22.05.2005., nedjelja
Koliko vrijedi riječ koju dajemo?
Ponekad, u biti često mi se to desi, zastanem tako malo na tren, dok nešto radim, nešto neobavezno, poput čišćenja stana, ili u vožnji, kada nema gužve na cesti..pa se malo zamislim. Često mi na um padne neka apstraktna tema, bez neke očigledne veze sa momentom u kojem se nalazim.Tako sam danas čistila prozore..nije to posao u kojem uživam, no toliko su pokreti nanošenja spreja, razmazivanja po staklu i zatim glancanja novinskim papirom (stari mamin recept, bolji od svih čudotvornih krpa koje čiste same) mehanički i ponavljani, da mi je um sam odlutao. Sjetila sam se tako nekih recentnih, čak i prilično nevažnih zgoda, no koje se često događaju, akumuliraju se i tako na hrpi, ne djeluju sasvim bezazleno. Naime, krenula sam u mislima pomalo činiti inventuru obaveza koje me čekaju idućih dana, pa sam se i prisjetila nekih ljudi i nekih dogovora koji se u prošlosti nisu ostvarili. I tako, misao po misao, evo me na današnjoj temi : koliko smo ozbiljni kada nešto obećamo, kada na sebe preuzmemo neku obavezu? Bez obzira radilo se o telefonskom pozivu, kavi, mailu koji treba poslati, CD-u koji treba spržiti, receptu za kolač koji treba pronaći…do ozbiljnijih, poput obećanja da ćemo nekome pomoći krečiti stan, dati mu onih nekoliko članaka koji mu trebaju kao literatura za znanstveni rad, a upravo mi ih imamo isprintane, ili obećanja da ćemo se kod neke treće osobe raspitati za nešto što treba onaj kome smo to obećali. Ima nas svakakvih. Od onih koji sve lakonski obećaju i istog trena zaborave, jer nisu nikada ni imali namjeru nešto učiniti. Za njih je olako dano obećanje samo jedan od načina komunikacije koji ih u društvu čini omiljenima, jer su tako spremni, verbalno, pružiti podršku. Djeluju uvjerljivo, pouzdano, toplo. I naravno da ni nisu ništa krivi, mi smo sami krivci jer ih uzimamo za ozbiljno. Kada nas ostave na cjedilu, čemu se osjećamo povrijeđeni? Pa znamo ih odavno, i znamo da su njihova obećanja samo Potemkinova sela, koja lijepo izgledaju, no iza fasade se krije jedno veliko ništa. Vjerovali smo da su se možda promijenili? Glupost! Takvi se ne mijenjaju nikada… Postoji i druga kategorija “vjerolomnika” – oni koji iskreno vjeruju da će učiniti ono što se od njih očekuje, ono što su obećali. Samo, negdje su putem zaboravili što su i kome obećali…ponekad se osjećaju zbog toga nelagodno, samome sebi obećaju da će se promijeniti, možda čak i neko vrijeme paze i trude se. No, uskoro ide sve po starom… U posebnu kategoriju spadaju oni koji u startu znaju da neće ni pokušati izvršiti ono što su obećali. Ma da, naravno, zvati ću te čim doznam u koliko sati počinje sastanak! A čim ona ode…figu koju su držali u džepu izvuku na sunce i pomisle (a oni zlobniji i kažu)…kako da ne, da je ne bi zvala! A postoji i ona kategorija u koju, nažalost ili na sreću (nisam nikada načisto sa time) spadam i ja. To su oni koji se slijepo drže onoga što obećaju, ponekad su ljuti na sebe i na okolinu što su preuzeli preveliki zalogaj koji prijeti da ih zaguši, no uporno, pod cijenu vlastitog odricanja, naprave to što su obećali. I to, najčešće, ne zbog onih zbog kojih su obavezu preuzeli, ma koliko to bili neki naši dragi i bitni ljudi, nego zbog sebe…zbog svog mirnog sna, zbog onog malog crvića unutar grudi ili glave (seli se često), onog glasića koji nas potapša po leđima i kaže…dobro si to napravila, baš sam ponosna na tebe/sebe! Naravno, ne zavaravam se da sam ja dobrica, filantrop bez ograda, ona koja čini jedino i samo dobro…no, nezamislivo mi je da ako npr.kolegi obećam napraviti statističku obradu nekih podataka koji mu trebaju za znanstveni rad, posao koji radim već godinama rutinski, da istu ne učinim! Istina, nekada mi se baš i ne da, ili se pokaže da je to teže nego što je na prvi pogled izgledalo..no, stisnem zube i prosjedim noć za kompom, ako treba. Isto tako, naravno da je osoba kojoj to obećam iz kruga meni bliskih i dragih osoba. Ili, desi se da frendicu obećam nazvati, pa to ne učinim, jer imam nekog drugog posla. Naravno, desi mi se i da zaboravim ili da mi nešto drugo iznenada uskoči, no prvom se prilikom za to ispričam… Pri tome mi je jako bitno da je moja savjest čista, da kada nešto zgriješim, imam sama za sebe dobro opravdanje. Naravno da je bitno i mišljenje prijateljice, one koju nisam nazvala, no prijatelji ne bi bili prijatelji da nas ne vole i ne osjećaju našu iskrenost, naše žaljenje. A ako nismo iskreni, i ne žalimo kada prijatelja nehotice povrijedimo, onda nismo prijatelji, zar ne? Tako sam ja jučer zvrcnula frendicu koju nisam čula danima. Bila je u autu, pa se javila i nazvala me malo kasnije. Dobrih 15-ak minuta mi se žalila na šefa, na supruga, na svekrvu…bila bi pričala i dalje no morala je ići spremati ručak, pa mi je rekla da se čujemo navečer. OK, rekoh ja ću te nazvati…ona se složila. Pa sam ju u dogovoreno vrijeme nazvala. Prvo na telefon, pa na mobitel…nitko se nije javio. Ništa čudno, možda je izašla…probala sam nakon 15 minuta…telefon je bio zauzet. I tako jedno sat i pol. Poslije se linija oslobodila, no nije se javljala na telefon. Suprug joj nije kući, već na platformi a klinac je mali, znači nitko nije mogao pričati osim nje. Pa sam je zvrcnula na mobitel i poslala SMS. Ništa…na kraju sam odustala od razgovora. Prošlo je nekoliko sati, od nje ništa…ni danas se nije javila. Primjer možda izgleda banalan, no ja ga ne doživljavam tako. Njoj se vjerojatno nije pričalo, jer se sa nekim drugim napričala i istresla sve iz sebe…pa se jednostavno nije javila. Znam, vjerojatno ćete reći, da cjepidlačim, da sam prestroga, da ne dajem ljudima dovoljno kredita…možda je to i točno. A možda i nije. Jednostavno, jako sam osjetljiva na te male, sitne izdaje, koje su sve samo ne male i ne sitne… Naravno, spremna sam i oprostiti, čak i prije drugima nego sebi…no, ne zaboravljam tako lako… Ja do svoje riječi držim jako…ona predstavlja za mene jednu konstantu koja mi garantira da se i usred nevremena nazire kopno, da će i sutra Sunce izaći…Vjera u sebe čini me da vjerujem i u druge, daje smisao životu i podstrek kada mi se čini da tunel nema izlaza.. Kada bi se ona poljuljala, kada bih izgubila svoj credo, život mi vjerojatno ne bi imao smisla. A vi? Koliko vi držite do svoje riječi? Koliko ste se u stanju odricati ili žrtvovati da ispunite dano obećanje? I, po vlastitoj procjeni, u koju od ovih “kategorija” spadate? |
| < | svibanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com