Marketing
Eine kleine Nachtmusik, kratka priča ...
old lantern, photo by flickr
Stara je plinska ulična svjetiljka pamtila mnoge parove.
Od kada su je postavili na ugao zgrade koja je gledala na park s vrtnim paviljonom u kojem je nedjeljom svirao mali orkestar, ugao koji je osvjetljavala postao je omiljeno sastajalište ljubavnih parova. Dok bi kapela u vrtnom paviljonu svirala Eine kleine Nachtmusik, ulična bi svjetiljka sa svog postolja od kovanog željeza promatrala gradske ulične prizore i nestrpljivo iščekivala ljubavnike. No, vremenom je uvidjela da se sastanci ljubavnika događaju prema predvidljivom scenariju: Ponekad bi On čekao nju, popravljajući kravatu, gledajući na džepnu uru i gužvajući u oznojenom dlanu buketić ljubičica, ciklama ili ruža. Ponekad bi dočekao onu koju je čekao, a ponekad bi, nakon duljeg uzaludnog čekanja otišao, ljutito bacivši cvijeće na pločnik izlizan od koraka. Ponekad bi čekala Ona, rukom popravljajući uvojke ispod oboda šeširića, nervozno navlačeći i svlačeći čipkaste rukavice i provjeravajući, u malom ogledalcu, nije li joj se zamrljao ruž na usnama. Ponekad bi dočekala onoga koga je čekala, a ponekad bi, nakon duljeg uzaludnog čekanja otišla, pritiskujući namirisanu maramicu na uzdrhtale usne. Ponekad bi oboje stigli istodobno, poljubili se pod starom uličnom svjetiljkom koja bi diskretno prigušila svoju svjetlost a zatim produžili prema polutamnim alejama parka. Stara svjetiljka viđala bi ih neko vrijeme, zaljubljene i zagrljene, a zatim bi jedne večeri pod njezinim svjetlom rekli zbogom jedno drugome ili bi jednostavno prestali dolaziti ... i stara bi ih svjetiljka izgubila iz vida. Godine su prolazile, nizala su se desetljeća, kostimi se mijenjali. Polucilindre gospode zamijenili su žirado šeširi, s damskih su šešira nestale vrpce i perca, a potom su šeširi posve izišli 'iz mode'. Staroj se uličnoj svjetiljci vremenom počelo činiti kako se ništa ne mijenja, osim mode.
Sve su te ljubavne priče dosadno slične jedna drugoj, kao jaje jajetu ... pomislila je. ... a svi su zaljubljeni tako nalik glupim noćnim leptiricama koje lepršaju oko moga plamena.
I jedni i drugi sprže krilca, prije ili kasnije ...
S godinama, stara je ulična svjetiljka sve teže podnosila proljetne kiše, jesenje magle i zimske snjegove. Kostobolja ju je mučila, dosađivali su joj golubovi koji su slijetali da uz nju prenoće grijući se, mrzovoljno bi spržila krilca noćnih leptirica koje su je oblijetale i ljutito odvratila pogled od ljubavnika koji bi se ljubili pod njezinim svjetlom. Gunđajući bi dočekala svitanje, ugasila se s prvim tračkom sunca pa zatim mirno drijemala do večeri.
...
Na izmaku jednog ljeta, mnogo ljeta kasnije, u grad je stiglo novo čudo tehnike - elektrika!
Prvo je u snažnom svjetlu bljesnuo centar grada, a zatim se linija jarkog svjetla počela približavati zgradi na čijem je uglu stara plinska svjetiljka vjekovala svoj vijek. Te nedjelje, kad su je skinuli s njezina postolja od kovana željeza na uglu zgrade koja je gledala na park, u vrtnom je paviljonu mali orkestar opet svirao Eine kleine Nachtmusik .
Montaža električnih svjetiljki mora biti gotova do utorka, rekao je inžinjer električarima koji su gunđali zbog rada nedjeljom. U utorak će gradonačelnik s prvim mrakom svečano pustiti u pogon električnu rasvjetu u cijelom kvaru.
Staru su svjetiljku bacili na kola, na hrpu starih svjetiljki, i odvezli je do depoa gradskog muzeja. Tu je vladala tišina i tama, kao na groblju plinskih svjetiljki.
Prošle su godine a tada se netko sjetio da bi jednu od tih svjetiljki koje su godinama vjerno osvjetljavale grad trebalo izložiti, u stalnoj postavi muzeja. Izabraše upravo svjetiljku s ugla. Stara svjetiljka nije znala da je za njezin izbor zaslužan jedan davni poljubac koji se zbio pod svjetlom one svjetiljke koja je nju zamijenila na uglu zgrade s pogledom na park i vrtni paviljon. Poljubac i stihovi 'tu sam lanterna plinska, već starinska' koje je jedna studentica književnosti jednom davno recitirala jednom apsolventu povijesti umjetnosti, sada ravnatelju gradskog muzeja, staru su plinsku svjetiljku ponovo izvukli na svjetlo dana. Restaurirana i podmlađena, dobila je počasno mjesto u vitrini. Tu je bila zadovoljna, na suhom i sigurnom, sad su druge svjetiljke osvjetljavale nju. Ponosno se kočoperila na počasnom mjestu, vjerujući kako ga je zaslužila svojom trezvenošću i mudrošću.
No, kako je vrijeme prolazilo, stara bi se svjetiljka u proljeće uznemirila. Svake bi se godine, početkom ožujka, počela prisjećati svoga mjesta na uglu, prisjećati se parka i malog orkestra. Toga je prvog ožujka bila nedjelja, u muzeju nije bilo posjetitelja. Stara je svjetiljka cijeli dan drijemala u vitrini a uvečer, kad je počela padati tama, konačno je sama sebi morala priznati kako joj nedostaju gradski prizori i mali nedjeljni koncerti, kako ne može prežaliti proljetne kiše, jesenje magle i davno okopnjele zimske snjegove.
Prolijeću li li još uvijek predvečer, tamo na uglu, noćne leptirice?
Ljube li se još uvijek, tamo na uglu, ljubavnici neki, dok u parku svira mali orkestar? upitala se.
Na trenutak joj se učinilo da čuje zvuke glazbe, stari je plamen na trenutak u njoj zaplamsao, zaplamsao posljednji put i ugasio se, s zadnjim taktovima Eine kleine Nachtmusik .
...
U istom tom trenutku zatreptala je i ugasila se rasvjeta u cijelom gradu, odajući posljednju počast staroj plinskoj uličnoj svjetiljci. No, ljubavnici koji su se ljubili pod uličnom svjetiljkom na uglu nisu ni primjetili da se svjetlo ugasilo. Njihov je plamen još uvijek visoko plamsao, oni nisu marili hoće li im ljubav spržiti krila, činilo im se da svjetlost koja svijetli u njihovim srcima obasjava čitav grad i čitav svijet ...
vintage postcard
Post je objavljen 02.03.2009. u 00:01 sati.