Ljubo Ruben Weiss

Kažu, brat ti je bolestan, pusti ga! I tako svaki put kada kažem da nemam uvid u to kako troši novac Židovske općine, koji dobije iz raznih izvora. Za 2012, godinu u kasi se našlo 84 000 kuna, još krajem prošle godine tražio sam čiste račune, specifikaciju troškova, odluke tijela Židovske općine Virovitica, dobio sam ih samo djelomično.

Dugo šutim, više ne mogu šutjeti jer sutra će me, kao što me pitaju i danas, pitati da li sam nešto od svega znao!

A znam da je lažno predstavljanje nezakonito. Netransparentno trošenje financijskih sredstava, pa i iz državnih i lokalnih izvora, je također nezakonito. Vrijeme je za mene uvijek vrijeme čistih računa, jednostavno, taka sam se rodio, i takav ću umrijeti.

I onda opet upozorenje: NEMOJ, BRAT TI JE I K TOME, BOLESTAN!

Moj brat predstavljao se do neki dan, nakon godinu i više od NEOPOZIVE OSTAVKE na mjesto predsjednika, kao predsjednik Židovske općine Virovitica, točno do 14. studenog 2013. Tada smo se mi malobrojni sastali u lijepim prostorijama Židovske općine Virovitica, o okviru bivše vojarne, tužni što nas nema više. Holokaust je progutao veliku većinu virovitičkih Židova, i Židova okolice - većina je otišla u dim Auschwitza. Nekada, davne 1941. bilo je 234 židovske duše u Virovitici, Holokaust je preživjelo 28, dakle 206 duša je smrtno stradalo. U okolici Virovitice , u selima i trgovištima živio je 61 Židov, a preživjelo je samo 8 Židova, znači likvidirane su 53 osobe. U Virovitici i okolici smrću je završilo ukupno 267 Židova! Ni spomenika, zamalo ništa - na mjestu gdje je bila sinagoga danas je stambeno-poslovni objekt i dvojezična ploča, odmah na početku ulice Matije Gupca, jedna knjižica koju smo brat i ja zajedno napravili. Od studenog 2012.. zamire rad Općine, moj brat ne prenosi nakon NEOPOZIVE OSTAVKE, dužnost na drugu osobu, ne saziva skupštinu... Bio je dužan organizirati skupštinu, a na to ga nisu poticali ni dr. Ognjen Kraus iz Zagreba, ni drugi. Nema sastajanja do ovog četvrtka 14, listopada 2013. Donosimo zaključke, šaljem ih medijima kao v.d. predsjednika najmanje Židovske općine u Hrvatskoj. Do mene dopiru glasovi da se u Zagrebu ne slažu s tom odlukom, prve vijesti u medijima o održanoj skupštini nisu sasvim precizne, daje se riječ nepozvanima, bivši predsjednik virovitičke Židovske općine nažalost percipira okolinu hendikepiran teškim bolestima.i ne shvaća da je Parkinsonova bolest uznapredovala...

UGASITI ŽIDOVSKU OPĆINU, ILI NASTAVITI?

U taj četvrtak mogli smo Židovsku općinu Virovitica ugasiti. Podmetnuo sam leđa i prihvatio prijedlog da je ne ugasimo, da još pokušamo svi zajedno završiti obnovu mrtvačnice na Židovskom groblju i pretvoriti je u muzejsko-memorijalni objekt, možda i prostorije za druženje imati tamo. I ponešto još ostaviti traga u Virovitici i šire kojom kulturnom priredbom pod motom NEKA SE JOŠ ČUJE I NAŠ GLAS! Zaprepastio sam se kada sam vidio stavove o tome, koji su čak dospjeli do medija. S obzirom na razne gluposti koje piše i radi očito je da više nije sposoban obnašati dužnosti u Općini, a kamoli predstavljati Židovsku općinu Virovitica.

ČLAN KOJI NE PLAĆA ČLANARINU eventualno ne može glasati, a nikako ne gubi pravo na članstvo u Općini. Sramoti se slanjem nesuvislih poruka uokolo, radi nekakve konzultacije, a zna ako su potrebne jedino mjesto koje ima za konzultacije je skupština Židovske općine Virovitica., a ima oko sebe i osobe pravno-politički potkovane.

