30.04.2005., subota
Kuhinja
Danas sam radila dokasna, pa sam nakon posla skočila mami po deke koje je dala čistiti u jednu kemijsku čistionicu u prigradu. Nakon toga sam napravila fatalnu pogrešku – vraćala sam se zaobilaznicom. Koja je bila zagušena, jer se zbog prometne i gustog prometa kojeg su činili uglavnom purgeri i Slovenci koji su se spuštali na more (a ovi potonji imaju produljeni vikend, jer je kod njih ponedjeljak državni praznik), pa mi je za prijeći 5 kilometara trebalo pola sata.Kad sam došla kod nje, bilo je već skoro 18 sati, i bila sam mrtva umorna. Jer je oko njene kuće sve raskopano, postavljaju neke cijevi, za promjenu, pa sam tri puta kružila po cijeloj Kozali i na kraju sam imala sreću da se netko makao baš ispred njene zgrade pa sam uspjela parkirati. Mama mi je ostavila ručak, pa sam pojela i otišla samo malo prileći u svoj stari krevetac. Samo malo…kada sam se probudila bilo je već 23 sata i mama se spremala u krevet. Kada sam došla kući bila je skoro ponoć, Silky je već bio pošteno gladan, pojeo je sve do posljednjeg kroketa, čak i one koje je dan prije pobacao oko zdjelice. Nakon što sam ga nahranila, napravila sam si nessicu i krenula švrljati po netu. Pa sam se totalno razbudila, uopće mi se ne spava. Tako ću ovo vrijeme iskoristiti da napišem par riječi o mojoj kuhinji. Najprije sam sa web stranice proizvođača pokušala skinuti sliku, no nije mi ni na koji način uspjelo. Vrazi talijanski, valjda su nekako zaštitili stranice od downloada. Dakle, nakon što sam skoro dvije i pol godine u novom stanu, i nakon što sam sve opremila (nedostaju mi samo još tri lustera, svjetiljke ili kako god ih nazvali), vrijeme je da i kuhinju kupim. A nisam je kupila do sada iz prozaičnog razloga – nisam imala love! Nemam je, doduše, ni sada, ali sam otplatila neke prijašnje kredite, pa sada mogu uzeti novi. Imala sam ja i do sada gdje skuhati, imam frižider s zamrzivačem, sudoper i mikrovalnu, stol, stolice, no sve je to priručno, skupljeno zbrda-zdola, a umjesto ormarića imam police. I jednostavno mi je dozlogrdilo to gledati... Ako je netko mislio da je lako uklopiti kuhinju u dnevni boravak, a to je upravo kod mene slučaj, naime projektant (mamicu mu…) je zamislio kuhinju kao dno dnevnog boravka nasuprot velikim balkonskim vratima. I to ne samo u mom stančiću od 47 kvadrata, nego u svim stanovima u zgradi, pa i onom od 80 kvadrata. Sve je to lijepo i krasno, no kako god mjerila i izračunavala (i to ne samo ja, nego i dizajner koji mi je pomagao), zaključila sam da prostoriji fali 1 metar u dužinu. Naime, moj dnevni boravak-kuhinja ima 18-ak kvadrata, pa trebam sve elemente kuhinje poslagati uza zid dug 4,60 metara. A onda je problem stol i stolice – gdje god ga staviš, smeta. Čini prostoriju zagušenom, zakrčenom. Zato sam se i odlučila na “izvučeni” stol-šank kao nastavak radne plohe, no ako to učinim na sredini, gubim mjesto za štednjak, perilicu ili sudoper, po želji. Pa smo došli do kompromisnog rješenja – dodali smo kutni element (kojeg mi moraju napraviti po mjeri, jer je u kutu izbočina zida zbog dimnjaka koji tu prolazi), i na njega se nastavlja stol-šank širok 60 cm, dug 120 cm, zaobljena vrha. Uz njega stanu 3 stolice, dvije sa vanjske i jedna sa unutarnje strane. Na crtežu i kompjuterskoj grafici izgleda OK, nadam se da će tako biti i uživo. Nakon toga je krenulo biranje same kuhinje. Od početka sam htjela ravne linije, i svjetlu boju, radi vizualnog dojma većeg prostora, jer ako išta mrzim, onda je to da je prostorija zagušena i da imam osjećaj da se zidovi ruše na mene. Nakon stotine web stranica koje sam poradi toga posjetila i ne manje kataloga koje sam prostudirala, našla sam ono pravo : Gruppo Colombini, linija Artec, model Agua (ako nekoga zanima može pogledati na Gruppo Colombini , U 104 je najsličnija konfiguracija). Dakle, boja je predominantno lotto iliti lotos, sa bočnim plohama i radnom plohom boje svijetle trešnje (ceraso), a u toj boji su i vitrine. Napa i sudoper su iz iste linije kao na slici, a ostali uređaji, pećnica, ploča za kuhanje i perilica za suđe su Whirlpoolovi. Dugo sam se krzmala između staklokeramike ili inoxa, i na kraju sam se odlučila za inox, 3 plinska plamenika plus 1 ploča na struju, obzirom da imam dosta inoxa već u priči (napa, sudoper, vrata pećnice), a i mikrovalna pećnica mi je srebrne boje. Eto, sada mi ne preostaje drugo nego sačekati oko mjesec dana da stigne i da je montiraju. Naravno, i još par godina da je otplatim…Ako ništa drugo, barem ću je idućih mjeseci moći gledati i diviti joj se, igrati se sa receptima, kuhati, spremati neka nova jela…bar nešto, kada sam se zbog nje odrekla i puta po Americi kojeg sam planirala za dogodine. Kako financijski ne mogu izgurati oba ova “zalogaja”, USA ću odgoditi za onu godinu iza, ili onu još iza nje…. A sada moram samu sebe potjerati u krpe. Sutra (tj.danas, za koji sat) moram do svoje bankarice, pa malo prošetati gradom, cijeli tjedan nisam nos nigdje pomolila… |
28.04.2005., četvrtak
Idemo dalje... & jedna isprika
Ludilo naše svagdanje se nastavlja. Vlak koji se zahuktao i dalje nesmanjenom brzinom hrli u katastrofu. No, najgore od svega je što u našem društvu izgleda glas razuma nema snage da nadjača bezumlje koje nas svih obuzima, da se uzvije iznad mase onih koji slijepo srljaju naprijed i ne žele vidjeti gdje nas taj bezglavi stampedo vodi.Da bi shvatili što želim reći i zašto to govorim, dovoljno je pročitati dnevne novine ili vijesti online. Crkva i Bozanić, umjesto da odlučno stanu na stranu humanizma i pokažu zabrinutost i visoki nivo socijalne svijesti, u slučaju zlostavljanja štićenika u Caritasovu dječjem domu, bezrezervno staje na stranu Jelene Brajše, bez obzira što se se pojavili ljudi koji su spremni svjedočiti o tome što se doista tamo događalo. Štoviše, ta ista institucija se diže revoltirana pisanjem medija po kojima je premijer Sanader na sastanku u Luxembourgu sa čelnicima EU objavio početak suradnje sa Crkvom po pitanju rješavanja slučanja odbjeglog Gotovine! Po njima je to uvlačenje Crkve u dnevnopolitička zbivanja, po meni je to kukavičluk i zabijanje noža u leđa, na principu...sad bih se ja malo je**** ali da mi ne uđe. Kao, mi se samo molimo Bogu i želimo samo dobro ovom narodu, i ne miješamo se u ono što nas se ne tiče. Kako da ne! Predizborno vrijeme sije i ostalo sjeme razdora. Povodom planiranog hodočašća Ovčara – Bleiburg, u znak obilježavanja «dva hrvatska Domovinska rata», što je i samim nazivom podmetanje, jer svi dobro znamo da je Domovinski rat jedan i jedini, onaj od 1991-1995, čelnici osječke Hvidre prijete novinarima da će svakog onog koji napiše i jednu riječ protiv Domovinskog rata «smatrati neprijateljem» i da «će ih imati prigodu i osobno upoznati», te ih «nataknuti na onu stvar». Prekrasno! Treba li ovo uopće komentirati? Nemam ništa protiv djece, no sve više mi je drago što djece nemam. Jer, gotovo da čovjek pomisli kako je zločin donositi na svijet nove ljude u ovoj klimi, u ovoj zemlji... Naravno, ako ste mislili da je blogosvijet koliko-toliko mirna oaza, u kojoj smo pošteđeni politike i politikantsva, varate se. Eto, blogove su otvorile i Vesna Pusić te Tatjana Holjevac. Naravno, da pišu o svojim intimnim premišljanima, svakodnevnim događajima ...nikako u predizborne svrhe, o ne...I naravno, uvjerena sam da ih one osobno pišu i čitaju komentare, nikako čanovi njihovog stuffa... Dosta je bilo! Ne želim si dodatno podizati ionako (pre)visoki tlak. Da vam radije napišem nešto lijepo : napokon sam našla stolice koje mi odgovaraju! To su ove na sličici uz post. Naime, kako mi je kuhinja (i nju ću vam ovdje pokazati, u