Iskustva mame Palčića..

Suze..suze mogu biti različite..ali nakon dolaska od Dominikovih liječnika uvijek se jave iste.
Bili smo na pregledu kod fizijatra,doktorica ga gleda i kaže: "ma evo u čudu sam". Mama se lijepo nasmije, zahvali i ode.
A onda u autu, uvijek u isto vrijeme, krenu TE suze: suze ponosa na svoje malo biće koje je živo i čudnovato, suze tuge zbog tog malog bića koji se od rođenja bori i dokazuje drugima da ne treba odustati ni dignuti ruke. Na kraju, te suze su i suze čežnje; trebala su biti dva, dva najčudnovatija srca moja junačka.

Svi ste se već do sada upoznali s dijagnozom hemipareze ili u našem slučaju hemiinsuficijencije. Tragove ove dijagnoze u samim počecima nisam vidjela iako sam znala za sav rizik što oštećenje malog mozga nosi sa sobom. No, negdje iza trećeg mjeseca korigirane dobi primijetila sam da je lijeva ručica blago savijena u laktu, da lijeva šakica nije otvorena kao desna ruka. Također, primijetila sam da Dominik spontano desnom ručicom dodiruje lice. Preplašila sam se i sve sam to opisala našem fizioterapeutu i tad mi je on prvi put spomenuo tu riječ: hemiinsuficijencija. No, opet rekao mi je da Dominik nije klasičan primjer hemipareze jer je ta ruka unatoč svemu dosta opuštena. Pitala sam ga " a što će biti s nožicom", budući da je Domiju desna strana mozga pretrpjela "oštećenje". Naš barba Mario je rekao da će s nožicom biti lakše, jer je nogu dijete prisiljeno na neki način koristiti, ali ne i ruku. Utješio me, no znala sam da nas čeka lavovski posao. Iako tada nije bilo garancije da će sve naše metode buđenja ručice i pokušaja spajanja tih malenih veza u mozgu uspjeti, radili smo sve da se to dogodi.
Pokušat ću ukratko opisati što smo sve probali prema uputama. Dok je bio maleni, stalno smo masirali tu lijevu šakicu i otvarali ručicu, radili kružne pokrete kao da pliva, naravno kroz igru i smijeh. Stavljali smo malene čarapice na desnu dominantu šakicu pokušavajući prisiliti lijevu šakicu da se što više otvori. Kupili smo masažer i stalno radili "osmice" po tijelu ne bi li što bolje povezali lijevu i desnu hemisferu. Masažer se pokazao kao jako dobra stvar, masirali smo sve, ručice i stopice, leđa, sve kako bi što više informacija došlo u taj mali mozak. Uz masažer, često smo koristili i ručnik, ali ne onaj mekani "opran Pelvorom", nego tvrdi ručnik i "češkali ga s tim". Štipkali smo ga svakodnevno, pa čak i pritiskali jače. S vremenom šakica se otvorila i Dominik ju doista rijetko drži stisnutom, no ostao je spazam ručice koji najčešće dođe do izražaja u emotivnim situacijama (kad je uzbuđen ili preplašen). Također, u vožnji u sjedalici, lijeva ručica je često bila u grču.

Kako je Dominik rastao, mijenjale su se i naše tehnike. Tako smo s vremenom "odvajali" zglob šakice, naravno nježno od ostatka ručice, te zglob lakta, ne bi li i nakon toga on imao osjet u toj ruci. S vremenom, desna ručica bi često bila u vrećici i on je bio prisiljen koristiti lijevu te učiti da ima i nju. Često smo ga držali za šakice i tako "nosili" i "ljuljali" ne bi li ga što više istegnuli. S lijevom nožicom je bilo doista lakše, iako smo i s njom radili sve postupke kao i rukicom.

Ono što se dogodilo kod Dominika je stvarno čudno. S razvojem grube motorike,moj junak je sve prvo počeo raditi s tom "lošijom" stranom tijela. Tako bi se penjao s ispruženom lijevom ručicom prema gore, iskorak je uvijek bio lijevom nožicom. Najsmješnije bi mi bilo, kad bi mu nudila igračku, i na prvi potez mu je ne bih dala, on je shvatio da nakon pružanja lijeve ruke bude nagrađen te je tako počeo pružati u interakciji lijevu ruku. Moje dijete je naučilo koristiti i tu lošiju stranu tijela. Liječnici se i danas smiju i kažu "prenaučen" je, a u svakom našem nalazu piše: heminsuficijencija lijevo, iskorak prvo lijevo, onda desno. ;)

No, nikad, baš nikad Dominik spontano nije se mazio lijevom rukom ili uopće dodirivao tu stranu tijela, kao da je nije svjestan. Nikad me nije odgurnuo spontano lijevom nožicom, nikada nije prstiće lijeve nožice stavljao u usta kako to inače djeca rade. Pomirili smo se s tom dijagnozom i rekli "svo zlo u tome bilo". Iako je Dominik prohodao, nastavili smo s intenzivnim vježbama jer želimo da uvijek bude opušten, te da mišići prate rast kosti. Dominik hoda bos svaki dan, po travi, pijesku, kamenjima. Doslovno ga uvaljamo u pijesak, zemlju i travu. Sigurni smo da tako njegov mozak "uživa", kolilko tek informacija dobije.

Prije nekoliko dana, nakon dvije i pol godine, moj junak me u igri po krevetu odguravao lijevom nožicom, nekoliko puta za redom. Bila sam tako sretna, nekako sam se "utiho" nasmijala. Ubrzo, primijetila sam da je uzeo keks s lijevom ručicom. I ne samo to, dok smo se vozili na igralište, lijeva ručica je bila opuštena. Dok ga uspavljujem, on se mazi lijevom rukom po licu, a sve češće primjetim i da dodiruje tu lijevu stranu tijela.
Iako ima trenutaka da je ta ruka u grču, sve mi se čini da moja beba napokon percipira svoju drugu polovicu, i jako sam sretna zbog toga.
Sve to, navodi me na zaključak da je naš mozak doista neistražena mreža, da je svako dijete kao nosioc neke dijagnoze drugačije, nema pravila, nema kategorija. A najvažnije je da se trud vrati, na bilo koji način, u bilo koje vrijeme. Zato ne odustajte dragi ljudi. Ne slušajte pravila razvoja, svako dijete ima svoju putanju, svaka terapija ima drugačiji učinak. I budite sigurni, s vremenom će se neka nova veza spojiti i probuditi određeni dio tijela. Probudila se i naša ruka.