Iskustva mame Palčića..

26.11.2015., četvrtak

život nakon bolnice: priča 1

Nije me bilo neko vrijeme. Bacivši pogled na stare postove vidim koliko su emotivno nabijeni. Jesu, jer je pisanje na neki način moja razrada svega onog što se događalo. Danas ću pisati o nekim praktičnim stvarima koje ne želim zaboraviti, a možda nekoj mamici pomogne.
Nakon 98 dana bolnice otpušteni smo doma. Sjećam se bilo je to 10 dana prije Dominikova termina i jednostavno nisam bila spremna. Rekla sam u šali liječnici da nisam spremna još jednom roditi prije termina i neka ga zadrže. Dio mene je mislio to, jer jednostavno nisam bila spremna to krhko maleno biće ponijeti doma. Bilo nas je strah. Drugi dio mene je jedva čekao da moj "paketić" dođe u svoj topli krevetić. Znala sam da me je naviše strah disanja, odnosno apneja, zastoja u disanju. U bolnici bi sestre svaki put na znak senzora doskočile u pomoć i objasnile da se samo malo sondica pomakla. No tko će mi kući pomoći.
Kako smo već imali nedonošče u obitelji imali smo i tzv. senzor koji prati pokrete i udisaje bebe. Monitrali smo ga ispod kolijevke, a senzor se trebao oglasiti svaki put kad beba ne bi disala. Na našu sreću to nam se doma nikad nije dogodilo. Tih prvih dana bio je kaos. Nismo spavali jer smo jednostavno očekivali da će se kao u bolnici senzor oglasiti. Pratili smo ga po cijele dane. Nakon nekoliko dana organizam nam je poslao poruku i konačno smo zaspali. To je bilo super, mi smo zaspali, a ništa se nije dogodilo. Nastavili smo spavati i druge dane.
Druga stvar s kojom se Dominik jako mučio je obostrana preponska kila koja nije tada mogla biti operirana. Trebali smo čekati 6 mjeseci korigirane dobi. Bila je to ogromna kila, i svako veće naprezanje moglo je dovesti do uklještenja. Dominik nije smio plakati. Morali smo reagirati na minimalnu potrebu odmah da nebi došlo do velikog plača i naprezanja.
Druga stavka je bila stolica koja je jako otežana kod beba koje su na adaptiranom mlijeku. Tu nam je pomogla Bioagia. Uzimali smo ju sustavno punu godinu dana. Bioagia je probiotik i daje se paralelno protiv grčića te za imunitet. To je super proizvod i preporučujem ga svim budućim mamama. Naime većina onih tzv. lijekova za grčiće nema dokazani učinak. Jedino što sustavno pomaže jest probiotik ali treba biti ustrajan.
Dočekali smo našu operaciju bez ikakve prethodne intervencije. Iako je to trebala biti rutinska operacija od 45 minuta, naravno da nije bila. Dominik je bio pod anestezijom puna 2 sata. Zašto? Jer jednostavno su to tako sićušne i nezrele strukturice koje je trebalo pažljivo odvajati. No tužno mi je što "nitko" nije mogao pretpostaviti da se nešto može zakomplicirati, i da riječ "rutinsko" kod nedonoščadi jednostavno ne postoji. Moj junak izdržao je i operaciju i lijepo se probudio no dobio je visoku temperaturu. Sjećam se, poslali smo našeg taticu da se odmori, a ja sam ostala uz njega. Oko 23 sata izmjerila sam mu temperaturu i kad je toplomjer pokazao 39.6 jednostavno sam pala u nesvijest. Doslovno! To je bio prvi put da sam tako reagirala. Pa jedno dijete sam izgubila, nisam pala u nesvijest. Tada jesam. Bilo je to previše za mene. To je bilo nešto što nisam očekivala i u u toj za mene neočekivanoj situaciji koju ne mogu kontrolirati javio se isti onaj strah da ću ga izgubiti. Možda razum govori jedno, ali naš emotivni sustav doslovno vrišti drugo. Sestre su mi pomogle, dozvale našeg taticu. Dominik je otpušten sutradan i to maleno biće je za par dana bio potpuno spreman za nove borbe; vježbice koje su tad nakon operacije trebale biti puno lakše. I jesu, bile su. Mama se morala nositi s novim strahovima, strahovima da ne dobijemo konvulzije, Ali, o tome u nekoj drugoj priči...


- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.11.2015., utorak

čini mi se da sam sve to sanjala..

Danas je dan svih prijevremeno rođenih beba, svih onih koji su s nama, ali i dan sjećanja na sve one Anđele koji su raširili svoja krila i od-lepršali u krilo Božje. Borili smo se onim što smo najbolje znali: ljubavlju, vjerom, nadom i znanjem. Možda to nije bilo dovoljno, jer Borna nije s nama.
Vjerujem da pričanjem o problemu prijevremenog rođenja možemo puno učiniti za neke druge mame i neku drugu dječicu koja se tek spremaju voditi svoje najveće bitke. Zato pričajte o tome, pokažite svoje junake jer oni su čuda u našim rukama; čuda ljubavi i vjere, ali i medicine koja čini sve da bi im pomogla. Palčić gore za Palčiće, Palčić gore za život. Sretan vam vas da Anđeli moji.

