31.05.2005., utorak
Birokratski Bananistan a.k.a. Hrvatska
Nikada nisam imala iluzija da živim u nekoj normalnoj zemlji. Predugo sam na svijetu da bih vjerovala u čuda, no ipak sam mislila da nije sve kod nas baš tako crno i loše kako se priča. Doduše, u više sam se navrata na vlastitoj koži uvjerila da je glupost prisutna u svim segmentima društva, no ipak sam vjerovala da sistem sam po sebi nije toliko loš, da su krivi pojedinci.Sada sam se uvjerila da smo odavno u banani, svi otišli u 3pm a i šire! Dobila sam danas rješenje o porezu na automobil. Čim sam otvorila kuvertu, automatski sam pogledala iznos. 200 kuna! Hmmm, nekako mi se činilo premalo, naime prošle je godine bio preko 300 kuna, pa mi se činilo čudnim da je ove godine značajnije niži, obzirom da mi svake godine «spuste» oko 30-ak kuna. Počela sam čitati rješenje. Pisalo je : Poreznom obvezniku (pa moje ime i prezime i adresa, točno navedeno), JMBG : moj, točan!, utvrđuje se porez na cestovno motorno vozilo za 2005.godinu za registrirani osobni automobil marke (pazi sad!) HYUNDAI ACCENT 1,3 reg.br. RI 732 HA, proizveden 1998 godine, snaga motora 50 kW.... Wtf!!!! Jesu li oni normalni?!? Koji vražji ili božji Hyundai??? Nikada u životu tu kantu nisam vidjela, a kamo li imala je! Pa kojeg Boga te svete nedodirljive krave u Poreznoj upravi rade? Osim što lakiraju nokte i telefoniraju po cijele božje dane, i uglavnom sikću na stranke kada se drznu doći nešto pitati ili se, ne daj Bože, žaliti. Pa barem vlasništvo automobila nije problem utvrditi. Ovaj navedeni auto ima sa mojim zajedničko osim oznake «RI» početnu brojku 7 i prvo slovo H...i tu prestaje svaka sličnost. Znači, neka visokoučena tuka je krivo pročitala sa kompjuterskog ispisa...ali tu ne prestaje glupost... Čitam rješenje dalje. Piše : Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba Ministarstvu financija, Samostalna služba za drugostupanjski upravni postupak...itd...pa dolazim do «bisera» : Na žalbu se plaća 50,00 Kn upravne pristojbe prema tarifnom broju 3. Tarife uz Zakon o upravnim pristojbama.... Pazi da ne bi! Ja da plaćam nečiju aljkavost i nemar!!! Ni u ludilu! Razumijem da sam ja bila vlasnik tog auta, pa ga prodala i nisam na vrijeme odjavila ili nešto slično tome...OK, platiš i nije problem. Ali da ja platim zato što želim da se ispravi nešto što je isključiva greška onog koji je rješenje pisao i nema nikakve veze sa mnom? Ni mrtva! Kažu da pogriješiti može svatko tko radi. I ja se slažem, no baš me zanima da li ću sutra kada nazovem Poreznu upravu naići na nekog spremnog da bez kompliciranja grešku i ispravi. Jer, onaj tko je pogriješio, treba grešku i ispraviti i po mogućnosti se ispričati onome tko je zbog greške imao neugodnosti. Ja sam neki dan napisala pacijentu da treba doći na kontrolu 20.06.2004. Čovjek je nakon sat vremena došao sav gnjevan i tražio da mu ispravim datum kontrole, iako se sasvim očito vidjelo da je čista štamparska greška. No, ja sam progutala ponos, ispričala se i ispravila. Baš me zanima da li će ovi u Poreznoj to isto učiniti. Iskreno sumnjam. A taksu za žalbu nemam namjeru platiti. Neka plati onaj tko je pogriješio. Puno se u posljednje vrijeme priča o odgovornostima – u ratu, na poslu, zapovjednoj odgovornosti, odgovornosti pojedinaca, liječničkoj odgovornosti... Ovdje nemam namjeru usporediti moju pogrešku sa greškom neke činovnice u poreznoj, ja režem živo meso, ona samo «odrezuje» porez. No, ali ako ja pobrkam papire sa patohistološkim nalazom, poput njih koje su pobrkale automobile, pa pacijentu sa rakom kažem da mu nije ništa a onome koji je zdrav kažem da ima raka....posljedice po mene bi bile takve da bi kao najmanje završila u svim novinama, a zatim i dobila otkaz. Pacijenti bi na kraju dobili točne nalaze,najvjerojatnije bez nekih posljedica po njihovo zdravlje (osim što se onaj bolestan bezrazložno poveselio, a onaj zdrav preplašio na smrt) kao što ću i ja vjerojatno na kraju dobiti rješenje o porezu za moj auto, no moja greška bi svima bila zločin, nehat, arogancija doktorska...a greška činovnice samo, o Bože, greška..svakome se dešava, nitko nije zbog toga stradao. A razlika u mojoj i njenoj satnici iznosi svega nekoliko kuna...razlika u moralnoj odgovornosti je velika do neba. A dvostruki lažnomoralni kriteriji u ovom balkanskom glibu u kojem živimo još i veći.... |
29.05.2005., nedjelja
Sunce, more i ...
O da, bio je ovo prekrasan vikend! U biti, još nije ni prošao...mene ugođaj vikenda obično «drži» do trenutka dok u ponedjeljak ne dođem na posao.Ovaj vikend je bio baš relaksirajući, osjećala sam se kao da sam na godišnjem. U petak sam nešto ranije otišla s posla (prethodnih dana sam bila dulje, pa sam to iskompenzirala), skočila kući uzeti stvari, zaliti cvijeće i nahraniti mačka, a oko 16 sati sam već bila u Umagu na plaži! More je bilo dovoljno toplo za jedno brzinsko kupanje. Inače je u Umagu uvijek nekako toplije more nego u Rijeci, jer je plićina. Bila sam na plaži 50-ak metara ispod kuće, gdje se inače ne kupam jer je stjenovito i težak je ulaz u more, brzo se na stijene naseli sluz pa je jako sklisko. Prije dvije godine sam napravila veličanstveni salto, kada sam se poskliznula na sluzaču i aterirala ravno na guzu (u tangi) na kojoj sam poslije danima imala nimalo manje veličanstvenu ogrebotinu okruženu popriličnom masnicom...brrrr, naježila sam se samo se prisjećajući se tog događaja. I smijeha koji se još dugo nakon toga orio po plaži...i majčinog (e da, i ona je bila prisutna tom mom performanceu)...glupačo, pa što ne paziš?!? No, trenutno na «Africi» još nema sluzi, pa sam moje prvo pravo ovogodišnje kupanje uspješno završila. Navečer sam se našla sa nekolicinom svojih poznanika, pa smo uz koktelčiće povukli duboko u noć. U subotu ujutro sam otišla na tržnicu, a zatim se našla sa prijateljicom na jutarnjoj kavi u «Tondu», koja je potrajala do ranog popodneva. Imale smo si dosta toga za ispričati, a poslije laganog ručka smo otišle na plažu. Ovaj puta na nudističku, u Zambratiju. Iako je Umag poprilično pun turista, nekako mi se više čini domaćih nego stranaca (u Katoru su bile nekakve sportske igre zdravstvenih radnika iz Zagreba), plaža je bila poprilično pusta, osim nas dvije bile je još svega 4-5 kupača, mahom starijih turista iz Austrije. Navečer sam si napravila krasnu večericu, šparoge sa jajima i salatu od paskija. O njima sam već pisala, to su mladi izdanci češnjaka na kojima kasnije nastane cvat, u Istri ih zovu i pilci. Sliče malo na tanke i glatke šparoge, vrlo su nježnog lagano gorkastog okusa, sa jedva primjetnom aromom češnjaka, i što je najbitnije, ne ostavljaju zadah nakon jela. Ja ih najprije skuham, zatim začinim maslinovim uljem i domaćim vinskim octom. Poslije večere je opet bilo malo obilaženja terasa, ovaj puta smo zalomili do Novigrada, no nisam ostala predugo, već sam oko 1 sat bila doma. Danas sam se rano ustala, jer sam se dogovorila sa prijateljima da ću sa njima, njihovim klincima i još jednim bračnim parom zajedničkih prijatelja na njihovu jahtu. Dan je bio prekrasan, na brodu nas je bilo sedmero, redom svi stari znanci. Otplovili smo do Brijuna, malo se okupali, a zatim otišli nešto pojesti u Rovinj. Kada smo se vratili u Umag, popili smo još po jedno piće u marini. I eto me sada ovdje...odmaram se na terasi. Usprkos SPF 60 i učestalom premazivanju kremom, poprilično sam boje ulovila, a malo me ramena i peckaju. Iako sam više bila pod tendom nego na palubi. I sa majicom iznad bikinija, ružičastonarančastog, sa grudnjakom na trokutiće koji se veže oko vrata (ovo pišem jer mi je netko u komentarima «spočitnuo» da nisam opisala kupaći kostim, hehehe). Onog rezervnog, jarkonarančastog sa tangicama sam ipak ostavila u torbi, nećemo sada okolinu sablažnjavati mojom nezanemarivom pozadinskom bjelinom, zar ne? Nije mi se dalo večeras vraćati se u Rijeku, jer sutra ionako radim poslijepodne...možda ujutro odem još sat vremena na plažu. Ako se uspijem ustati na vrijeme... E sada, da objasnim one točkice iz naslova. Ako ste mislil da se desilo nešto wooow, moram vas razočarati. Ali, priznajte, zagolicala sam vam maštu, hehehehe... |
