Marketing
bed time story, kratka priča ...
photo by flickr
Vrata se širom otvoriše, blistava zraka mjesečine pruži se, poput srebrnog puteljka, sve do njezine postelje.
Ona podiže glavu s uzglavlja, uspravi se, začudo lagano i bez bola, i spusti bosa stopala na srebrni puteljak.
Znala je: Vrijeme je da krenem.
Obuze je poletno raspoloženje.
Osjećam se lagano, nekako beztežinski, kao da bih doista mogla poletjeti, poput cvjetnog polena, nošena krilima toplog proljetnog povjetarca ... pomisli smješkajući se. I dok još nije uspjela uobličiti misao u riječ, obraze joj dodirnuše prsti toplog proljetnog lahora, plavi i prozirni od mjesečine. Taj je dodir ličio na milovanje i ona osjeti kako s njezina lica nestaju bore, kako njezini srebrni pramenovi ponovo postaju zlatni: Ah, kako je nježan taj vjetrić, poput nečijeg toplog daha na mojem vratu ...
Blijedi joj se obrazi zarumeniše, kao nekad, kad ju je On ljubio u vrat ...
Obazre se i pogledom preleti svoju sobu.
Bijele ruže u plavoj vazi plavičasto su blistale na mjesečini, mali se pauk po srebrnoj niti spuštao iz svoga skrovišta u kristalnom lusteru, tanak sloj prašine na ploči pisaćeg stola mjesečina je pretvorila u srebrni prah, vjetrić je listao stranice knjige koju je čitala prije no što je zaspala, a draga se lica smiješila s požutjelih fotografija.
Vrijeme je da krenem. pomisli ona opet.
Znala je da se više neće vraćati, a ipak nije osjećala tugu, tek neku nježnu sjetu, možda. Pošto sve nosim sa sobom, putna mi torba neće trebati ... a duga bijela noćna košulja bit će ugodna putna oprava ...
Na pragu se ipak osvrnu i svi zvukovi, mirisi i dodiri iz prošlosti ponovo zazvučaše, zamirisaše i dodirnuše je.
Da, putna mi torba doista nije potrebna ... pomisli opet i bosim stopalima zakorači srebrnim puteljkom.
...
Vrata se širom otvoriše, blistava zraka mjesečine pruži se, poput srebrnog puteljka, sve do postelje.
Plavokosa Djevojčica podiže glavu s uzglavlja i uspravi se. Po traku mjesečine, kao po srebnom puteljku, prema njoj je koračala mlada žena u dugoj bijeloj noćnoj košulji. Oči su joj bile plave, dugi zlatni uvojci padali su joj na ramena i djevojčica pomisli kako žena liči vili iz priče.
Žena, ili možda vila, sjede na rub kreveta i položi dlan Djevojčici na čelo.
Vrućica je prošla ... reče joj.
Ujutro ćeš se probuditi svježa poput ružice.
A sad, ako želiš, ispričat ću ti priču pred spavanje ... reče.
Jednom, davno, u maloj kući okruženoj ružićnjakom, živjela je djevojčica koja je voljela priče.
Svake večeri, prije spavanja, baka bi joj ispričala po jednu priču. A onda, jednoga dana, baka je morala otputovati. No, prije no što je otputovala, ispričala je djevojčici posljednju priču i ostavila joj knjigu, na dar. Knjiga je bila velika i debela, uvezana u tamnu kožu, a rubovi stranica bijahu zlatni.
Djevojčica je pomislila: O, između tih korica sigurno se krije tisuću priča!
No, kad je sljedećeg jutra djevojčica otvorila korice knjige, vidjela je da su listovi knjige prazni, neispisani. Žalosno je zaklopila knjigu i položila je na uzglavlje. Dan je prošao, djevojčica je legla u svoj krevet, no nije bilo bake da joj ispriča priču pred spavanje. Djevojčica tada otvori knjigu koju joj je poklonila baka i, gle čuda. Prvi list knjige više nije bio prazan!
Godine su prolazile, djevojčica je rasla i odrastala. Svake večeri, prije no što bi zaspala, otvorila bi knjigu koju joj je baka poklonila i svake bi je večeri čekala nova priča, na novoj stranici knjige. Ponekad bi priča bila radosna, a ponekad tužna, no ona je znala da će je nova priča čekati na kraju svakoga dana.
Jesi li ti bila ta djevojčica? upita Djevojčica.
Je li ta knjiga bila čarobna?
I ... je li djevojčica, kad je odrasla i postala mama, knjigu pokazala svojoj kćeri ?
Psssst! reče žena. Poslušaj prvo priču do kraja ...
Iz dana u dan u knjizi su nastajale nove priče i stranice knjige polako su se punile. A tada, jedne večeri, djevojčica koja odavno više nije bila djevojčica, otvori knjigu i pročita posljednju priču ...
Da, ja sam bila ta djevojčica.
Ne, nisam mogla knjigu pokazati svojoj kćeri, nisam to mogla učiniti jer ... nikada nisam postala mama ... možda zato što sam, i kad sam odrasla, ustvari ostala djevojčica.
Djevojčica se zamisli, pogleda ženu i reče: A što će onda biti s čarobnom knjigom?
Prava si zapitkivalica, baš nalik meni kad sam bila mala ... nasmija se žena.
Spavaj sad, a kad se sutra ujutro probudiš, knjiga će te čekati na uzglavlju.
Hoće li listovi biti puni priča? uzbuđeno upita Djevojčica.
Ako si pažljivo slušala priču, znat ćeš ... odgovori joj žena.
Tu knjigu svako mora čitati iz početka, a to znači da će sutra, kad knjigu otvoriš, svi listovi u njoj opet biti prazni ...
Hoću li i ja svake večeri u knjizi zateći novu priču? opet upita djevojčica, dok su joj plave oči blistale od iščekivanja.
Da ... reče žena.
Nekih će večeri priče biti radosne, a nekih tužne ...
No, znat ćeš da te svake večeri čeka nova priča, a to je ono što je najvažnije ...
Pitala si: A tko to ustvari upisuje priče u tu čarobnu knjigu?
Razmisli, mila ... i vidjet ćeš da odgovor već znaš ...
...
Gustave Doré: Grandmother-Telling-a-Story
P.S. Priču poklanjam Misku , koji veli da mu nisu pričali priče, kad je bio mali.
Misku, Cvjetićima, Poeziji duše ... svima onima kojima u djetinjstvu nitko nije pričao priče ...
... i svima onima kojima se priča svidi ...
Post je objavljen 19.03.2009. u 00:01 sati.