Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Siđe s široke ceste na usku stazu koja je vodila kroz šumu.
Koraci su joj sami pratili poznati put, pluća udisala svjež i mirisan šumski zrak, uši osluškivale ptičji cvrkut i šum potoka koji je tekao uz stazu. Srce joj je bilo mirno i radosno iako je kucalo ubrzano. Dugo pješačenje sve manje godi mojim nogama, pomisli, odagnavši, poput dosadne muhe, pomisao da se ne radi o njezinim nogama nego o njezinu srcu. Morat ću razmisliti o nabavci dvokolice ... No, još nisam sigurna - magarac ili mazga?
Nasmija se naglas, zamišljajući se u dvokolici koju vuče dugouhi četveronožac. Mazga ... reče sama sebi. To će biti posve u skladu s mojom tvrdoglavom naravi ... A bit ću i prava senzacija na autocesti ... hihihihhihi...
Nakon sata hoda izbi na šumski proplanak, a ubrzo potom pred njom se otvori prašan seoski put koji je vodio kroz njive na kojima je žito već bilo požnjeveno. U daljini ugleda toranj seoske crkvice koji kao da je dodirivao oblake. Ubrza korake, nije željela pokisnuti, no oblaci se brzo raziđoše. Stigavši do središta sela, sjede u hlad velike lipe usred malog seoskog trga. Iako su seoske ulice bile prazne, netko ju je morao ugledati jer vrlo brzo njezini slušatelji počeše pristizati. Seoska djeca, šest djevojčica i tri dječaka, dobroćudna seoska luda u poderanoj rekli, dvoje staraca ... i jedna mlada trudnica, rumena poput jabuke i plavokosa.
Dolazili su, jedni za drugima, pa posjedali oko nje u krug, u hladovinu.
Nisu razgovarali, ni s njom, ni međusobno, samo bi je tiho pozdravili, pa se spustili u krug, čekajući. Njoj je to vrijeme okupljanja poslužilo kao dobrodošao predah i ona odagna pomisao kako joj posljednjih dana treba sve više vremena da povrati dah.
Preleti pogledom po licima okupljenih, svi su bili na broju. Nije me bilo od proljeća ... Djeca su narasla, starci ostarili, Ludina je rekla prljavija i poderanija no proljetos ...
Nasmiješi se iščekujućem pogledu mlade trudnice, udahne duboko i započne pripovijedati:
Duga je kosa mlinareve kćeri bila nalik zlatnim nitima.
Možda se upravo stoga njezin otac, seoski mlinar, u seoskoj krčmi naglas pohvalio kako ruke njegove drage kćeri mogu niti slame pretvoriti u zlato.
Jezici seoskih zavidljivaca zakloparaše poput mlina ... i glas o djevojci koja može pretvoriti slamu u zlato dospije do Kraljevih ušiju.
Kralj pozva mlinara i naredi mu: Dovedi mi kćer...
...
... Ako tvoja kći doista može slamu pretvoriti u zlato, oženit ću je, reče Kralj mlinaru. Uzalud se stari mlinar kajao zbog svoje hvalisavosti, Kraljeva je želja bila zapovijed. Mlinar dovede kćer pred Kralja, no pohlepni Kralj nije vidio lijepe plave oči mlinareve kćeri, ni njezinu zlatnu kosu. Gledao je samo djevojčine vretenaste prste i zamišljao kako se pod njima slamčice pretvaraju u zlatne niti ...
Pripovijedajući, uživala je u pogledu dječaka koji je priču slušao otvorenih ustiju i širom razrogačenih očiju. On priču sluša po prvi puta, pomisli Pripovjedačica, sjećajući se kako je ona tu priču prvi puta čula od svoje bake.
Sjedila je na klupi u malom gradskom parku, pripovijedajući, a njezini su slušatelji bila djeca koje su majke svakoga poslijepodneva u park dovodile na igru. U grad je stigla tek poslijepodne, dan ranije istu je priču pripovijedala u hladu lipe na seoskom trgu. Prenoćila je na štaglju, u sijenu, iako su joj mnogi seljani ponudili postelju. Prihvatila je samo zdjelicu mlijeka i žganaca, žutih poput zlatnih grumenčića ... a zatim je usnula, umorna od pješačenja i pripovijedanja.
Nasmiješi se sjetivši se zvijezda koje su zavirivale kroz pukotinu na krovu, mirisa sijena i slamčica kojih joj je kosa ujutro bila puna.
Počinjem ličiti na seosku ludu u poderanoj rekli, pomisli, no odavno više nije marila kako izgleda. Više ju je brinulo to što je toga dana morala podići palac i 'stopirati. Voljela je pješačiti, no umor ju je savladao, shvatila je da neće tim tempom do grada stići do noći. Da nisam takva mazga, jutros bih pristala da me do grada poveze gazda koji je vozio povrće na gradsku tržnicu ...
No, tada bih propustila ispričati priču djevojčici čiji su roditelji zastali na benzinskoj pumpi da napune rezervoar automobila i pojedu sendviče ...
Shvati da je napravila dulju stanku u pripovjedanju tek kad je dječak blago povuče za suknju, podsjećajući je da slušatelji očekuju nastavak priče.
Kralj je gledao je samo djevojčine vretenaste prste i zamišljao kako se pod njima slamčice pretvaraju u zlatne niti ...
Ako ovu gomilu slame pretvoriš u zlato, reče Kralj mlinarevoj kćeri, uzet ću te za ženu ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