jednom od idućih postova) bez klasičnog stola, već sa nekom vrstom stola-šanka koji je u produžetku radne plohe, a to je sve skupa visoko 84 cm, ne pašu mi klasične stolice, već one povišene, od 60 cm. Dugo sam tražila adekvatne, i sada ih našla. Talijanske su, tvrtke Calligaris, metalne presvučene sa kožom, tamno crveno-ljubičaste boje (rosso bulgaro) i koštaju kao Svetog Petra kajgana! Toliko, da sam gotovo uzela samo dvije, no na nagovor mog dragog prijatelja N.i moje mame, ipak sam na kraju naručila planirane tri. E, kada smo kod mog prijatelja, dugujem mu jednu veeeliiikuuu ispriku! U svom postu od srijede, 20.travnja ove godine, između ostalog, napisala sam : ...Još u Beču, kada su objavili smrt Ivana Pavla II, ja sam prijatelju rekla da mi se čini, obzirom na ono što sam pročitala prethodnih tjedana što u tisku što na Internetu smatram se poprilično informiranom, da kardinal Ratzinger ima najveće šanse postati novi Papa. Naravno da je to moj prijatelj, koji se smatra još informiranijim i upućenijem u generalno sve (a ponekad to i je, priznajem) odmah argumentirano pobio... Moj dragi prijatelj, koji je, samo da usput spomenem, jedan od nekolicine najbitnijih ljudi u mom životu, našao se pogođenim i priprijetio mi je da neće više nikada više čitati moj blogić! Jer sam ga prikazala u negativnom svijetlu, implicirajući da se on SAM SMATRA informiranim i upućenim u generalno sve. Dragi N, iako je tako ispalo, ja sam pogriješila...treba sam napisati da te JA SMATRAM takvim, sveznalicom i vrlo,vrlo upućenim i informiranim. Što ti i jesi! I ovdje ti se ispričavam, i molim te da me čitaš i dalje! Jer, u puno je prilika i situacija N.pokazao da je doista jako dobro informiran i da puno toga zna. I nebrojeno mi je puta u životu pomogao, savjetom, djelom, podrškom, i ne samo meni, mnogima...jer je takav, dobar čovjek,eto. Uz to i osjetljiva dušica, Škorpijica.... Toliko za večeras. A sutra, ako stignem, napisati ću i nekoliko riječi i staviti slikice moje kuhinje. Koja će nadam se, za kojih mjesec dana biti kući! PS. Mačak, evo, isprika je tu. Nadam se da ćeš me čitati i dalje. Pusaaaa |
26.04.2005., utorak
Sajam (ne)morala
Jedna od osnova svakog pojedinca, ono što ga razlikuje od ostalih bolje od boje kose i očiju, njegov je moral, stav prema životu, svojim bližnjima, svijetu. On nam omogućuje da razlikujemo dobro od zla, daje nam mogućnost da biramo putem kojim će nas život odvesti. Čini nas svjesnima sebe i drugih, svojih djela i postupaka. Radi njega se bojimo zgriješiti jer će nas cijeli život, na ovaj ili onaj način, tjerati da plaćamo svoje pogreške. Radi njega poštujemo svoje stare, svoje učitelje,volimo svoje bližnje, brinemo se za njih. Zbog čvrstih moralnih načela ne krademo, ne ubijamo, živimo u skladu sa Bogom, prirodom i njenim silama, ovisno o tome u šta vjerujemo. Ta načela nas razlikuju od životinja, koje se povode instiktom. Moral je sagradio čovjeka i čovječanstvo poput kapljica vode koje tisućama godina talože vapnenac i stvaraju prekrasne podzemne pećine prepune stalaktita i stalagmita. No, nemamo ga svi. Ima onih među nama, koji olako zgaze sve što netko godinama sa trudom i mukom stiče, koji olako daju svoju riječ koja više nema nikave težine, koji otimlju i ubijaju bez da im oko zatreperi. Za takve govorimo da su ljudi-neljudi, zločinci, odričemo ih se, ne želimo ih blizu svoje djece. Ali, kao što postoji moral pojedinca, za kojeg svatko odgovara najprije sebi a zatim i društvu, postoji i moral grupe, moral društa, naroda, države. On je determiniran poviješću dotične grupe, okolinom, naslijeđem, ekonomskim i socijalnim zbivanjima u grupi i u konstatnoj je interakciji sa pojedincem. Poput moralnih,»dobrih» pojedinaca, i onih loših, koji su pošli stranputicom, postoje i pozitivna društva, u kojima se vrednuje i cijeni pojedinac, njegov doprinos, njegov integritet, društva koja se brinu za razvoj humanih odnosa, koja se brinu za svoje bolesne i nemoćne. Postoje i ona druga... Što se to dešava sa našim društvom? Državom u kojoj živimo? Svakodnevno smo svjedoci urušavanja onih vrijednosti koje je čovjek stjecao i za koje se borio tisućama godina, od kada se osovio na stražnje noge i počeo se koristiti oruđima, pronašao vatru... Život, dom, podmladak...ništa više nije sveto. Posljednjih dana čitajući novine, vijesti na Internetu, gledajući televiziju...nailazimo samo na crne primjere sveobuhvatne dekadencije morala u Hrvatskoj. U Rijeci grupa Roma siluje sedamnaestogodišnjakinju, najvjerojatnije također Romkinju. Komentar većine koji sam čula je bio...pa što, Cigani će se već međusobno raskusuriti, treba ih pustiti, neka se međusobno poubijaju...glavno da nisu dirali «našu»... U Caritasovu domu za nezbrinutu djecu već godinama se dešavaju strahote – silovanja, batinanja, psihička i fizička maltretiranja. Takvu posebno osjetljivu grupu djece «odgajaju» stolari, tekstilci, pričene njegovateljice. I nitko ne mrda prstom, iako se nekoliko puta slučaj prijavljivao nadležnim službama. Nakon svega, velika svetica šefica zagrebačkog Caritasa, se pojavljuje pred kamerama zapijenjena poput buldoga i u maniri čuvarice logora izjavljuje..pa što? Djecu treba tući kada ne slušaju. Sve se to događa pod patronatom Crkve, koja je u Hrvatskoj postala nešto poput Velikog Brata – nedodirljiva. Udaljena od naroda i od Boga svjetlosnim godinama. Ne tako davno, na ovim sam se stranicama «zakačila» sa mnogima kada je tema bila pobačaj i umjetna oplodnja te miješanje Crkve u te osjetljive i vrlo svjetovne, životne odluke. Tada mi je jedna blogerica spočitnula da je bolje roditi neželjeno dijete i dati ga Brajšinom Caritasu nego ga pobaciti. Pitam se da li i sada, kada su na vidjelo izašli zločini i brutalnosti koja su činjena djeci tamo, misli i dalje isto. No, vrhunac ovog tjedna, izjava je bivšeg Tuđmanovog pretorijanca, člana njegove tjelesne straže. Nekako vrlo dobro tempirano, s obzirom zahuktavanje predizborne kampanje, dotični je izjavio da želi prodati bubreg da bi omogućio preživljenje svojoj obitelji, ali da to u ovoj zemlji ne može. Slučaj za žaljenje, rekao bi svatko, da dotični nije dodao, kako doduše, ima mirovinu, ali da mu stan koji treba dobiti (besplatno, dakako) nije još useljiv i da je njemu toga dosta! Taj je čovjek, bez trunčice morala, udario pljusku svim poštenim ljudima ove zemlje. Zna se jako dobro kolike su vojne mirovine, a obzirom da je godinama (do 2003.godine dok nije otišao, na svoj zahtjev, u mirovinu) bio blizu jasala (čitaj : Tuđmana) nekako ne vjerujem da je bio zobi gladan. Što je sa svim umirovljencima koji jedva preživljavaju sa minimalnim mirovinama koje se nerijetko kreću ispod 1000 kuna, sa trudnicama koje za mizernu porodiljsku naknadu trebaju rađati što više i što češće da se demografska slika zemlje popravi, sa radnicima na minimalcu i onima koji rade a plaće niotkuda? Kako taj čovjek (ponovno uvjetan naziv) ima hrabrosti, slikati se sa cigaretom u ruci i šalicom kave ispred sebe u kafiću, i pri tome spomenuti kako prodaje bubreg da bi preživio? Što je sa onima koji nemaju za kavu i cigarete, koji se hrane u pučkoj kuhinji ili životare u potelušicama bez struje i vode, sa par sto kuna socijalne pomoći, stari i bolesni? S onima, koji su tijekom pretvorbe postali žrtve upravo onih koje je vrli Pretorijanac čuvao, i sada rade mjesecima bez novčića, u nemogućnosti prehraniti svoju djecu? Kaže, sudski se spori jer mu već nekoliko godina stan nije izgrađen do kraja. A što je sa mladim obiteljima, bez zaposlenja i sa malom djecom, koji će do svog stana, od pedesetak kvadrata, ako se uspiju zaposliti, jedino uz pomoć doživotnog kredita? Što je sa onim znanstvenicima, profesorima, liječnicima, koji cijeli život rade na poslovima od životnih važnosti? Kako se onu mogu usporediti sa jednim tako «značajnim» čuvarom nečijeg svetog tijela, koji se ima (ne)moralne snage tako očito prostituirati u medijima? Kuda to ideš, Hrvatska? |