27.05.2005., petak
On the beach
Kao što sam i sinoć najavila, otišla sam danas rano poslijepodne na plažu.Izabrala sam nešto skrovitiju plažu na kojoj ću svoju bjelinu izložiti suncu, no danas je krasan ljetni dan na plaže izmamio veliki broj više sunčača nego kupača, pa je i na ovoj plaži bilo nekoliko ljudi koji su se uglavnom sunčali. Tek bi tu i tamo netko malo smočio noge, poput mene, koja sam, penzionerski odvažno, zakoračila u more do koljena, sjedila na stijeni i čitala knjigu, točajući povremeno noge da se rashladim, jer mi je more bilo malčice prehladno da se «bacim». Nedaleko od mene bile su tri mlađe žene, tek nekoliko godina starije od mene, od kojih je jedna bila najhrabija od svih na plaži i nakratko se okupala. Doduše, izjurila je odmah van iz mora,ali ipak joj se mora odati priznanje da se jedina danas rashladila u moru. A dan je bio usprkos vjetru prilično topao, pravi ljetni. Moje su susjede prilično glasno razgovarale, tako da sam i nehotice, umjesto da čitam, slušala što su pričale. Teme su bile tipično ženske, kolegice sa posla, djeca koja su već velika – studenti, njihovi kolokviji i ispiti, pa malo placa i cijene, pa što je koja skuhala za ručak. Ubrzo je jedna od njih morala otići, a ostale su poput pravih Gervaisovih nonica odmah prebacile temu na nju. Ipak, moram priznati nisu bile jako zločeste – komentirale su njenu dobru liniju, no jedna se ipak nije mogla suzdržati pa je napomenula da je to tako jer nije nikada rađala. No, kada su prešle na temu zdravlja, ipak sam malo naćulila uši. Jedna od dvije žene je spomenula kako je kupila krasne balerinke, kožne, mekane, no kako su joj se već drugi dan izobličile jer ima problem sa deformiranim palčevima na oba stopala (to sam joj vjerovala na riječ, bile mi je neugodno da krenem buljiti joj u noge, nisam imala baš dobru poziciju za gledanje a i nije mi se premještalo). Dodala je da je već bila na razgovoru u Lovranu i da joj je ortoped sve objasnio, kako će joj morati ne samo otklesati kvrgu na palcu, nego i presjeći i presložiti kost (jako dobar opis operacije hallux valgusa po Mitchellu), no da se još nije odlučila za zahvat jer se boji injekcije u kičmu koja se daje u svrhu anestezije. Na to joj je ova druga odvratila...Joj, pa ne budi luda to operirati! Moja je susjeda imala još gori deformitet od tebe, pa je bila kod neke travarice koja joj je dala neku mast i za par tjedana sve joj se povuklo! E, pa ovaj me razgovor ponukao na to da napišem nešto o općoj zdravstvenoj (ne)kulturi, koja je popriličan problem u našoj populaciji. Naime, imam stalno osjećaj da se prosječni Hrvat premalo interesira o svojoj bolesti, o mogućnosti liječenja, da premalo zna o nekim općim medicinskim problemima uopće. Još uvijek, izgleda, vjerujemo da se AIDS dešava drugima, ne koriste se prezervativi koliko bi trebalo. U svom svakodnevnom poslu primjetila sam da pacijenti vrlo rijetko pitaju neka pitanja koja bih očekivala kao logična, tako da najčešće sama počinjem na široko pacijentu tumačiti što mu je i koje su mogućnosti liječenja, na što nerijetko ne dobijem potpitanje već pogled koji govori : a što ti to meni uopće govoriš? Dok sam bila na specijalizaciji, jedan od mojih mentora bi se redovito zapjenio od bijesa kada bi pacijentu prije operacije objasnio što će mu i kako napraviti, a ovaj bi mu rekao...Činite ono što hoćete! Poznati riječki kirurg bi na to počeo vikati...gospodine, kako ono što hoću?!? A da mi se sada prohtje otpiliti vam ruku? Pa morate se zanimati što će i kako biti sa vama! On je, siroče, bio dugo godina na edukaciji u Americi i tamo je naučio na to da pacijent aktivno sudjeluje u takvim razgovorima. Danas je Internet u svakoj kući i doista je vrlo lako naći i vrlo sofisticirane detalje o bolestima, liječenju, lijekovima, operacijama. No, izgleda da je problem u jeziku, jer je većina podataka ipak dostupna na engleskom jeziku, dok je hrvatski web nešto siromašniji. A što se tiče zdravstvenih tema, kod nas na webu je doista moguće naći svašta, no najviše, nažalost, negativnih primjera. Jedan takav sam našla i ovdje, na Blog.hr-u. Prije par dana je jedan mladi, nadobudni bloger sa velikim ambicijama, napisao post na temu zašto vjeruje u čuda, pa je tamo između ostalog, napisao kako je njegova baka uz njegovu i majčinu pomoć čudom ostala živa. Da ne prepričavam u detalje, baka je navodno ležala skoro pa mrtva, sa niskim tlakom, bio je liječnik koji je navodno rekao da ništa od nje, rodbina je pokrila preko glave...kada na scenu stupa naš junak i njegova mama «koja je godinama radila sa najboljim zagrebačkim specijalistima»...i da ne duljim, gospođa mama je privela liječnika natrag, natjerala ga da baki da – pazi sad!- nitroglicerin, nakon čega je gospođa baka poput Trnoružice ustala zdrava i čila! E, sada...ja ne bih bila ja da dečku nisam napisala da mi baš ta priča ne drži vodu, jer je nitroglicerin snažan vazodilatator koji se daje kod atake angine pectoris (tj.suženja krvnih žila koje opskrbljuju krvlju srčani mišić), ali koji izaziva generalnu vazodilataciju (širenje krvnih žila u tijelu) i na taj način još više snizuje tlak, te da on nikako nije čudotvoran lijek (naime, kod infarkta je sama činjenica da nakon uzimanja ne prestaje bol znak da je doista i nastao infarkt – tu, nažalost nitroglicerin više ne pomaže), te da vodi računa da ovdje ipak ima i ljudi koji se kuže u medicinu, pa da priče o čudima smjesti u neko drugo «područje». Na to je mladac pobijesnio i tražio od mene da mu se ispričam što sam ga nazvala lažovom! Ma nemoj! Trebam li uopće spominjati da je na to dobio odgovor da se ja ispričavam samo ako sam u krivu, a da se on, izgleda, sam osjetio lašcem... Problem je u tome što će se vjerojatno naći još netko tko će poput gospođe gore spomenute, naći se u prilici da pokuša osobi koja je školovana i educirana za liječenje nastojati nametnuti svoje «znanje», što nažalost, neće uvijek završiti dobro. Jedno drugo mjesto gdje se prosječan Hrvat sa modemom može educirati o zdravlju je Forum.hr, odnosno podforum Zdravlje. Tu doista ima zanimljivih tema i posjetioci se zaista trude pomoći. No, u posljednje vrijeme se na svaku zadanu temu javlja neki lik, koji se bavi akviziterskom prodajom Herbalife proizvoda, nametljiv je i dosadan, a što je najgore daje tako loše i štetne savjete da je opasan po okolinu. Uzalud su ga moderatori banali, on se pojavio sa drugim nickom i dalje piči po svome. A zna se jako dobro da se čovjek u nevolji hvata i za slamčicu, pa će spremno i rado potrošiti novac vjerujući da će ga čudotvorni prašak izlječiti od raka. A osoba koja takvog čovjeka navodi da ne vjeruje liječniku nije samo budala već i zločinac. Pa, imam i ja jedan prijedlog! Predlažem da se zatvore svi Medicinski fakulteti u zemlji, da se svi liječnici pozatvaraju, ionako ima među nama najviše lopova, prevaranata i neznalica, ubojica i korumpiranih zločinaca. Da se ipak da nekima šansa, pa da nas se prekvalificira u berače trava i miješače masti (farmaceuti će se ljutiti, ali ionako je njihovo ukidanje idući korak, lijekovi su ionako skupi i nemaju nikakvog učinka, a farmaceutske kuće su lopovi u sprezi sa doktorima sa ciljem čerupanja svih i svakoga), a da liječenje preuzmu gospođe iz lovačkih priča, babe iz susjedstva i akviziteri čudotvornih praškova. Tako će napokon puno toga u Hrvatskoj krenuti na bolje – biti će nas manje, što znači da će automatski biti veći brutto dohodak po glavi stanovnika, manje će se novaca trošiti na plaće lopovskih doktora i na lijekove, porasti će broj turista koji će dolaziti gledati ova čuda, radnici neće dobivati više otkaze, a političari će napokon biti sretni i zdravi jer će se oni ionako nastaviti liječiti vani... Ne, nije me lupila sunčanica, ako ste to mislili! Bila sam na plaži svega dva sata, imala sam kapu na glavi i namazala sam se kremom sa SPF 60, stoga nisam sada reš pečena, već se nazire samo blaga nijansa ružičastobež boje i tragovi kupaćeg kostima. Sutra poslije posla sjedam u auto i pičim za Umag...nadam se samo da će vrijeme biti lijepo. |
