Marketing
Zlatne niti, kratka priča (2.dio)
golden threads, photo by flickr
(prethodni nastavak)
Ako ovu gomilu slame pretvoriš u zlato, reče Kralj mlinarevoj kćeri, uzet ću te za ženu. No, ako ti to ne pođe za rukom, naredit ću krvniku da te pogubi. Tada Kralj zaključa djevojku u najvišlju sobu najvišlje kule svoga dvorca i ode. Rok je bio tri dana i tri noći. Mlinareva kćer sjede na hrpu slame i pomisli kako će za tri dana i tri noći morati umrijeti ...
Vani je sipila jesenja kiša, krov straćare je prokišnjavao a kapi kiše bubnjale su po starom okrnjenom lavoru koji je netko 'podmetnuo' da se voda ne bi slijevala po podu od nabijene zemlje. Slušateljstvo je bilo brojnije no ikada, no to nije iznenadilo Pripovjedačicu. Nije joj bilo prvi puta da pripovijeda priče u tom romskom naselju na rubu grada. Kose mojih slušatelja nisu zlatne, no srca su im od zlata, pomisli Pripovjedačica. Pogledom preleti lica, na svakom od tih lica, mladom i starom, prepozna bezrezervno vjerovanje u istinitost priče koju im je pripovijedala. Bilo je to doista ekskluzivno slušateljstvo, koje joj je, unatoč ritama u koje slušatelji bijahu odjeveni, poklanjalo kraljevsku pažnju. Nigdje joj nije polazilo za rukom okupiti toliko slušatelja, i to ne samo djece, već i odraslih. Čak je i brojna štenad koja se uvijek okuplja oko romskih naselja sjedila mirno i priču slušala pozorno. I nitko se nije čudio, ni njoj ni priči, nitko je nije smatrao čudakom, nitko je nije zapitkivao: Što vam to treba, zar vam nije pametnije u tim godinama sjediti kod kuće, u toplom?
Kiša je nastavila padati tri dana i tri noći pa joj nisu dozvolili da krene dalje dok kiša ne prestane. Kad je priča bila ispričana, slušatelji se raziđoše a u straćari ostadoše samo Pripovjedačica i vlasnica straćare, stara Azra. Nisi ni ti svakog dana sve mlađa, reče Azra Pripovjedačici, i kao uvijek, dok im je kuhala kavu, ponudila se da joj gata.
Radije ti meni ispričaj priču, reče joj Pripovjedačica. Obje se nasmijaše, već im je ušlo u običaj da razmjenjuju priče.
...
Mlinareva je kćer sjedila na hrpi slame i mislila kako će za tri dana i tri noći morati umrijeti. Tada slama zašušta i pred mlinarevom se kćeri pojavi mali grbavi patuljak. Daj mi taj prsten koji nosiš na ruci ... reče patuljak ... i ja ću jednu trećinu slame pretvoriti u zlato.
Mlinareva kći patuljku dade svoj prsten i te noći, dok je spavala, patuljak trećinu slame pretvori u hrpu zlatnika ...
Pripovjedačica pomisli kako ni hrpa zlatnika ne bi bila dovoljna da se uredi bolnička soba u kojoj je pripovijedala priču. Kreveti su bili klimavi, strop je prokišnjavao baš kao i u onoj ciganskoj straćari u kojoj je dan ranije pričala istu priču. Mali slušatelji nisu bili ni zlatokosi ni crnokosi, glave su im bile obrijane, lica blijeda s tamnim podočnjacima, no oči su im iskrile a usne se osmjehivale dok su, sjedeći u svojim krevetićima, slušali priču.
Glavna sestra na odjelu za tumore jednom je, davno, bila djevojčica iz Pripovjedačicina susjedstva. Da nije nje, pomisli Pripovjedačica, sumnjam da bi me pustili da uđem. Odjeća mi se prilično otrcala od proljeća kada sam krenula na put ... a sad je već i jesen na izmaku.
Oprostite , rekao joj je liječnik kad mu je dala svoju posjetnicu. Ne ličite baš na sveučilišnog profesora.
Ni vaš odjel baš ne liči na odjel poznate kliničke bolnice ... odgovori mu Pripovjedačica.
Da, u pravu ste ... reče liječnik posramljeno. Novca ima za nove stadione i predizborne plakate ali ne i za opremanje bolničkih odjela ...
A vi ste uvijek dobrodošli, naši su mali pacijenti živnuli od vaših priča ...
...
Sljedeće noći patuljak je u zlato pretvorio drugu trećinu slame, no mlinareva mu je kćer za uzvrat morala predati svoj zlatni lančić, jedinu imovinu koja joj je preostala. Tada je morala je patuljku obećati da će mu dati svoje prvorođeno dijete ako on i ostatak slame pretvori u zlato.
Četvrtog dana Kralj se u rano jutro popeo u najvišlju sobu najvišlje kule svoga dvorca i zatekao mlinarevu kćer kako spava na hrpi zlatnika. No, kad se nagnuo da je probudi, njezina mu se kosa učini zlatnijom od zlata ...
Dok je pripovijedala priču, sjedeći na suvozačevu sjedištu, Pripovjedačica je gledala kroz prozor kamiona. Lišće drveća uz cestu rumenilo se a kapi kiše zlatile se na svjetlu sunca koje se ponovo pomaljalo iz oblaka.
I mojoj je najmlađoj kosa poput zlata, reče kamiondžija koji ju je povezao. I jako voli priče koje joj mati priča ...
A i mati joj je zlatokosa, dodade duboko uzdahnuvši. Ponekad pomislim kako će malena odrasti a zlatne kose moje žene posjediti dok sam ja na cesti ... Šoferski je kruh sa sedam kora ...
Pripovjedačica suosjećajno kimnu glavom i nastavi pripovijedati: No, kad se nagnuo da je probudi, Kralju se kosa mlinareve kćeri učini zlatnijom od zlata. Kralj je uze za ženu i više nikada od nje nije zatražio da slamu pretvara u zlato. A kad mu je najesen rekla da čeka dijete, Kralj pred njom pade na koljena, poljubi joj ruku i na tanki ručni zglob svoje nevjeste navuče debelu zlatnu narukvicu ...
I moja je Zlatokosa opet trudna... reče kamiondžija smijući se. Nije ni čudo, navalim na nju poput izgladnjelog vuka kad se vratim s duge vožnje ...
No, nema šanse da ja svojoj nevjesti navučem na ruku zlatnu narukvicu, ovaj gad za kojeg vozim slabo me plaća ... Još uvijek smo podstanari, sve me strah da ćemo opet seliti kad gazdarica vidi kako mojoj Zlatokosoj trbuh raste. Primamo samo bračni par bez djece i kućnih ljubimaca, kaže svaka od tih krvopija ...
Nego da znate, meni nitko nije pričao priče dok sam bio mali ... Mati je radila od jutra do sutra, a stari mi je bio u Njemačkoj, trbuhom za kruhom ...
Pozdravila se s kamiondžijom i mahnula mu kad ju je ostavio na autobusnom stajalištu. Sretan put i dobra cesta, rekla mu je.
Sad i vi možete ispričati priču svojoj Zlatokosoj kad se vratite kući ...
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 21.03.2009. u 00:01 sati.