Iskustva mame Palčića..

Znate li što je zajedničko Covid-u 19 i roditeljima djece s poteškoćama?
Čekanje, neizvjesnost, stalno preslagivanje odluka, vaganje što je dobro, a što nije dobro za njih.
Našu djecu od rođenja vode različiti stožeri: stožer pedijatara, neuropedijatara, logopeda, rehabilitatora. Svi oni imaju svoje preporuke, vizije koji se ponekad kose s našim roditeljskim stavovima i intuicijom. Koliko puta smo morali poslušati ih, a opet još češće preuzeti odgovornost i oduprijeti se. Koliko puta smo zbunjeni ostali, i pitali se što dalje?
Biti roditelj djece s poteškoćama podrazumijeva veliko strpljenje i čekanje. Veliku odgovornost da u svakom trenutku znate i procijenite što je za njih najbolje. Jedan dan ta se odluka čini ispravnom, već drugi, potpunim promašajem. Koliko puta se mi roditelji moramo nositi s promjenom stava, prihvaćanju greški i ponovnim resetiranjem.

Svi mi živimo u velikoj neizvjesnosti. Čekanju poboljšanja, čekanju pogoršanja, čekanju "recepta" ili lijeka za neko njihovo ponašanje. Čini mi se da se mi roditelji djece s poteškoćama lakše nosimo s ovim neizvjesnim vremenima, jer ovo vrijeme za nas nije ništa novo. Postali smo otporniji na neizvjesnost, na čekanje, na preuzimanje odgovornosti.

Mi smo čekali onaj spontani govor godinama. Hej ljudi godinama. Što onda za nas znači pokoji mjesec neizvjesnosti oko pandemije! Ništa! Samo treba preuzeti odgovornost za vlastite postupke unatoč stožeru kako god se on zvao.

Moj Dominik se nakon 6 godina probudio i počeo spontano nešto izmišljati, pa čak i psovati. Ne volim psovke, ali su me ove obradovale. Počeo mi postavljati pitanja i zadirkivati me. Onako radoznalo i spontano. To mi je dokaz da je naš mali stožer radio dobro. Stožer ljubavi i strpljenja.