Stigla nam je i godina nova. Nikada nisam bila od onih koji su donosili velike novogodišnje odluke, baš nikada. Ulazeći u ovu godinu odlučila sam samo jedno; biti sretna. Iskreno, nakon cijele naše priče nije teško biti sretan. Sjećam se, prije godinu dana Dominikov razvoj bio je nepredvidiv. Negdje oko Božića krenule su prve rotacije, no bilo je vidljivo da se Dominik ne može okrenuti preko desnog boka, koristeći lijevu stranu tijela. Imali smo tada opciju biti sretni što su rotacije krenule nakon 12 mjeseci vježbe, ili biti tužni što jedna strana tijela "kasni" za drugom. Odlučili smo tada biti sretni što se naša beba počela na svoj način "kretati".
Negdje oko Uskrsa, Dominik i dalje nije mogao okrenuti se preko desnog boka, a lijeva rukica nije mogla preći onu središnju liniju tijela. Odlučili smo naći motiv koji će ga "natjerati" da se prebaci i preko te strane. Pokušali smo prvo s daljinskim upravljačem, mobitelom, no ništa od toga nije "upalilo". Ne znam kako, no dohvatila sam Anđeoske karte s porukama za svaki dan i Dominik je pokušavao grčevito dohvatiti kartu. Nakon nekog vremena, u istom danu, uspio se zarotirati. Koja je to sreća bila. Inače, naša beba svaki dan izvuče kartu da vidimo što mu njegov braco poručuje. Taj dan izvukao je kartu "Andjeo pobjede".
Nakon rotacija, krenulo je puzanje. No, opet, bilo je vidljivo da lijeva noga se nekako povlači za desnom. Bila sam tužna i preplašila se svih onih dijagnoza hemipareze. S vremenom sam shvatila da on na svoj način napokon istražuje svoj dom. Odabrala sam biti sretna.
Najveći strah bio je s hodanjem. Dominik dugo nije mogao stati punom stopicom na tlo i zbog toga smo ga morali "sputavati" da ne nauči krivi obrazac. Gledajući ga kako tako hoda, bila sam tužna. No kad bih pogledala njegov osmijeh i sreću što hoda, tuga u meni je utihnula. Bila sam sretna što moje dijete hoda. I danas sam sretna. Vidite, nije teško biti sretan. Treba se samo radovati onim malim stvarima koje čine cjelinu. Možda to nije savršena cjelina, ali je ipak cjelina: rotacija, puzanje, hodanje, kretanje.
Nakon ove naše priče nekad je teško biti sretan. Naša svakodnevnica su vježbe; vježbe kući, vježbe u bolnici i vježbe u vrtiću, i posao. Malo je trenutaka onih za sebe. U početku sam bila tužna zbog toga. No s vremenom sam naučila ukrasti trenutak za sebe. To je dolazak na posao pola sata prije vremena, kako bih u miru popila kavu. To je šetnja uz more dok Dominik vježba, dugo kuhanje vikednom kad smo svi doma.
Volimo mi tu našu ludu svakodnevnicu jer su sve naše aktivnosti kao dio jednog "velikog projekta"; projekta da naše dijete, nakon svega, bude sretno.
Tada "Nova 2014" godina naučila me puno toga; naučila me što znači patnja i bol, što znači gubitak. Ne znam opisati sve to što sam navela, ali mogu osjetiti. Mogu osjetiti zabrinutost majke za nerođeno dijete, mogu osjetiti gubitak bliske osobe. Osjetim taj gubitak svaki dan jer Borna nije s nama. Fali mi. Fali mi u krevetu jutros kad njegovom braci čestitam Novu Godinu. A onda se sjetim one nesavršene cjeline. Možda Borna nije tijelom tu, ali mi smo cjelina. Možda ne onakva kakvu smo navikli gledati svi, ali smo naša nesavršena cjelina. I sretni smo.
Nova Godina prilika je za "reset" naših problema i onoga zbog čega možemo, a možda ne znamo biti sretni.
Sretno "resetiranje".
Post je objavljen 01.01.2016. u 20:02 sati.