Iskustva mame Palčića..

Trčećim korakom trčao je danas popodne iza mene, i najednom se čulo "Mamice čekaj me". Slatko sam se nasmijala.
Čekala sam te ljubavi moja i prije 6 punih godina, nespremna i prestrašena, uplakana i tužna. Te večeri ležala sam u bolničkoj sobi i čekala svaki sat hoću li osjetiti trud u 24 tjednu trudnoće. Bila je to ipak noć nade, nadala sam se i vjerovala da će tokoliza uspjeti spriječiti porod. Jutro mi je odnijelo svu nadu i sve snove. Od tog jutra, čekala sam samo loše vijesti: vijesti o porodu, vijesti o smrti, loše prognoze. Moje čudo ipak me je pronašlo. Došetala sam do dva malena bića koja su bila i ostala primjer najveće snage, ljubavi i vjere. Moje bebe. Bili ste tako maleni, da me je u početku bilo strah pogledati vas. Čekala sam vaš svaki centimetar i dekagram, čekala sam prvi tihi plač, prvi pokret, prvo otvaranje okica. Dočekali smo nažalost i najveću tamu. Tamu u kojem se opraštamo s našim djetetom. No naša tama nije postala mrak. Našu tamu obasjalo je sunce koje sjaji najljepšim sjajem sve ove godine. Čekali smo prvo samostalno disanje, prvo primanje u naručje, prvo hranjenje, prve korake, prve riječi.
Ne mogu vjerovati da je nakon 6 godina ovaj siječanj ipak lakši. Tugu je zamijenila sreća, tvoj napredak zamijenio je neizvjesnost. Moje čudo dolazi k meni svakim danom sve više. Ono maleno pile zamijenio je dečko od 6 godina, onu malenu piroškicu od 600 grama, zamijenio je dečko od 20 kg, moj strah od dijagnoza zamijenio je ponos zbog svih dijagnoza. Puno je izazova bilo ovih 6 godina, puno lijepih osjećaja, ali slušati te kako mi kažeš: Mamice čekaj me, najljepši je. Sutra je dušo rođendan tvoj. Prvi put slaviš ga u vrtiću okružen svojim vršnjacima. Tvoj braco slavi ga s Andjelima. I možda prije 6 godina nismo slavili život, sad ga slavimo svaki dan. I možda smo prije 6 godina bili tužni, ali više nismo. Sve što si prošao učinilo me samo sretnijom, i mene sve one koji su oko tebe svaki danom. Koliko radosti i ljubavi unosiš gdje se pojaviš, koliko nade i vjere za druge roditelje, za drugu djecu. Blagoslovljena sam i sretna što si naš, moje sunce najsjajnije, moja ljubav, moje sve. A ti Bornić, nisi daleko. Bliže nam ne možeš biti, nosimo te u svakom uspomeni, u svakom uspjehu, u svakoj tugi, u svakoj sreći, u ljubavi, u srcu. O ti dušo, moje duše, o ti srce srca mog.