28.06.2005., utorak
Savudrijski svjetionik
Danas ujutro sam otišla poslom u Umag. Kako u petak trebam napraviti mali operacijski zahvat na šefu, nije mi mogao odbiti dva slobodna dana (imam cijelu hrpu odrađenih prekovremenih sati) tako da imam malo ljetovanje do četvrtka!Hehehehe...samoj sebi se divim kako sam to uspjela iskamčiti. U letu mi je došla inspiracija, a ja sam je ovaj puta iskoristila do plafona. Nakon što sam se, klimi u autu usprkos, skuhala putem (btw.tko misli idućih tjedana ići na Zapadnu obalu Istre cestom preko Buzeta, uz dolinu Mirne, bolje da se naoruža strpljenjem i vodom, jer je svakih nekoliko kilometara semafor kojim se, blago rečeno, čudno regulira promet! Naime, u isti tren je zeleno u oba smjera, pa se nemojte iznenaditi ako vam sa desne strane valjak ravna užareni asfalt, sa lijeve se nalazi Mirna, a u susret vam dolazi autobus pun iznenađenih turista – tako smo se danas uspjeli nekako provući jedno vozilo talijanske registracije i ja, a što je bilo sa kamionom iza mene koji se našao u takvoj situaciji nije mi poznato. Inače, cesta se širi i u cijelosti asfaltira, a od tridesetak kilometara za sada je dovršeno možda 4-5 km), obavila sam ono što sam morala, a onda otišla na kupanje. Navečer sam zajedno sa nekolicinom prijatelja bila pozvana na večeru u restoran naših prijatelja, obitelji Jurić, u Savudriju. Restoran je u neposrednoj blizini svjetionika, zove se «Lanterna», a klopalo se fantastično, od dagnji, kapešanata, salate od muzgavaca, bakalara in bianco, preko izvanrednog rižota od škampi i šparoga, do škampi na žaru, friganih domaćih liganja (velikih, no mekanih i jako ukusnih), do orade, švoja i brancina na žaru). Toliko smo se najeli,da nije bilo mjesta za desert. To nije ni čudno, jer vlasnikovu suprugu, gospođu Anu, ne možeš tek tako uvjeriti da ti ne puni tanjur ponovno (žena je majčinski tip, radi kao kao medicinska sestra u ginekološkoj ambulanti moga starog prijatelja R.i više mu je majka nego suradnica), a sve nas prisutne ona nekako i doživljava kao svoju djecu (ima već velikog sina, koji radi zajedno sa ocem u restoranu, prije par godina joj je kćer studentica poginula u prometnoj nesreći), pa joj mi ne zamjeramo. Sva sreća da ne radim sa njom, ne bih kroz vrata prošla kroz mjesec dana. Mom prijatelju R.-u uvijek nosi marendice, kolače, sokove, vino...kod njih u ambulanti se stalno fešta! Savudrija, ili kako je domaći po talijanski zovu Salvore je mjestašce kojih 9 km udaljeno od Umaga, u smjeru Zapada. U biti se sastoji od centra, kojeg zovu i Stara Savudrija, ribarske luke, te okolnih naselja, od kojih su najveća Zambratija i Bašanija, no tu pripadaju i Crveni Vrh, Ravna Dolina i još nekoliko manjih. Uz ime naselja Savudrija/Salvore veže se jedna legenda. Naime, 1177. godine su se u moru pored Savudrije sukobile njemačka flota kojom je upravljao princ Otto, sin cara Karla Barbarosse, te ujedinjena flota Svetog Rimskog carstva pod zapovjedništvom pape Aleksandra III. Nijemci su izvukli deblji kraj, a Otto se spasio tako da se sakrio u cisternu, pa je prema pokliču koji su vojnici izvikivali «Salvo Re!» ili «Kralj je spašen!» naselje dobilo ime. Tik uz Savudriju, konkretnije u Bašaniji, najzapadnija je točka Istre i Hrvatske. Tu se nalazi i najstariji svjetionik na Jadranu, sagrađen 1818.godine. I uz njega se veže jedna legenda. Naime, navodno je ovaj svjetionik zajedno sa okolnim imanjem dao sagraditi grof Meternich kao svoje ljubavno gnijezdo, nakon što se zaljubio u jednu hrvatsku plemenitašicu koju je upoznao na nekom bečkom balu. Nažalost, na sam dan dovršetka gradnje, plemenitašica je umrla od sušice. No, zato je danas zgrada uz svjetionik pretvorena u luksuzne apartmane u kojima gnijezdo barem privremeno mogu sviti neki drugi ljubavnici, a moguće se i popeti na dvadesetak metara visok svjetionik otkuda se, baš kao i sa terase obližnjeg restorana naših prijatelja, i malog ekskluzivnog hotela, nekadašnjeg austrougarskog odmarališta za umirovljene pomorce građenog u secesijskom stilu i sa prekrasnom terasom koja se spušta do privatne plaže, pruža prekrasan pogled na talijansku obalu Jadrana. Za sunčanog dana kada puše bura moguće je vidjeti Duino, Monfalcone, Grado, pa i vrhove Alpi pokrivene snijegom.... I ja sam jednom promatrala prekrasan suton sa vrha svjetionika sa jednom posebnom osobom. Davno je to već bilo... Uglavnom, dva dana malog odmora ću znati itekako iskoristiti, vjerujte mi na riječ. O svim bitnim detaljima biti ćete iscrpno izviješteni, hehehehe..... |
25.06.2005., subota
Ljetna fjaka..iliti živjela Kraljica Majka
Danas poslije posla morala sam skočiti do svoje bankarice, potpisati neke papire. I danas mi je prvi puta ove godine Rijeka djelovala onako ljetno, fjakasto, kada svi koji mogu odlaze iz grada, na godišnje odmore, na more. U biti tada i najviše volim proći Korzom, kada je onako poluprazno, nekako uspavano, nema tada žurbe, trke, buke…tada imam stvarno osjećaj da sam na Mediteranu.Na cestama nije bilo gužve, iako je bilo vrijeme špice, oko 16,30 sati, na Delti mjesta za parking koliko hoćeš. Terase kafića poluprazne, u biti više prazne nego poluprazne…a nebo bez oblačka, vjetrić lagano puše. Da nisam morala poslije do mame, sa guštom bih bila sjela i popila ledeni čaj, i promatrala prolaznike. Sva sreća da nisam, jer me Kraljica Majka ionako dočekala na nož kada sam došla. Prva je na redu bila frizura..te, kako da si se ošišala taakooo kratko, te, pa kako da si stavila baš tu boju…te kako se njoj nimalo ne sviđa (priznaj, sigurno te ona B.na to nagovorila, ne mogu vjerovati da je TO tvoj izbor)…i tako dalje, i šire..i bez prestanka jedno pola sata. Sva sreća da sam ja vrijeme njenog monologa iskoristila da malo prosurfam po Internetu, jer je moj laptop teško bolestan. Bio mi je jučer L. pogledati ga…mora ga poslati u Zagreb u servis. Dobiti ću za to vrijeme zamjenski, a čim mu iz servisa jave da je dio (ventilator) stigao, poslati će moga gore. Nakon toga sam je odvezla do hipermegamakromarketa u nabavku…cijelo vrijeme mi je nešto zvocala, usta nije zatvarala. Ja nju jako volim, no da sam kojim slučajem imala pri ruci široku ljepljivu traku, znate onu kojom se lijepe kartonske kutije…. Isključila se tek kada sam ponovno parkirala ispred njene zgrade, i to samo zahvaljujući činjenici da je na brzini zgrabila paket toaletnog papira i jednu (najlakšu i najprazniju) najlonsku vrećicu i zbrisala u zgradu, ostavivši meni baksu mineralne, mlijeko, sokove i još tri-četiri vrećice, pa sam ja vježbala svoj bolni lumboishialgijski sindrom, bez obzira na to što uredno svaki dan hodočastim na fizikalnu terapiju, na relaciji auto-stan-auto jedno tri puta… Onda je, srećom, izjavila da je jako umorna, pa da ne bi bilo loše da joj ja te stvari spremim po ormarima i hladnjaku dok ona malo prilegne. Što sam ja, zahvalna Bogu na činjenici da soba ima vrata i da su ta vrata zatvorena, a to je ipak kakva-takva garancija mira i tišine, i napravila…i još si smućkala nesicu, pa sjela za komp da malo nadoknadim zaostatke u čitanju omiljenih blogova. Trebam li uopće spominjati da me, nakon što se