JAVNOST upoznajem nerado s ovim činjenicama, znam da će mi neki zamjeriti, ali stanje na kontu Židovske općine Virovitica, treba javnost znati, između ostalog i da se spriječe glasine. Punih četrdeset godina sam židovski aktivist, živio sam u konzervativnoj židovskoj općini Beč, koliko i meni zdravlje dopušta želim, sa suradnicima revitalizirati Židovsku općinu Virovitica, uvjeren da ima osoba, koje uz nas malobrojne Židove, žele raditi i čuti naš tihi glas,

Osobno preuzimam na sebe obvezu sazivanja Skupštine Židovske općine Virovitica, ali ukidanje Općine bilo bi preuranjeno i kardinalna greška. Što će biti u budućnosti, ne znamo, možda se priključimo Židovskoj općini Osijek, možda se povežemo sa daruvarskom općinom, možda se priključivanje vjerskoj organizaciji Bet Izrael, možda Koordinaciji, unatoč mog mišljenja da Koordinaciju židovskih općina Hrvatske vode dijelom problematične osobe koje ne brinu posebno o socijalnim potrebama članstva i dozvoljavaju da desetljeće zjapi prazna rupa u urbanom tkivu Zagreba. Budućnost je u ovim turbulentnim vremenima teško predvidjeti, no ono što obećavam to je da ćemo u vrijeme krize prvenstveno brinuti o socijalnim potrebama članstva i prijatelja Općine odnosno pridruženih članova.

SOCIJALNO, JAVNO, HRABRO...

Židovska općina Virovitica nije mogla ostati privatni feud Željka Weissa, starijeg, a on feudalac i etnobizničar, bez obzira i hvalevrijedan rad oko obnove mrtvačnice.

Nakon objavljenog članka o stanju oko gradnje Kulturnog centra sa sinagogom u Praškoj 7, u Zagrebu, gdje se zalažem za HITAN početak gradnje upozoravaju me na nered u mom dvorištu, koji čak nije od jučer. Ali, Židovima Zagreba i Hrvatske, ne treba parkiralište, nama treba Muzej, Biblioteka, dvorana za predavanja, dvorana za izložbe, možda i mala sinagoga u okviru Centra, pulsirajuća točka samog središta Zagreba. Zalažem se za to i zalagat ću se i na Net stranici grupe koju sam osnovao prije oko 7 mjeseci i koja uspješno radi.

Da bih bio vjerodostojan u javnosti, PRISILJEN SAM O SVEMU TOME pisati i objaviti ovu kolumnu. Molim vas da mi pomognete da održimo Židovsku općinu Virovitica, molim vas da pomognete održati ovo malo preostalog zdravlja mog brata! Boli me duša kada vidim da nosa okolo uramljene fotografije Jeruzalema, Izraela, rabina... i prodaje ih. Njegovo „šnorovanje" po bankama i firmama te od pojedinaca sugrađana te od Židova u Hrvatskoj i svijetu, porijeklom iz Virovitice, baca ružno svjetlo na židovstvo. Tražio je čak novac od potomaka Židova Virovitice koji vode spor sa vlašću da im se vrati odnosno nadoknadi vrijednost kuće i zemljišta gdje je nekada bio tzv. Bingov čošak, a danas su tamo robna kuća i banka. Da li je to ponašanje posljedica nevraćanja imovine u Lukaču, u naturalnom obliku, ne znam. Sramoćenje je to sve skupa židovstva, i Virovitice, a nije isključeno da tu ima i još nečega, ali okrenut sam budućnosti i molim sve dobronamjerne za pomoć!

Jer, BEZ ČISTIH RAČUNA SE NE RAČUNA!

ŽeljkoWeis, stariji, i pored svega ima šansu da kao povjerenik za obnovu mrtvačnice, uz zajednički trud, završi ovaj projekt. Ne želim se sramiti što sam hrvatski Židov, želim da u miru proživim zadnje godine života, radim istovremeno na završetku tri knjige, pišem, objavljujem... Ni on, ni ja nemamo drugog zavičaja od ovog, virovitičkog, Ne želim naglašavati da sam zadnjih tjedana primio nekoliko antisemitskih poruka pa i dvije prijeteće i da sam s njima upoznao Policijsku upravu Virovitičko - podravske županije. Na svu napetost u međunacionalnim odnosima u Hrvatskoj, nama ne trebaju afere vezane za Židove. Međutim, bez ikakve prijetnje ikome, oni koji me znaju, znaju i to da sam u stanju objaviti sadržaj antisemitskih poruka. To ne činim, jer mislim da je vrijeme da mislimo na budućnost i svi, i Hrvati, i Srbi, i Česi, i svaka manjina zajedno s dominantnim narodom, radimo za život dostojan svakog čovjeka.