26.05.2005., četvrtak
Bioprognoza
Ovih posljednjih dana sam non-stop u nekom trku. Radila sam po cijele dane, a tek sam danas uspjela u neko normalno vrijeme (čitaj : oko 16 sati) otići s posla.U gradu predpraznična euforija, trka i navala na dućane. Najprije mi je bilo čudno, pa ne radi se samo jedan dan, a onda sam se sjetila vijesti u novinama da će se 750.000 Hrvatica i Hrvata baciti u mostogradnju i premostiti taj nesretni radni petak, da bi dobili lijepi, četverodnevni vikend. E, pa ja nisam jedna od njih, tako da će meni sutrašnji praznik značiti samo nešto dulje spavanje, čišćenje stana, te ako mi se bude dalo, odlazak negdje na plažu, na sunčanje sat-dva. A u petak radim. Poslije posla sam otišla do Konzuma po prašku šunku (rekla mi suradnica na poslu da je tamo našla jako finu), pa sam usput naletjela na akciju prodaje suncobrana. Naime, ja na balkonu koji je okrenut prema jugozapadu ljeti obavezno moram imati dva suncobrana, barem dok ne nabavim tendu, jer se inače na njega ne može pomoliti nos a kamo li pomisliti sjesti i popiti kavu. Suncobrani mi jedva «prežive» sezonu, jer ih sunce i vjetar brzo poderu. One skupe ne kupujem jer ću kada se malo financijski strukturiram (ma sam to lijepo sročila!) nabaviti tendu, pa uzmem one obične od oko stotinjak kuna komad. No, eto...danas sam ih našla po 24,99 kuna! Od nekakvog su sintetskog nepropusnog materijala, promjera 1,80 metara. Uzela sam plavo-žute, jer mi je fasada svjetloplava. Za te novce da traju 15 dana je dobro. Kada sam već izašla iz dućana, sjetila sam se da mi trebaju lučice za mirisnu lampu i ulošci za osvježivače zraka, pa sam produžila do grada, do DM-a. Tamo sam srela prijateljicu koju nisam već dulje vidjela, upravo se vratila iz Buzeta kamo je odvela klince mami i tati za preko vikenda. Kako je imala vremena (živi sama sa djecom), a ni meni se nije žurilo, nas dvije smo lijepo zasjele na kavu. Uglavnom, kada sam došla kući bilo je skoro 19 sati, a kada sam počela spremati kupljene stvari u hladnjak, sjetila sam se da nisam danas još ništa jela (a upravo sada sam se sjetila da nisam popila večenju tableticu za tlak). Pa sam si napravila sendvič od kruha sa sjemenkama lana, u koji sam stavila šunku i kisele šampinjone te klice kresa (Lepidium sativum, njemački Gartenkresse, engleski Garden cress, a hrvatski – to nisam prije znala – sjetvena grbica). Na kres ili karse sam se «navukla» prije puno godina u Skandinaviji gdje se jede sa smorebrodom, a povreme no bih ga znala kupiti u Austriji, a sada se mogu kupiti i kod nas već proklijale klice u plastičnim kontejnerima koje proizvodi neka tvrtka iz Rijeke. Kres ima vrlo finu,delikatnu paprenasto-senfastu aromu i savršeno se slaže sa narescima i salatama. Jednostavno se «požanje»čuperak klica i posuje ih na sendvič ili u salatu. Nakon što sam pojela, stavila sam prati perilicu rublja i nazvala mamu. Nakon razgovora, otišla sam samo pola sata prileći...kako da ne! Probudila sam se nakon dva sata, iscrpljena kao da sam prekopala oveće polje. Ovih posljednjih dana nikako se nisam uspjela naspavati. Posla je bilo jako puno, no najviše od svega je bilo onog neplaniranog : raznih ozljeda, uslijed padova, prometnih, opekotina, porezotina. Ne pamtim kada sam u posljednjih nekoliko godina imala toliko hitnih pacijenata dnevno kao posljednja dva dana. Nisu uzalud posljednjih dana preko raznih medija upoziravali na lošu biometeorološku situaciju, pojavu niskotlačne fronte u kombinaciji sa Punim Mjesecom. Nisam baš praznovjerna, barem ne previše, no utjecaj Punog Mjeseca na život i ponašanje ljudi prvi su priznavali i stari Asirci, Platon je prepoznao utjecaj Mjeseca na plimu i oseku, a i u oficijelnoj medicini se zna da su neke pojave, poput poroda, akutnih psihoza i pokušaja samoubojstava učestalija u vrijeme Punog Mjeseca. U kombinaciji sa niskim atmosferskim pritiskom, koji inače ima lošeg efekta na kronične srčane i plućne bolesnike, Pun Mjesec zna činiti velikih smetnji, od nesanice, nervoze, agresivnosti , pada koncentracije koji dovodi do učestalijeih nastanka ozljeda,nadalje. To sam imala prilike čuti i vidjeti i sama. U ponedjeljak me na poslu ujutro dočekalo već desetak hitnih pacijenata koji su se za vikend ozlijedili – bilo ne nekoliko prijeloma ruku, šaka, prstiju, opekotina a jednog je pacijenta prignječio traktor te mu slomio mali prst i nagnječio mišiće natkoljenice. Uz njih imala sam i pacijente naručene na pregled i zahvate, a tijekom popodneva se prikazalo još desetak «friško» ozlijeđenih. Uglavnom, u 19 sati, kada sam trebala početi raditi Dopplere, bilo je još desetak pacijenata vani. Svi su mirno čekali, čak i oni naručeni, čak su i puštali preko reda one polomljene...u 19,02 sati, dok mi je na stolu ležala žena koja si je zalila vruću kavu u krilo, u ordinaciju je uletio bijesni lik i počeo vikati da je on naručen na Doppler krvnih žila vrata u 19 sati, da kada ja mislim njega uzeti, da on mene plaća i da hoće da se njega odmah primi. Ja sam malo ostala zatečena, no rekla sam mu..gospodine, meni je žao, no morati ćete malo sačekati ili ćemo vam dati drugi termin...a ovaj je na to krenuo urlati, da što sam mu rekla da dođe u 19 sati kada sam znala da neću moći ga primiti. E, tada je i meni pukao film, pa sam mu rekla da nisam znala da će se gospođa koja je samo zapanjeno gledala u lika, opeći, te da se neke stvari, nažalost ne planiraju. Ovaj se i dalje pjenušio, počeli su i pacijenti u čekaonici gunđati na njega...pa sam ga zamolila da izađe, na što je počeo urlati da će on otići negdje drugdje. Samo izvolite, sam mu rekla...a ovaj je demonstrativno odjurio (nije mogao zalupiti vratima jer su vrata «na guranje»). A onda me skoro grom spalio – u prolazu sam bacila oko na knjigu narudžbi (priznajem, da zapamtim kako se lik zove), a ono : lik je bio naručen za dan poslije, za UTORAK, 24.05.a ne ponedjeljak 23.05! Kao furija sam izašla van sa knjigom, i časna riječ, da je još bio tamo, raspalila bih ga knjigom po glavi! Pa makar me tužio! Kada sam to objavila ljudima u čekaonici, koji su bili zgroženi njegovim vikanjem, svi su udrili u smijeh...i ja na kraju. Do 21 sati sam svih obavila. Jučer je bila slična gužva, a gnjevni lik se nije pojavio u svom terminu. Baš šteta, čuo bi jedno birano predavanje od mene.... Eto, sada mi je i druga perilica završila pranje, idem ovjesiti rublje sušiti, pa u kadu i u krpe...malo napuniti baterije. Sutra ujutro spavam snom prevednika. Prethodno ću, naravno, isključiti sve telefone... |
22.05.2005., nedjelja
Koliko vrijedi riječ koju dajemo?
