Iskustva mame Palčića..

Ima jedno sjećanje koje nisam mogla pustiti van. Nije bilo vrijeme...
Nekako sad ulaskom u ovaj siječanj, mjesec naše najveće tuge, ali i naše najveće radosti, osjećam da je vrijeme. Stižu me sjećanja na moj trbuh.
Period prije trudnoće napokon sam imala figuru kakvu sam uvijek željela: Skinula sam višak kg i bavila se intenzivno vježbom. Bio je to period moje najveće zaljubljenosti i period čekanja obrane doktorata.
No negdje iza Velike Gospe, točnije 28. 08. saznala sam da sam trudna. Mjesec dana nakon prvog pregleda saznala sam da će moj trbuh biti veći od prosječnih jer nosim blizance. Onu sreću oko lijepe ljetne figure zamijenila je sreća "oko trbuha". Voljela sam ja taj moj trbuh. Iako su mučnine rano počele naučila sam se boriti s njima i jedva sam čekala da mogu svima reći " ja imam trbuh". Kad sam saznala za svoju drugu točkicu nazvala sam svoju sestru i malo je reći da je bila u pozitivnom soku - bilo smo svi razdragano sretni.
Nikad neću zaboraviti kad sam svojim dragim studentima, tada trećoj godini rekla: vidim, povećao se broj ispred katedre, ali i iza katedre nas je troje. Trebalo im je nekoliko trenutaka da shvate da nosim blizance. Moje kolegice vrištale su od sreće kad sam im rekla da umjesto jednog, kucaju dva mala srca. Ostale kolege zvale su me "Big Mama". Moj trbuh je rastao brže, a ja sam svima ponosno vikala da nosim blizance. Ništa mi nije smetalo toliko da mi to naruši sreću oko trbuha: niti mučnine, niti umor u šetnji do posla, niti pritisak na leđa dok držim nastavu.
Uskoro je opis "moj trbuh" zamijenjen s opisom "moje bebe". Sjećam se, negdje oko Božića točno prije dvije godine, moja sestra poklonila mi je prvi poklon za moje bebe. Bile su to dvije male identične tutice, za naše blizance. Te tutice lijegale su sa mnom i budile su se sa mnom. Moj Dorijan rekao bi mi da je to malo čudno, a ja sam rekla da se tako pripremam da će dvije male glavice spavati s nama. Jednom je u noći jedna tutica sakrila se ispod deke, a ja sam se ujutro u panici pitala "di mi je druga beba". Nisam tada znala da ću se i sada pitati: "Di je moja druga beba".
Kad sam iz bolnice u Zadru prebačena u Split, moje tutice ostale su u Zadru. Nije trebalo puno mom Dorijanu da ode po njih. Sjećam se kako me iznenadio. Iako su drugi mislili da će mi "moje tutice" otežavati u tako neizglednoj situaciji, moja ljubav je znala da mi trebaju. Dok smo čekali vijesti iz bolnice, nisam bila sama, "moje tutice" bile su sa mnom. Lijegala sam s njima, samo što tad bebe više nisu bile u trbuhu. Požurile su vani i spavale su u inkubatoru. Ja se ni danas vjerojatno nisam pomirila s prekidom trudnoće i tako brzim nestankom mog trbuha. Sjećam se, to jutro nakon poroda, nisam mogla vjerovati da ga nema, da nema mojih beba u njemu. Nisam imala koga maziti niti čuvati. Imala sam dvije prazne tutice koje nikad nisam obukla skupa mojim dečkima.
Teško je miriti se s tako naglim i bezobraznim prekidom trudnoće i gubitkom trbuha. Čovjek se kasnije suočava s gubitkom bebe i svime što uslijedi, no cijeli taj jedan divan period ostane negdje potisnut jer je to za nas ipak nedovršena priča. I ja bi jedan veliki i teški trbuh, trbuh koji će me pratiti 9 mjeseci. Trbuh koji će mi "smetati".
Teško je danas nakon svega raditi planove za budućnost, ali ja ipak želim jednu dovršenu priču s trbuhom. Jedno lijepo buđenje u kojem će mi reći: čestitam, dobile ste malu Doru. Možda negdje u dalekoj budućnosti. Do tad ću se buditi pored mog dečkića i biti sretna mama. Sanjati trbuh i jednog Andjela koji će nas čuvati.

Moj trbuh i ja.

Stigla nam je i godina nova. Nikada nisam bila od onih koji su donosili velike novogodišnje odluke, baš nikada. Ulazeći u ovu godinu odlučila sam samo jedno; biti sretna. Iskreno, nakon cijele naše priče nije teško biti sretan. Sjećam se, prije godinu dana Dominikov razvoj bio je nepredvidiv. Negdje oko Božića krenule su prve rotacije, no bilo je vidljivo da se Dominik ne može okrenuti preko desnog boka, koristeći lijevu stranu tijela. Imali smo tada opciju biti sretni što su rotacije krenule nakon 12 mjeseci vježbe, ili biti tužni što jedna strana tijela "kasni" za drugom. Odlučili smo tada biti sretni što se naša beba počela na svoj način "kretati".
Negdje oko Uskrsa, Dominik i dalje nije mogao okrenuti se preko desnog boka, a lijeva rukica nije mogla preći onu središnju liniju tijela. Odlučili smo naći motiv koji će ga "natjerati" da se prebaci i preko te strane. Pokušali smo prvo s daljinskim upravljačem, mobitelom, no ništa od toga nije "upalilo". Ne znam kako, no dohvatila sam Anđeoske karte s porukama za svaki dan i Dominik je pokušavao grčevito dohvatiti kartu. Nakon nekog vremena, u istom danu, uspio se zarotirati. Koja je to sreća bila. Inače, naša beba svaki dan izvuče kartu da vidimo što mu njegov braco poručuje. Taj dan izvukao je kartu "Andjeo pobjede".
Nakon rotacija, krenulo je puzanje. No, opet, bilo je vidljivo da lijeva noga se nekako povlači za desnom. Bila sam tužna i preplašila se svih onih dijagnoza hemipareze. S vremenom sam shvatila da on na svoj način napokon istražuje svoj dom. Odabrala sam biti sretna.
Najveći strah bio je s hodanjem. Dominik dugo nije mogao stati punom stopicom na tlo i zbog toga smo ga morali "sputavati" da ne nauči krivi obrazac. Gledajući ga kako tako hoda, bila sam tužna. No kad bih pogledala njegov osmijeh i sreću što hoda, tuga u meni je utihnula. Bila sam sretna što moje dijete hoda. I danas sam sretna. Vidite, nije teško biti sretan. Treba se samo radovati onim malim stvarima koje čine cjelinu. Možda to nije savršena cjelina, ali je ipak cjelina: rotacija, puzanje, hodanje, kretanje.

Nakon ove naše priče nekad je teško biti sretan. Naša svakodnevnica su vježbe; vježbe kući, vježbe u bolnici i vježbe u vrtiću, i posao. Malo je trenutaka onih za sebe. U početku sam bila tužna zbog toga. No s vremenom sam naučila ukrasti trenutak za sebe. To je dolazak na posao pola sata prije vremena, kako bih u miru popila kavu. To je šetnja uz more dok Dominik vježba, dugo kuhanje vikednom kad smo svi doma.
Volimo mi tu našu ludu svakodnevnicu jer su sve naše aktivnosti kao dio jednog "velikog projekta"; projekta da naše dijete, nakon svega, bude sretno.

Tada "Nova 2014" godina naučila me puno toga; naučila me što znači patnja i bol, što znači gubitak. Ne znam opisati sve to što sam navela, ali mogu osjetiti. Mogu osjetiti zabrinutost majke za nerođeno dijete, mogu osjetiti gubitak bliske osobe. Osjetim taj gubitak svaki dan jer Borna nije s nama. Fali mi. Fali mi u krevetu jutros kad njegovom braci čestitam Novu Godinu. A onda se sjetim one nesavršene cjeline. Možda Borna nije tijelom tu, ali mi smo cjelina. Možda ne onakva kakvu smo navikli gledati svi, ali smo naša nesavršena cjelina. I sretni smo.

Nova Godina prilika je za "reset" naših problema i onoga zbog čega možemo, a možda ne znamo biti sretni.

Sretno "resetiranje".