Žao mi je što sam morao JAVNO progovoriti o našim, židovskim mukama, kao i općim mukama, no želim mirno spavati i bez gorčine još ponešto učiniti na dobrobit svih nas. Moralno-etički principi i židovstva, ali i nastojanja da živimo u uređenoj pravnoj državi, moto su mog rada i djelovanja desetljećima. Vi se ne morate složiti ni s idejama koje pronosim, niti ovim postupkom, ali savjest i sjećanje na oca, uvažavanje izvorne židovske tradicije temeljene na vjeri, etici, posebno solidarnosti. nalaže mi da ne živimo mimo židovske tradicije i u mutežu.

Kao postariji čovjek, novinar i Židov, vjerujem da je to, i pored svega, moguće!

(Napomena: objavljeno kao kolumna na www.virovitica.net, 17. 11. 2013.)

Oznake: židovstvo, male židovske općine, čisti računi

Gledajući u ponedjeljak 4. listopada 2013. izvještaje sa sjednice Gradskog vijeća Vukovara kojim je ovaj grad postao mjesto posebnog pijeteta, strahopoštovanja, ljubavi, pobožne odanosti, osobito prema mrtvima, laknulo mi je – ipak, kako to u životu biva, kada je riječ o povijesti, sve dolazi na svoje mjesto. Ova me je odluka Gradskog vijeća oduševila iz više razloga, a ključni je da ona dokazuje poseban osjećaj vukovarskih vijećnika za delikatnu temu kao što je pijetetet, poštovanje mrtvih. On je sastavni dio kulture jednog naroda, on se manifestirao i prije nekoliko dana kada su rijeke ljudi, posebno katolika, hodočastile na grobnice svojih najmilijih diljem Hrvatske.
Iako to nije dio židovske vjere i tradicije i moja persona uključila se u tu svojevrsnu pijetetnu euforiju – moja varoš odisala je pretežno žutim krizantemama nekoliko dana prije Dana mrtvih, i nisam odolio a da ne pribavim nekoliko buketa prelijepih, žutih krizantema. Trebale su biti žute, jer, neki tvrde, žuta je boja Židova. Ali, gdje naći grobove Adolfa Weissa, djeda, Katarine Weiss, bake, Ljubomira Rubena Weiss, strica, po kojem sam, usput, dobio i ime, Božulije Singer, prabake? Do Auschwitza i Buchenwalda je daleko, na mjesnom antifašističkom spomeniku, rodnom mjestu većine Weissovih, odrubljena je svojevremeno crvena glava, zapravo crvena zvijezda, i sam spomenik, ovako obezglavljen i zapušten, nije mi se činio pogodnim mjestom za paljenje svijeća i polaganje žutih krizantema. Iako je otac dobro znao da to nije dio židovske tradicije, dok je bio živ, zajedno s majkom, nije mogao za Dan mrtvih ne zaobići taj spomenik, i palio je u njegovu podnožju svijeće, za one koji su na ploči upisano kao „žrtve fašističkog terora“, čak i u vrijeme kada je spomenik skraćen za visinu jedne crvene, antifašističke zvijezde.

OPET O PRIJEVARI U DENACIONALIZACIJI

U Lukaču, mjestu pored Virovitice i danas postoje ostaci nekada cvatućeg gospodarstva mog djeda Adolfa Weissa, koji je bio poznati veletrgovac virovitičkog kraja, sa trgovinom kolonijalnom robom, bavio se otkupom „poljoprivrednih plodina“ i trgovinom građevinskim materijalom. Ovom pričom sam već dosadio i Bogu i Vragu, ali devedesetih godina prošlog stoljeća (još samo da dodam i priču o dinamitom srušenoj vikendici iz 1992.?), moj je tada živi otac predao u postupku denacionalizacije, među prvima, papire čiste kao suza, očekujući povrat imovine u naturalnom obliku. Trebalo je da netko iz Poljoprivredne zadruge dođe i preda ključeve imanja Marku Weissu – on bi ih prihvatio, ne pitajući za obeštećenje što su objekti njegova oca i nekada njegovi više od 45 godina služili narodu. No, umjesto ključeva očevina, a meni djedovina, prodana je na formalnoj dražbi na Trgovačkom sudu u Bjelovaru, gle malog čuda, jednom hrvatskom branitelju iz Virovitice, a moja persona i otac izgubili su sve sudske sporove pokrenute protiv hrvatske države. Branitelj nije znao što kupuje? Znao je, jer sam se javljao iz Beča, obavještavajući ga da će ući u posjed Weissovih i da će ga tamo salijetati duhovi mrtvih, nestalih u dimu Auschwitza članova obitelji Weiss. Na sreću, ili nesreću, jedan je preživio, moj otac, ZIHRONO LIVRAHA, blago danas njegovoj duši, koja je iz vječnosti došla da bi se u vječnost vratila. Njegova žena mi je odgovarala – pričajte to djeci…Nakon nekoliko godina adaptiranja zgrada stolar, ex-branitelj je stao i – bankrotirao!