24.04.2005., nedjelja
Bug u glavi
Ležim ja danas tako oko podneva u krevetu, budna i naspavana, fino ušuškana u tople plahte i slušam kišu kako pada. I razmišljam o svemu i svačemu. I odjednom osjetim neko kopkanje, nešto što mi ne da mira…nekoliko dana već nisam napisala novi post. Pa krenem malo razmišljati o čemu bih mogla pisati. Toliko me toga zanima, masu pojmova i zbivanja oko sebe, mojih razmišljanja i dilema koje bih htjela istražiti, napisati i podijeliti sa drugima. Povijest uzgoja riže, kako je čovjek pripitomio mačku (možda bolje, kako je mačka pripitomila čovjeka), o kretanjima jata inćuna…pa malo o mojim događanjima posljednjih dana.I onda mi je iznenada sinula današnja tema. Malo sam odvrtila film natrag…čekaj, čekaj…zašto sam ja uopće počela razmišljati, u tom jednom totalno relaksiranom trenutku, o potrebi pisanja posta za blog? Zato jer mi je neki glasić u glavi, neki bug sakriven u mom mozgu, prišapnuo da bi bio red da napokon nešto napišem. Tko je on? I zašto mi se javio? Je li to glas moje savjesti, poziv na akciju, čuvar morala? I onda sam ga prepoznala. Ne znam kako ga nazvati, on je kod mene prisutan od kada znam za sebe. On je onaj isti koji mi se javi i kaže “Ustaj!” svaki puta kada razmišljam kako bi bilo lijepo ostati u krevetu i ne ići na posao. Javlja mi se u svakim prilikama kada poželim nešto zgriješiti, tipa pojesti još jedan keks, ne otići na sastanak koji je dobrovoljno/obavezan, kada se ne želim javiti na telefon. Probrunda svoje kada želim kupiti nešto prekrasno, skupo i totalno nepotrebno. Je, tako je…glas razuma, savjesti, moralni čuvar, glas intuicije..sve to u jednom. E, sada kada sam se zahuktala idem dalje. Ne vjerujem da je čovjek sam u svemiru, ne vjerujem da je Zemlja jedini planet koji je nastanjen inteligentnim (pa sada, nemojte me hvatati za riječ) oblicima života, ili životom uopće. Ne želim pri tome ulaziti u teološke rasprave, ni najmanje. Isto tako, ne vjerujem da ja jedina imam taj glas. On čuva moj moralni integritet, ponekad me spašava od nezgodnih situacija. Sebe nikada nisam smatrala jedinom, odabranom. Dakle, ako ga ja imam, onda ga imaju i drugi. No, sada se otvaraju nova pitanja. Zašto onda svatko ne sluša taj svoj prijateljski glasić, zašto svijet nije bolje mjesto od ovoga? I kako uopće taj bug ulazi u naše sisteme? Rađamo li se s njime, dobijamo ga od roditelja, ulice, škole? Koliku ulogu u našem životu ima naša savjest? Zašto i kada odlučujemo pogaziti neke svetinje koje su nam naslijeđem ili odgojem prenesene ili koje su nam usađene edukacijom i na osnovu vlastitih iskustava? Gdje je ona tanka linija koju prijeđemo i postajemo bešćutni, nesavjesni, bezobzirni, činimo zla sebi, drugima? Ja kao i mnogi (nazovite me romantičarko, neću se uvrijediti) smatram da se svi rađamo jednaki, čisti i bijeli poput stranica neispisane knjige, no sa urođenom sklonosti sa pozitivnom, dobrom. Tijekom života, odrastanja, kako se stranice pune, poprimamo naboj…pozitivni ili negativni. Negdje, nekada dođe do black outa – netko postaje kriminalac, ubojica, lopov, prevarant…Ostali postaju vrijedni i radišni ljudi, spremni pomoći, pružiti ruku. Što nas to determinira? Što je to što nam kada vidimo prometnu nesreću, odredi da nam onaj glasić šapne “zaustavi se i vidi možeš li pomoći” ili pak “što te briga, prođi i napravi se da ništa nisi vidio”? Hehehe…jesam izabrala temu za nedjeljno jutarnje (no, dobro,dobro, rano poslijepodnevno) meditiranje u krevetu. Ipak, ova me tema intrigira. Pitam se često, ponekad ne bez ljutnje, zašto sam ja baš takva, zar mi ne bi život bio vrlo često jednostavniji i lakši, da se katkad ne odazovem na taj glasić? Da baš svakom tko me zamoli za uslugu tu istu i napravim, bez obzira što me to često košta više truda, vremena pa i novaca nego što sama sebi želim priznati? A opet, nekako sam sretna što sam takva. Mirno spavam, ne kopka me ništa deep down inside, nisam od onih vječitih nesretnika i nezadovoljnika. Daleko od toga da ne želim više i bolje. To je osnovna pokretačka snaga života, bez nje ne bi bilo nikakvog napretka, u nijednoj sferi života. No, nikada pod cijenu odbacivanja i prodavanja vlastitog creda, vlastitog obraza… I tako, eto me ponovno ovdje. Posljednjih dana nisam pisala puno, imala sam dosta posla, a vikend sam provela totalno relaksirano. U subotu sam radila svega par sati, a nakon toga sam otišla do prijatelja u prigrad, na roštilj, kojeg smo obilno zalili pivom, do kasno u noć, ili rano ujutro, kako vam drago… Danas je kiša, cjelodnevni mrak, no osjećam se dobro, odmorno. Sređujem si nokte, kosu, mazuckam se i masiram…ne razmišljam o tjednu pred sobom. |
20.04.2005., srijeda
As day goes by...
Sunce, oblačno, kiša, pa opet sunce...pa kiša. Prohladno, vlažno. Posao, pa kuća, pa opet posao...to bi ukratko bio rezime i vremena i mojih posljednjih dana.Ništa se posebno nije desilo, Zemlja se mirno okreće, i svi mi sa njome. Osim što smo dobili novog Papu. Još u Beču, kada su objavili smrt Ivana Pavla II, ja sam prijatelju rekla da mi se čini, obzirom na ono što sam pročitala prethodnih tjedana što u tisku što na Internetu smatram se poprilično informiranom, da kardinal Ratzinger ima najveće šanse postati novi Papa. Naravno da je to moj prijatelj, koji se smatra još informiranijim i upućenijem u generalno sve (a ponekad to i je, priznajem) odmah argumentirano pobio. Jučer kada je objavljeno on mi je posalo SMS sa porukom: Habemus Papam i imenog novog Pape, a ja sam odgovorila : Znala sam! Čitam danas na netu kako je svjetski tisak razočaran. Čime, nije mi jasno?!? Konzervativizmom? Nemoguće! Pa svakom je iole upoznatijem vjerniku/nevjerniku svejedno, intelektualcu ili čovjeku koji se informira o svijetu oko sebe, jasno da je Crkva bastion konzervativizma i da je konzervativizam ono što Crkvu čini moćnom i donosi joj bogatsvo i moć. Papa je uvijek i političar, konklave su političke igre i dogovori po principu dam da bih dobio. Nema nikakvog izgleda da bi osoba liberalnih i revolucionarnih stavova ikada mogla biti izabrana za taj posao. Jer Papa, to je posao – težak i naporan (stoga i dobno ograničenje), ali koji nosi i fascinantnu moć. A gdje je moć, tu je i novac....A znamo da novac pokreće svijet, sprega moć-novac vlada. Ostalo je manje-više po starome. Svaki dan se otkriva neka nova korupcija, neka nova afera. Ljudi stradavaju u prometu, tučama... A bliže se i lokalni izbori. Cirkus se malo-pomalo zahuktava. Nikako nam ne prijeti opasnost da upadnemo u nekakvu dosadnu kolotečinu u kojoj se zbiva samo rad, procvat ekonomije, porast standarda i sveopćeg blagostanja. Ne, preduboki je glib koji kola našim venama... Ni kod mene ništa nova. Možda tek mala sitnica...moja dijeta ima efekta, jedan centimetar u opsegu je nestao. Namjerno se ne važem, je je težina nebitna. Izbacila sam gazirana pića, slatkiše i kruh, pijem puno vode i nezaslađenih čajeva...ništa drastično. Ujutro i navečer malo stretchinga i pilates vježbi...i to je to. I anticelulitna masaža, of course... Jutros sam pojela muesli sa mlijekom, ručala sam sok, mali sendvič i krušku, za večeru sam si odmrznula juhu od rajčice u koju sam dodala prepržene sjemenke bundeve i suncokreta i nekoliko croutona sa začinskim biljem. Sada me čeka super rekreacija : glačanje! A nakon toga, ako preživim, čitanje – čeka me pored kreveta hrpa stručne literature. Za pročitati hrpu ostalog, koje također leži pored kreveta i skuplja prašinu, nažalost, neće biti vremena...možda sutra... |
