala suhe ružine latice zataknute među stranice albuma, pa sklopila korice. Iako su korice albuma bile sklopljene, a suton se pretvarao u tamu, pred Terezinim su očima fotografije iz albuma nastavile blistati toplim sjajem prohujalih trenutaka: Zaskrilo je vino u čašama, pogledi se susreli, tople se ruke dotakle, usne spojile. Mjesec se pomolio iza oblaka, srebrna je mjesečina obasjala obalu rijeke, Tereza je osjetila pijesak pod bosim stopalima. Nasmiješila se, prihvatila pruženu joj ruku i zakoračila u čun. Naslonila je glavu na Njegovo rame, sklopila oči, a ispod spuštenih trepavica tiho su, dok je čun klizio riječnim tokom, promicali prizori zelenih obala, rascvjetalih krošnji i cvjetnih livada, svitanje je ružičasto obojilo paperjaste oblake koji su se ogledali u modrom riječnom ogledalu ...
...
Veljača je, trenutak prije ponoći, trenutak prije no što će sa zadnjim taktovima Beethovenove "Für Elise" kliznuti u prošlost, nježno dotakla Terezin blijedi obraz. Ponoć je otkucala, Ožujak se kroz poluotvoreni prozor ušuljao u sobu. Zaustavio je iglu starog gramofona, podigao s poda omot gramofonske ploče s ispisanom posvetom: Za Terezu ...
Zatim je prišao naslonjaču i nagnuo se nad nepomičnu žensku priliku. Na blijedom obrazu ocrtavala se sjena spuštenih trepavica, blijede su se usne smiješile. Do njezinih nogu, na izlizanom tepihu, ležao je album iz kojeg su se rasule fotografije a na dlanu Terezine ruke, krhke i istanjene od starosti, blistao je tek ubran cvijet ruže, orošen kapljicama.
Snivaj mirno i sanjaj lijepo, Therese ... prošaputao je Ožujak i poljubio Terezine sklopljene očne kapke.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