prikazala nakon jedno dva sata, iskefala zašto sam je pustila da toliko spava? Što joj na to reći? PMS nije, jer je već odavno u menopauzi…biti će da je zakašnjelo djelovanje Punog Mjeseca. No, kako sam ja momentalno u situaciji da mi treba (moj stari) komp u njenom stanu, nisam se dala isprovocirati…samo sam joj najavila da ću i idućih dana češće svraćati do nje, pa da možda ne bi bilo loše da sutra i u nedjelju skuha ručak, po mogućnosti jedan dan maneštricu od mahuna, mrkvice, tikvica, pomidora i krumpira koju jako volim. E, kada joj oči nisu tada ispale iz glave, neće nikada! Što, ja?!? Da kuham po ovoj vrućini (ima klimatiziran stan), što je tebi?!? Srećom, bila sam već na odlasku kada sam joj rekla da može staviti suha rebarca u lonac, da ne mora noge namakati u vrućoj maneštri…u suprotnom slučaju, uvjerena sam da bi me bacila kroz balkon! No, kasnije se primirila, pa me nazvala i rekla da će sutra napraviti pohana pureća prsa i mladu salaticu, a u nedjelju maneštru. Kao da ništa nije bilo… Ja sam do maloprije bile vani, našla sam se s prijateljicom V.na piću, lijepo smo se natračale. Sutra dolazi K.iz Njemačke, slijeće na Krk u 15 sati. Biti će ovdje 4 tjedna, prva tri tjedna sama a zadnji tjedan joj se pridružuje darling. Čovjek puno radi, ima masu obaveza tako da u srpnju može samo tjedan dana biti slobodan, ali zato oni redovito odlaze na odmor u prosincu, obično negdje na Južnu hemisferu. Prije 2 godine su bili na Bora-Bori, lani u Meksiku, ove godine se ne mogu sjetiti gdje mi je rekla da idu… Uglavnom, idućih tjedana ćemo se prilično družiti..a moj godišnji počinje tek 25.srpnja…ako preživim do tada. Za sada nemam nekih planova, ići ću u Umag (na vikende još i prije godišnjeg) a vjerojatno ću i koji dan negdje na južni Jadran. E, da…izgleda da mi, idući tjedan, napokon stiže kuhinja! Yesssss!!!!! |
23.06.2005., četvrtak
Male ljetne promjene
Dakle, rečeno-učinjeno : ponovno sam plava! I ošišana, as well.Došla sam jučer navečer kod moje B. Dogovorile smo se da budem zadnja, da možemo na miru malo i popričati. Kada me je pitala što hoću ovaj puta, rekla sam...sjećaš se Sharon Stone u njezinoj najkraćoj fazi? E, upravo to!... Najprije mi je izbijelila postojeće boje, pa me ošišala, pa nanijela boju, vrlo svijetlo platinasto plavu, pa me opet šišala...usput smo naručile pizzu i popile po pivu... Rezultat je vrlo nalik sličici uz post, koja je doduše malo iskrivljena, samo još svijetlija boja. Super je! Kratka, najdulje oko 2 cm, u prednjem dijelu minimalno dulja, tako da je prstima i gelom oblikujem malo na stranu, uz vrat vrlo kratka, idealna za vrućine, suha kosa i gotova frizura za 3 minute. B.kaže da će biti idealna za desetak dana, kada dobije malo izrasta, izgledati će kao da imam pramenove. Posljednjih dana sam nešto manje online, jer me laptop zeza. Izgleda da mu odlazi ventilator, jer kada se konketiram na Internet, počinje jako zujati i grijati, pa se za nekoliko minuta, nakon što počne piskutati alarm, jednostavno isključi. Kada modem ne radi, nema problema, za sada. No, ne liči na dobro, sutra moram nazvati servis. No, kako kažu, svako zlo za nešto dobro. Iako mi nedostaje redovito čitanje meni dragih blogera, trudim se nekako ipak biti u tijeku ( puno pusa dragoj Juliere, pročitala sam o njezinoj tuzi, drži se draga, blighted ovum se jednostavno desi, ne očajavaj, odmori se i opusti...svo vrijeme svijeta je pred tobom i sve će doći na svoje). Zato ovih dana nešto više izlazim. Jer, koliko god bloganje bilo lijepo i zabavno, htjeli mi priznati ili ne, sjedenje za kompom nas ipak pomalo odvaja od života, Subotnji dan sam provela sa frendicom i njezinom curicom, večer i dobar dio noći sa nekim vrlo ugodnim (iako pomalo premladim, ali k vragu...o tome možda jednom drugom prilikom), a nedjelju sam sa mamom otišla do Fužina, prošetati uz jezero i na finu papicu u «Arniku» (juha od vrganja, pohane bukovače, lovačke okruglice sa medvjeđim gulašom, i za desert štrudla od trešanja, mmmm...sline mi naviru kada se sjetim!). Danas sam spavala, pa telefonirala, pa bila na moru. A navečer sam sa dvoje prijatelja bila u kvartovskom kafiću na pivi. Pale su četiri ture Stelle, vjerojatno bi i nastavili da ne moram raditi ujutro. Ne mogu a da se još trenutak, prije nego što objavim post, ne osvrnem na komentare prošlog posta. Kao što je dobro rekla Blokche, izgleda da stvarno privlačim blogobudale, blogokretene i ostale idiote koji u nedostatsku vlastitog života moraju zabadati nos u tuđe, i svugdje ostavljati svoju prljavštinu. Mene je to svojedobno nerviralo, sada više ne. Shvatila sam da neke stvari, ma koliko želio, ne možeš promijeniti na bolje. Ne mogu, ma koliko se trudila, iskorijeniti bolest, ne mogu ni ove budale spriječiti da ulaze u moj dom, jer moj blog je moj dom. Mogla bih ih brisati i totalno ignorirati, no najveći mi je gušt takvim budalama vratiti njihovim rječnikom i onda vidjeti kako se silno uzrujaju i uvrijede, pa počnu još žešće sipati žuč. Jednom je netko rekao da kada njega i njegov dom netko napadne, bolje im je da ga ubiju, jer ako ne uspiju, on će ubiti njih. Vjerojatno se mnogi neće složiti sa time, reći da treba pružiti i drugi obraz, dati protivniku šansu...kod mene to ne prolazi. Nikoga ne gnjavim, nikoga ne tjeram da čita ono što pišem, još manje da se slaže sa mnom ili mi podilazi. Ne kritiziram tuđe živote, njihove izbore, prioritete. Moj život, moj posao, moj stan, sve je to samo moje, i nitko nepozvan nema što tu tražiti. Ova gnjida iz komenatar prethodnog posta se drznula iznijeti svoje mišljenje o meni, naravno bez da me poznaje i bez da je pozvan da to učini Sve to, naravno, nevezano uz temu posta. A kada je dobio lopticu nazad, onom mjerom kojom je zaslužio, počeo je histerizirati, vrijeđati, vapiti...tipična reakcija isfrustriranog, iskompleksiranog bijednika. Eee, ovakve crve s guštom gniječim... |
21.06.2005., utorak
Ljetni solsticij
Danas, 21.lipnja je ljetni solsticij, na sjevernoj Zemljinoj hemisferi najdulji dan u godini, prvi dan ljeta.Naziv solsticij derivira od latinskog sol=sunce i sistit=stoji, a primjenjuje se zato jer nekoliko dana prije i poslije solsticija sunce oko podneva izgeda kao da stoji mirno na nebu; podnevna se elevacija ne mijenja. U astronomiji, solsticij je jedna od dviju točaka koje leže na polovini puta između ekvinocija (ravnodnevnice,kada je duljina noći i dana jednaka), u odnosu na njih pod kutem od 90 stupnjeva. Za solsticija, sumce zauzima najveću udaljenost iznad odnosno ispod nebeskog ekvatora. U ljetnom solsticiju sunce je u podne točno iznad Rakove obratnice (zvuči poznato?), što u sjevernoj hemisferi predstavlja najdulji dan (traje oko 15 sati) i najkraću noć. Zimski solsticij, koji pada oko 22.prosinca, označava početak zime. Sunce je u podne točno iznad Jarčeve obratnice,a taj je dan ujedno i najkraći u godini. Od pamtivijeka je čovjek slavio Sunce, simbol života. Stoga, u mnogim kulturama sjeverne hemisfere je ljetni solsticij praznik. U zapadnim i sjevernim dijelovima Europe naziva se i Midsummerom, polovinom ljeta, obzirom da pada negdje oko polovine vegetacijskog