18.04.2005., ponedjeljak
Jedan običan dan u životu hrvatske intelektualke
Današnji dan na poslu je bio gotovo idiličan. Gotovo, kažem...Posao je tekao mirno, gužve nije bilo, i već sam pomislila da ću jednom napokon završiti posao u 15 sati. Popodne sam već imala isplanirano. E, da ne bi! Doslovce 5 minuta do 15 sati došao mi je 17-godišnjak koji je zagurao kažiprst lijeve ruke (a nažalost je lijevak) u lanac bicikla. Obzirom na izgled ozljede, vjerojatno tijekom voženje. Da mi je samo znati kako je uspio... Uglavnom, lanac mu je doslovce samljeo pola kažiprsta. Što sam mogla drugo učiniti nego ga primiti? Dok je poslikao šaku da se isključe druge ozljede, ja sam obavila još dva druga pacijenta i onda išla raditi malog. Nije preostalo drugo nego dovršiti amputaciju, zbrinuti žile, živce i tetive i formirati estetski prihvatljiv bataljak, negdje na polovini prsta. Što je potrajalo do gotovo 17 sati. E, nakon toga je nastupio trenutak kada doktorica Jekyll postaje gospođa Hyde, naravno u hrvatskim okvirima. Često kada idem negdje izvan zemlje, srećem svoje kolege i kolegice. Iako se najčešće naša druženja svode na stručne sastanke, uvijek se nađe i malo vremena da se porazgovara o lifestyleu i životnim navikama i potrebama nas intelektualaca, koji radimo jedan fin i cijenjen posao i koji smo, za prilike u našim društvima relativno dobro plaćeni i predstavljamo neku vrst intelektualne elite. E, pa u tim razgovorima, za razliku od ostalih, npr.stručnih ili onih koji se odnose na bilo koju drugu sferu života, nastojim nekako ostati po strani i biti više slušatelj nego govornik. Zašto? Zato jer to što ja mogu reći na lica mojih sugovornika navlači izraz nevjerice ili pak smijeh jer su uvjereni da se šalim. Eto, primjera radi, nedavno u Beču sam upoznala kolegicu rentgenologinju sa AKH, približno mojih godina. Žena je rastavljena, nema djece, ima stalnog prijatelja, no sama živi u vlastitoj kući u 19.bezirku, vozi BMW kabriolet, i kada ne radi, odlazi na tenis, golf, jednom tjedno na tretman tijela i frizuru, tri puta tjedno na fitness. Naravno, kazališta, koncerti i ostala kulturna zbivanja, kao i večernji izlasci se dešavaju otprilike 1-2 puta tjedno. Hrani se u restoranu, sama ne kuha ništa, vrlo rijetko napravi za svog dragog kakvu intimnu večericu, ili pozove prijatelje na vrtnu zabavu. Ima tetu čistilicu i žali se da su rentgenolozi poprilična sirotinja naspram kirurga, a njoj se pridružila nešto starija gđa.internistica koja ima muža arhitekta i četvoro već velike djece, nekoliko pasa i mačaka i živi u ogromnoj kući u Hietzingu. Ona osim na klinici radi i u svojoj privatnoj praksi, a u slobodno vrijeme se bavi dobrotvornim radom, organizira skupljanje pomoći za oboljele od AIDS-a u Africi, što naravno uključuje lobiranje kod političara i bogatih, organiziranje večera i koncerata i tome slično. Naravno, i ona ima kućnu pomoćnicu, a kada su joj djeca bila mala imala je i guvernantu. Da stvar bude najbolja, ni jedna ni druga se ne svrstavaju u kategoriju bogatašica, već u gornju srednju klasu. Koja je kod nas izumrla. U Hrvatskoj postoji samo dva sloja stanovništa : oni bogati, i oni ostali. U prvu kategoriju spada debela manjina, tu su razni manageri i poduzetnici, neki od njih dobro poznati svima, no većina nepoznatih koja se bogatstva dočepala pod nejasnim i nerazjašnjenim okolnostima. Za njih najčešće doznajemo iz crne kronike. U ovu drugu kategoriju spadam ja i svi koje poznajem. To je poprilično šarolika skupina, od ljudi koji se doslovce bore za egzistenciju, do nas koji se ne možemo požaliti da nam prijeti smrt od gladi. No za svih je karakteristično jedno – svakodnevni život nam je vrlo rijetko dokon i dosadan, obzirom da stalno moramo smišljati načine kako da se provučemo kroz mjesec, kako da spojimo želje, potrebe i mogućnosti, a da pri tom zadržimo nekakav privid dobrog stila života i uspješnosti. Meni to definitivno ne uspjeva. Ne mogu si priuštiti tetu čistilicu, svakotjedne tretmane ljepote, odlaske frizeru, svakodnevne izlaske i hranjenje vani, a najmanje od svega imam vremena baviti se nekakvim hobijem ili društveno korisnim radom. A nije da ne bih htjela. Moj posao nikada ne traje 8 sati, uvijek dulje...Trajna edukacija i stalno učenje su nezaobilazni dio moje svakodnevice. Zatim dolazi na red briga o mojim svakodnevnim potrebama – hrani, pranju rublja, čišćenju stana. Nakon svega ovoga za sebe, za izlaske, za koncert ili neku predstavu preostaje vrlo, vrlo malo vremena. Zašto je to tako? Iz jednostavnog razloga jer nam dohodak ne omogućuje angažiranje nekoga tko bi to obavljao umjesto nas. Ženama koje imaju obitelj, djecu, manje prihode...još je daleko gore...A obzirom na naše problemima krcato tranzicijsko društvo, čini mi se da za mog životnog vijeka, nažalost, neće biti nekih značajnijih promjena na bolje. I tako sam ja danas nakon posla krenula u svakodnevicu. Najprije sam otišla do megahipermakro marketa po mineralnu vodu, sokove, mlijeko, jogurte i još nekoliko sitnica (čitaj : dvije velike najlon vrećice koje sam doteglila, jedva jedvice na drugi kat). Nakon toga sam dovršila sadnju mog cvijeća jer sam jučer cijelo vrijeme vrtlarila kod mame, a kod sebe nisam stigla. Usput budi rečeno, zaboravila sam uzeti gumene rukavice, pa sam vrtlarila bez njih. Srećom, nakon toga sam usisala podove i oprala pločice, a zatim i cijelu kupaonicu, pa su se ruke itekako oprale...skoro sam ostala bez kože. Na kraju sam promijenila posteljinu (vjerovali ili ne, stavila sam neispeglanu posteljinu, samo složenu...ako ne budem noćas mogla spavati znati ću i zašto...), stavila je prati, kao i presvlaku za kauč. Jedna je perilica već na sušenju, druga uskoro završava. Za ručak/večeru sam pojela malo sira i jogurta, dok mi ne dođe kuhinja ne da mi se kuhati. Sada sam totalno obamrla, u biti prvi puta nakon što sam došla kući sjedim (sjedenje na WC školjki se ne računa, hehehehe). Napravila sam si rooibos čaj, čekam da opere i druga perilica da izvjesim rublje...pa idem pod tuš i u krpe. Naravno, trebala bih i pročitati jedan svježi članak o nekim novim smjernicama u dijagnostici karcinoma dojke, no nemam snage....o beletristici da i ne govorim. Izlazak? Ma, nemojmo se šaliti! Eto, pa sada je valjda jasno zašto se ljutim kada netko generalizira kako su doktori paraziti i lopovi, koji samo uživaju u životu i ništa ne rade. Ima i takvih, vjerojatno, ali ne žive na mojoj adresi... |
16.04.2005., subota
Grlica
