Iskustva mame Palčića..

Do rođenja moje dječice nisam bila fan grupa potpore. No nakon poroda odmah sam postala član grupe za potporu mamama prijevremeno rođene djece. Tražila sam pozitivna iskustva, riječi utjehe. I moram priznati da su me sve te sličice malenih junaka zajedno s iskustvima njihovih majčica držale u nadi da će i moja djeca biti dobro. Hvala im.
Vrlo brzo, učlanila sam se i u grupu "Mame blizanaca". U toj grupi pokušavala sam pronaći neke specifičnosti u razvoju blizanaca. Nedugo nakon smrti mog malenog Borne, tražila sam informacije o cjeloživotnoj povezanosti blizanaca, no skužila sam da više nemam pristup toj grupi "potpore". Da, mamice koje "daju potporu" izbacile su me, jer sam u nekom postu napisala da mi je beba preminula. Odgovor je bio "vi više niste mama blizanaca" jer imate samo jedno dijete, broj je bitan, a vi ste sad mama jedne bebe. U šoku sam bila, i pokušala objasniti da smrću jedne bebe druga se ne prestaje razvijati kao blizanac. Nitko to nije shvatio.
Nedugo nakon, učlanila sam se i u neke druge grupe. I postajem sve začuđenija. Ne mogu vjerovati da mame ne shvaćaju što znači "potpora", savjet. U gotovo svakoj grupi nailazim na sukobe, međusobna nadmudrivanja. Sve bi rekle "nešto pametno".
Tako mamice šire informacije o tome kako se pojedine mame ne brinu o svojoj djeci jer eto piju kavu, a djeca su im na mobitelu. Druge mame pak iznose informacije o tome kako su vidjele da mama vozi dijete bez pojasa.
Kao da su grupe postale obavještajne službe, o informacijama koje se nas ne tiču. S druge strane, ako nas se i tiču, u svakoj grupi prevladava onaj klasični mehanizam difuzije odgovornosti - sve se zgražaju, sve se čude, a nitko ništa ne poduzima. Ali, bitno je to podijeliti tisućama drugih mama da se svi kolektivno zgražaju.
Znam da danas, nažalost, pristup internetu ima doista velik broj ljudi i svi žele nešto reći. Znam da se ne može kontrolirati tko što piše i zašto piše, ali gdje su nestale one ljudske reakcije, bazične, temeljne: suosjećanje, empatija, razumijevanje. Gdje je nestala ona stara: "gledaj samo svoja posla" ili pak ona "počisti prvo svoju kuću". Ne znam, voljela bih da mame budu mame, žene, prijateljice, a ne suparnice.
Nedavno, u jednoj grupi, mama piše kako će tražiti liječnika da bude uz svoje dijete nakon operacije iako ne doji. Ta mama prozvana je lažljivicom i uzurpatoricom mjesta drugoj mami "koja je potrebnija svojoj bebi, jer eto ona doji". Zar to doista može reći mama u grupi potpore majci koja je zabrinuta za svoje dijete. Zar doista majka ne može razumjeti strah i zabrinutost druge majke. Pa odavno su istraživanja pokazala da nije mlijeko (ili hrana) sve. Privrženost i toplina koju dijete dobiva od mame daleko su važnije u stresnim situacijama.
No, kad promislim zašto bih se čudila majkama. I sustav je takav. Kad su moje bebe bile u bolnici nisam imala pravo na putne naloge, jer prema zakonu za mamu koja ne doji ne isplaćuju se putni nalozi, jer "nema dokaza da je ona potrebna za bebin život". Eto, što reći, osim da zakone očito pišu opet one iste majke koje nemaju bazične ljudske reakcije, ili pak stručnjaci koje je pojela birokracija i administracija. Pa tužno. Na kraju priče, voljela bih da mame budu mame, da grupe potpore pružaju doista potporu, a ne osudu. U konačnici, voljela bih da uvijek i posvuda budemo ljudi.