perioda većine poljoprivrednih kultura. To je doba kada se zaboravljeni snijegovi i hladnoća, hrane i ljekovitog bilja ima u izobilju. U to doba, između sjetve i žetve, tradicionalno je vrijeme vjenčanja. Ne bez razloga, prvi ili jedini Pun Mjesec u lipnju se naziva i Medeni Mjesec (Honey Moon). Mnoga paganska plemena vjerovala su da je veliko seksualno sjedinjenje Boga i Božice nastalo u svibnju na praznik Beltain, a kako ne bi bilo pametno natjecati se sa bogovima, mnogi parovi su odgađali sjedinjenje do lipnja. U mnogim je narodima bio običaj mladi par u prvom mjesecu braka hraniti hranom i pićima koji su se bazirali na medu, jer se vjerovalo da med ima magično djelovanje na plodnost i začeće. Stoga je lipanj i u današnjim kulturama ostao tradicionalan mjesec za vjenčanja, a prvi mjesec nakon vjenčanja je ostao «medeni mjesec», iako se mnogi ne bi sa time složili... Stari Kelti, i njihovi svećenici Druidi su slavili Alban Heruin, «Svjetlost obale», dan u sredini između proljetnog ekvinocija (Alban Eiler ili «Svjetlost zemlje») i jesenskog ekvinocija (Alban Elfed ili «Svjetlost vode») na način da su okrunili Kralja Hrasta, simbolizam plodnosti i bogatstva, rodne žetve. Na dan krunjenja, Kralj Hrast preuzimao bi svoj mračni aspekt i posato Sveti Kralj, Bog godine koja nestaje, obzirom da bi nakon tog praznika dani postajali kraći. Galska ceremonija ljetnog solsticija bila je Svečanost Epone, božice- kobile koja je simbolizirala plodnost, suverenost i poljoprivrede, a prikazivana je u liku žene koja jaše kobilu. Stari Germani, Slaveni i Keltska plemena u Europi su slavili solsticij paljenjem kresova. To su bile festivala vatre i ljubavne magije, kada bi parovi mladih ljubavnika preskakivali vatru. Vjerovalo se da će usjevi narasti toliko visoko koliko je visok njihov skok preko vatre. Duhovi vatre su mladim djevojkama pokazivali njihove buduće muževe, a sve prisutne štitili od demona i zlih sila. Simbolizam vatre je imao i funkciju simpatetske magije – plamen i njegova jačina su davali podršku Suncu, tako da ostane snažno kroz cijeli period rasta usjeva i zagarantira im bogatu žetvu. Rimljani su u razdoblju od 7-15 lipnja slavili Vestalije, festival u čast Veste, boginje Zemlje. U to doba je dozvoljavano i udatim ženama da ulaze u hramove Veste, u kojima su tijekom godine boravile samo Vestine svećenice. A što su tamo radile – pogodite... Šveđani na dan Midsommera ili Sonnwenda postavljaju usred sela drvo koje ukrašavaju. Oko njega plešu seljani, a djevojke i žene se ritualno kupaju u obližnjim rijekama sa ciljem da urodu osiguraju kišu. Dolaskom kršćanstva, mnogi se od ovih paganskih rituala gube, no neki poprimaju kršćansko ruho i nastavljaju se. Nekoliko dana nakon ljetnog solsticija, 24.lipnja, slavi se Sveti Ivan Krstitelj, na navodni dan njegova rođenja, što samo po sebi predstavlja kuriozitet, jer se praznici ostalih kršćanskih svetaca slave na dan njihove smrti. Katolička Enciklopedija tumači da je «Sveti Ivan bio prožet Duhom Svetim još u utrobi svoje majke...stoga njegovo rođenje treba slaviti kao dan trijumfa». Ivanje se slavi svega par dana nakon ljetnog solsticija, baš kao što se i Božić slavi tri dana nakon zimskog solsticija... I današnji neopaganski kultovi, naročito Wicca kult koji se djelomično zasniva na starim Keltskim vjerovanjima i obredima, slavi ljetni solsticij. Wiccani priznaju osam dana slavlja godišnje. Četiri su minorni sabbati i dešavaju se na dane solsticija i ekvinocija, a ostali su glavni sabbati koji se dešavaju na dane na polovici između solsticija i ekvinocija. Sabbat ljetnog ekvinocija naziva se Praznik Lithe, a slavi se noć prije, u svitanje ili u samo podne, za vrijeme astronomskog solsticija. Za njih, Midsummer je vrijeme kada je Sunce na vrhuncu svoje moći, Zemlja je zelena i u sebi sadrži obećanje bogate žetve. Božica Majka je u obličju žene u poodmakloj trudnoći, a Bog je na vrhuncu svoje muškosti, zaogrnut zlatnim plaštem. Dakle, lijepe moje i dragi moji, slavite Sunce, slavite život, volite, ljubite danas. Doduše, ako se odlučite na preskakivanje krijesova, dobro razmislite i ako nemate kondicije, odustanite. Jer, duhovi vatre nisu baš jaka zaštita od opekotina. A ja ću današnji dan slaviti Sunce na način da idem kod frizerke prefarbati se u sunčanu, zlatnu plavu boju...no, hajde, dobro...platinastu. Više odgovara mom karakteru Plavuše. |
19.06.2005., nedjelja
E, naši zakoni...
Eto, opet smo danas na vijestima mogli čuti da se sprema novi paket promjena u financijama – ukida se državna potpora stambenoj štednji, potpora za zapošljavanje, najavljuje se promjena u izračunavanju mirovina, uvođenje imovinskih kartica… sve u svemu, traži se načina kako da se isiše što više novaca od onih koji ga ionako nemaju dovoljno (oni drugi su ionako majstori u izbjegavanju davanja državi u koju se tako zdušno zaklinju).Dakle, opet će mladi ljudi koji štede da bi kupili stan ostati kraćih rukava, penzići će svoju crkavicu dobiti još okrnjeniju nego prije (kažu, svega desetak kuna po glavi penzionera… malo, ali Državu veseli), a imovinske kartice će omogućiti da se otkriju bogataši u Hrvata – na primjer, svi vlasnici nekretnina (čitaj : stanova) će biti automatski svrstani u kategoriju onih koji ne mogu biti ni u ludilu oslobođeni participacija u zdravstvu, plaćati će punu cijenu dječjih vrtića…bez obzira što su stan morali otkupiti jer nije bilo alternative, ili pak što stan otplaćuju tridesetak godina. MMF i EU traže dokaze – Vlada im podastire ovo…vidjeti ćemo kakvi će biti rezultati – poslije bitke se mrtvi broje… No, od predviđenih promjena u zdravstvu se naprasno odustalo. Kao i od dosta predizbornih obećanja. Čudim se onima koji se ovome čude… Kada već spominjem zdravstvo, ne mogu a da ne primijetim jednu stvar. Posljednjih tjedana u svim novinama se mogu pročitati napisi kako je zdravstveni sistem pred kolapsom, kako nema novaca. Naravno, jasno mi je da je to bila uvertira u promjene koje su trebale nastupiti. Na sve strane se spominjala potreba štednje i racionalizacije. Prošli tjedan u svim čekaonicama zdravstvenih ustanova pojavila se, u velikim količinama, jedna lijepa nježno plava knjižica, od tridesetak stranica, tiskana na sjajnom papiru. Zove se “Zakon o zaštiti prava pacijenata” a izdavač je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Namijenjena je, naravno, pacijentima, koji, kako sam primijetila većinom na nju ne trzaju. Ima u njoj 46 članka, većinom nije ništa novoga rečeno. U njoj se nabraja koja su prava pacijenata – sve već otprije poznate stvari, tipa prava na obaviještenost o svojoj bolesti, prava na odlučivanje o svom liječenju, prava na privatnost, na zaštićenost liječničke tajne, na pravo odlaska iz bolnice i napuštanja liječenja, pravo na drugo mišljenje, itd. No, jedan me članak doslovce, ostavio otvorenih usta : Članak 14. Pacijent ima pravo pisanom i potpisanom izjavom odbiti primitak obavijesti o prirodi svoga zdravstvenog stanja i očekivanom ishodu predloženih i/ili poduzetih medicinskih postupaka. Dakle, ja nisam pravnik, no nisam baš ni tako bedasta da ne kužim ovo gore napisano. U