VEZA S VUKOVARSKOM, ANTIĆIRILIČARSKOM PRIČOM?

Dan prije Dana mrtvih, žute krizanteme osvanule su na stepeništu nekadašnje trgovine Weiss, kojima sam dodao papir sa spiskom onih kojima se ne zna grob, i nikada se neće znati. Razmišljao sam o nekadašnjoj trgovini Weiss, i posjedu, koji danas, 2013. zarasta u korov i mahovinu., i pitao se koliko je tisuća i tisuća ljudi ulazilo i izlajavascript:%20void(0);zilo u tu trgovinu Weiss, do 1941. i nalazilo se s djedom u pokrajnjoj sobi kupujući građevinski materijal koji je okretni djed dopremao na splavima Dravom, iz Slovenije, i od kojeg su sagrađene mnoge kuće u virovitičkom kraju, gospodarski objekti… sve do dana kada je u trgovini, već 1941,. pojavio se ustaški povjerenik…

I kakve sve to ima veze s vukovarskom pričom? Vukovarske žrtve zaslužuju pijetet, kakav zaslužuje sve žrtve, svih ratova. Pijetet može, naravno, biti različit ali, koliko je meni poznato, obitelji Scheiber, Stern i Weiss, doživljavali su ga kao dužno poštovanje mrtvih, i podstrek za – uzdizanje iz pepela! Većina današnjeg Izraela, jedne srednje razvijene zemlje na neuralgičnom geopolitičkom položaju, koji su gradile generacije preživjelih Holokausta, mogao bi cijeli biti proglašen zemljom od posebnog židovskog pijeteta, no on ima Yad Vashem, posebnu ustanovu koja o tome brine, ima Jom Hašoa, dan sjećanja na žrtve Holokausta, i na stotine fakulteta, instituta, sportskih objekata, moderne ceste, aerodrome, i u vremenu duboke ekonomske svjetske krize, zdravu ekonomiju koja jedva da je krizom dotaknuta. Gotovo osamdesetak posto javnih obavijesti u Izraelu – ploča ispisano je trojezično, službenim jezicima i pismima hebrejskim i arapskim, i engleskim jer te ploče znakovi su pored puta, znakovi koji vode do cilja a ne u – bespuće povijesne zbiljnosti!

A Vukovar? Nedostaje poveznica!?