Ponekad, u biti često mi se to desi, zastanem tako malo na tren, dok nešto radim, nešto neobavezno, poput čišćenja stana, ili u vožnji, kada nema gužve na cesti..pa se malo zamislim. Često mi na um padne neka apstraktna tema, bez neke očigledne veze sa momentom u kojem se nalazim.Tako sam danas čistila prozore..nije to posao u kojem uživam, no toliko su pokreti nanošenja spreja, razmazivanja po staklu i zatim glancanja novinskim papirom (stari mamin recept, bolji od svih čudotvornih krpa koje čiste same) mehanički i ponavljani, da mi je um sam odlutao. Sjetila sam se tako nekih recentnih, čak i prilično nevažnih zgoda, no koje se često događaju, akumuliraju se i tako na hrpi, ne djeluju sasvim bezazleno. Naime, krenula sam u mislima pomalo činiti inventuru obaveza koje me čekaju idućih dana, pa sam se i prisjetila nekih ljudi i nekih dogovora koji se u prošlosti nisu ostvarili. I tako, misao po misao, evo me na današnjoj temi : koliko smo ozbiljni kada nešto obećamo, kada na sebe preuzmemo neku obavezu? Bez obzira radilo se o telefonskom pozivu, kavi, mailu koji treba poslati, CD-u koji treba spržiti, receptu za kolač koji treba pronaći…do ozbiljnijih, poput obećanja da ćemo nekome pomoći krečiti stan, dati mu onih nekoliko članaka koji mu trebaju kao literatura za znanstveni rad, a upravo mi ih imamo isprintane, ili obećanja da ćemo se kod neke treće osobe raspitati za nešto što treba onaj kome smo to obećali. Ima nas svakakvih. Od onih koji sve lakonski obećaju i istog trena zaborave, jer nisu nikada ni imali namjeru nešto učiniti. Za njih je olako dano obećanje samo jedan od načina komunikacije koji ih u društvu čini omiljenima, jer su tako spremni, verbalno, pružiti podršku. Djeluju uvjerljivo, pouzdano, toplo. I naravno da ni nisu ništa krivi, mi smo sami krivci jer ih uzimamo za ozbiljno. Kada nas ostave na cjedilu, čemu se osjećamo povrijeđeni? Pa znamo ih odavno, i znamo da su njihova obećanja samo Potemkinova sela, koja lijepo izgledaju, no iza fasade se krije jedno veliko ništa. Vjerovali smo da su se možda promijenili? Glupost! Takvi se ne mijenjaju nikada… Postoji i druga kategorija “vjerolomnika” – oni koji iskreno vjeruju da će učiniti ono što se od njih očekuje, ono što su obećali. Samo, negdje su putem zaboravili što su i kome obećali…ponekad se osjećaju zbog toga nelagodno, samome sebi obećaju da će se promijeniti, možda čak i neko vrijeme paze i trude se. No, uskoro ide sve po starom… U posebnu kategoriju spadaju oni koji u startu znaju da neće ni pokušati izvršiti ono što su obećali. Ma da, naravno, zvati ću te čim doznam u koliko sati počinje sastanak! A čim ona ode…figu koju su držali u džepu izvuku na sunce i pomisle (a oni zlobniji i kažu)…kako da ne, da je ne bi zvala! A postoji i ona kategorija u koju, nažalost ili na sreću (nisam nikada načisto sa time) spadam i ja. To su oni koji se slijepo drže onoga što obećaju, ponekad su ljuti na sebe i na okolinu što su preuzeli preveliki zalogaj koji prijeti da ih zaguši, no uporno, pod cijenu vlastitog odricanja, naprave to što su obećali. I to, najčešće, ne zbog onih zbog kojih su obavezu preuzeli, ma koliko to bili neki naši dragi i bitni ljudi, nego zbog sebe…zbog svog mirnog sna, zbog onog malog crvića unutar grudi ili glave (seli se često), onog glasića koji nas potapša po leđima i kaže…dobro si to napravila, baš sam ponosna na tebe/sebe! Naravno, ne zavaravam se da sam ja dobrica, filantrop bez ograda, ona koja čini jedino i samo dobro…no, nezamislivo mi je da ako npr.kolegi obećam napraviti statističku obradu nekih podataka koji mu trebaju za znanstveni rad, posao koji radim već godinama rutinski, da istu ne učinim! Istina, nekada mi se baš i ne da, ili se pokaže da je to teže nego što je na prvi pogled izgledalo..no, stisnem zube i prosjedim noć za kompom, ako treba. Isto tako, naravno da je osoba kojoj to obećam iz kruga meni bliskih i dragih osoba. Ili, desi se da frendicu obećam nazvati, pa to ne učinim, jer imam nekog drugog posla. Naravno, desi mi se i da zaboravim ili da mi nešto drugo iznenada uskoči, no prvom se prilikom za to ispričam… Pri tome mi je jako bitno da je moja savjest čista, da kada nešto zgriješim, imam sama za sebe dobro opravdanje. Naravno da je bitno i mišljenje prijateljice, one koju nisam nazvala, no prijatelji ne bi bili prijatelji da nas ne vole i ne osjećaju našu iskrenost, naše žaljenje. A ako nismo iskreni, i ne žalimo kada prijatelja nehotice povrijedimo, onda nismo prijatelji, zar ne? Tako sam ja jučer zvrcnula frendicu koju nisam čula danima. Bila je u autu, pa se javila i nazvala me malo kasnije. Dobrih 15-ak minuta mi se žalila na šefa, na supruga, na svekrvu…bila bi pričala i dalje no morala je ići spremati ručak, pa mi je rekla da se čujemo navečer. OK, rekoh ja ću te nazvati…ona se složila. Pa sam ju u dogovoreno vrijeme nazvala. Prvo na telefon, pa na mobitel…nitko se nije javio. Ništa čudno, možda je izašla…probala sam nakon 15 minuta…telefon je bio zauzet. I tako jedno sat i pol. Poslije se linija oslobodila, no nije se javljala na telefon. Suprug joj nije kući, već na platformi a klinac je mali, znači nitko nije mogao pričati osim nje. Pa sam je zvrcnula na mobitel i poslala SMS. Ništa…na kraju sam odustala od razgovora. Prošlo je nekoliko sati, od nje ništa…ni danas se nije javila. Primjer možda izgleda banalan, no ja ga ne doživljavam tako. Njoj se vjerojatno nije pričalo, jer se sa nekim drugim napričala i istresla sve iz sebe…pa se jednostavno nije javila. Znam, vjerojatno ćete reći, da cjepidlačim, da sam prestroga, da ne dajem ljudima dovoljno kredita…možda je to i točno. A možda i nije. Jednostavno, jako sam osjetljiva na te male, sitne izdaje, koje su sve samo ne male i ne sitne… Naravno, spremna sam i oprostiti, čak i prije drugima nego sebi…no, ne zaboravljam tako lako… Ja do svoje riječi držim jako…ona predstavlja za mene jednu konstantu koja mi garantira da se i usred nevremena nazire kopno, da će i sutra Sunce izaći…Vjera u sebe čini me da vjerujem i u druge, daje smisao životu i podstrek kada mi se čini da tunel nema izlaza.. Kada bi se ona poljuljala, kada bih izgubila svoj credo, život mi vjerojatno ne bi imao smisla. A vi? Koliko vi držite do svoje riječi? Koliko ste se u stanju odricati ili žrtvovati da ispunite dano obećanje? I, po vlastitoj procjeni, u koju od ovih “kategorija” spadate? |
21.05.2005., subota
Finile su fešte...