Subotnje jutro je osvanulo obećavajuće. Sunce se uspješno nosilo sa oblacima, nije bilo hladno, pa sam otišla do grada, platiti račune, podići nešto gotovine i popiti kavu na Korzu sa prijateljicom.Kako je podne odmaklo, oblaci su bili sve ustrajniji. Poslije povratka iz grada sam otišla kod majke na lagani ručak, s namjerom da poslije ručka posadimo cvijeće koje smo jučer nabavile. Čim sam došla, otišla sam na balkon od dnevnog boravka (mama ima dva balkona, taj i kuhinjski) da pogledam u kakvom su stanju sadnice (tamo sam ih sinoć ostavila) i kada sam otvorila balkonska vrata, sa balkona je uzletjela grlica. Grlice često dolaze na balkon, jer ih susjed sa četvrtog kata hrani starim kruhom, koji pada po našim košarama sa cvijećem. Mnogi u zgradi se ljute, pa i ja sam ponekad šizila kad bih na cvijeću našla namočene komade kruha (priznajem, spominjala sam susjedu pretke!), no moju mamu to nije nikada previše uzrujavalo. Često bi spominjala da je moja nona govorila da su grlice posebne ptice, i da je veliki grijeh i nesreća ubiti grlicu. Nakon što sam pogledala sadnice, bacila sam oko na posude za cvijeće, koje su ispunjene zemljom i ostacima prošlogodišnjih biljaka prezimile na balkonu, a mama zbog bolesti ih nije stigla još pripremiti za sadnju…kada u kutu jedne posude, tik ispod satelitskog tanjura vidim malo bijelo jaje! Grlica je snijela jaje u posudu za cvijeće! Otišla sam unutra, kao dijete zaviknula majci da je grlica snijela jaje…a on je već doletjela natrag na ogradu, malo dalje od jajeta i uznemireno okretala glavicom. Uskoro je sletio i mužjak… Pa smo majka i ja promijenile plan. Nekako mi je žao ptica, nemam srca dirati im gnijezdo. Odlučile smo pustiti im tu posudu, zasaditi sve ostale, a kada se ptić snese i odleti, ako bude sve OK, naknadno ćemo posaditi već veće biljke unutra. Sadnice koje pripadaju toj posudi ćemo zasaditi u teglice da tamo rastu. A našim podstanarima smo ostavili uz rub balkona malo suhog kruha… Kada smo poručale, otišla sam pogledati – grlica sjedi na jajetu! Potražila sam na Netu podatke o grlicama. Naša gradska siva grlica, ili Zenaida macroura spada u obitelj golubova, Columbidae. Često se brka sa poljskom grlicom, nazvanom i kornjačastom grlicom, Streptopelia turtur, ili eng.turtledove. Ptica je to srednje veličine, naraste do 30 cm u dužinu, sivozemljane boje sa karakterističnom crnom prstenastom šarom na vratu i po krilima, te dugačkim repom (otuda grčki naziv macroura, što znači dugi rep) koji je bijel na vrhu. Zbog karakterističnog tužnog zvuka glasanja (oooo-oooh, ooo-oooh) u anglosaksonskom i francuskom govornom području naziva se i tugujuća grlica, Mourning Dove ili Tourterelle triste. Osim glasanja, za njih je karakterističan i švićući zvuk krila pri letu. Mužjak je obično nešto svjetliji i veći od ženke. Gnijezdo rade u niskom grmlju ili na drveću, obično snesu dva jaja, 2-3 puta godišnje. Ležanje na jajima traje 15-ak dana, a isto toliko je potrebno da ptić stasa do leteće faze. Ptića hrane naizmjence otac i majka, parcijalno probavljenom hranom (a hrane se najčešće zrnjem žitarica) koju regurgitiraju ptiću ravno u kljun, tzv. “golubinjim mlijekom”. No, ono što ih čini posebnima, a što sam doduše, znala i prije nego što sam ovdje pročitala, je da su grlice izrazito monogamne ptice, žive u parovima koji su najčešće doživotni. Mužjak i ženka na smjenu sjede na jajima. Mužjakova “smjena” je obično od sredine jutra do kasnog popodneva, dok je ostatak dana red na ženku (hmmm, ima nekih sličnosti sa ljudima, ne čini li vam se?). U međuvremenu je počela padati kiša, odvezla sam mamu na shopping namirnica, i opet se vratila ovdje. Gledam mamine grlice…kiši usprkos, koja sada već prilično jako pada, moj Zeno ili Zenaidica (nekako mi se čini da je to ipak mamica) leži i dalje stoički na jajetu. Ne mogu objasniti zašto i kako, no ove mamine grlice su mi danas zagrijale srce, pa se južini usprkos, osjećam nekako optimistički, i gotovo sretno… UPDATE : nedjelja, 15.00 sati Došla sam maloprije dovršiti sadnju cvijeća, kad ono u gnijezdu DVA jaja! |
15.04.2005., petak
O cvijeću i stresu
Bila sam danas u Istri, raditi, a usput sam i mamu vratila u Rijeku. Završila je sa fizikalnom terapijom, ima u Rijeci i drugih obaveza, pa se vratila sa mnom.Usput smo skočile do rasadnika nabaviti sadnice za balkon, njezin i moj. Ja na balkonu imam nekoliko prekrasnih lončanica ruža, od čajevki, polijanti do patuljastih patio ruža, pa sam uzela svega četiri viseće geranije za dvije balkonske košarice, te nešto začinskog jednogodišnjeg bilja (timijan, bosiljak, vlasac, metvica). Lavanda, ružmarin i salvija su preživjeli zimu. Majci su ove godine stradali jasmin, koji je tako lijepo puzao po ogradi, te divlja loza koja se već nekoliko godina lijepo raširila po balkonskoj fasadi. Zbog lude bure i niskih temperatura ove zime, sve su joj biljke smrznule i sasušile se, čak i vinca koja je prethodno prepuzala sve lončanice i kaktus čuvarkuća, koji je iako desetkovan, nekako ipak preživio. Za njezin balkon uzele smo viseće geranije, jednostruke koji se vrlo brzo jako prošire, u crvenoj i ljubičastoroza boji, te clematise , puzavce za ogradu koji jako lijepo cvatu, tamnoljubičaste (vrsta President) i ružičasto-bijele (Dr.Ruppel). Ja sam razmišljala uzeti još neku mediteransku biljku, oleander ili bugenviliju ( eto, baš tebe, draga ), no oleandri koji su mi se sviđali su bili žestoko skupi, oni koji su bili pristupačni, baš i ne (zvuči poznato?), dok su bugenvilije bile sitne, blijede ili pak loše formirane. Počekati ću dok ne nađem biljku koja mi odgovara, nikuda mi se ne žuri. Prije toga, bila sam i kod mog prijatelja interniste. Promijenio mi je terapiju. Naime, ja već nekoliko mjeseci uzimam lijekove za povišeni krvni tlak, no on mi se nikako ne uspijeva normalizirati. Tako, da osim beta-blokera, sada trebam uzimati i ACE inhibitore u kombinaciji sa diuretikom. Predivno! Što to sve meni treba? Jer, visoki tlak, iako potpomognut genetikom, kod mene je zacijelo dodatno “začinjen” stresom…. Dovoljno mi je samo da pogledam posljednju godinu. Stres i nezadovoljstva, posao i obaveze se samo gomilaju. Na poslu svakog dana imam sve više pacijenata, pri tome moram biti stalno dobre volje, puna razumijevanja, spremna objasniti i nekoliko puta, stoički otrpjeti mnoge izljeve frustracija i napade za koje nisam ni najmanje kriva. U 14 sati ne mogu ni pomisliti odbiti pacijenta, iako je moje radno vrijeme gotovo, jer “pa doktori ne mogu staviti ključ u bravu tek tako, štancati kraticu i otići kući”…bez da mi netko ne spominje nehumanost, Hipokrata te svu rodbinu u 47.koljenu. Nema veze što ja ostajem gotovo svaki dan nakon posla na poslu besplatno, plaća mi treba biti zadovoljstvo što sam pomogla pacijentu…. Privatni život je posljednjih godinu dana za mene misaona imenica…što sam većinom sama kriva jer ne znam kada treba prestati davati, davati..ne mogu reći ne. Svi koji su mi bili bitni u životu i koje sam voljela, nisu nikada morala pitati dva puta, tražiti nešto, pomoć, savjet…i svi redom su se naučili na to da je najnormalnije da u svakoj svojoj krizi mogu se osloniti na mene. No, u onim rijetkim trenucima kada sam ja bila ta koja traži i treba…eeee, čekaj, pa ne mogu, pa nemam snage…to su bili najčešći odgovori. Koji su znali tako prokleto zaboljeti… Moja majka je posebna priča… Sve to, pa i još dosta drugih sitnica, kada se skupa zbroji i stavi na hrpu, čini jednu ogromnu planinu…koja mi stoji negdje nasred grudi i polako ali sigurno me gura na dno. Zatim, dodajmo tome i da nisam već dvije godine imala pravi godišnji odmor, nisam nigdje išla petnaestak dana i isključila se iz svijeta, napunila baterije… Zato sada kažem :DOSTA!!! Prestajem sa svime navedenim, mijenjam program, moram se resetirati, pa ponovno podići, drukčija, nova. Trebam pod hitno deterdžent za temeljito i sistemsko pranje mozga i primozgovlja. Prestajem biti samozatajna, dostupna i dohvatna za sve u nevolji. Postajem sebična, tvrdoglava (no,dobro, to sam bila i ranije…), prestajem voljeti ljude oko sebe koje me nikada nisu voljeli, koji su samo uzimali, uzimali…. Počinjem učiti kako se odmarati, misliti na sebe na prvom mjestu, prestati na poslu davati 150% od sebe, učim kako mirno, hladno i sa smiješkom na usnama reći “ne!”. Odluka stupa na snagu odmah! U Rijeku smo došle kasno, dok sam sve istovarila već je pala noć. Nisam ni gladna, ni žedna, čak više ni umorna…idem u kadu, pa u krpe. Sutra me čeka odlazak do grada, a popodne vrtlarenje, i ako mi uspije, u nedjelju puno spavanja. Posljednjih desetak dana nisam spavala više od 4-5 sati u komadu. Za nedjelju prognoziraju kišu... |
13.04.2005., srijeda
Marketing magični...