Povodom sjećanja na našu borbu.
- 06:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.11.2015., utorak

U bolnici postoji jedno carstvo - neonatologija.

"U bolnici postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo. U njemu je sve nježno, u njemu je sve hrabro, u njemu se životu radujemo.
Tamo su liječnici puni ljubavi, vjere i snage, inkubatori su od čokolade. Tamo svaka sestra pazi i mazi našu djecu, tamo raste svako malo čudo vjere i nade".

S obzirom da je ovo mjesec naših heroja, nisam mogla ne sjetiti se njihovog prvog doma: neonatologije. I baš kao što kaže pjesmica, to je za mene carstvo. Odjel koji se razlikuje od svih ostalih.
Tu vas sestre uvijek nježno pogledaju, davajući vam pažljivo informacije o vašoj djeci. I kad su u poslu, a posao je brinuti za malene junake, telefon nikad "prazno" ne zvoni, uvijek su spremne odgovoriti i dati nam nove vijesti o našim ljubavima. Tu su liječnici kao njihove prve "zamjenske" mame, koji s toliko pažnje i znanja brinu da naši "poklončići" stignu doma u sigurne mamine i tatine ruke. I kad je bilo teško, držali su naše ruke i nadali se s nama. Pamtim dan kad je Dominik imao krizu i kad je naša doktorica došla do nas i rekla "ljutio me ovaj moj mali", ali "nisam mu dala", "disat će on meni". I disao je. Pamtim ih po toplini. Dominika nisam mogla primiti u naručje dok god je bio na intenzivnoj njezi. I jednog dana jedna dobra teta Sonja, kako smo ju zvali, vidjela je našu tugu i dala nam ga je na ruke nakon 80 dana i napravila sve da ga barem malo pridržimo. Koji je to lijepi dan bio. Hvala teta Sonja. Svi su bili sretni zbog nas. Pamtim i dan kada više nisam mogla izdržati i biti s njim samo sat vremena; zamolila sam naše liječnice da dođem i popodne kad nikome ne budem smetala. Doktorice su mi rekle; pa to je vaše dijete, tko vama može braniti da ga dođete vidjeti. I došla sam. Kako su to lijepi dani bili. Trebali bi svi barem jednom posjetiti to maleno carstvo, gdje se pišu najteže ali i najljepše životne priče.

Hvala od srca svim liječnicima i osoblju Odjela za neonatologiju KBC Split koji su nam pomogli u našoj borbi i koji su s puno ljubavi i pažnje brinuli o našem junaku, kada mi to nismo mogli. Pusa od Dominika!
- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.11.2015., ponedjeljak

Znam da si to bio ti!

Jučer je bio blagdan Svih Svetih bebice moja. Iako ovo nije bio prvi blagdan od kad posjećujemo tvoj vječni počinak, bio je za nas posebno emotivan. Počeo je u subotu kad je mamu ujutro nazvala teta Jela i rekla da te je išla posjetiti. Rasplakala sam se. Dirnuo me njen posjet s dječicom tebi. Imala sam osjećaj kao da te dodirnula, kao da te posjetila. Nisam još proživjela takvu emociju od kad nisi s nama. Možda zato što je teta Jela prva mamina prijateljica koja te posjetila na tvom počinku. Nakon poziva uputila sam se kod naše bakice, napraviti ti najljepši aranžman, tebi i našim dragima s kojima si gore.
Baku Maru i dida Ivu s tatine strane mama nije upoznala, ali sigurna sam da te oni tješe i maze gore kad mama već ne može. Znam da te tvoja prabaka Anka nasmijava kao i nas dok smo mali bili, a dido Srećko čuva dok veselo plešeš rajskim vrtom. Baš je snažan naš dido Srećko. Sigurna sam da si upoznao i striku Joku i da vam on prepričava "straaaaašne" pričee o Alibabi i da te uči skakati, onako, kako je samo on to znao. Lijepo ti je gore, zna mama to. Znam da tebi i tvojim prijateljima baka Cvita i dido Šime prave kućice od cvijeća kao što su nama dok smo se igrali u njihovu vrtu.
Sretan si, zna mama to. Sretna je i mama iako nekad budem tužna. Tužna sam bila u petak kad je tati tvoj braco mazio kosu, a tata je rekao; sad su me trebale još jedne male ručice maziti po glavi. A onda smo se sjetili da ga pomaziš ono u snu kad se tata nasmije, a da to ni ne zna. Mama zna da si to bio ti.
I ono kad se braco u uspavljivanju od srca nasmije gledajući gore, znam da si ga malko poškakljao. Zna mama da si to bio ti.
Ili ono kad mama u strahu čeka novi nalaz vida tvoga brace; a na nalazu piše: potpuno uredan nalaz, kontrola za 1-2 godine. Znam da si to bio ti.
Nespretan je malko taj tvoj braco, padne ali se uvijek lagano digne. Tvoja su to krila oko moje; znam da si to ti.
Znaš da mama ne voli baš noći pa probudi me, poželi me i sa anđelima dođi.

Ljubavi moja Anđele moj.

- 10:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Listopad 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Rujan 2018 (1)
Siječanj 2018 (1)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (4)
Listopad 2015 (6)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi