Ima jedno sjećanje koje nisam mogla pustiti van. Nije bilo vrijeme...
Nekako sad ulaskom u ovaj siječanj, mjesec naše najveće tuge, ali i naše najveće radosti, osjećam da je vrijeme. Stižu me sjećanja na moj trbuh.
Period prije trudnoće napokon sam imala figuru kakvu sam uvijek željela: Skinula sam višak kg i bavila se intenzivno vježbom. Bio je to period moje najveće zaljubljenosti i period čekanja obrane doktorata.
No negdje iza Velike Gospe, točnije 28. 08. saznala sam da sam trudna. Mjesec dana nakon prvog pregleda saznala sam da će moj trbuh biti veći od prosječnih jer nosim blizance. Onu sreću oko lijepe ljetne figure zamijenila je sreća "oko trbuha". Voljela sam ja taj moj trbuh. Iako su mučnine rano počele naučila sam se boriti s njima i jedva sam čekala da mogu svima reći " ja imam trbuh". Kad sam saznala za svoju drugu točkicu nazvala sam svoju sestru i malo je reći da je bila u pozitivnom soku - bilo smo svi razdragano sretni.
Nikad neću zaboraviti kad sam svojim dragim studentima, tada trećoj godini rekla: vidim, povećao se broj ispred katedre, ali i iza katedre nas je troje. Trebalo im je nekoliko trenutaka da shvate da nosim blizance. Moje kolegice vrištale su od sreće kad sam im rekla da umjesto jednog, kucaju dva mala srca. Ostale kolege zvale su me "Big Mama". Moj trbuh je rastao brže, a ja sam svima ponosno vikala da nosim blizance. Ništa mi nije smetalo toliko da mi to naruši sreću oko trbuha: niti mučnine, niti umor u šetnji do posla, niti pritisak na leđa dok držim nastavu.
Uskoro je opis "moj trbuh" zamijenjen s opisom "moje bebe". Sjećam se, negdje oko Božića točno prije dvije godine, moja sestra poklonila mi je prvi poklon za moje bebe. Bile su to dvije male identične tutice, za naše blizance. Te tutice lijegale su sa mnom i budile su se sa mnom. Moj Dorijan rekao bi mi da je to malo čudno, a ja sam rekla da se tako pripremam da će dvije male glavice spavati s nama. Jednom je u noći jedna tutica sakrila se ispod deke, a ja sam se ujutro u panici pitala "di mi je druga beba". Nisam tada znala da ću se i sada pitati: "Di je moja druga beba".
Kad sam iz bolnice u Zadru prebačena u Split, moje tutice ostale su u Zadru. Nije trebalo puno mom Dorijanu da ode po njih. Sjećam se kako me iznenadio. Iako su drugi mislili da će mi "moje tutice" otežavati u tako neizglednoj situaciji, moja ljubav je znala da mi trebaju. Dok smo čekali vijesti iz bolnice, nisam bila sama, "moje tutice" bile su sa mnom. Lijegala sam s njima, samo što tad bebe više nisu bile u trbuhu. Požurile su vani i spavale su u inkubatoru. Ja se ni danas vjerojatno nisam pomirila s prekidom trudnoće i tako brzim nestankom mog trbuha. Sjećam se, to jutro nakon poroda, nisam mogla vjerovati da ga nema, da nema mojih beba u njemu. Nisam imala koga maziti niti čuvati. Imala sam dvije prazne tutice koje nikad nisam obukla skupa mojim dečkima.
Teško je miriti se s tako naglim i bezobraznim prekidom trudnoće i gubitkom trbuha. Čovjek se kasnije suočava s gubitkom bebe i svime što uslijedi, no cijeli taj jedan divan period ostane negdje potisnut jer je to za nas ipak nedovršena priča. I ja bi jedan veliki i teški trbuh, trbuh koji će me pratiti 9 mjeseci. Trbuh koji će mi "smetati".
Teško je danas nakon svega raditi planove za budućnost, ali ja ipak želim jednu dovršenu priču s trbuhom. Jedno lijepo buđenje u kojem će mi reći: čestitam, dobile ste malu Doru. Možda negdje u dalekoj budućnosti. Do tad ću se buditi pored mog dečkića i biti sretna mama. Sanjati trbuh i jednog Andjela koji će nas čuvati.
Moj trbuh i ja.
Post je objavljen 07.01.2016. u 21:54 sati.