PRIČA ALFREDA PALA, NEKADA VUKOVARSKOG ŽIDOVA

Unaprijed se ispričavam onima koji će slijedeće rečenice protumačiti antihrvatskim zapisom, jugonostalgijom, četničkom propagandom, cionističkim lapradanjem, da miješam kruške i jabuke, i častiti me čime sve ne. U više navrata opisivao mi ju je Alfred Pal, slikar, dizajner, golootočka žrtva (ZIHRONO LIVRAHA, dragi Pal!) i poluozbiljno, kako je on to znao, vukovarsku sinagogu, pozivao me da krenemo u iskapanja i u potragu za relikvijama koje su se nalazile u sinagogi, a koje su, po njegovom tvrđenju zakopane u nekom vukovarskom dvorištu 1941.. Pal mi je svjedočio o vukovarskim Židovima, učinilo je to poslije Holokausta još nekoliko preživjelih čije zapise povjesničari mogu naći ukoliko ih tema zanima. Crno na bijelo! Godine 1930. Vukovar je s okolicom brojao oko 600 židovskih duša, pred Drugi svjetski rat već ih je bilo znatno manje, nešto više od 200. Gotovo su svi Židovi Vukovara su ubijeni, Židovska općina nije obnovljena nakon 1945. Najprije su deportirani funkcioneri Židovske općine u proljeće 1941.godine, bilo je prisilnih pokrštavanja koja nisu spasila živote. Na listi usmrćenih Židova – Vukovaraca su 244. imena i prezimena. Spasili su rijetki Vukovarci-Židovi, tek njih dvadesetak, i to neki u Mađarskoj, drugi u NOV (u partizanima), neki u talijanskoj zoni a samo je nekoliko preživjelo logore. Gotovo svi su od preživjelih migrirali u Izrael ili u druge zemlje, nekolicina preselila u Zagreb. Ukoliko se Vukovar definitivno proglasi mjestom od posebnog pijeteta, eh, onda ćemo i mi Židovi doći na svoje. Naime, od dvadesetak sinagoga koje su postojale u Slavoniji do 1941. jedna od najljepših krasila je grad Vukovar, sagrađena u najstarijem dijelu grada, podignuta visoko iznad Dunava svojom impozantnošću natkrilila je vukovarsku vedutu. „Templ“ iz 1889. projektirao je bečki arhitekt Schoene, 1941., masivno građena, prva kupolna sinagoga u Hrvatskoj je devastirana a 1958. prodana je kao građevinski materijal i srušena po nalogu iz Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, jer nije bilo vjernika i slabo je održavana. Prije nje, na području Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije prva zgrada namjenski sagrađena kao sinagoga podignuta je u Vukovaru 1845. godine.(uz čakovečku, najstarija u kontinentalnoj Hrvatskoj).

ZATIRANJE TRAGOVA DRUGAČIJIH

I zato, pozdravljam odluku Gradskog vijeća Vukovara, siguran, da i nakon Holokausta, vukovarski Židovi i njihov templ neće biti zaboravljena, a možda čak i obnovljena, kao što se „obnavlja“ i zagrebačka, na lokaciji Praška 7.

Ova „povijesna“ odluka Gradskog vijeća Vukovara, zasigurno će biti pozdravljena u židovskom svijetu, kao što su s odobravanjem primljene scene čekićanja ćiriličnih ploča.

Zaista, čovjek mora biti impresioniran NEZATIRANJEM tragova multietniciteta Vukovara! Slava žrtvama Ovčare, ali, ajmo sada vrlo ozbiljno, papagajskim ponavljanjem da je Vukovar HRVATSKI, i samo hrvatski grad, grad patnik, grad žrtva, grad na kojem se aktualna vlast iživljava…i upravo zbog tog prenaglašavanja karaktera grada, budi se sumnja da je stvoren grad – mit i da antićiriličari ne misle na žrtve Ovčare i druge žrtve, niti na to kakav će odjek imati njihove odluke u svijetu, pa i u susjednoj Srbiji, Bosni i Hercegovini… Dio Vukovara se preselio u „Hotel Zagorje“, i mnoge druge hotele i gradove, po zemlji i inozemstvu, suosjećam s njima, ali antićiriličari nisu njihovi saveznici, ni prijatelji.

Njihov kod je ZATIRANJE TRAGOVA, srpskih, židovskih, tragova drugačijih, a to nije bio niti će biti MODUS VIVENDI za stanovnike Vukovara, ali i građane Hrvatske. Njihov kod je i kod HDZ-a, koji ne bira sredstava da se isprovociraju prijevremeni izbori, zaposjedne većina saborskih fotelja, i zapravo, prikrije višedesetljetna pljačka, ne samo Vukovara, već Hrvatske. Koliki je u tome grijeh i odgovornost SDP-a i njihovog bonvivana Milanovića nije tema ove kolumne!

„Hoćeš li da usneš, sine moj? Ne, hoću da živim!“ zapisao je Ivo Andrić na kraju EX PONTA! I zato, žute krizanteme položene su na stepenište nekadašnje trgovine Weiss. I tamo im je mjesto, mada razumijem i one koji su ih ostavili na hrvatskim grobljima, u crkvama…

Ali, ne može se ujutro prisustvovati vjerskom obredu, a poslijepodne nekome – objaviti rat! Kako god se nekome činilo suprotno, te žute krizanteme lukačke za žrtve Holokausta, poziv su na toleranciju, poziv na okrenutost budućnosti i – životu!

Oznake: židovi, hrvatski Židovi, Holokaust, Vukovar