Danas mi je bio poprilično naporan dan. Rano ujutro sam išla na tehnički pregled, i prije odlaska na posao sredila i tu formalnost. Sada je moj crni zmaj namiren i na miru godinu dana. Naravno, na jesen imam servis, no to je druga priča.Na poslu nije bilo posebne gužve, tako da sam danas završila u uobičajeno vrijeme. Nakon posla sam išla u grad, srediti još neke sitnice oko naručivanja kuhinje. Sve su mjere uzete, odlučila sam se za model i boju (panna, a detalji su cervaso), odabrala sam napu (košta me skoro kao ostali aparati zajedno) i kućanske aparate. Odlučila sam se za Whirlpoolovu liniju (imam već njihov hladnjak i zamrzivač i zadovoljna sam). Kada sam birala pećnicu, gospođa u dućanu me pitala ... kuhate li ili vam pećnica služi samo u dekorativne svrhe...Kada sam se blago izbečila, objasnila mi je da me to pita samo radi modela. Naravno da sam se odlučila za pećnicu koja ima doktorat : posebne programe za razne namirnice, autočišćenje, ventilaciju, odmrzavanje, grill, 8 funkcija (da mi je znati čita li i piše, recitira poeziju...). No, što se tiče plohe za kuhanje, tu sam u velikoj dilemi : inox ili staklokeramika. Nekoliko mojih prijatelja ima loša iskustva sa staklokeramikon, kažu, ne daj ti Bože da se šećer prosuje i otopi na staklokeramici, nećeš to nikada očistiti. Drugi se žale da izblijedi na pojedinim mjestima jako brzo. A treći je pak hvale na sva usta. Nisam pametna što odlučiti, nekako sam sklonija inoxu, no sigurno je da će to biti kombinacija plina i struje. Naravno, nisam još ništa odlučila, moram još koji dan razmisliti, pa ću im naknadno javiti... Kako sam bila psihofizički iscrpljena od kuhinjskih problema, a i poluskuhana od auta parkiranog na suncu, otišla sam si do grada, do ljekarne, kupiti Aveneovu termalnu vodu za lice u sprayu. Dok sam čekala red, malo sam razgledavala izloge. Kada uđem u ljekarnu, sve više imam osjećaj da sam u parfumeriji – sa svih strana kreme i kremice. Pa sam tako vidjela i novi anticelulitni proizvod koji se na sve strane reklamira kao revolucionaran, Elancylov koncentrat Lipo-Reducteur. Konzumeruša kakva jesam, pljucnula sam 202,78 kuna za to. Na kutiji velikim slovima stoji da su rezultati vidljivi nakon četrnaest dana, upotrebljava se jednom dnevno (ujutro), ne treba masaža, lijepo miriše, a što je najbitnije, posebno velikim brojkama stoji da dovodi do gubitka u centimetrima do 2,9 cm. Pa koja od nas kada to pročita, ga ne bi kupila? Uzela sam i pripadajući prospekt. U njemu, puno sitnijim slovima stoji, da je studija rađena na 141 žena, da su rezultati smanjenja opsega dobiveni na 70% žena (ha!), a da je prosječno smanjenje 0,65 cm (hahaha!!!). Eto, biti će da je jedna ekstremno smanjila 2,9 cm, ostale po 2-3 mm, a prosječno smo dobili sarmu! Naravno, nije me to ni iznenadilo ni razljutilo. Predobro poznajem bolesti i probleme kože da bih vjerovala čudotvornim preparatima. Kod mene čudo nije ni potrebno. Poput svih žena moje dobi, nađe se kod mene celulita, a ja svake godine u proljeće napravim jednu kuru od mjesec-dva intenzivnije masaže da se koža zategne pred ljeto. Do sada sam imala dobrih rezultata sa Vichyjevim D-stockom i Liposyneom, ove godine ću probati Elancyl. Samo me nasmijalo spretno marketinško manipuliranje rezultatima studije. A mi se čudimo Đapiću kako je namuljao magisterij (još ga je i sud oslobodio krivnje). Da ja tako radim svoj doktorat, bila bih već odavno habilitirala za docenta, ili bih već bila redovna profesorica na fakultetu. Kada sam se vraćala prema autu, srela sam moju zubaricu M. Nisam je gotovo prepoznala – bila je odjevena u trenerku, kosu je posvijetlila, izgleda najmanje 10 godina mlađe. Sa njom u društvu je bio neki mladi dugokosi tip. Ona je pričala na mobitel, i kada je prošla pored mene, zazvala me, mahnula mi, pozdravila i rekla..daj se što javi. Pa sam je večeras nazvala, jer ionako ovih dana moram do nje promijeniti jednu akrilatnu plombu na pretkutnjaku, malo mi je osjetljiv na hladno. Zvučala je jako dobro, kaže da sam ja danas druga koja je nije prepoznala. Rekla sam joj da bi iz ormara trebala izbaciti svu damsku (čitaj : bapsku) garderobu, na što je crkla od smijeha, i oblačiti se mladenački. Rekla je i da je dobar izgled prije zasluga pratioca nego garderobe. Nešto je i spomenula kako bi željela dijete. Wow! To je baš lijepa vijest. Idući tjedan idem kod nje na dobru dozu tračanja... Sada sam napokon kući, napravila sam si zelenu salatu sa crvenim grahom, popila sam čašu makedonskog cabernet sauvignona,pogledala "Maybe baby"... i sada nisam za ništa nego za krevet....naravno, za spavanje...čini mi se da neću moći čitati ni «Anđele i demone», koji me već posljednje dvije večeri nakon dvije-tri pročitane stranice, udare po nosu.... |
12.04.2005., utorak
Bečki dani - 3.dio
U subotu sam već rano ujutro bila u AKH, a taj, posljednji dan je na programu bio najzanimljiviji dio, konkretni rezultati pojedinih autora te modifikacije liječenja. A slatko na kraju je bilo predavanje prof.dr.Richarda J.Healda, iz St.Mark's Hospitala iz Londona, po mnogima jednog od najvećih, ako ne i najvećeg kolorektalnog kirurga današnjice, autora brojih novih operacijskih pristupa. Stari je profesor povodom 20-godišnjice korištenja operacijske metode liječenja niskog raka rektuma, čiji je on jedan od autora i konstruktor posebne staplerske naprave, održao nadahnuto predavanje pod naslovom «Skeleton in Cupoboards» iliti «Kosturi u ormarima».Naime, pošteno je priznao da je i on činio greške, čak ih je potkrijepio video materijalom, i održao fascinantnu lekciju o etici i moralu. Šteta što mnogi naši veliki oratori koji ovdje i po raznim forumima dižu hajku na liječnike nisu prisustvovali ovom predavanju. Kada smo se u rano poslijepodne razišli (dogodine je meeting u Grazu a iduće jeseni u Litvi ili Estoniji, nisam sigurna, kongres europske udruge digestivnih kirurga), otišla sam u lagani shopping, a zatim sa prijateljem na lagani ručak, u turski restoran. Kupila sam jedan tamnoplavi poslovni kompletić, i sebi za dušu, malu ružičastu Swarovsky ribicu-broš. Upravo je gledam, kako se presijava...i razmišljam o nekim drugim stvarima. Dosta smo kasno došli doma, nakon još nekoliko pića u downtownu, a kada smo otvorili TV, javili su da je Papa umro... Nedjeljno jutro je osvanulo prekrasno. Nakon što smo u kvartu popili kavicu, tik uz Columbus platz na kojem niče novi shopping centar, otišli smo do grada, u Stephansdomu zapalili smo svijeću za pokojnoga Papu (da, usprkos tome što su se ovdje mnogi čudili, meni se on kao čovjek sviđao, iz njega je izvirala toplina i jednostavnost, ljudskost...na stranu što se ja sa konzervativnim stavovima Crkve ne slažem...i iskreno mi je žao što se posljednjih godina toliko namučio, vjerujem da mu je smrt donijela olakšanje). Na ručak smo otišli u tipični bečki Beisel, pučku gostionicu sa izvornom bečkom hranom. Ovaj puta je to bilo u centru, kod Figlmuellera. Jeli smo juhu sa ogromnom jetrenom knedlom, ja izvorni bečki odrezak (promjera pola metra) sa nezaobilaznom salatom od krumpira i matovilca, za moj ukus pomalo preslatkom. U ponedjeljak sam se vratila u Rijeku. Eto, to bi bilo ukratko to...u detalje nisam ulazila, neka mašta čitaoca sama doda «začine». Danas sam imala na poslu gužvu, što je, uostalom uobičajeno. Sutra pak imam tehnički i registraciju auta. Što znači jurnjavu već u rano jutro, prije posla. Svaki puta kada to obavim, pomislim kako sam sada cijelu godinu na miru, i to mi se čini ogroman period vremena. No, nekako mi prebrzo dođe vrijeme za iduću, svake godine čini mi se sve brže. U biti, fascinira me činjenica kako vrijeme užasno brzo prolazi. A opet, ponekada mi se čini kao da stoji.... Napokon se danas poslijepodne malo razvedrilo. Odmah se osjećam lakše, kao da mi se sa grudi odvalila ogromna stijena. Što sam starija, sve sam veći meteoropata...još malo pa ću okolinu daviti sa vremenskim prognozama baziranim na bolovima u mojim starim kostima... |
10.04.2005., nedjelja
Kiša, kiša...
