18.04.2005., ponedjeljak
Jedan običan dan u životu hrvatske intelektualke
Današnji dan na poslu je bio gotovo idiličan. Gotovo, kažem...Posao je tekao mirno, gužve nije bilo, i već sam pomislila da ću jednom napokon završiti posao u 15 sati. Popodne sam već imala isplanirano. E, da ne bi! Doslovce 5 minuta do 15 sati došao mi je 17-godišnjak koji je zagurao kažiprst lijeve ruke (a nažalost je lijevak) u lanac bicikla. Obzirom na izgled ozljede, vjerojatno tijekom voženje. Da mi je samo znati kako je uspio... Uglavnom, lanac mu je doslovce samljeo pola kažiprsta. Što sam mogla drugo učiniti nego ga primiti? Dok je poslikao šaku da se isključe druge ozljede, ja sam obavila još dva druga pacijenta i onda išla raditi malog. Nije preostalo drugo nego dovršiti amputaciju, zbrinuti žile, živce i tetive i formirati estetski prihvatljiv bataljak, negdje na polovini prsta. Što je potrajalo do gotovo 17 sati. E, nakon toga je nastupio trenutak kada doktorica Jekyll postaje gospođa Hyde, naravno u hrvatskim okvirima. Često kada idem negdje izvan zemlje, srećem svoje kolege i kolegice. Iako se najčešće naša druženja svode na stručne sastanke, uvijek se nađe i malo vremena da se porazgovara o lifestyleu i životnim navikama i potrebama nas intelektualaca, koji radimo jedan fin i cijenjen posao i koji smo, za prilike u našim društvima relativno dobro plaćeni i predstavljamo neku vrst intelektualne elite. E, pa u tim razgovorima, za razliku od ostalih, npr.stručnih ili onih koji se odnose na bilo koju drugu sferu života, nastojim nekako ostati po strani i biti više slušatelj nego govornik. Zašto? Zato jer to što ja mogu reći na lica mojih sugovornika navlači izraz nevjerice ili pak smijeh jer su uvjereni da se šalim. Eto, primjera radi, nedavno u Beču sam upoznala kolegicu rentgenologinju sa AKH, približno mojih godina. Žena je rastavljena, nema djece, ima stalnog prijatelja, no sama živi u vlastitoj kući u 19.bezirku, vozi BMW kabriolet, i kada ne radi, odlazi na tenis, golf, jednom tjedno na tretman tijela i frizuru, tri puta tjedno na fitness. Naravno, kazališta, koncerti i ostala kulturna zbivanja, kao i večernji izlasci se dešavaju otprilike 1-2 puta tjedno. Hrani se u restoranu, sama ne kuha ništa, vrlo rijetko napravi za svog dragog kakvu intimnu večericu, ili pozove prijatelje na vrtnu zabavu. Ima tetu čistilicu i žali se da su rentgenolozi poprilična sirotinja naspram kirurga, a njoj se pridružila nešto starija gđa.internistica koja ima muža arhitekta i četvoro već velike djece, nekoliko pasa i mačaka i živi u ogromnoj kući u Hietzingu. Ona osim na klinici radi i u svojoj privatnoj praksi, a u slobodno vrijeme se bavi dobrotvornim radom, organizira skupljanje pomoći za oboljele od AIDS-a u Africi, što naravno uključuje lobiranje kod političara i bogatih, organiziranje večera i koncerata i tome slično. Naravno, i ona ima kućnu pomoćnicu, a kada su joj djeca bila mala imala je i guvernantu. Da stvar bude najbolja, ni jedna ni druga se ne svrstavaju u kategoriju bogatašica, već u gornju srednju klasu. Koja je kod nas izumrla. U Hrvatskoj postoji samo dva sloja stanovništa : oni bogati, i oni ostali. U prvu kategoriju spada debela manjina, tu su razni manageri i poduzetnici, neki od njih dobro poznati svima, no većina nepoznatih koja se bogatstva dočepala pod nejasnim i nerazjašnjenim okolnostima. Za njih najčešće doznajemo iz crne kronike. U ovu drugu kategoriju spadam ja i svi koje poznajem. To je poprilično šarolika skupina, od ljudi koji se doslovce bore za egzistenciju, do nas koji se ne možemo požaliti da nam prijeti smrt od gladi. No za svih je karakteristično jedno – svakodnevni život nam je vrlo rijetko dokon i dosadan, obzirom da stalno moramo smišljati načine kako da se provučemo kroz mjesec, kako da spojimo želje, potrebe i mogućnosti, a da pri tom zadržimo nekakav privid dobrog stila života i uspješnosti. Meni to definitivno ne uspjeva. Ne mogu si priuštiti tetu čistilicu, svakotjedne tretmane ljepote, odlaske frizeru, svakodnevne izlaske i hranjenje vani, a najmanje od svega imam vremena baviti se nekakvim hobijem ili društveno korisnim radom. A nije da ne bih htjela. Moj posao nikada ne traje 8 sati, uvijek dulje...Trajna edukacija i stalno učenje su nezaobilazni dio moje svakodnevice. Zatim dolazi na red briga o mojim svakodnevnim potrebama – hrani, pranju rublja, čišćenju stana. Nakon svega ovoga za sebe, za izlaske, za koncert ili neku predstavu preostaje vrlo, vrlo malo vremena. Zašto je to tako? Iz jednostavnog razloga jer nam dohodak ne omogućuje angažiranje nekoga tko bi to obavljao umjesto nas. Ženama koje imaju obitelj, djecu, manje prihode...još je daleko gore...A obzirom na naše problemima krcato tranzicijsko društvo, čini mi se da za mog životnog vijeka, nažalost, neće biti nekih značajnijih promjena na bolje. I tako sam ja danas nakon posla krenula u svakodnevicu. Najprije sam otišla do megahipermakro marketa po mineralnu vodu, sokove, mlijeko, jogurte i još nekoliko sitnica (čitaj : dvije velike najlon vrećice koje sam doteglila, jedva jedvice na drugi kat). Nakon toga sam dovršila sadnju mog cvijeća jer sam jučer cijelo vrijeme vrtlarila kod mame, a kod sebe nisam stigla. Usput budi rečeno, zaboravila sam uzeti gumene rukavice, pa sam vrtlarila bez njih. Srećom, nakon toga sam usisala podove i oprala pločice, a zatim i cijelu kupaonicu, pa su se ruke itekako oprale...skoro sam ostala bez kože. Na kraju sam promijenila posteljinu (vjerovali ili ne, stavila sam neispeglanu posteljinu, samo složenu...ako ne budem noćas mogla spavati znati ću i zašto...), stavila je prati, kao i presvlaku za kauč. Jedna je perilica već na sušenju, druga uskoro završava. Za ručak/večeru sam pojela malo sira i jogurta, dok mi ne dođe kuhinja ne da mi se kuhati. Sada sam totalno obamrla, u biti prvi puta nakon što sam došla kući sjedim (sjedenje na WC školjki se ne računa, hehehehe). Napravila sam si rooibos čaj, čekam da opere i druga perilica da izvjesim rublje...pa idem pod tuš i u krpe. Naravno, trebala bih i pročitati jedan svježi članak o nekim novim smjernicama u dijagnostici karcinoma dojke, no nemam snage....o beletristici da i ne govorim. Izlazak? Ma, nemojmo se šaliti! Eto, pa sada je valjda jasno zašto se ljutim kada netko generalizira kako su doktori paraziti i lopovi, koji samo uživaju u životu i ništa ne rade. Ima i takvih, vjerojatno, ali ne žive na mojoj adresi... |
| < | travanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com