Svemu dođe kraj, pa je tako i ovim opatijskim danima došao.Bilo je ugodno, čak i više od toga… Počelo je sa ružnim vremenom, kao što sam i napisala u prošlom postu. Ipak, četvrtak je osvanuo bez kiše, nakon što je cijelu noć lijevalo kao iz kabla. Nakon predavanja koja su trajala cijelo jutro te prijenosa operacije, oko 16 sati smo iz opatijske luke izletničkim brodom otplovili prema otoku Krku. Puhala je lagana bura, no nije puno valjalo, tako da je plovidba bila prilično ugodna, iako je na palubi bilo dosta hladno. Na brodu je poslužen ručak (catering je bio Bonavijin, sa njihovom poznatom juhom od bakalara i salatom od morskih plodova, no organizator se pobrinuo i za “kontinentalce” pa je bilo i mesa), nakon čega smo pristali u Njivicama. Tamo smo popili kavu, a u povratku smo (ideja je bila moja, što ću biti skromna) nas nekolicina iz Rijeke napravili mali turnir u briškuli i trešeti. Moj partner, inače kolega i sa studija i specijalizacije (ista smo generacija) Harry Grbas i ja smo za dlaku izgubili od Zelića mlađeg (Marka) i specijalizanta Damira Štiglića. Marko se čak toliko iznervirao da je skoro Štiglića umlatio kada mu je krivo busao, da je umjesto njega u zadnju partiju briškule uskočio Gospićanin, također riječki đak, Branko Garković. Garavi je isto par puta Štiglića mrko pogledao, no mali je ipak preživo jer su na kraju pobijedili. No, ipak je on samo specijalizant, morati će još učiti, hehehe… Kada smo se iskrcali, nastavili smo feštati u Hemingwayu. Kako ja nisam vozila (hvala, Marko), mogla sam sa ostalima nazdraviti sa nekoliko “Manhattana”… U petak je već rano započeo službeni program,a u pauzi sam imala obavezu (čitaj : ručak) sa poslovnim partnerima koji su mi dobavljači opreme i materijala. Navečer je bila na programu svečana večera. Naravno, imali smo oko sat i pol vremena pauze nakon predavanja, što sam iskoristila za otići kući i presvući se. Obukla sam novi kompletić koji sam kupila nedavno u Beču, dopunjen sa bijelom svilenom bluzicom i otvorenim sandalama sa visokom petom. Kako nije bilo puno vremena, morala sam požuriti natrag, i ni sama ne znam zašto, umjesto da skrenem na zaobilaznicu, skrenula sam na Škurinjama preko Banderova pa na Mlaku. Nisam imala feeling da vozim brzo..kada, pufff…iskoči na Kantridi preko puta “3.maja” pandur ispred mene…uslikala me “Multanova”! Vozila sam 72 km/sat, dozvoljeno je 50..dakle, 500 kuna kazne, plus 110 kuna za postupak utvrđivanja prekršaja i 1 kazneni bod! Eto, dolijala ja…što se može, potpisala sam kaznu, dobila uplatnice i ipak stigla na vrijeme. Kada smo se našli na šanku, prijatelj i kolega Giordano Bačić me pitao što ću popiti…Whiskey, naravno, što drugo nakon ovoga?!? No, kada su ostali krenuli nabrajati koliko su puta platili kazne i koliko tko ima kaznenih bodova, sram me bilo moju kaznu i bod uopće spominjati. Večera je bila fina, vrlo bogati self service sa masom predivnih delicija, no ja sam popila svega još jednu čašu merlota, a zatim nastavila sa mineralnom vodom. Jer, tko je rekao da grom ne udara dva puta na isto mjesto? Da su me još jednom u istom danu kaznili…e, to bi bilo već puno previše! Danas je na programu bilo vrlo interesantno predavanje gosta iz New Jerseya, Scotta R.Schella, profesora na Robert Wood Johnson School of Medicine, o liječenju intraabdominalnih infekcija, te još nekoliko zanimljivih prikaza slučaja kolega iz cijele Hrvatske te iz Slovenije i BiH. Kada se Kongres završio, popili smo još skupa kavu i sokić, i pozdravili se jer je većina morala krenuti na put kući. Svi ćemo na hrpi biti ponovno za dvije godine…no, sa većinom ćemo se sporadično viđati na nekim drugim skupovima. Kada je sve završilo, nakon ručka sa nekolicinom prijatelja, otišla sam kod mame. Njeni grlići su stasali u mlade odrasle grlice i napustili gnijezdo, pa je trebalo posaditi cvijeće. Kada sam to napravila, zalila sam novu košaricu, bez da sam pogledala da li ima ičeg na balkonu ispod – i zalila vodom i zemljom tepih koji je susjeda sušila! Inače uvijek pogledam, no ovaj puta nisam…bilo mi je strašno krivo, no otišla sam dolje, pozvonila na vratima, te se mladoj ženi ispričala i ponudila da ću joj ja tepih očistiti. Ja susjede ispod mame baš i ne poznam, znam da su mladi par sa djetetom, odvjetnici. Susjeda je rekla da je sve u redu, da nije problem, posušiti će se…i čak smo malo popričale, požalila mi se da joj je danas cijeli dan loš, da je dijete nemirno i loše spava, a njoj da cijeli dan ništa ne ide od ruke. Kako sam ja krenula , izgleda da ni meni danas baš spretnost nije jača strana, pa sam pozdravila mamu i otišla kući, dok ne napravim još koje sr***… Za sada se držim, sve je pod kontrolom! |
18.05.2005., srijeda
Kiša, grrrrr...
E, pa stvarno već mi je dosta ove kišurine!Jutros kada sam morala otići do grada i kod bankarice a zatim kod bilježnika, cijelo sam vrijeme gledala u nebo. Imala sam sreće, čak se na kraju razvedrilo pa sam popila kavu na terasi Filodrammatice ili Hemingwaya, kako ga tko nazivao. Popodne sam prije odlaska u Opatiju skočila na Poštu 2 dignuti novu Amex karticu koja mi je stigla poštom (već sam se poveselila kada sam vidjela na žutu papiriću obavijest da mi je stiglo vrijednosno pismo, pomislila sam da me stiglo neko neočekivano nasljedstvo…je, kako da ne!), onako svečano uparađena, u bijelim otvorenim cipelicama i mrežastim čarapama…kada sam izašla iz Pošte, dočekala me kiša…najprije sam zagazila u mlaku (po njima je Mlaka dobila ime, uvjerena sam) veličine vaterpolo igrališta. No, tijekom vožnje se vrijeme smirilo, čak se opet pokazalo sunce. Naravno, trebam li spomenuti da sam auto parkirala daleko od Adriatica, skoro u Ičićima, grrrrr… Kada je završilo svečano otvorenje i koncert klape “Fortunal”, prešli smo u casino na 4.kat gdje je trebao na terasi biti domjenak…priroda je opet pokazala da ima savršeni smisao za tajming : počelo je grmjeti, sijevati i padati kao iz kabla! Pa smo se svi nagurali unutra. Sva je sreća da nisi bili nazočni svi koji su trebali…ionako su kapešanti, pohana grdobina, hrenovčice i biftek planuli dok si rekao keks! Međutim, ove godine, za razliku od prethodnih, gotovo nitko nije pio alkohol. “0,0” čini čuda! Većina mojih kolega, a i ja, ispijali smo sokove od jabuke i mineralnu vodu. Druženje je bilo OK, ali i tome je došao kraj…eeee, treba se vratiti do auta! A kiša nije pokazivala ni najmanju namjeru da prestane. Nakon desetak minuta gledanja u nebo, nije mi preostalo nego krenuti… cipele su još dobro prošle, jer sam nastojala izbjegavati lokve, ali sam se svejedno smočila do gole kože! Kada sam došla kući, jaknu sam mogla ocijediti, a čudo na glavi nije ni sličilo kosi... Sutra počinje radni dio, u 9 sati, a u 12 je video prijenos iz KBC-a laparoskopske operacije ventralne kile, koju radi gost iz Italije, dr.Giusto Pignata (da se usput malo pohvalim, upoznala sam se sa njim i suprugom, pozvao me da dođem u Monfalcone malo kod njih na kliniku!). A za popodne je predviđen izlet brodom po Kvarneru…baš me zanima da li će kiša do tada prestati! |
17.05.2005., utorak
Opatijo bajna...