praksi bi to značilo : uđe kod mene pacijent i mahne mi papirom, potpisanim, na kojem piše da ne želi ništa znati o svojoj bolesti – ni što mu je, ni kako se liječi. I što da ja takvom čovjeku napravim? Pregledam ga – i nakon toga ga gledam! Jer, ne smijem mu reći što mu je, time narušavam njegovo pravo o neznanju, znači – mogu biti kažnjena, od novčane kazne, pa do gubitka radne dozvole. Ne mogu ga ni liječiti – jer se nikakvo liječenje ne smije poduzeti bez da se pacijenta prethodno obavijesti o bolesti te o mogućnostima liječenja. A za to isto slijedi kazna – za nepružanje pomoći i liječenja! Isto tako, bilo koji pacijent me može tužiti, sada kada ovo pročita, jer može ustvrditi da nije bio upoznat sa ovim svojim pravom iz članka 14-og, a u ovoj istoj knjižici stoji da liječnik dužan pacijenta uputiti u njegova prava. Naravno, postoji mogućnost da se pacijentu čim uđe kroz vrata da u ruke ovaj zakon i jedno dvadesetak formulara koje će morati pročitati i potpisati da se slaže odnosno ne slaže sa navedenim...no, kakav bi to efekt imalo, procijenite sami. O cijeni i gubitku vremena ne treba ni govoriti. Nekolicini pacijenata sam pokazala ovaj članak, ljudima različite dobi i obrazovanja, i svi su jednako reagirali : “Pa to je glupost! Čemu sam došao/la kod liječnika ako ne želim znati što mi je?” Pa se, po tko zna koji puta opet i ponovno, pitam tko je ovdje lud? Ionako smo kompletno u banani – ovakve gluposti nas mogu samo dublje zaroniti u frape. Jasno je da je ovaj zakon napisan, tj.prepisan iz nečijih drugih zakona ne bi li se naši propisi uskladili sa propisima zemalja EU, koja će se vjerojatno prije raspasti nego što mi u nju uđemo. Već i vrapci, vrane i ostala pernata stvorenja pa i kukci čak znaju da nije baš sve što dolazi iz EU, SAD i okolnih sazviježđa idealno, bez greške i u cijelosti primjenjivo kod nas. No, nisu toliko krive tri tuke koje su potpisane kao autori (dvije pravnice i jedna doktorica medicine), već oni koji su te i takve gluposti (ova gore navedena nije jedina) prihvatili i ozakonili – vrli članovi našeg Sabora! A najviše od svega mi, koji smo ih tamo izabrali… |
16.06.2005., četvrtak
Plavuša, intimno - 4.dio
Nema ničeg goreg od ljetnog pljuska, pomislila je Lila gledajući kroz prozor ureda. Ulicom su protrčavali rijetki prolaznici, uzalud pokušavajući zaštiti glavu novinama i torbama. Krupne mlačne kapi pogađale su poput kamenčića, a debeli sloj prašine na pločniku polako se pretvarao u kaljužu.Krasno, a baš danas sam stavila bijele sandale…Odmakla se od prozora, pogledavajući na sat. - Bolje da krenem ako ne želim da mi zatvore dućan - poluglasno je rekla tajnici koja je upravo ušla u njenu sobu. - Imate još svega desetak minuta do zatvaranja. - Iva, vi ćete zaključati, zar ne? – uzela je torbicu i požurila po stepenicama. Srećom, cvjećarnica u kojoj je dala aranžirati poklon bila je svega dva ulaza dalje. Večeras je njezina draga prijateljica Marta slavila desetogodišnjicu braka. Iako je Lili bilo malo neobično da se jedan takav intiman datum slavi u društvu, rado se odazvala pozivu. Voljela je biti u društvu Marte, njenog supruga i njihovih curica. Mlađoj je bila i kuma na krštenju. Ranije toga dana kupila je jednu lijepu kobaltnu vazu za koju je znala da se Marti već dulje vrijeme dopada pa je poklon dala umotati i aranžirati bijelim tulipanima, njihovim zajedničkim omiljenim cvijećem. Kiša nije jenjavala, čak je i pojačala tempo. Auto mi je parkiran u sljedećoj ulici, ako budem dovoljno brza, možda se neću jako smočiti, pa se neću morati otići kući presvući, razmišljala je Lila, dok je otvarala vrata cvjećarnice i sa poklonom u rukama spremala se za trk. Nije napravila ni korak...bummm!…Lila se sudari sa nekom sitnom prilikom u tamnom kišnom mantilu, koja je odbačena udarcem pala na pločnik i ostala ležati. - O, Bože! – spustila je poklon na tlo i sagnula se prema starijem čovjeku koji je ležao na podu. - Gospodine, čujete me?…O, Bože, recite nešto! Je li vam dobro? – stavila je ruku na rame starca i lagano ga protresla. - Je, je..dobro sam..oprostite, gospodična – starac se polako pridizao sa poda. - Ma ne, oprostite vi..joj, kako sam bila tako neoprezna..žao mi je doista. Jeste sigurni da vam je dobro? – dala je ruku starcu i pomogla mu da se ustane. Starac se nasmiješio i odmahnuo rukom. Promotrila ga je bolje. Mogao je imati oko 80-ak godina, bio je sitne građe, obučen u kišni ogrtač ispod kojeg je virila malo nakrivljena leptir kravata. Imao je čistu bijelu košulju, uredno izglačane hlače, sjajne ulaštene cipele, a sa glave mu je prilikom pada spala beretka. - Znate, ja sam kriv. Ah, starost. Zastao sam ispred vrata cvjećarnice i malo se zamislio. Ovdje sam znao kupovati cvijeće mojoj Elizi. A sada nje nema više… - Mogu li vam nekako pomoći, odvesti vas negdje? Osjećam se krivom, isprljali ste se zbog mene? Jeste li za čaj ili čašu vode? – Lila se osjećala nelagodno. Srušila je čovjeka, a on se njoj ispričavao. - Ne, hvala gospodična, jako ste ljubazni. Stanujem tu u blizini. No, kada me već tako zgodna mlada dama zove na čaj, ne mogu ga odbiti. Lila je podigla poklon, uzela starog gospodina pod ruku i povela ga do obližnjeg kafića. Sjeli su za stol, Lila je naručila kavu a gospodin čaj. Krenula je priča. Stari gospodin, Filip, umirovljeni je violinista, koji je godinama svirao u orkestru gradskog kazališta. Tamo je i upoznao svoju Elizu, koja je bila članica baletnog zbora. Vjenčali su se, rodila im se kćer. Živjeli su sretno, mirnim životom, voljeli se. Kćer je odrasla, udala se, odselila sa obitelji u Australiju. Rijetko se viđaju, čuju se telefonom. Ima i unuke, već velike, bili su nekoliko puta u posjeti baki i djedu. Prije tri godine Eliza je imala moždani udar. Dugo je bila u bolnici, liječnici nisu vjerovali da će preživjeti. No, Filip joj je svaki dan odlazio u bolnicu i iako nije mogla govoriti, on je po njenom pogledu znao da ga prepoznaje i da je sretna kada ga vidi. Svakog dana joj je u bolnicu donosio po jedan cvijet, po jednu mirisnu žutu freziju. Kada je Eliza bila nešto bolje, otpuštena je iz bolnice. Kćer je sa suprugom došla iz Australije i pokušala je nagovoriti Filipa da Elizu smjeste u dom. On to nije htio. Svakodnevno ju je presvlačio, hranio, svirao joj, pričao priče. I svaki dan joj je donosio po jednu žutu freziju. Prije godinu dana Eliza je umrla. - Znate – rekao je Filip - daleko mi je groblje, i ne mogu k njoj ići svakog dana. Pa odem u cvjećarnicu samo pomirisati frezije…tada mi se čini da vidim njezine nasmijane plave oči, da čujem njezin zvonak smijeh… Lila je došla k Marti kada je zabava već bila u punom jeku. Domaćica je bila oduševljena poklonom. Poigrala se sa djevojčicama, popričala sa prijateljima, nazdravila slavljenicima. Otišla je ranije kući, ispričavši se umorom. Kada se istuširala, otišla je na balkon, zapalila cigaretu i dugo gledala u svjetla grada negdje u daljini ispod sebe. Kiša je prestala. Topli vjetar je sa sobom donosio miris frezija… |
14.06.2005., utorak
Kamatarenje, dužnici, dvostruki moral
