Iskustva mame Palčića..

I evo me, sjedim u malom apartmanu u centru Zagreba i čekam operaciju moga tata. Treća je ovo operacija moga tate, od kad vodi bitku s teškom bolesti zvanom ulcerozni kolitis. Obolio je moj tata od ove teške bolesti prije točno 35 godina, ponosno je danas to rekao liječniku na Odjelu abdominalne kirurgije; 35 dugih godina teške terapije i bolesti. Bilo je to očito neposredno nakon mog rođenja, dakle davne 1983. Dugih 35 godina bolesti u tako pozitivnom duhu. Njegovo stanje bilo je stabilno (uz terapiju naravno) dugo godina, sve do 2007 godine. Sjećam se, bila je to godina kad sam se zaposlila. Bila sam sretna što konačno i ja, kao i moja sestra, mogu pomoći mojoj obitelj i što radim. Tatino stanje pogoršalo se "naglo", nakon što je godinu prije doživio nesreću na brodu gdje mu je "stroj" odrezao 3 prsta desne ruke. I to one ruke kojom je hranio svoju obitelj. No nije ta nesreća spriječila mog tatu da i dalje zarađuje svoj kruh sa 7 kora. Sjećam se, oporavak mu je trajao pola godine i on se javio tada svojoj kompaniji: ja sam vojnik od kompanije i spreman sam za brod (a i dalje su mu nedostajali prvi članci s tri prsta desne ruke).
Odletio je moj tata tada po tko zna koji put uplakan od nas. No očito je stres učinio svoje. Vratio se brzo, stara bolest se aktivirala i vrlo brzo tata je bio operiran u Zadru. Trebalo je to biti "samo" rezanje 20 cm debelog crijeva i spajanje zdravog dijela. No operacija nije bila uspješna. Tata je morao na još jednu operaciju nakon samo par dana, i dobio je "kolostomu". Sjećam se kad je doktor objašnjavao mojoj sestri i meni: tatino crijevo je kao stara vodovodna cijev, on nam je najteži pacijent u bolnici. No mi nismo to čule, sjećam se kako ga je moja sestra pitala: ali njegovo stanje ne ide na gore, jel tako?! Vidjela sam da doktor nije razumio taj naš optimizam. A kako i bi, kad nije znao kakvog mi tatu imamo. Danas, 12 godina kasnije, gledam mog tatu: mirnog i stabilnog kako čeka svoju operaciju. Možda je njegovo tijelo 12 godina starije, ali njegov duh je još jači. Ja vam riječima ne mogu opisati koliko je u tom čovjeku optimizma i nade, koliko vjere i ljubavi prema ljudima i životu. I ovdje, 12 godina poslije, liječnici i sestre čude se njegovu optimizmu. I ne mogu vjerovati kako taj čovjek živi sretno i zadovoljno s kolostomom. Od sutra tu će stomu zamijeniti ileostoma. No spreman je moj tata, nemojte sumnjati u to. Rekao je danas doktorima, da mora što prije ozdraviti jer da on mora brinuti za svog unučića, Palčića. Ponosno, ozarena lica ponovio je danas to.

Razmišljam danas, da ali je slučajno da je moj tata morao na operaciju baš nakon 5 i po godina čuvanja mog dečka. Svo to vrijeme (zadnjih 5 godina) u iščekivanju nalaza biopsije, ponavljao bi: ja moram biti dobar da mog Dominika stavim na noge. I stavio ga je. Dočekao je moj tata da konačno ima slobodnu jesen. Njegov junak krenuo je u vrtić.
A njegove dvije curice, didove princeze cijelo su ljeto bile s njim, dok je baka radila. Možete li zamisliti čovjeka od 67 godina, s ovom teškom dijagnozom kako se brine za svoje male unučice, kako im kuha ručak, a uz to odvede ih u Nin na kavu i spizu, počešlja kosu i stavi najljepšu kopčicu i haljinu. Ništa, baš ništa njemu nije teško. Dok čeka svoju baku, sprema joj fritule i savijaču. Dok čeka naše cure iz Njemačke pomno bira jelovnik i haljinice za svoje cure. Preuzeo je naš tata puno uloga od kad je ova bolest skinula ga s broda. Ali on je sa svakom ulogom bio sve sretniji.

Ne znam da li se ikad itko raduje gostu kao on. Ne znam da li se itko raduje zetovima i kćerima kao on. Ne znam da li itko peče ribu i meso kao on. Ne znam da li itko voli ljude kao on. Ne znam da li itko vjeruje kao on. Ne znam da je itko voljen kao on. Ne znam da li je itko ponosan na sina kao on.

Nije dido otišao nepripremljen u Zagreb. Spremio je preko 10 metara drva, kupio nam je patke na pazaru, da imamo za Božić. Spremio nam je kisele paprike i ajvar za cilu zimu. Na nama je samo da mu poberemo masline i da ga široka srca čekamo doma. I da vjerujemo.

Dječače moj mili!

Danas ti je mama bila neizmjerno sretna. Htjela bih to da znaš, jednom kad budeš čitao ove naše male dogodovštine. Ova sreća baš je posebna, javi se svaki dan kad te ostavim u vrtiću kod prijatelja. Krenuli smo danas u 9 sati ujutro. Znaš, inače idemo u 11 sati, jer smo tako dogovorili s tetama. Bilo nas je strah kako ćeš ti reagirati u buci i u situaciji kad se druga djeca adaptiraju. Kad se mama sjeti, uvijek nas je nečeg bilo strah.
Najveći strah je bio od toga da ti nećeš voljeti djecu ili da nećeš se dobro naći u grupi (dobro, priznajem taj strah je došao nakon straha da nećeš hodati ili pričati). Baš se pitam kako je mama dobila taj strah?! Možda je malo pomogla tvoja osjetljivost na zvukove, tvoj strah od novih podražaja ili jednostavno moja potreba da te "preplavim". Baš imaš preplavljujuću mamu, bučnu i nekontroliranu, brzog govora. Čekali smo dugo na taj tvoj vrtić. Krenuli smo prvi put 2017 godine. Sjećam se jako dobro. Mamino srce je vrištalo da ti još nisi spreman za vrtić. Osjećala sam da ti je mjesto u naručju kod tvog dida i bake.
Ali znaš, mama nekad posumnja u sebe i tu svoju intuiciju. Upisala sam te u vrtić za djecu s poteškoćama i ispisala sam te za 12 dana. Nije mi bila lagana ta odluka niti sam ju donijela sama. Tražila sam pomoć i podršku, savjete; "ogolila" sam se puno puta da bih vidjela jesam li samo "jedna luda mama" ili moje srce ipak vrišti za Tebe. Bila je to jedna od onih odluka koju moramo prihvatiti i krenuti dalje sa sumnjom da smo možda i pogriješili.
Čekali smo priliku za redovni vrtić. Do tada, mama je bila jako ljuta na sve koji su govorili "kad ćeš se socijalizirati". Stalno sam ponavljala, pa nije socijalizacija samo u vrtiću. Socijalizacija je u primarnoj obitelji, pa i ostalim aktivnostima. Išli smo u crkvu, igrališta, kino. U tom periodu ipak si se plašio, no ja nisam znala čega točno. A onda sam shvatila da je to kombinacija svega: malo buke, malo novog prostora, malo moje potrebe da odmah budeš super. I sve to u jednom trenutku bilo je preplavljujuće za tebe. Čekali smo priliku da krenemo u vrtić za koji je mama bila uvjerena da će biti idealno mjesto za tvoj razvoj. Na prvom upoznavanju prošlo ljeto (kao da je bilo prije 5 godina) poslala sam tebe i tatu. Znala sam da će moj stres i moj strah preći na tebe. Obukla sam vam tad najlipše košulje, tata ti je napravio frizuru i rekli smo "ovo je danas najbolje što imamo". Joj mili moj dječače kako si plakao i kako si vrištao. Mislila sam da nisi još spreman. I nisi bio. Ali sam rekla sjećam se, da očekujem da ćeš ti do proljeća meni "sazrijeti".
Kad je konačno i došlo naše proljeće (ovu godinu na proljeće) krenuli smo ja i ti hrabro na upoznavanje. Ovi put mama je znala kako ćemo. Dogovorili smo se da prvi dan dođemo upoznati samo novi prostor. Mislila sam kad upoznamo prostor, bit će lakše upoznati prijatelje. Dolazili smo popodne kratko "družiti se s prostorom i tetama". Možda bi se družili i više da djeca treći dan nisu "upala" u prostoriju a ti si im rekao "bok prijatelji". Krenuo si tako veselo i hrabro u grupu i svi kao da smo čekali "odgođenu reakciju". Ali tvoja odgođena reakcija je bila da si ostajao svakim danom sve duže i sad si u vrtiću dok mama radi, puna 4 sata. Danas smo imali jedan mali test, ostavili smo te u 9 da vidimo kako ćeš u jutarnjem terminu. Kako si samo ponosno ušao u svoju grupu, kako mi je slatko gledati kad te prijatelji grle, kako mi je lijepo gledati kad te potiču da pričaš, da papaš, kako mi je lijepo gledati te u šetnji u "vlakiću". Mamino srce danas je bilo mirno. Sve moje odluke su pronašle mjesto. Kako si mi samo mio.
Popodne smo išli na rođendan maloj "Lutki" kako je ti zoveš. Sjećam se kako je izgledao taj rođendan prije dvije godine. Plakao si i grčevito se i paralizirano držao za mene i tatu. DANAS, mama se družila s odraslima, a ti si veselo i slobodno družio se s djecom i odraslima. Kad smo došli kući, nisi htio u stan, potrčao si prijateljima iz dvorišta i trčao za njima. Kad bih mogla napisati koliko sam ponosna na Tebe, napisala bih. No ne mogu. Kako samo čudnovat put imaš srce moje. Moje malo pile od 700 grama. Moj zeko veseli.