Ovih dana ću imati poprilično «nategnuti» raspored. U srijedu navečer u Opatiji počinje 6. Kongres Hrvatskog društva za digestivnu kirurgiju. Na svima sam sudjelovala, no na posljednja dva nisam bila predavač, na posljednjem sam bila koautor, a na ovom sam isključivi slušatelj. Naime, u međuvremenu sam se počela baviti nekim drugim znanstvenim temama, no digestivna kirurgija i dalje ostaje predmet od mog profesionalnog interesa, a i (ne bez razloga, jer mi je magisterij i doktorat iz ovog područja) smatram se pomalo poznavaocem teme.Kongres se inače organizira svake druge godine, redovito je u Opatiji (nisam ja te sreće da otputujem na par dana negdje na jug) a organizatori su Riječani – na čelu Organizacijskog odbora je i ove godine prim.mr.sc.Velimir Rahelić, poznati riječki digestivni kirurg. Kao što sam rekla, Kongres počinje u srijedu navečer koktelom dobrodošlice, a završava u subotu. Premda mi je drago da ću sresti masu prijatelja i poznanika koje nisam vidjela dulje vrijeme, što ću se družiti malo sa «starom klapom» sa specijalizacije (hehehehe, znali smo opako zatulumariti, naš izlet brodom po Kvarneru od prije dvije godine se još prepričava po KBC-u poput urbane legende), pomalo mi je pao u nezgodno vrijeme. Naime, u petak je u hotelu Millenium predavanje prof.dr.V.Šimunića, poznatog zagrebačkog ginekologa o novim niskoestrogenskim kontraceptivima (novi se preparat zove Yasmin) kojem sam namjeravala prisustvovati, no eto, neću moći iz jednostavnog razloga što ne mogu biti u isto vrijeme na dva mjesta. A trebala bih biti na tri – naime, u isto vijeme, od srijede do subote se u Zagrebu na Velesajmu održava Sajam «Medicina i tehnika»...na koji isto tako idem svake godine. I ove godine sam dobila službenu pozivnicu i ulaznicu od poslovnih partnera, no ni tu neću moći biti... ma koliko htjela. Ovo zadnje me poprilično bacilo u bed, jer sam imala najbolju namjeru pošetati po metropoli, obići malo trgovine, popiti poneku kavu sa nekim curama-blogericama.... Još kada sam danas pročitala u novinama da je u petak Norijada...to me vratilo dvije godine natrag, tada sam bila u Zagrebu na sajmu, baš na norijadski petak, a nakon toga sam provela prekrasni vikend sa jednim prekrasnim čovjekom.... Pa sada neka netko kaže da ima pravde na svijetu...ili da se Onaj Netko Gore nije urotio protiv mene. Umjesto da mogu normalno prisustvovati svim trima eventima, ja se moram odreći dva... I to baš u vremenu siromašnom zbivanjima, kada je zima već skoro zaboravljena, a svi se pomalo već spremaju za ljeto, godišnji su odavno isplanirani. Jučer me zvala prijateljica K.koja živi u Njemačkoj. Dolazi posljednji tjedan u lipnju, ostaje tri tjedna, i baš jučer mi se žalila da joj se čini da će joj biti premalo, da je trebala uzeti barem četiri tjedna godišnjeg. Ja ne znam kada ću uzeti par dana odmora...radi nove kuhinje neće biti ništa od ljetovanja, osim par dana u Umagu. No, tamo sam kao doma, to se ne računa. Plus, ionako nemam sa kime na ljetovanje (hehehe...već vidim zlobni cerek na nečijim licima), barem ne za sada... Ipak, ova mi se tema čini još nekako preuranjenom...tko zna što se do ljeta može još desiti. Možda, kako je krenulo, ljeta uopće ne bude. Pa će se dugo vlažno proljeće jednostavno preliti u dugu vlažnu jesen... |
14.05.2005., subota
Metafizika
Često se u životu pitamo, najčešće kada nam se nešto iznenadnog, obično neugodnog, desi...zašto se to desilo baš meni, zašto baš ja?Što su zakonitosti koje upravljaju nama, našim sudbinama, ali i biljkama, životinjama, prirodom? Koje su sile koje vuku končiće našeg života, spetljavaju ih sa nečijim drugim istovjetnim koničićima, razmrsuju...i kada i zašto «netko», nazovimo ga Bogom, Sudbinom, Providnošću, odlučuje da se nešto dogodi ili ne dogodi baš nama? Koliko god bili uvjereni da sami odlučujemo o svim bitnim i nebitnim momentima u našim života, čak i onim najzagriženijim i najdetermiranijim vjernicima u samog sebe, povremeno se desi da ga nešto iznenadi i pokoleba u svom uvjerenju. Dakle, jesmo li doista slobodni toliko koliko mislimo? Koje su to doktrine, zakonitosti koje determiniraju kada i što odlučujemo sami, a kada se neke nepoznate sile, kozmičke ili neke druge, svejedno, odluče umiješati i postavljaju događaje izvan dohvata naših odluka? No, sada sam već duboko zaglibila u područje metafizike, determinizma, filozofije... Ono o čemu sam htjela pisati je, da pojednostavimo – zašto nam se nešto desi ili ne desi? Tko to odlučuje? I zašto baš sad i tu i baš nama? Ne mislim pri tome zašto nas pregazi auto kada protrčimo kroz crveno, jer smo pri tome sami odlučili da krenemo (ne ulazim sada u analizu poriva koji su nas nagnali na taj čin), već na neki sasvim drugi događaj na kojeg nismo mogli imati utjecaja, npr.zašto i kako je baš Svjetlani, jednih davnih dana, upao kesten u ice cofee dok smo nas četiri cure sjedile jedne tople jeseni na terasi Konta. Zašto baš njoj a ne nekoj drugoj, kako je uspio pasti u čašu a ne pored? Je li ga bacio Bog, duhovi predaka ili neke druge sile? Treba li ga protumačiti kao predskazanje, upozorenje, znak? I, da li bi se to isto desilo da je Svjetlana sjedila na mom mjestu a ja na njenom? Bi li u tom slučaju pao kesten u moju čašu, ili ipak u njenu? Je li kesten morao pasti baš u njenu čašu? Od tog je događaja prošlo više od dvadeset godina, no ja se ga i danas živo sjećam. Povremeno razmišljam o njemu. Svjetlana je završila farmaciju, živi i radi u Zagrebu, udala se i ima djecu. Vidimo se povremeno kada dođe u Rijeku kod roditelja ili na Krk na ljetovanje. No, iako dijelimo puno zajedničkih mladenačkih dogodovština (ludovanja, rekli bi neki...), vrlo često kada prođem ispred Konta, sjetim se Svjetlane i kestena u čaši. A neki dan se meni desilo nešto što ne mogu objasniti. Ništa dramatično, tek jedna sitnica koja me je nagnala na razmišljanje. Naime, ja u kupaonici nemam prozora. Da bi se mogla prozračiti, ugrađen je ventilator koji je uključuje istog trena kada se upali centralno svjetlo. Iskreno, zujanje mi je znalo ići poprilično na živce, iako nije ni glasno ni napadno, naročito rano ujutro kada bih se spremala na posao, tako da sam najradije palila svjetlo iznad ogledala. Prije svojih devet mjeseci, ventilator je iznenada krepucnuo. U početku sam brundala, spominjala razne rođake baumeisteru i njegovim električarima, jer stan nije bio star ni dvije godine a već su crkavanja započela, mlatila sam kuhačama, šlapama i ostalim priručnim oruđima po ventilatoru, no on je ostao mrtav...mrtav! Kada me bijes prošao, čak mi se i počela sviđati tišina kada upalim svjetlo, a ventilacija mi nije baš pretjerano nedostajala, para nakon kupanja bi se brzo razilazila, tek bi me tu i tamo pokoji neželjeni «miomiris» podsjetio da nemam ventilacije. Jučer navečer, otišla sam na WC,upalila svjetlo, kada iznenada...brrrrmmm...začulo se neko jako brujanje koje me natjeralo da neugodno poskočim na mjestu...nakon nekoliko sekundi je prestalo, a ventilator mirno zuji, kao da nije nikada ništa drugo radio. Probala sam još stotinjak puta...ventilator radi! Nitko ga nije dirao mjesecima, svjetlo sam palila i gasila svakodnevno po nekoliko puta, jučer se ništa nije desilo drukčije nego drugih dana....pa, ipak... Znam,znam...reći ćete – stuja, kontakt, ovo i ono...razgovarala sam sa prijateljima kojima je struja posao, koji su magistirali na ETF/FER-u, koji rade sa električnim i elektronskim sklopovima svakodnevno...no, nitko mi nije mogao dati racionalno pojašnjenje za ovaj «hir» mog ventilatora. Naravno, meni je ovo zabavno, no ipak me tjera na razmišljanje. Poput onog davnog kestena u čaši...otvaraju mi se mnoga pitanja : kako, zašto, čemu, na koji način? Pa me to vodi dalje, u razmišljanja o svrhovitosti postojanja, bitku.... OK, OK...neću više. No, nisam mogla odoljeti pa napisati par riječi... Primjetio netko da se kod mene vikendom rađaju postovi ovog tipa? Eeee, da sam bila «pametna» kao neki drugi ovdje, udala bih se bila sa 18, izrađala barem jednu košarkašku ekipu...a ne bila «očajna usidjelica» koja ne može birati ništa osim «boje pločica».... Čak i pod cijenu toga da moram onda sve uvjeravati kako je meni, za razliku od ostalih, sve u životu lijepo i krasno... da bih možda i sebe konačno u to uvjerila.... |
11.05.2005., srijeda
Koliko čitamo?