Čitam ja ovih dana novine i gledam TV, kao što i inače radim. Sa svih naslovnica priče o ubojstvu Dina Pokrovca, managera, kamatara, mafijoza...a danas i ispovjest Josipa Kužea, trenera «Dinama» koji je bio žrtva tog istog kamatara i koji je zbog kockarskih dugova izgubio kuću i stan, na ime kamata, a još je ostao dužan i glavnicu.Da ne ulazim u detalje, spominjano je mnogo poznatih imena. Ja ne poznajem nikoga od navedenih, iako jedna meni vrlo draga i bitna osoba stanuje u toj istoj ulici u Zagrebu i poznaje Pokrovca iz osnovnoškolskih dana, u nogomet se ne kužim kao ni u atomsku fiziku. No, o licemjerju i ljudskoj naravi znam ponešta... Prije nekih godinu i pol tom istom ubijenom je zapaljen novi Mercedes. Svakome od nas koji je pogledao barem jedan gangsterski film je bilo jasno, naročito kada se vlasnik pravio da o ničemu pojma nema, da se radi o upozorenju, prijetnji. Čak se, i to iz policijskih krugova, tvrdilo da se radi o samozapaljenju, na što su se ljudi iz «Mercedesa» u Njemačkoj digli na stražnje noge. Ima tisuće Mercedesa po cestama, zna se da ih voze ljudi koji imaju novaca, pa opet, nema tako čestih «samozapaljenja». A i ne treba biti posebno bistar da se shvati da netko tko nema vlastitu tvornicu, poduzeće koje se bavi proizvodnjom nečega ili ne radi u nekoj zastupničkoj firmi neke strane velike kompanije, nije estradnjak ni nogometaš, može veliku lovu zaraditi uglavnom ilegalnim poslovima. OK, bilo pa prošlo... No, sada tog istog čovjeka ubijaju. Nije ga ubila gnjevna prevarena supruga, nije ga ubio sudrug u pijači ili kocki nakon svađe, nije ga ubio narkoman koji ga je pokušao opljačkati, već je ubijen u «sačekuši»...tipično mafijaški. Kao što se ubijaju protivnici ili oni koji su nešto zgriješili nekom gangsterskom šefu u fimovima. Ali...sada ga te iste novine koje su prije godinu dana spominjale i neke aktivnosti poput kamatarenja, poznanstva sa ostalim bossovima iz kriminalnog miljea...te iste novine sada ga dižu u nebesa. Svi se zaklinju da je bio managerski genije, dobar prijatelj, čovjek koji im je skoro pa brat.... Kažu, o mrtvima samo najbolje... Onda se pojavio jedan lik, Josip Kuže, koji je priznao da je kockao (vjerojatno se i kurvao, opijao i snifao kokicu, to ide jedno s drugim, no nije bitno za priču) i da mu je isti taj nedavno ubijeni Dino Pokrovac posuđivao novac, uz lihvarske kamate. Pa je da bi vratio dug dao lihvaru stan, podigao hipoteku na kuću i sa time isplatio tek kamate, glavnica je još nedirnuta. Naravno da je pri tome vjerojatno i razorio brak, obitelj..no, o tome nitko ne piše. Sada dolazimo do bitnoga : sve skupa ne bi bilo ništa glamurozno ni senzacionalno, priča kao jedna od stotine tužnih hrvatskih priča o žrtvama lihvara – kamatara koje ne prodaju novine, da taj isti Kuže nije trener «Dinama». E, sada se «Večernji List» nalazi pozvan da se pita može li taj takav čovjek i dalje biti na svom poslu! Jer, to je strašno bitno! Naime, biti trener jednog takvog (sasvim prosječnog i u ničemu posebnog čak i lošijeg od toga, barem po rezultatima, iako će ovo mnoge vjerojatno razgnjeviti) kluba je velika stvar. Pa su te novinice, sve više obojene žutim, sazvale porotu od studenata, umirovljenika, zdravstvenog radnika, daktilografkinje, koji se potpisani imenom prezimenom i dobi, javno zgražaju ....kako jedan takav čovjek može i dalje biti trener!?! Pa se ja, opet i ponovno, pitam : tko je ovdje lud? U ovom bezmoralnom društvu, gdje svako gleda kako bi nekoga pokrao, prevario, zabio nož u leđa, a pri tome onima koji u toj raboti i uspiju se nacija divi, jednom (neka mi bude oprošteno) bezveznom, običnom čovjeku, koji je priznao da je privatno radio sranja, svi se našli pa sude! A pri tome nije nikog ubio, pokrao, oštetio i prevario, već zajebao samog sebe. I učinio grešku da to javno prizna! Doduše, ti isti «porotnici» su vjerojatno u isto takvim, vjerojatno ipak nešto manjim govnima..ali ipak u govnima. Mogu se okladiti u sve što imam da svi redom imaju minuse na računu, dugove po karticama i barem pokoji kredit...stambeni, za kupnju automobila, namjenski...Jer ih ima svaki odrasli građanin Hrvatske! No, to ih ne čini nekompetentnim na njihovim poslovima, o ne! Što se koga tiču njihove privatne stvari, njihovi krediti, njihovo prljavo rublje? Isto bi bilo kada bi se radilo o vlakovođi. Našao bi se, uvjerena sam, buket ovakvih porotnika koji bi naricali kako on kao takva kvarna osoba, nije dostojan i pouzdan da ih vozi vlakom. Upravo kao što sada svi izražavaju «bojazan» da bi takav dužnik, bivši kockar (a zna se da kockari, alkoholičari, kurve i narkomani nikada u biti nisu bivši, samo je pitanje trena kada će opet biti sadašnji) mogao prodati utakmice, loše trenirati i što sve ne... O tempore, o mores! U ovom nestalnom svijetu, vremenima kada je moguća mijenja svega i svačega, kada se države, sistemi, neboderi, avioni ruše u trenu, zajedno sa njima načini života, državnici...samo je jedna konstanta (pri tome zanemarimo Einsteinovu maksimu da je sve relativno), dapače apsolutna činjenica : da je Hrvatska carstvo licemjera i sitnozube stoke koja svoju nemoć, frustracije i zavist iskaljuje redom na prvom dostupnom, bez ikakvih moralnih ili drugih kriterija...ne bi li pritom barem na tren se popela nekom na ramena i onjušila kakav je zrak tamo, na visinama... |
13.06.2005., ponedjeljak
Mojoj najdražoj
Kada sam te zvala noćas, nakon ponoći, telefonom, rekla si :- Koji ti je vrag da me budiš, ja sam se rodila tek iza 3 popodne! I to je točno. A ja sam samo htjela da od prve minute tvog rođendana znaš da mislim na tebe. Da iako ti ne mogu dati pusu u živo i malo ti čupnuti uši, barem glasom pošaljem svoju ljubav. A ona je ogromna. Čini mi se kako vrijeme prolazi, sve veća. Počela je davno, jedne zimske sunčane nedjelje. Bio je otvoren prozor, izgledalo je kao da stiže proljeće iako je bio prvi dan prosinca. Tada sam se prvi puta našla u tvojim rukama. U međuvremenu je puno vode proteklo ispod raznih mostova. Ti i ja, ja i ti...imale smo trenutaka kada bi frcale munje i udarali gromovi, bilo je momenata kada sam doista mislila da te mrzim. Bilo je teških trenutaka, kada smo ostale same, samo ti i ja na svijetu. No, daleko više od toga je bilo onih trenutaka mira i spokoja, svakodnevne male sreće, sitnica, malih kockica mozaika koje samo po sebi ne znače ništa, a uklopljene zajedno čitav svemir. Onda su se naši putevi razišli...ti si ostala, a ja otišla daleko. No, ma gdje bila, uvijek si bila sa mnom i ja sa tobom. I uvijek sam se vraćala. U tvom toplom krilu prolazile su moje tuge, otapale se moje brige. Samo si me ti znala tako utješiti, nasmijati...no, dobro, i razljutiti kao malo tko drugi. Što više vrijeme prolazi, sve sam sličnija tebi... Bez obzira dijelili nas oceani, planine, posao... odveli me putevi ili neki voljeni muškarac na drugi kontinent, uvijek ti se vraćam... Ovog dana u godini posebno. Jer znam da dok te imam, imam korijen, ne može me bura otpuhati. Jer tvoja krv teče u meni, pa i jednog dana kada te ne bude više, biti ćeš uvijek tu, sa mnom...do mog posljednjeg daha... Sretan ti rođendan! Volim te, mama... |
10.06.2005., petak
Još pokoja riječ o magnetima...