Ja stvarno nisam praznovjerna, no primjetila sam posljednjih tjedana da čim prijeđem Učku, svaki puta pada kiša cijelo vrijeme dok sam sa druge strane. A to mi se više ne čini kao slučajnost.Tako sam za uskršnje praznike dobila skoro plivaću kožicu između prstiju, a nije puno bolje ni ovaj vikend. Naime, u subotu sam poslije posla otišla do Umaga, do mame. Već ujutro je padala sitna kišica, a kada sam krenula na put, počela je lijevati kao iz kabla. I uopće nije prestajala. Padala je cijelu subotu, a danas pada i dalje, samo se još pridružilo i jako jugo, pa puše i pada, u kombinaciji. Raspoloženje mi je u skladu s vremenom. Južno i tužno. Iako nema nekog razloga za blues, dapače. No, nekakvim teluričkim silama koje nama vladaju, koliko god bili racionalni, umni i učevni, ne možemo ništa. Čak ih ne poznajemo dovoljno, znamo samo da Mjesec, planeti, majčica Zemlja, vjetrovi i morska stujanja, putanje zvijezda...sve ima svoju svrhu i utjecaj, premda ih najčešće ne možemo ni shvatiti ni objasniti. Tako sam ja jučer, nakon što sam došla u Umag, otišla malo odspavati. Probudila sam se ništa bolje volje i otišla kod frendice na kavu, pa smo si međusobno izmjenjivale blues sekvence. Rezultat je bio da smo i jedna i druga na kraju večeri bile još gore volje. Danas sam kasno ustala, kiša ne prestaje padati. Jedva sam se oprala i obukla pa sam sa mamom otišla van nešto pojesti. Kada smo se vratile kući, uhvatila sam se telefona. Ne pamtim kada sam posljednji puta tako bezvezno i uzaludno potrošila vikend... Toliko sam bezvezno raspoložena da mi se nije dalo večeras vratiti u Rijeku, radije ću se ujutro ranije ustati i otići ravno na posao. A za sutra se sprema «veliki štrajk liječnika», unaprijed dočekan na nož od javnosti. Ja sam u principu protiv štrajka, meni osobno on poremeti cijeli proces rada. Kada sam jedan dan neplanirano odsutna, treba mi nekoliko dana da obavim pacijente koje sam morala odgoditi, jer ja nemam zamjene, obzirom da sam u polikliničko-konzilijarnoj djelatnosti. Tako će i sutra biti, neće kod mene biti rada po rasporedu dežurstava, već potpun posao. No, ono što iritira je da je javnost a priori protiv štrajka liječnika, dok nema ništa protiv štrajka željezničara, carinika, učitelja. Pri tome se udara po patetici – kao, životi i zdravlje pacijenata su u pitanju. Nitko pri tome ne smatra da su i naši životi u pitanju, naša egzistencija i dostojanstvo profesije. Jer, kada se već samom činjenicom da naš štrajk dovodi u pitanje nečije živote, indirektno priznaje naša važnost i nezamijenljivost, zašto se nas onda i materijalno ne prizna? Ne, naravno, što će nama dostojanstvenija plaća, barem na nivou sudaca (koji, usput rečeno, imaju nekoliko godina edukacije manje od liječnika specijaliste), kada smo ionako lopovi, uzimamo mito, iznuđujemo novac... Stoga, vrlo sam veliki skeptik...i u posljednje vrijeme sve više razmišljam o jednom od jedina dva moguća izlaza : promjeni profesije, ili promjeni zemlje prebivališta. Eto, toliko za danas. Iako je na slici uz post bečka veduta, danas ništa o Beču. Dugujem još priču o vikendu...shopping uključivši. Budem i nju napisala, uskoro.... |
08.04.2005., petak
Bečki dani - 2.dio
Idućeg je dana program bio pakleni – počeo je već u 8 sati ujutro operacijama, nastavio se predavanjima i prezentacijama novoregistriranih lijekova i novina u adjuvantnoj terapiji uznapredovalih karcinoma. Cijena liječenja je bila jedan od najspominjanijih i najkomentiranijih tema. Naime i u Austriji, kao uostalom i cijeloj EU liječenje malignih bolesti je skupo. Uglavnom je pokriveno zdravstvenim osiguranjem, no neki novi oblici liječenja, poput ove novoprezentirane imunokemoterapije, nisu u cjelosti na teret zdravstvenog osiguranja. Tako npr.standardna kemoterapija košta oko 6500 Eura po pacijentu dok je ovaj novi i efikasniji tip liječenja daleko skuplji, oko 20 000 Eura po bolesniku. To je i za njihova poimanja jako skupo, naše mogućnosti da ne spominjemo. Posljednjih je dana kod nas ponovno u novinama spominjana mogućnost uvođenja tzv.paketa zdravstvene zaštite, koji bi, ovisno o opsegu usluga koje nude, imali različiti cijenu, od osnovnog, preko proširenih (za kronične bolesnike, na primjer) do dopunskih. Opet se dižu, sasvim neopravdano povici na našu struku, jer zdravstveno osiguranje nema veze sa liječnicima, već sa HZZO-om, odnosno Državom. To u svijetu nije ništa čudno. Čovjek u startu odlučuje koliko želi plaćati, ovisno o tome je li zdrav ili ne, mlađi ili stariji. Ako se desi da je tijekom godine potrošio limit koji je uplatio, sve dodatne troškove snosi u cijelosti. No, kod nas je ovaj prijedlog i nakana izazvala rijeke gnjeva. Medicina je skup sport. Lijekovi koštaju, oprema i aparatura košta, a ono što izgleda nikome nije jasno, je i da edukacija stručnjaka košta, kao i njihov rad. Netto satnica liječnika specijaliste je 37 kuna. Probajte toliko dati automehaničaru koji vam je sat vremena popravljao auto, pa da vidimo što će se desiti...osim što ćete najvjerojatnije zatrebati liječničku pomoć. Nakon što smo oko 16 sati završili, kolega iz BiH me zamolio da mu malo pokažem grad jer je prvi puta u Beču. E, tu sam se pokazala kao prava plavuša (kažu, vuk mijenja dlaku, ali ćud teško) iako sam sada tamnija. Naime, išli smo U-bahnom do Westbanhofa, pa sam ga namjeravala spustiti po Mariahilferici, jer je čovjek htio kupiti neku sitnicu supruzi. No, kako sam se zapričala, automatski sam ga povela na izlaz Ausere Mariahilferstrasse, umjesto Innere, pa smo skoro završili u bečkoj šumi umjesto u centru. Srećom, brzom sam ga preusmjerila, pa je moja reputacija poznavateljice grada ostala neokrnjena. Nakon što je vrlo brzo (ah, ti muškarci, kako su sretni da mogu prekrižiti shopping!) zaključio da je sve skupo i da će ženica morati biti zadovoljna što se mužić vratio, pa makar i praznih ruku, prošetala sam ga kroz Museumsquartier prema centru. Prethodno sam ga slikavala pored konja (vidi sine tatu, hehehe) između Kunsthistorische i Naturhistorische muzeja. Na njegovu žalost, konjanici ispred Hofburga su prekriveni nekakvom ciglenom konstrukcijom (pitam se da li je to zaštita od zime ili umjetnička instalacija, to nisam dokučila), pa nije bilo slikanja. Uspješno sam ga odgovorila od kupovine suvenira i izvela u centar na Kohlmarkt, meni nekako najdražu bečku ulicu (možete nekoliko puta pogađati zašto – naime, tamo su smješteni Gucijev, Diorov i Louis Vuittonov dućan, no nažalost,u ovom trenutku, a i u još puno idućih, tamo mogu samo nos na izlog lijepiti). Dan je bio prekrasan, sunčan, bez oblačka, a nije ni puhalo, onako oštro sa Dunava kako to u Beču zna, pa je bilo ugodno šetati, jedino su opterećenje predstavljale jakne, koje je trebalo nositi na ruci. Na Grabenu smo sjeli popiti kavu, pa smo još i prošetali malo Kaerntnericom, nakon čega se Ž.ukrcao na tramvaj za hotel a ja na podzemnu. Kada sam stigla kući bilo je već poprilično kasno, a za 20 sati je bila planiran svečani prijem kod gradonačelnika i večera u gradskoj vijećnici (Rathausu). Na brzinu sam se istuširala, pa sam se pola sata bakćala sa kosom, koja mi je stršala na sve strane. Na kraju sam postala histerična kada sam shvatila da mi kod tanke poluprozirne svilene haljine viri podstava, pa sam ju morala svući i prepeglati, od čega mi je postalo vruće, došla sam sva na fleke, tako da je moj prijatelj samo iz kuta užasnuto promrmljao...pa zar baš moramo ići?...na što sam dobila još jedan napadaj vrućine i definitivno odbacila jaknu te u prohladnu noć izašla ogrnuta samo pašminom. Srećom, tijekom vožnje sam se ohladila, pa je ostatak večeri i noći prošao u savršenom redu. Nakon uobičajenih pozdravnih govora bečkog gradonačelnika dr.Michaela Haeupla i organizatora, predsjednika EFR, prof.dr.Bele Telekyja, inače bečkog kirurga i profesora koji je poznat u medicinskim krugovima kao i njegov otac i djed, koji je bio priznati peštanski dvorski kirurg i koji je operirao kilu caru Franz Josefu I, uslijedila je svečana večera, koja se sastojala od desetak portada vrlo malih količina hrane, naravno prekrasna izgleda i isto takvih elegantnih imena. Jelo je bilo praćeno odlomcima iz bečkih opereta koje je izvodio orkestar i petero pjevača. Za našim stolom je bilo šareno društvo, osim mene, mog prijatelja i kolege iz BiH, bili su kolege iz Slovenije, Mađarske i Norveške, no vrlo smo brzo našli zajednički jezik, te kada je banket završio, nakon što je poslužen Milchrahmstrudel sa umakom od vanilije i šumskim voćem, kojeg jako volim, a podsjeća na meni dragu panna cotu, krenuli smo u oblizak barova i ispijanje koktela po Bermuda Dreieckeu. Kući smo se vratili u sitne sate....a u subotu je valjalo biti u AKH u 8,30 sati. O vikendu u Beču idući puta. |