Posljednjih se dana osjećam tako samo. Nisam sama u fizičkom smislu, oko mene je stalno puno ljudi na poslu, na ulici, u trgovinama...no, deep down inside sam sama. Pričam telefonom, pijem kavu sa kolegicom, ručam sa majkom, a sama sam. I taj me osjećaj ne napušta. Ne razmišljam o sebi, svom životu, radim i intenzivno mislim o poslu, kada se iznenada taj hladni osjećaj samoće probije kroz misli i zabljesne poput šibice u mraku.U takvim situacijama podignem oko sebe svoj stakleni zid, sklupčam se na kauču ili fotelji i uzmem knjigu u ruke. Kao u onoj reklami za cigarete, koja je tvrdila : sa cigaretom nisi sam, ja se čitanjem borim protiv tih unutarnjih hladnih krikova. Čitam, i tada mi se filmovi vrte pred očima, ponese me vrtuljak, i sve postaje ljepše, ispunjenije. Odlazim u krevet s knjigom, i često me njezin hrbat udari o nos dok tonem u san... No, nije uvijek tako. Knjige i čitanje su oduvijek bile moja strast, ne samo moj lijek za depresiju. Znatiželjna sam bila još u pelenama, uvijek me nešto zanimalo, a u dobi od nekih 8 mjeseci najveći izazov su mi bili majčini modni časopisi. Kako je mama tada studirala pravo, ipak je bila dovoljno lukava da svoje knjižurine makne na dovoljnu udaljenost od mene. Doduše, ne zadugo. Prva moja literatura je bila «Grazia», talijanski modni časopis koji i danas izlazi (biti će da sam zato danas modno osviještena,hehehehe). Kada sam nešto poodrasla, dočepao me se tetak, umirovljeni oficir koji je propustio djetinjstvo svoje kćeri, pa je na meni uvježbavao ulogu budućeg djeda. Uspješno, moram reći...njega i dan danas doživljavam kao djeda, jer ih nikada nisam upoznala, oba su umrla prije nego što sam se rodila. Dobri moj, danas već odavno pokojni tetak Niko vodio me u prirodu, na šetnje po Učki gdje smo brali cvijeće, na plažu u svim godišnjim dobima (za što je često dobivao po nosu od svoje žene, mamine sestre, kada bih se zimi vratila iz šetnje promočenih čizama). No, najvažnije od svega – naučio me čitati i pisati. Sa 4 godine počela sam čitati velika slova iz slikovnica i bojanki, koje mi je stalno kupovao. Uskoro sam počela i pisati prva slova, a prije odlaska u školu sam već maherski mogla pročitati novine. Kada sam krenula u osnovnu školu, htjeli su me odmah upisati u 2.razred, što je majka odbila, jer se bojala da se neću moći uklopiti ako «iskočim» iz svoje generacije. Ah, kako se prevarila.... Kada sam imala 9 godina pročitala sam prvu knjigu za koju pamtim da me se duboko dojmila. Bio je to Zolin «Germinal». Tako je to krenulo...uvijek sam bila živahno dijete, stalno u pokretu, no kada bi se bližilo vrijeme za spavanje, pretvorila bih se u knjiškog vampira...uhvatila bih knjigu u ruke, i nikako me nije bilo moguće natjerati na spavanje. Ponekad bih, na maminu i tatinu intervenciju, zagasila svjetlo i pritajila se u krevetu. Kada bih iz njihove sobe začula zvuke hrkanja (a oboje su znali žestoko «potegnuti») upalila bih svjetlo i nastavila čitati, ponekad do jutra...nebrojeno puta je usred noći znao otac banuti u sobu, oteti mi lampu, a pala bi tu i tamo pokoja po guzici. Tako sam naučila malo spavati, oko 4-5 sati...što mi je kasnije, za vrijeme studija i specijalizacije, itekako dobro došlo. Nisam izbirljivi čitalac. Čitam novine, časopise, beletristiku, stručnu literaturu. Naravno, ima žanrova i autora koje volim više od drugih, no u pravilu, kada nešto započnem čitati, volim pročitati do kraja, bez obzira svidjelo mi se ili ne...uvijek vjerujem da je vrijeme utrošeno na čitanje dobro potrošeno vrijeme. Da me sada netko pita da nabrojim tri knjige koje bih uzela sa sobom na pusti otok, bila bih na grdnim mukama. Ili da nabrojim deset najboljih knjiga koje sam pročitala. Moja je mama drukčija od mene. Ona pročita novine, prolista časopis, započne čitati knjigu...no, ako joj se ne sviđa odmah, odbaci je bez milosti. Svih ovih godina koliko je «poznajem» znam da je samo zbog jedne knjige probdjela cijelu noć. Bila je to «Fijumanka» Srećka Cuculića...ili je to bilo «Ljeto sa tetom Doris», nisam više sigurna... Mnogi moji prijatelji se žale da im djeca malo čitaju. Zaboravljaju pri tome da su i oni češće za kompjuterom nego za knjigom, iako se mnogi «vade» da nemaju vremena te da se puno toga može pročitati i sa ekrana, sa Interneta. Meni to nikada ne može biti supstitucija za onaj ugodni feeling koji nastaje kada knjigu držim u ruci, okrećem stranice...a tu je i jedan sasvim prozaičan razlog : komp (a ni laptop, kada smo kod toga), nije jednostavno odnijeti u krevet ili u WC. A ja sam na WC-u pročitala puno toga, pripremila nebrojeno ispita...kada bih sa knjigom zasjela na školjku, obično bi se moj boravak u toj odaji protegnuo na koji sat. I tu je najčešće bila potrebna intervencija oca...koji je doduše bio još gori od mene, od njega sam tu naviku i stekla. Rijetko bi u WC otišao bez nekog časopisa ili stripa. E, stripovi...moj je otac bio pasionirani skupljač svih stripova koji su u Jugoslaviji izlazili 70-ih i 80-ih godina, od Stripoteke, Politikinog zabavnika, preko Zlatne serije do Alana Forda. Negdje pred kraj studija sam na okladi dobila večeru jer sam jedina znala odgovor na pitanje tko je bio najbolji prijatelj Texa Willera među Indijancima (Tiger Jack, naravno). I tako sam se ja ovih posljednjih dana družila intenzivno sa knjigama. Pročitala sam «Kolarove» Hrvoja Hitreca, njegovo viđenje povijesti i života Hrvatske od vremena Radićeve smrti pa do kraja Domovinskog rata, ispripovijedanu kroz sagu o zagrebačkoj obitelji Kolar, čiji su članovi sudionici svih povijesnih zbivanja i sukoba. Sada čitam «Sve je rasvijetljeno» Jonathana Safrana Foera, priču o mladom njujorškom Židovu koju dolazi tražiti svoje korijene u tranzicijsku Ukrajinu. Idem sada pojesti jogurt, pogledati vijesti na TV, malo pronjuškati netom, pa u krpe...sa knjigom, naravno! |
09.05.2005., ponedjeljak
Empatija vs. Survivor, Big Brother i njima slični
Posljednjih tjedana na HTV-u, u novinama i na plakatima bili smo bombardirani najavama kako se priprema prvi Survivor u Hrvatskoj te pozivima na audiciju za sudjelovanje u tom reality showu, koji se već godinama prikazuje u svijetu.Vjerujem da manje-više svi znaju o čemu se tu radi. Naime u Survivoru je kao i u Big Brotheru potrebno ostati do kraja i osvojiti milijun kuna. Ovdje za razliku od Big Brothera treba «opstati» u prirodi, slijedeći zadana pravila, koja između ostalog uključuju izbacivanje ostalih članova tima. E, sada...slobodno me nazovite primitivnom, zaostalom ili retardiranom, po želji. Naime, ja imam sasvim druga poimanja timske igre i opstanka u igri, ili životu, svejedno. Cijeli život živim u nevjerojatnoj zabludi da ukoliko netko želi biti član neke grupe treba pridonositi toj grupi na način da se bude koristan član, koji sve svoje sposobnosti aktivira i angažira u cilju opstanka grupe kao takve te radi za dobrobit te grupe-zajednice, ponekad i po cijenu riskiranja samog sebe, svoje imovine, svojih najbližih, svog života...ne nastojeći pri tome zabiti nož u leđa svome sučlanu, bratu, suigraču, bližnjem, svejedno kako ga nazvali. No, u ovim «igrama» za masu traži se nešto, za moje poimanje totalno izopačeno : hinjenje zajedništva, lažno uspostavljanje nekih interpersonalnih i hijerarhijskih odnosa....a sve to s figom u džepu i nožem spremnim zabiti svom suigraču, članu istog tima, u leđa. Jer – svrha svega ovoga je izbaciti sve oko sebe i ostati jedan i jedini, pobjednik. Znači, empatija, simpatija i sve ostale poztivne osobine – hajmo ih lijepo zaboraviti, ako tvoj suigrač posrne, gurni ga da padne i po mogućnosti slomi nogu, ni u bunilu nemoj pomišljati da mu pružiš ruku i pomogneš..jer i on želi da se tebi desi isto – sve najgore! Ili sam pak u mladosti gledala previše (američkih, čijih drugih?) filmova katastrofe u kojima se potpuni stranci, čak i neprijateljski nastrojeni jedan prema drugome u startu, homogeniziraju i međusobno potpomažu za zajedničko dobro – preživljenje. I u kojima se često, u trenucima slabosti i momentima kada nema izlaza, pojavi jedan vođa, koji podiže moral i diktira pravilo – ili ćemo se probati svi izvući ili nitko! Ma, bila ja glupa ili romatična, smatrali me kakvom god htjeli, ja jednostavno ne pristajem na pravila koja se diktiraju u ovim televizijskim mamcima za ljude željne zarade, koja je, nemojmo se zavarati, sve samo ne lagana, ma koliko se nekima takvom činila. Ni do sada a ni nadalje neću se ponašati po takvim pravilima. Kada me netko od pripadnika «mog tima», dakle netko moj blizak zamoli za pomoć, učiniti ću sve da mu/joj pomognem. Pa radilo se o utakmici beach volleya (ma koliko mrzim imati krastava koljena – pola života su mi takva – najprije sam se do puberteta verala po drveću, a u posljednje vrijeme me Silky obično izgrebe kada se namješta u krilu), kajakašenju na Kupi, pentranju po Velebitu... ili o nekim puno ozbiljnijim, teškim temama, poput pomoći nekome bolesnome, ili u financijskim problemima. Iako, tužna srca, nekako u posljednje vrijeme primjećujem da se sve više mojih pozanika, pa i neki prijatelji ponašaju poput natjecatelja u reality showu – sebe stavljaju na prvo i jedino mjesto, pod cijenu gaženja preko dojučerašnjih najboljih prijatelja. Nisam psiholog ni sociolog, no čini mi se da bi uzroci takvim promjenama ponašanja mogli biti svugdje oko nas – korupcija i bezakonje u društvu, gubitak i podcjenjivanje vrijednosti koje su ljudsku zajednicu tisućama godina odvojile od ostalih primata : ljubavi prema bližnjem, brige o starima i nemoćnima, te žalosna činjenica da rad, trud, učenje i poštenje nitko više izgleda ne cijeni... I doista vjerujem da takvi programi, koji veličaju beskrupuloznost i dvoličnost, koji stavljaju u prvi plan novac, a pojmove poput odricanja, lojalnosti, rada za javno dobro,žrtvovanja za prijatelja, pa i samo prijateljstvo srozavanju na razinu stare odbačene krpe, prodonose općem srozavanju morala u našem društvu. Uzalud večeras ovi mladi i ne više tako mladi ljudi svašta trabunjali kao motiv zašto su se prijavili, svi znamo da je on samo jedan i jedini : NOVAC. No, pitam se, zar je moguće da smo toliko nisko pali, da nam više ništa ne znači odanost, prijateljstvo, ljubav, osjećaj pripadnosti nekoj grupi, obitelji, zajedništvo,dom, nacija, vjera, država? Ja znam kakav je moj odgovor : Hvala, ali... ne, hvala ! Survivoru, Big Brotheru i sličnima...njihova (ne)etičnost nema mjesta u mojoj butigi.... |
06.05.2005., petak
Tako, bez veze...