Piše danas naša draga Beštijica da je oduvijek bila magnet za ispovijesti njenih prijatelja.Nekako slično se i meni događa – ja valjda imam, osim dara govora koji je nepobitan, i dar za slušanje. Za razliku od nje, koja se nasluša sočnih zgoda koje onda na svom blogu nesebično dijeli sa nama, ja imam očito mangnetna svojstva koja privlače srednjovječne oženjene muškarce, moju «omiljenu» kategoriju. Taj se moj magnetizam izgleda probudio u posljednje vrijeme – da mi je samo znati kako se gasi?!? Jučer ja tako imala strku u «firmi». Nije bila, na sreću navala pacijenata, nije se desila nikakva masovna nesreća koja bi me zatrpala poslom, već su mi se po odjelu prošetavali majstori. Šef nam je odlučio instalirati ADSL, pa sada provlače kablove. Nema veze što su prije nekoliko mjeseci provlačili za ISDN, hajmo sada nove! Pa su u mom officeu poskidale krovne ploče, sav namještaj porazmiještali, bušili, prašili, pootvarali prozore. Rezultat je bio da mi je glava bila poput košnice i još me ušinulo u leđima. Jojjj, kako to boli! Steglo me u leđnim mišićima, na lijevoj strani, bol se pojavi pri svakom pokretu vrata i sijeva u lopaticu i lijevu ruku. Nakon što su sve to, hajmo reći, vratili na mjesto, prikazao se glavom i bradom gospodin L., vlasnik firme koja je glavni nabavljač kompjuterske i telekomunikacijske opreme za našu firmu, inače šefov cimer iz studentskog doma (zajedno su studirali u Zagrebu, svaki po desetak godina) i vjenčani kum. L-a i njegovu suprugu poznajem godinama, imaju dvoje već velike djece. No, uvijek se oslovljavamo sa «vi» i ne bi se baš moglo reći da smo nešto više od površnih znanaca privatno. Često su on ili supruga kod nas poslovno, radi održavanja opreme ili popravka kojeg kvara. Prošle godine kada mi je crkao adapter za laptop nabavila sam novi preko njih jer kao za vraga u tom trenu ga nisam nigdje u trgovinama mogla naći. Uglavnom, L.je imao neku malu izraslinicu ispod oka, ništa spomena vrijednog, pa sam mu je odmah odstranila, iskoristivši priliku da ga ožicam za novi 10-metarski internetski kabel za kući, jer sam starog već nekoliko puta nagazila, pa mi se plastike na utičnicama drže uz pomoć selotejpa. Kako sam jučer radila cijeli dan, imala sam oko podneva pauzu, pa sam prihvatila L-ov poziv na kavu u obližnji kafić. Iz čiste pristojnosti, bilo mi je neugodno odbiti jer mi ni kabel nije htio naplatiti. Stigla kava, a L.uhvatio meni tumačiti prednosti broad band Interneta, problematiku nove tehnologije, pa je pričao o tome kako lokalni političari koji kompjutere poklanjaju uspješnim učenicima i školoma žele ušićariti pa traže najjeftiniju opremu koja je opasna jer daleko više zrači...Već mi je vrat poprimio blago plavu nijansu, kada je L.,avaj, okrenuo ploču : Doktorice, dajte me pogledajte malo...pa vi imate prekrasne zelene oči! Molim?!? Pa je nastavio u sličnom tonu...jao, kako on puno radi, kako nema ništa od života, kako si zbog nedostatka vremena ne može ni ljubavnicu priuštiti, kako mu je nedavno bio brak u krizi ,kako je usprkos svom materijalnom blagostanju, uspješnosti, nesretan, kako je od rastave odustao samo radi djece koju obožava...kako mu je toga dosta i kako je odlučio početi misliti na sebe i malo uživati u životu. Hmm, nisam se mogla ugristi za jezik pa sam mu pomalo zločesto odvratila...čujte, nisam baš sigurna da je muškarac koji nema barem jahtu i ljubavnicu uspješan. No, L.se time nije dao smesti, nego je nastavio priču. A vi, kako vaš život? Kada će kakav poslušni mužić, bebica? Pa je kao slučajno počeo me doticati po ruci, sve to začinjeno dubokim «zavodničkim» pogledima...na kraju me ščepao za ruku (kako imate krasne manikirane nokte...bljuccc) i prinio je prsima...pipnite, čini mi se da tu imam neku kvržicu, morati ću jedan dan doći da me pogledate... Srećom, spasila me šefova tajnica koja je ušla u kafić i rekla mi da je stigao neki faks za mene, što sam iskoristila kao utopljenik slamčicu i odmah ustala. Naravno, ustao je i L.i pred svima me poljubio u obraz, rekao..vidimo se uskoro..i otišao. O, je****, nisam davno ostala tako bez teksta!!! Tajnica me začuđeno gledala, no kada je vidjela moju obješenu vilicu, počela se žena smijati. A što drugo? Popodne sam jedva izdržala na poslu,leđa su me boljela sve jače. Kada sam došla kući, probala sam malo prileći, no nijedan položaj mi nije odgovarao. Jedva sam kosu oprala i istuširala se. Otišla sam spavati sa još vlažnom kosom. Noć je bila pravo mučenja, budio me bol, tako da sam morala popiti Voltaren da bih barem sat-dva odspavala. Ujutro kada sam se probudila, skoro me šlagiralo. Čudo na glavi nije ni izdaleka sličilo frizuri, pa ni gel ni pjena nisu uspjeli popraviti dojam osobe koju je tornado provozao, koji sam ostavljala. Nekako sam na poslu izdržala do 12 sati, a zatim sam otišla kod fizioterapeutkinje na masažu. E, to je tek bila tortura! Mislila sam da ću odapeti na stolu, boljelo me kao da sam na mukama, a ona mi cijelo vrijeme viče ..opusti se! No, kada je završila, stvarno mi je vrat bio pokretljiviji, što je očito iz činjenice da sam stigla kući a da nisam usput izazvala prometnu nezgodu... Pojela sam nešto sitno, voće i jogurt, popila Voltaren...i sada mi je malo bolje. Otići ću malo otići u krpe, čitati "Gazelu i Kosca" Margaret Atwood. Inače ne volim SF, no ovaj roman mi se sviđa. Možda ću malo i odspavati. A sutra mi je radna subota. |
09.06.2005., četvrtak
Plavuša,intimno - 2.dio
K vragu, zar su danas baš svi krenuli na posao automobilima…progunđala je sebi u bradu Lila, nervozno lupkajući dugim noktima po volanu. Bolje je da toliko ne nabijam, mogla bih si aktivirati air bag…nasmijala se na tren pokušavajući zamisliti scenu. A zatim je pripalila još jednu cigaretu, dok je kolona automobila sporo promicala pokraj užurbanih prolaznika. Još ću i zakasniti na sud…licem joj je zatitrala sjena zabrinutosti. No, baš tada se kolona pomakla, na semaforu se upalilo zeleno svjetlo.Začudo, bez problema je našla slobodno mjesto za parkiranje i na vrijeme stigla na raspravu. Nakon dva sata sve je bilo gotovo. Ponovno je dobro obavila posao, njezin klijent je dobio parnicu. Kako joj je raspored bio prazan do kasnog poslijepodneva, odlučila se počastiti jednom dobrom masažom. Nazvala je svoju kozmetičarku i najavila dolazak. Naravno, za nju se našao termin. Tek što je automobilom skrenula na glavnu cestu, krajičkom oka je primijetila malog plavokosog dječaka kako se oteo majci iz ruke i zatrčao na cestu. Lila je bjesomučno stala na kočnicu i zatvorila oči…osjetila je kako je auto stao. Tišina. Otvorila je oči i ugledala klinca kako stoji ispred njenog auta i gleda ju začuđeno, velikim okruglim smeđim očima. Kada je uspjela udahnuti, Lila je iskočila iz auta, poletjela prema mladoj ženi koja je stajala bez riječi i gledala u svoje dijete na kolniku. Mali se već veselo vraćao majci. Glupačo, kravo, majmunice, tko je tebi dao dijete, ti…ti…osjećala je kako je bijes guši i naviranje drhtaja koji su joj počeli potresati tijelo. Mlada majka je bez riječi slegnula ramenima, uzela dijete za ruku i otišla dalje. Mali se okrenuo i mahnuo Lili. Lila je još neko vrijeme stajala i gledala za majkom i djetetom. Pored nje su prolazili prolaznici, nitko se nije obazirao na visoku dugokosu ženu u elegantnom poslovnom odijelu, zajapurenog lica i čvrsto stegnutih šaka. Polako se vratila u auto, sjela i upalila ga. Dok se vozila kozmetičarki, prisjetila se onog ljetnog dana kada je pobacila. Bila je mlada, zaljubljena studentica, sa cijelim svijetom u očima. Kada je ostala trudna, Andrija i ona su nekoliko dana intenzivno razmišljali što im je činiti. Oboje su bili studenti, studij im je išao jako dobro, imali su velike planove u koje se dijete nije uklapalo. Andrija ju je otpratio u bolnicu. Kada je sve bilo gotovo donio joj je buket različaka, plavih i ružičastih. Nekoliko godina nakon toga, kada su oboje diplomirali, imali su prekrasno vjenčanje. Ona je bila perspektivna mlada odvjetnička vježbenica, Andrija se zaposlio u arhitektonskom uredu. Vrijeme koje su provodili zajedno je bilo samo njihovo, za dijete nije bilo mjesta. Nakon nekoliko godina Lila je otvorila vlastiti odvjetnički ured, Andrija je postao partner u novom arhitektonskom studiju. Vremena za njih dvoje bilo je sve manje. Sve rijeđe su bile njihove tople zajedničke večeri uz svijeće, beskrajne noći strasti i zanosa. Ljetovanja su se svela na poneke vikende. Uskoro je Andrija dobio ponudu za posao u Americi. Jedne je večeri došao kući ranije, dok je Lila radila na jednoj važnoj parnici u svojoj radnoj sobi. Rekao je da odlazi i sa sobom vodi Sanju, mladu arhitekticu koja se prije nekoliko mjeseci zaposlila u njegovu studiju. Još je rekao da je voli, i da ona čeka njegovo dijete. Ispružila se na stolu i prepustila vještim rukama maserke. Udisala je zrak zasićen aromatičnim uljima i osjećala kako je napetost napušta i kako je zamjenjuje ugodan osjećaj bestjelesnosti. Zatvorila je oči i izbrisala jutro iz pamćenja… |
07.06.2005., utorak
Lov na vještice, iliti...vigilanti naprijed, udri!
