Iskustva mame Palčića..

Ovo je moj prvi post. Odlučila sam ga posvetiti jednom malenom dječačiću, jednom malenom andjelu, Borni Ivanu. Zbog njega sam odlučila pisati. Pisati, samo da ostavimo traga..
Pa krenimo od početka. U kolovozu 2013. godine saznali smo da ćemo postati roditelji. Prestrašeni i uzbuđeni otišli smo na prvi pregled viditi našu "točkicu". Doktorica je potvrdila, bila sam trudna 4 tjedna i mislila sam, eto i mene na početku jednog dugog i lijepog perioda. Vrijeme je brzo proletjelo do naše druge kontrole i trenutka kad je doktorica rekla: opa, što je ovo, pa imamo dva srca. Naša točkica dobila je bracu. Blizanci! Nismo mogli vjerovati; pa i nema baš blizanaca u našoj obitelji. Nakon te vijesti, znali smo da moja trudnoća neće biti obična, ali nismo mogli pretpostaviti da će tako brzo "završiti".
Sjećam, se kad sam napunila 20 tjedana trudnoće, bila sam sretna jer sam znala da sam točno na pola puta da upoznam svoje dečke.
Tako sam ponosno šetala s trbuhom i pozdravljala s potpisom: "mama i njeni dečki". S dečkima u trbuhu u prosincu 2013. godine branila sam svoj doktorat posvećen braći i sestrama. Sve je bilo prekrasno, trbuh je rastao, a mi ponosni na ideju da ćemo postati roditelji blizanaca.
No ubrzo, cijeli naš se svijet srušio u trenu. Nakon uredna 23 tjedna, nisam se više tako dobro osjećala. Mislila sam, normalno je to, pa ipak su dvije bebe. No onaj glas u meni mi je govorio da odem kod liječnika. Otišla sam, no eto, bio je petak i liječnik nije bio raspoložen da me pregleda. Poslao me kući bez da me vidio, a u trudničku napisao "puti puno tekućine". Super, netko bi rekao, pa to se mama malo prestrašila. No da je bar bilo tako.
Opet, na vlastiti osjećaj, otišla sam kod privatne liječnice i potvrdila je da se nešto događa s cerviksom, ali hvala Bogu nije alarmantno, trebalo je dalje samo mirovati. Super, mislila sam, sve će biti u redu. No nije.
U ponedjeljak sam hospitalizirana.Uplakana i prestrašena znala sam da nešto neće biti u redu. Sjećam se, čitala sam članke o preživljavanju beba u 24 tjednu trudnoće. No, brzo bih to zatvorila i opet nadala sam se da ću izdržati do kraja. Na moje čudo, liječnici nisu bili zabrinuti, s toliko vjere govorili su da nitko nije rodio u šestom mjesecu trudnoće i da se mama samo malo preplašila. Dok su liječnici bili opušteni, ja sam brojila svoje trudove i uvjeravala ih da bebe dolaze jer da imam trudove svakih 5 minuta. Nažalost, moje prognoze bile su istinite. U noći s utorka na srijedu po tko zna koji put zvala sam sestru da se ne osjećam dobro. I nisam bila dobro, liječnica je samo u šoku potvrdila da sam otvorena i spremna za roditi, ali u drugom gradu. I odjednom, svi su postali svjesni da ču roditi ili imati spontani s 24 tjedna trudnoće. Sjećam se, sjetila sam se da imam rođaka u hitnoj i molila da me on bude vozio u Split. I kao da je netko čuo moje molitve, pojavio se rođak s kolicima i rekao "ja te vozim". Brzo smo došli do Splita. U strahu i plaču nisam mogla vjerovati da se to nama događa. Ali događalo se. Liječnici u Splitu samo su potvrdili, spremni ste za salu, ali dat ćemo vam još jednu šansu. Ponadala sam se. Pravila sam se da ne osjećam trudove i opet plakala. Samo u drugoj sobi, drugom gradu, drugim sestrama. Ovdje se čuo moj plač. Ali pomoći nije bilo. U 13 sati, morala sam zvati sestru i reći da ipak, unatoč lijekovima, imam trudove. Doktorica je potvrdila, žao nam je, otvoreni ste i moramo ići u salu. Poslala sam poruku mojoj ljubavi i napisala: idem roditi. Izdrži mi, volim te, pratilo me cijelim putem do sale. Nije to bio običan porod. Ni normalan. Čekala sam moje dečke sa suzama u očima i pitanjima da li ću ih uopće žive vidjeti. Liječnici su mi ponavljali tako surovu statistiku i nudili opcije, kojih zapravo nije bilo. Idemo roditi prirodnim putem, da sačuvamo maternicu za druge trudnoće. A što će biti s mojim dečkima i ovom trudnoćom, mislila sam. Odgovor je bio, 25. tjedan blizanačke trudnoće, statistika nije na vašoj strani, kao ni činjenica da nosim dva borca. Umjesto budućeg uzbuđenog tate, ruku mi je držao liječnik. Umjesto poruka "sretno mama" stizale su poruke tuge i nevjerice. Umjesto brige o tome je li sve doma spreno za dolazak beba, ja sam se samo pitala hoće li biti živi-hoću li ih vidjeti, hoće li zaplakati. Sjećam se, u sobi je bilo puno osoblja. Svi su pokušavali nešto naučiti iz situacije prijevremenog poroda. A ja sam naučila samo jedno: ne vjeruj statistici. Nakon izazivanja trudova moja prva beba je zaplakala, moj Dominik. Borna Ivan došao je nakon 5 minuta, no nisam ih vidjela. Mislila sam da ih nikad ni neću žive vidjeti. Bebe su se preselile u svoj dom na neonatologiji, a mene su prebacili na odjel urologije "da ne patim" s drugim mamama koje doje svoju djecu. Umjesto izdajalice, meni su ponudili kemiju da mi se mlijeko povuče. Jer čemu se truditi kad bebe neće živjeti. Tu noć, moj Borna Ivan bio je loše, sestre na neonatologiji dale su mu ime Ivan i krstile su ga. No moja beba nije otišla kad su drugi očekivali, čekala je da upozna svoju mamu i tatu. I upoznali smo ih drugo jutro. Bile su to dvije male "piroškice" od pola kg. I bile su tako lijepe i skladne, sve druge bebe su bile divovi pored njih. Moje bebe, moji Palčići. Tu je počelo naše putovanje neonatologijom, o kojem ću pisati u drugim postovima. Tu je počelo naše putovanje u ruhu roditelja Palčića...i hvala Bogu još nije završilo. :*