Sve mi je nekako bez veze. Cijeli tjedan. Uopće nije bio neki dobar tjedan. Jedna za drugom, samo neke tmurne vijesti. Danas sam dobila citološki nalaz punkcije kvrge na mišićima nadlaktice kod jednog 22-godišnjaka. Mali zgodan, radi kao krupije u kazinu, redovito ide u teretanu. Prije par mjeseci mu se pojavila kvržica na ruci, bezbolna..mislio je da mu je mišić «pukao», nije išao za tim...kvržica narasla na veličinu mandarina. Fibrosarkom. Mama mu je medicinska sestra, poznajem je godinama, radila sam sa njom...kada smo joj rekli nalaz, ja i liječnik sa kojim radi, ženi je pozlilo. Ma koliko smo nastojali ublažiti...sranje.Prije par dana moja prijateljica rodila sina. Javila mi SMS-om, ja sam joj odmah poslala čestitku, no nisam stigla do nje u rodilište, mislila sam otići do nje kada se vrati kući. Jučer je kod nje bila naša zajednička frendica. Mali ima rascjep usne i nepca, ono što narod zove «zečja usna»...sranje. Koliko god se to uspješno operira, da se nakon nekoliko mjeseci ožiljak gotovo i ne primjećuje, nju je to strašno pogodilo. Ne želi da itko vidi dijete, skriva ga. Tako da dok se ne oporavi od šoka, ni ne idem kod nje. Poznam je i znam da je takva osoba kojoj treba samoća da neke stvari posloži na svoje mjesto. Sranje, sranje.... Ubija me sve ovo...ovaj glupi, besmisleni život. Jednostavno, danas mi je riječ «sranje» lajtmotiv...ponavljam je stalno. Već mi je muka i od nje i svih sranja oko sebe. Došla sam kući, sjela na balkon, nastojala malo čitati...ne ide mi, ne mogu se koncentrirati. Pa me majka uhvatila u đir...planira farbati stan. Krasno. Pogađate, naravno, tko bi trebao biti glavna čistačka radna snaga. Sutra imam sistematske. Sranje.... |
04.05.2005., srijeda
Sezona suncobrana
Ovakav prekrasan sunčan dan kao što je bio danas, naprosto mami van, u prirodu, na sunce. Sve mi je teže raditi, svako malo mi bježi pogled kroz prozor, na malu livadicu prepunu tratinčica. No, kako kažu, ono što se mora, nije teško. Lažu, naravno, teško je...Teško je i sjediti za kompjuterom, što se počelo nekako primjećivati i ovdje, na blogu. Čini mi se da se ljudima nekako manje piše, čita, komentira. No, možda se i varam... Kako sam ovih dana počela raditi ranije, od 7 sati, tako sam danas i ranije završila posao, već u 14,30 sati. Odmah sam, čim sam sjela u auto parkiran na suncu dobila toplotni udar,a tijekom vožnje mi je palo na pamet da bih mogla umjesto kući skrenuti negdje prema nekoj plaži, barem malo umočiti nožice. Srećom, uskoro je klima proradila, pa sam ipak skrenula ka domu a ne poplašiti galebove svojim plavičasto-bijelim nožicama. Ali, odlučila sam otvoriti sezonu balkona. Pa sam otišla u podrum, izvukla suncobran i stalak, koji tamo čame od jeseni. Očistila sam ih od prašine, napunila vodu u postolje za suncobran, raširila ga, rastegla ležaljku i postavila stolić, obukla bermude i majicu kratkih rukava, napravila si nessicu, oprala i očistila jagode, uhvatila knjigu u ruke (roman Ive Brešana, «Vražja utroba»). Pa sam jedno dva sata uživala na suncu...Doduše nedostajao je miris mora i zvuk valića koji se valjaju po šljunku, no hajde, ne može se uvijek imati baš sve. Da bih nabavila nekakav CD sa zvucima prirode, nije mi još palo napamet, no možda to nije ni tako loša ideja. Kako su me sunce i svježi zrak, a još više ustajanje u 6,20 sat, izmorili, otišla sam malo prileći. Greška! Probudila sam se nakon dva sata sa glavoboljom, otečena, začepljenog nosa, počela sam kihati...Baš lijepo! A već sam pomislila da će me, za mene tradicionalna, proljetna viroza ove godine preskočiti... U međuvremenu se navuklo nešto oblaka, prognozira se kiša i zahlađenje za vikend. Za promjenu... |
02.05.2005., ponedjeljak
Zakonitosti prirode
Kao što je bilo i za očekivati, ljeto je nahrupilo silovito, preskačući proljeće koje se dugo neuspješno hrvalo sa zimom. Do prije 3 dana još sam grijala, a danas su mi balkonska vrata širom otvorena.S obzirom na dugu zimu, svi smo toplinu i sunce jedva dočekali. No, kako je krenulo vjerojatno ćemo brzo zažaliti i vapiti za malo svježine. Priroda uzvraća udarac – za sve strahote koje joj činimo, odlučila se osvetiti . «Ukinula» nam je najljepša godišnja doba, proljeće i jesen. A kod moje mame na balkonu – prinove! Točno nakon 14 dana, u subotu se iz jajeta izlegao prvi grlić, a u nedjelju drugi. Baš su slatki, okati, velike glave i kljunova, sitnih tjelešaca, prekriveni žućkastosmeđim paperjem. Mama i tata grlica ih budno paze, oni uglavnom spavaju, a u nedjelju ujutro kada sam ih došla vidjeti igrali su se kao male mace, fingirali tuču, valjali se, kljucali i par sekundi nakon toga opet zaspali. Mama im je nabavila ptičju hranu, i tako sada roditelji dobivaju doručak u krevet, da skupe snagu za borbu sa malim pijukavcima. Prije nekog vremena nabavila sam dva velika grma lavande zasađena u posudama. Oduvijek sam mislila da je lavanda otporna, mediteranska biljka, koja uspijeva na malo zemlje i ne traži puno vode. Bar tako su mi djelovala polja lavande na Hvaru i drugim južnodalmatinskim otocima – oaze mirisne ljepote na kamenu, kršu i žegi. Ove moje jok! Ako ih dva dana ne zalijem, odmah klonu! Baš poput visibaba...vidi se da su najvjerojatnije uzgojene u laboratorijima, premda izgledaju i mirišu kako treba. Toliko o prirodi i njenim zakonitostima... Gledala sam večeras «Latinicu». Tema je bila multipla skleroza, pričalo se dosta o invaliditetu i mladim osobama, te problemima na koje nailaze. Emisija je bila standardna, usporedilo se uvjete koji se tim ljudima pružaju u Švedskoj i kod nas. Jasno je i najvećem laiku i nepoznavatelju problema da je zbog nedostatka novca tim ljudima kod nas teško i da na svakom koraku nailaze na nepremostive prepreke, od arhitektonskih do administrativnih, a o nerazumijevanju i nezainteresiranosti "zdrave"okoline da i ne govorim... No, ono što je bilo pomalo neobično bilo je pitanje za publiku kod kuće : da li biste ostavili dragu osobu u slučaju da postane nepokretan invalid u kolicima? Odgovor je bio niječan u 97% slučajeva. Da sam ja sudjelovala u anketi i ja bih tako odgovorila, jer mi je nepojmljivo ostaviti nekog svog, dragog, voljenog na cjedilu. Iako, ne mogu a ne shvatiti i onoga tko nema snage boriti se sa bolešću i svim promjenama koje ona donosi. Međutim, komentar jedne žene koja se javila telefonom i koja je rekla da osoba koja nema snage ostati uz nekog svog u bolesti ne poznaje tajnu ljubavi...podsjetila me na komentar koji je prije nekoliko dana na mom prethodnom postu ostavio blogokolega Armin . On mi je, naime, predložio da napišem esej o ljubavi. Po mom mišljenju, da bi netko mogao pisati o ljubavi, treba biti ili jako sretan ili jako nesretan. Ja nisam ni jedno ni drugo... |
| < | svibanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com