Večeras sam imala najbolju namjeru objaviti na blogu 2.dio «sage» o Lili, no čitajući današnji tisak ovdje na Netu, nekoliko me stvari poprilično razljutilo, pa moram tu ljutnji ovdje «istresti».Posljednjih tjedana Hrvatsku potresaju zdravstvene «afere». U biti, počelo je to već ranije, u službi dnevne politike, u doba već prvog neuspjelog liječničkog štrajka, no što se posljednjih tjedana i dana događa, prijeti navelike da se oduzme kontroli i preraste u nešto jako loše. Nemam nikakve namjere braniti liječnički nemar, nehat, nerad. Niti ulaziti u njegove uzroke. No, ono što pojedini novinari pišu o toj i drugim temama isto tako predstavlja nemar, nehat, klevetanja i nikako nije u duhu novinarske etike, na koju se izgleda, potpuno zaboravilo. A ta se između ostalog sastoji od toga da novinar mora provjeriti navode o kojima piše, pokušati uočiti obje strane nekog spora ili problema i zadržati objektivizam prilikom pisanja a ne zauzimati, najčešće huškački, stav. U našim a i svim sudovima modernog svijeta koji se baziraju na osnovama rimskog prava i na demokratskim načelima, optuženik se smatra nevinim dok mu se ne dokaže krivnja (kako to Ameri vole reći «beyond any reasonable doubth»), dakle ne dokazuje se nevinost već krivica. A kada se ona dokaže, onda sud, sudac izriče kaznu. Bez obzira na vrstu zločina, način izvršenja i okolnosti, nigdje u svijetu (civiliziranom, ponavljam), rulji nije dozvoljeno da nekažnjeno provesti linč i ubiti nekoga na licu mjesta, bez da mu se omogući fer suđenje. Tko je gledao barem pokoji western u životu, zna da ni konjokradice na Divljem Zapadu nisu vješali bez suđenja. Međutim, posljednjih dana nekoliko napisa u dnevnim novinama pokazuju da je situacija u našem društvu, što se novinarskog morala tiče, alarmantna. Novinari nerijetko preuzimaju ulogu tužitelja, suca i egzekutora, sve u isti mah. Prije nekoliko dana, u jednim novopečenim dnevnim novinama izašao je članaka o najnovijem «slučaju» (tada bolesnog a sada nažalost umrlog) novorođenčeta u Rijeci. Autor je najprije cinično zaključio da se u Hrvatskoj stanje u zdravstvu popravlja, jer već par dana nisu liječnici nikoga ubili (ne baš tim riječima, no to se iz teksta zaključuje), zatim je naveo riječi izluđenog oca, kome se one mogu oprostiti obzirom na nesreću koja ga je zadesila, da bi na kraju zaključio kako svakodnevno u našim bolnicama na taj način umire 20-ak ljudi te da je uvjeren kako zbog ovog «slučaja» neće odogovarati nitko. Danas je u Novom Listu u jednom vrlo korektnom članku objavljena vijest o smrti bebe i pojašnjenje «slučaja». Za one koji nisu čitali, radi se o bebi rođenoj nakon normalne trudnoće, koja je radi aspiracije mekonijske plodove vode tijekom poroda dobila upalu pluća kojoj je i podlegla. Majka je na termin poroda došla na pregled, nije imala trudova i ušće maternice je bilo zatvoreno, nije pukao vodenjak, pa je učinjen pregled, amnioskopija (promatranje plodove vode), tokografija (snimanje otkucaja bebinog srca, poput EKG-a). Svi nalazi su bili uredni, žena je poslana kući i naručena za dva dana, kada su ponovljeni svi nalazi koji su opet bili uredni. Te noći rodilja je dobila trudove, na pregledu je ustanovljeno da je plodova voda zelena (što je znak intrauterine patnje ploda) te je porod ubrzan. Odmah po porodu dijete je loše disalo te je reanimirano i smješteno na odjel Intenzivne njege gdje je nakon nekoliko dana umrlo. Obukcijom je potvrđena aspiracijska pneumonija radi aspiracije mekonijske plodove vode. Razumljivo je da je to tragedija koje bi izludila i najnormalnijeg roditelja. Otac odmah spominje tužbu, odvjetnika, traži krivca. Doista, laicima nije lako zauzeti stav u ovakvoj situaciji. Ne poznajući «materiju» lako je odmah pokrenuti lov na krivca. No, postoji li uvijek i baš za sve krivac? Postoji nešto što se naziva perinatalni mortalitet, i izražava se u broju umrle djece tijekom i do 7 dana nakon poroda u odnosu na ukupan broj poroda. U tu statistiku, da odmah razjasnim, ulaze ona djeca čije se stanje odnosno bolest ne može prevenirati ni prepoznati prije nego što nastane. Tu spadaju djeca koja umiru radi komplikacija tijekom poroda poput upravo navedene aspiracije mekonjske plodove vode, djeca sa nedovoljno surfaktanta u alveolama pluća radi kongenitalnog enzimatskog defekta ili nezrelosti tkiva pluća, djeca sa nerazvijenim centrom za disanje u mozgu, sa malformacijama koje nije bilo moguće otkriti za vrijeme intrauterinog života kao i djeca koja je tijekom samog poroda inficiraju virusima, bakterijama i gljivicama koje se nalaze u majčinom spolovilu i koja podlegnu tim infekcijama. Vjerojatno sam još dosta toga izostavila, no ja nisam ni ginekolog ni perinatolog pa molim da mi bude oprošteno. Kod nas i u cijeloj Europi je stopa perinatalnog mortaliteta između 5,5 i 6,5 umrle djece na 1000 živorođene. Nigdje i nikada u svijetu, uključivši SAD, nije niža od 5 promila. Za te smrti ne možemo kriviti nikoga, osim prirode. Otac je u svom očaju nabrajao svašta, te kako majku nisu zadržali kada na termin nije imala trudove, te kako je to moguće da normalna plodova voda za jedan dan postane zelena... Što znači zelena plodova voda? Normalno je oko termina plodova voda – dakle, voda u kojoj beba pliva mliječasta jer se tu nalaze stanice kože koje su se odljuštile, tu beba piški. Beba ne kaka do poroda. Ako se pokaka u plodovu vodu, ona postaje zelena jer je govance-mekonij zelen, sastoji se od žuči i probavnih sokova, jer crijeva prije poroda još ne sadrže hranu. Ako beba iz bilo kojeg razloga pati i nema dovoljno kisika (omotana pupčana vrpca, problemi sa cirkulacijom majke, pad bebinih otkucaja i još masu toga), refleksno se pokaka i plodova voda pozeleni. To se može desiti u minuti, svatko tko je naše struke to zna. Takva plodova voda je znak patnje čeda i indikacija za indukciju poroda. Činjenicu da na termin ne mora biti trudova, da je maternica zatvorena i da vodenjak nije pukao zna svaka žena koja je bila trudna. Isto tako je moguće da sve to počne i prije termina. Zato se takve žene svaki ili svaki drugi dan pregledavaju i nema nikakvog smisla da leže bez veze u bolnici, naročito ako su blizu bolnice, jer im je udobnije u svom domu sačekati da zbivanje počne, naravno ako je pregled pokazao da je sve u redu. Ako pregled nije u redu, onda je to druga priča. Moja prijateljica koja je anesteziologinja u toj istoj bolnici, prenijela je bebu desetak dana i isto tako dolazila svakih 1-2 dana na preglede, nije ni njoj ni nikome palo na pamet da je hospitalizira. Naravno, kada je trudnica sa otoka ili iz udaljenog mjesta, tada se ju zadrži u bolnici iz čisto praktičnih (udaljenost, nemogućnost dolaska) a ne medicinskih razloga. Beba koja pati refleksno tijekom poroda počinje udisati i tada može udahnuti, a ne progutati kako se uporno piše, takvu vodu, pa je to praktički utapljanje, voda uđe u pluća koja se ne mogu ispuniti zrakom, bakterije koje su normalno prisutne u porođajnom kanalu pa tako i u plodovoj vodi, izazovu upalu pluća, koja može biti, kako se i ovdje nažalost pokazalo, fatalna. Porođaj je, ne bih htjela nikoga plašiti, izuzetno stresan čin za dijete i rodilju. Uz svu stručnost, može krenuti po zlu. A što se pogrešaka tiče, ni njih se svih ne može svrstati pod zajednički nazivnik. Postoje «pogreške» i pogreške. One prve bih ja nazvala nehatom, nemarom pa i zločinom. Naime, gledati televiziju dok nekoga treba operirati nije pogreška. Isto tako, izdati krivi nalaz, zamijeniti pacijente, ne pregledati pacijenta, ne dati mu lijek. A one druge, mogu se desiti i najboljima. Nema tog profesora kirurgije kojem se nije desilo da izvadi poneko neupaljeno slijepo crijevo za koje je prema svim kliničkim i dijagnostičkim mjerilima bio uvjeren da je