Iskustva mame Palčića..

04.10.2019., petak

Što se u vrtiću radi!

Dječače moj mili!

Danas ti je mama bila neizmjerno sretna. Htjela bih to da znaš, jednom kad budeš čitao ove naše male dogodovštine. Ova sreća baš je posebna, javi se svaki dan kad te ostavim u vrtiću kod prijatelja. Krenuli smo danas u 9 sati ujutro. Znaš, inače idemo u 11 sati, jer smo tako dogovorili s tetama. Bilo nas je strah kako ćeš ti reagirati u buci i u situaciji kad se druga djeca adaptiraju. Kad se mama sjeti, uvijek nas je nečeg bilo strah.
Najveći strah je bio od toga da ti nećeš voljeti djecu ili da nećeš se dobro naći u grupi (dobro, priznajem taj strah je došao nakon straha da nećeš hodati ili pričati). Baš se pitam kako je mama dobila taj strah?! Možda je malo pomogla tvoja osjetljivost na zvukove, tvoj strah od novih podražaja ili jednostavno moja potreba da te "preplavim". Baš imaš preplavljujuću mamu, bučnu i nekontroliranu, brzog govora. Čekali smo dugo na taj tvoj vrtić. Krenuli smo prvi put 2017 godine. Sjećam se jako dobro. Mamino srce je vrištalo da ti još nisi spreman za vrtić. Osjećala sam da ti je mjesto u naručju kod tvog dida i bake.
Ali znaš, mama nekad posumnja u sebe i tu svoju intuiciju. Upisala sam te u vrtić za djecu s poteškoćama i ispisala sam te za 12 dana. Nije mi bila lagana ta odluka niti sam ju donijela sama. Tražila sam pomoć i podršku, savjete; "ogolila" sam se puno puta da bih vidjela jesam li samo "jedna luda mama" ili moje srce ipak vrišti za Tebe. Bila je to jedna od onih odluka koju moramo prihvatiti i krenuti dalje sa sumnjom da smo možda i pogriješili.
Čekali smo priliku za redovni vrtić. Do tada, mama je bila jako ljuta na sve koji su govorili "kad ćeš se socijalizirati". Stalno sam ponavljala, pa nije socijalizacija samo u vrtiću. Socijalizacija je u primarnoj obitelji, pa i ostalim aktivnostima. Išli smo u crkvu, igrališta, kino. U tom periodu ipak si se plašio, no ja nisam znala čega točno. A onda sam shvatila da je to kombinacija svega: malo buke, malo novog prostora, malo moje potrebe da odmah budeš super. I sve to u jednom trenutku bilo je preplavljujuće za tebe. Čekali smo priliku da krenemo u vrtić za koji je mama bila uvjerena da će biti idealno mjesto za tvoj razvoj. Na prvom upoznavanju prošlo ljeto (kao da je bilo prije 5 godina) poslala sam tebe i tatu. Znala sam da će moj stres i moj strah preći na tebe. Obukla sam vam tad najlipše košulje, tata ti je napravio frizuru i rekli smo "ovo je danas najbolje što imamo". Joj mili moj dječače kako si plakao i kako si vrištao. Mislila sam da nisi još spreman. I nisi bio. Ali sam rekla sjećam se, da očekujem da ćeš ti do proljeća meni "sazrijeti".
Kad je konačno i došlo naše proljeće (ovu godinu na proljeće) krenuli smo ja i ti hrabro na upoznavanje. Ovi put mama je znala kako ćemo. Dogovorili smo se da prvi dan dođemo upoznati samo novi prostor. Mislila sam kad upoznamo prostor, bit će lakše upoznati prijatelje. Dolazili smo popodne kratko "družiti se s prostorom i tetama". Možda bi se družili i više da djeca treći dan nisu "upala" u prostoriju a ti si im rekao "bok prijatelji". Krenuo si tako veselo i hrabro u grupu i svi kao da smo čekali "odgođenu reakciju". Ali tvoja odgođena reakcija je bila da si ostajao svakim danom sve duže i sad si u vrtiću dok mama radi, puna 4 sata. Danas smo imali jedan mali test, ostavili smo te u 9 da vidimo kako ćeš u jutarnjem terminu. Kako si samo ponosno ušao u svoju grupu, kako mi je slatko gledati kad te prijatelji grle, kako mi je lijepo gledati kad te potiču da pričaš, da papaš, kako mi je lijepo gledati te u šetnji u "vlakiću". Mamino srce danas je bilo mirno. Sve moje odluke su pronašle mjesto. Kako si mi samo mio.
Popodne smo išli na rođendan maloj "Lutki" kako je ti zoveš. Sjećam se kako je izgledao taj rođendan prije dvije godine. Plakao si i grčevito se i paralizirano držao za mene i tatu. DANAS, mama se družila s odraslima, a ti si veselo i slobodno družio se s djecom i odraslima. Kad smo došli kući, nisi htio u stan, potrčao si prijateljima iz dvorišta i trčao za njima. Kad bih mogla napisati koliko sam ponosna na Tebe, napisala bih. No ne mogu. Kako samo čudnovat put imaš srce moje. Moje malo pile od 700 grama. Moj zeko veseli.



- 23:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2019  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Listopad 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Rujan 2018 (1)
Siječanj 2018 (1)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (4)
Listopad 2015 (6)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi