Iskustva mame Palčića..

Nisam dugo pisala. Zapravo sam prije mjesec dana napisala jedan post s istim naslovom, ali je moja informatička "pismenost" dovela do toga da post nestao još brže nego što je napisan, a napisan je doista brzo.
Lani negdje u ovo vrijeme, išla sam na probe vjenčanica, reda radi. Sjećam se, htjela sam si malo popraviti raspoloženje.
Bila mi je jako teška prošla godina. Rekla bih, meni osobno najteža. Bio je to period kulminacije moje nesigurnosti i straha po pitanju Dominikova razvoja. Često sam ruminirala o svim Dominikovim dijagnozama, prognozama; satima čitala o epilepsiji, razvoju govora, statistici.
Iako sam imala dobro opravdanje za svoj strah znala sam utiho da to nije dobro ni za mene, moje dijete, moju obitelj. Dugo je trebalo da taj tihi glas u meni preuzme kontrolu nad strahom i ruminacijom i odluči nešto napraviti.
Na čudo svih, odlučili smo se vjenčati. Sigurna sam da su se svi pitali, "što nam to treba". I ja sam se ponekad zapitala treba li mi toliki stres i obveza, ali dio mene je znao da nešto moram promijeniti, moram se usmjeriti na neki lijepi događaj, planirati vjenčanje i budućnost, a ne ruminirati u strahu. Ta odluka bila je pobjeda nad strahom. Odabrala sam neki ljepši put. S druge strane, ona mala djevojčica u meni, djeveruša, djevojka koja je ulovila preko 10 buketa, nije htjela samo tako nestati. To je bila njena želja koju sam negdje u silnom strahu potisnula.

U tom periodu upisala sam i teretanu. Priznam, motiv je bio i vjenčanje. No ipak, iza te odluke krilo se ipak nešto više. Krila se spoznaja da se moram malo pomaknuti, promijeniti rutinu. U početku su, priznam, sve to bile tehničke promjene. No s vremenom teretana je postala moja svakodnevnica, a ja sam se sve više usmjerila prema sebi. I bio je to tako lijep osjećaj. Davno mi je jedan mudar čovjek rekao da bi nekad išli "crnom vragu da nam pomogne" umjesto se zapitali, što ja mogu napraviti sa sobom. Istina je to. Jedna mudra moja dika rekla mi je da je najbolje što možeš napraviti za svoje dijete i obitelj jest da se brineš o sebi i ne zaboraviš na vlastite potrebe. Istina je i to.

Promjene su teške. Da bi do promjena došlo, potreban je uvid, uvid u vlastito stanje, vlastito ponašanje. Uvid može biti težak, ali se uvijek iza tog uvida krije nešto dobro, neki novi početak. Promjene su teške. I često se u našim problemima vrtimo u krug i ponekad je potrebno promijeniti samo jedan dio tog začaranog kruga i stvari se lagano počinju mijenjati. Mijenjate u početku, rutinu, tehničke stvari, no s vremenom mijenja se i vaš pogled na situaciju. Zašto? Zato što svakom promjenom spoznate da niste paralizirani, da nešto možete učiniti i da se nešto promijenilo. Ponekad je dovoljno samo pomaknuti jednu kockicu u nizu i započeti jedan novi proces. Probajte, ne boli.