07.04.2005., četvrtak
Bečki dani - 1.dio
Do Beča sam otišla kolima. U biti, sam put nije ni predugačak ni naporan. Od Rijeke do Beča ima oko 480 km, stigne se bez problema za manje od 5 sati, ukoliko nema nekih zastoja na putu. Ja sam imala «sreću» pri povratku da se nadomak Graza desila prometna nesreća pa sam više od sat vremena stajala na punom suncu, a ja sam dobila «lijepu» boju, sa lijeve strane tijela, pa mi sada skoro nitko ne vjeruje da sam bila na kongresu – izgledam kao da sam bila raditi honorarno par dana na baušteli (vide mi se tragovi narameničica, koliko god tanki ali tu su, od kanotijerice, jer mi je, klimi usprkos bilo vruće, pa sam skinula majicu).Odsjela sam kod prijatelja u stanu. On je vrlo blizu centra, na samom početku X becirka, tako da sam auto ostavila u njegovoj podzemnoj garaži i svugdje po gradu se kretala podzemnom željeznicom ili taksijem. Ulaz u U-bahn je oko 100 metara od njegove zgrade, a taksi je vrlo pristupačan, pa se autom uopće ne isplati kružiti po gradu, a još manje kolima otići do AKH jer je garaža toliko velika da se po njoj dobrano nahodaš, dok podzemna željeznica ima stanicu neposredno preko puta ulaza u bolnicu. Što se taksija tiče, vožnja nije nikada prelazila 10-ak eura, pa je to idealno rješenje kada se izađe van. Ne moraš brinuti za parking, a možeš i popiti koliko te volja. Čitam baš danas u novinama, u Rijeci pojeftinjuje taksi. To je jako pametno. Svugdje u svijetu, u svim velikim gradovima gdje sam bila, redovito sam se koristila taksijem. Pogotovu kada bih se noću negdje kretala. Nigdje to nije bilo toliko nepristupačno kao kod nas, u Rijeci ili u Zagrebu. No, valjda će se i kod nas promijeniti na bolje... Program kongresa, a radilo se o prvom proljetnom sastanku Europske udruge za kolorektalnu kirurgiju, započeo je u četvrtak, rano ujutro. Bilo je oko 150 sudionika iz 18 zemalja, a iz Hrvatske su osim mene, bili i kolege iz Varaždina. Iz BiH je bio moj stari prijatelj Ž.iz Doboja, sa kojim se znam već više godina, a iz SiCG prof.dr.Krivokapić, priznati kolorektalni kirurg svjetskog glasa, koji je bio i predavač, te još jedan kolega sa Kosova, kojeg znam sa zagrebačkog dijela moje specijalizacije. Iz EU zemalja je bio, naravno, puno veći odaziv. Bilo je dosta mojih znanaca iz Slovenije, a najviše sudionika je bilo iz Češke, Mađarske i Austrije. Kongres je otvorila austrijska ministrica zdravstva Maria Rauch-Kallat. Nakon prvog dana, u kojem je tema pretežito bila novosti u dijagnostici kolorektalnog karcinoma, navečer je organiziran koncert i koktel dobrodošlice. Koncert i koktel su održani u Billrothhausu, zgradi austrijske liječničke udruge (Gesellschaft der Aertze), pandanu naše Liječničke komore, koja se nalazi u Frankgasse na broju 8, u neposrednoj Zavjetne crkve (Votiv kirche) i Univerziteta. To je stara, neoklasicistička građevima u kojoj je sjedište austrijskih liječnika još od 1870.godine, a naziv je dobila prema poznatom bečkom kirurgu Teodoru Billrothu, ocu kirurgije želuca, a koji je umro i zakopan u Opatiji! U svečanoj dvorani Billrothausa održan je najprije koncert Wiener Schubert Kammersolisten-a, koji članovi bečke Fiharmonije, a na programu su bila djela Mahlera i Brahmsa. Zatim je vrlo zanimljivo predavanje održao dr.Erhard Busek, posebni koordinator Pakta za stabilnost za jugoistočnu Europu, i bivši austrijski ministar znanosti i kulture. Tema predavanja je bila «The New House of Europe», a Busek je na vrlo ležeran i zabavan način pričao o ozbiljnoj temi – proširenju EU, problemima koji taj proces prate, sličnostima i razlikama te perspektivama. Naravno, u vrlo je optimističkom tonu spomenuo i Hrvatsku, naglašavajući kako je nama mjesto u Europi već vjekovima, po kulturi, tradiciji i korijenima, te da je samo pitanje formalnosti kada ćemo tamo biti i formalno. Nakon koncerta i predavanja je bio koktel sa vrlo bogatim švedskim stolom. Naravno, čim je banketna dvorana otvorena, nastao je stampedo. No, ako mislite da su u prvim redovima bili «naši» Balkanci – varate se...domaćini i njihove žene su bili najbrži. Moj je prijatelj cijelo veče jaukao da ga bole rebra u koja ga je laktom munula postarija hiperiskvarcana fina bečka dama, supruga eminentnog profesora, u želji da se što prije dočepa jastoga... Naravno, ovdje pozdravljam mog frenda Ž.iz Doboja, koji je bio dežurni fotograf i koji mi nije još mailao slike pa ih nisam ovdje stavila (e, Žile, Žile....). Toliko u prvom dijelu..to be continued... Danas sam imala također puno posla. Došla sam kasno kući, i bacila se na drugi «posao»...raspremila prtljagu, nakrcala perilicu. Nemam baš volje čistiti stan, u kojem se nagomilalo prašine kao da me nije bilo mjesec dana, to ću ostaviti za sutra. Moja lijepa hortenzija je izgleda preminula. Iako sam joj ostavila dosta vode, sasvim je klonula i mislim da je neću uspjeti reanimirati. Sutra mi je napet dan, idem birati namještaj za kuhinju, pa zatim u shopping namirnica, jer mi u petak na večeru dolazi frendica i njezin suprug. U subotu nakon posla (sistematski pregledi, još uvijek) idem u Umag, do mame. Čule smo se, dobro je, šeta uz more, ide na fizikalnu terapiju. A sada idem četkati Silkyja, koji je bio ovih dana sam kući,moram mu to nadoknaditi dobrom dozom maženja. |
06.04.2005., srijeda
I'm back...
Kako što vidite, ponovno sam ovdje. Vratila sam se danas, ravno na posao. O, kako je to buđenje bilo...no, o tome idućih dana.Umorna sam. U biti, bio je to lijep i naporan tjedan, no ono što me doista umorilo danas nije put, ni skupljen umor od posljednjih nekoliko dana, već velika masa posla koja me dočekala i kojeg sam završila tek oko 22 sata, ali najviše od svega, glupost naše birokracije, koja je pokazala još jednom da smo dobri radnici a loši upravljači. Naime, netko se pametan sjetio da specijalističke polikliničko-konzilijarne ambulante trebaju početi s poslom u 7 ujutro i raditi svaki dan po pola sata manje ali zato jednu subotu mjesečno. Nema veze što cijeli svijet teži ka smanjenju radnog vremena, smanjenju broja radnih dana u tjednu, što se započinje sa poslom u 8,30 ili 9 sati...ne, mi hrlimo ravno nazad u socrealističko-komunističku «bolju» prošlost. Čak se ponovno i osniva neka vrst radničkih savjeta, kod nas u firmi se predložili jednog medicinskog tehničara (jednog od nepismenijih, da stvar bude bolja) koji ako skupi 50 potpisa, biti će delegat za županijski radnički zbor, savjet ili kako se već to naziva... Svaki puta kada se vratim iz svijeta natrag ovdje, sve mi je teže. Daleko od toga da ja ne volim svoj dom, svoj kraj, svoju zemlju, svoje korijene, da ovdje nemam toliko puno dragih ljudi koji mi puno znače...Svaki puta kada se vratim, dočeka me poneka nova glupost poput ove, koje pokoleba moju radost povratka i čini me da se osjećam tužnom i nepotpunom. Beč je jedan od gradova u koje često odlazim, u kojima sa provela mnoge važne trenutke u mom životu. I ovaj je puta bilo tako. Osim što sam imala poprilično naporan tjedan što se poslovnih obaveza tiče, bilo je i lijepih trenutaka, zabave, opuštanja. No, što je možda i bitnije, možda sam napokon posložila i neke kockice u mozaiku mog života. Imala sam svoje trenutke kontemplacije, koji su me doveli do nekih zaključaka, zbog kojih ne znam da li da budem tužna ili sretna. Vrijeme će, naravno, pokazati... Sada sam samo jako umorna. Trebam se naspavati i za budućnost, obzirom da ću uskoro morati ustajati u 6 sati....grrrrrrrr... A o mom bečkom tjednu napisati ću više idućih dana... |
03.04.2005., nedjelja
Tuga...
|
Jos sam uvijek u Becu. Posljednjih dana, na svakome koraku, na panoima u podzemnoj zeljeznici, na naslovnicama novina, na televiziji, pratila se papina borba. Osjecalo se da mu zivot klizi iz prstiju... A onda, sinoc oko 22 sata...traka na TV...Der Papst ist gestorben... Sto reci? Napokon, prestale su boli i muka...laka mu zemlja, spokoj mu dusi... Bec je danas nekako tih... |
| < | travanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com