upaljeno. I obratno, da neko upaljeno slijepo crijevo perforira jer je kirurg zaključio da nije (još) za operaciju. Medicina nije dovoljno egzaktna, u medicini nije nikad jedan plus jedan u sto posto slučajeva dva. Postoje bolesti koje nije jednostavno prepoznati, postoje bolesti koje nije moguće izliječiti. Svatko od nas ima pacijenata koji su mu uza sve mjere koje su poduzete, uz najispravnije metode operacije, umrli. A po svim pravilima i zakonima vjerojatnosti nisu trebali. Nisam ni ja iznimka. Jedan od primjera pacijenta koji mi je umro a koji «nije trebao» je jedan 26-godišnjak negdje iz Istre, kojem je ambulantno operiran madež na nozi, za kojeg se ispostavilo da je maligni melanom. Došao je u bolnicu, ja sam mu odstranila limfne čvorove iz prepone, što je manji i rutinski zahvat kod malignog melanoma. Protekao je u najboljem redu, pacijent je dobivao preventivno lijekove za spriječavanje embolije, u propisanoj dozi, kroz propisano vrijeme. Nakon deset dana je iznenada umro – od embolije pluća. Tko je tome «kriv»? Druga stvar koja mi je danas upala u oko je bombastičan naslov u VL-online : Dvadesetjednogodišnjak opijen, drogiran i silovan. U Rijeci. Iz teksta se naknadno iščitava da je dečko došao potražiti pomoć, ne piše radi kojih problema, mogu samo pretpostaviti. Netko je prijavio policiji, no ispada da nije bilo silovanja već je mali svojevoljno spolno općio analno, a nema ni drugih ozljeda na tijelu koje bi ukazivale na nasilje. Naravno, novinarka je odmah naklapala o «homoseksualnom miljeu», itd. Pa dobro, ljudi, ako se želim grubo poseksati i pri tom razderem «gospođicu» moje je pravo da potražim liječničku pomoć. A tko je dao pravo novinaru da takve intimne stvari senzacionalistički raspuhuje po naslovnicama? Pa što ako je mali homoseksualac, pa što ako je dosta toga dobio u guzu? Tko ima pravo o tome pisati? Je li to etički u redu, moralno, ljudski? Gdje su sada oni novinari koji dižu glas kada se govori o tužbama za klevetu, o ljudskim pravima i pravima novinara na slobodno i objektivno izvješćivanje? Jer, ako baš tražimo krivce, nisam baš uvjerena da su oni u potpunosti nevini... Naročito ako jednog dana neki luđak isprovociran njihovim pisanjem uđe naoružan u neku bolnicu, školu, ured..i pobije doktore, sestre, učitelje...Tko će tada odgovarati? |
06.06.2005., ponedjeljak
Snaga elemenata
Danas je tako pospan dan. Svi koje sam danas srela ili čula žale se da im je dosta ovih šokovitih, naglih promjena vremena kojih smo svjedoci posljednjih dana.Elementi u prirodi su se doista pokazali hirovitima posljednjih dana. Najprije je Sunce svojom vatrom sasvim nenadano i neprimjereno kraju svibnja spalilo Zemlju, pa je jučer Kiša nošena Vjetrom izazvala bujice, podizala šahtove, lomila grane i natjerala nas da iz ormara izvučemo spremljene dekice i majice dugih rukava. Priroda igra svoje igre. Nije to ništa novoga. Ciklusi se ponavljaju kroz milenije. Najprije je Priroda poput razigranog djeteta koje gradi kule u pijesku – stvara, taloži, buja, raste, množi se, cvjeta. A onda iznenada, gnjevna, sve poruši – bujice, kiše, vjetrovi, gromovi i munje, ruše,čupaju, odnose, spale...da bi ciklus mogao ponovno krenuti od početka. Često zaboravljamo da smo i mi djeca prirode, da nosimo snagu elemenata u sebi, no svi mi ponekada osjećamo neki neobjašnjiv zov, neki poriv da istrčimo van na kišu, da osluškujemo huk vjetra. Još kao mala djevojčica obožavala sam kišu. Sjećam se, još nisam ni krenula u školu, mama mi je kupila crvene gumene čizme i crveni kišobran sa malim žutim pačičima. Kao za vraga, jesen je bila topla i suha, a ja sam toliko željela kišu. Kada je napokon pala, jedno predvečerje, bez obzira na kasni sat, morala me je nona odvesti na šetnju. I sada se sjećam sa kojim sam guštom gacala po lokvama, pljaskala mokrim čizmama po požutjelom otpalom lišću dok su guste kišne kapi bubnjale po mom novom kišobranu. Kišu volim i dalje. Zvuk kišnih kapi koje udaraju po prozorskoj dasci daje mi neki osjećaj topline, spokoja i sigurnosti. Osjećam se zaštićeno i mirno kada ležim i slušam kišu. Ništa me ružnog ne može dodirnuti. Od vatre nisam nikada zazirala, privlačila me njezina svjetlost, boje i ples plamena. Toplinu nisam voljela, ne volim ni sada kada su dani prevrući, kada Sunce prejako grije. No plamen, svjetlost...ponekada se uhvatim kako netremice zurim na primjer u plamičak svijeće ili vatru u kaminu, kako ne mogu odvojiti pogleda. Često sam, kada sam bila mlađa, dizala tlak mom ocu kada bih se dočepala šibica i palila ih i puštala da dogore u pepeljari, gledajući pri tom plamen. To ga je naučilo da lulu više ne pali šibicama već upaljačem. Oni me nikada nisu privlačili. Tko od nas ne voli vjetar u kosi? To zvuči tako romantično, pitoreskno. Naravno, većina pri tom zamišlja scene poput one iz «Titanica» kada Rose raskriljenih ruku stoji na pramcu, ili vožnju u kabrioletu...Sve je OK dok vjetar puše u nos, ali kada «lupa» u tjeme, onda baš i nije ugodno – kosa se razleti na sve strane, uvlači se u usta, nos...naravno, pod uvjetom da imamo kosu. Meni se nekako čini da posljednjih godina riječke bure više nisu ono što su bile. Sjećam se kada bih za burnih zimskih dana na putu u školu i iz škole bila tako temeljito «izbrijana» vjetrom da bi mi obrazi još satima bridjeli i žarili se. Ili se ja u zadnje vrijeme previše vozim autom pa me bura ne stigne ni pomilovati, a kamo li «obrijati»? Zemlja...hmmm, smiješno bi bilo pisati o tome volim li zemlju ili ne. Kada sam bila mala, stara oko 6-7 godina, bila sam, za razliku od sada (kako bi rekli moji «prijatelji») dobrodušno dijete...ostale curice su «kuhale» kolače od pijeska i tjerale dečkiće da to jedu (heeeee, tu sam pogriješila, izgleda – trebala sam od malih nogu učiti kako muškarce vući za nos i motati oko malog prsta, a ne smatrati ih ravnopravnima), a ja sam radije sadila u zemlju raznorazne sjemenke. Nekako mi je najbolje uspijevao grah, bilo ga je oko kuće toliko da si gotovo trebao mačetu za se probiti kroz moje grahište. Jednu kulturu nisam uspjela nikako uzgojiti – rižu. Makar sam u encikolopediji vidjela sliku i zaključila da rižino polje mora biti pod vodom. Premda sam imala vjernog pomoćnika Bobota iz prizemlja koji je jadan svaka dva sata donosio vodu u naš rižinjak (to se tako zove, valjda), nikada nam nije proklijala ni vlat riže. Najvjerojatnije zato jer je riža koju smo sijali bila oljuštena i glazirana.... Eto, u međuvremenu dok sam ovo pisala oblaci su se razišli, sunce se prikazalo a sada već pomalo ide prema zapadu. Iako sam jučer spavala do popodneva, u društvu Silkyja koji se tako prestrašio ranojutarnje grmljavine da se uvukao meni u pazuhu i pokušao se podvući pod tijelo, pa me nemilosrdno izgrebao po ramenu, meni se danas svejedno cijeli dan spava... Ujutro prije posla sam već kod majke morala napraviti damage controll – vjetar joj je poprilično polomio viseće pelargonije, pa sam ih nekoliko morala zapikirati u zemlju, one se bez problema ukorijene. Mama kaže da sam oduvijek imala «zeleni prst», znala sa biljkama i životinjama. Meni se ipak čini da joj je to skuža da posao uvali meni.... A što se Lile tiče...jesam vas!!! Svi ste zagrizli, hehehe. Lila nije ljubić bez obzira na intro, epizoda sa Franjom je iz mog real lifea, slučajno su se pogodile dvije «slične» teme... Koga zanima, moći će pročitati uskoro... |
05.06.2005., nedjelja
Plavuša, intimno - 1.dio
Uporan elektronički bipsajući zvuk natjerao je Lilu da izroni glavom iz zgužvanih jastuka. Otvorila je oči, te otežalih kapaka nekoliko trenutaka pokušala prodrijeti kroz polumrak sobe. Kroz rolete je prodiralo sunce, čestice prašine su plesale svoj uobičajeni ples. Lila je ispružila ruku prema budilici, usput rušeći sa noćnog ormarića kutiju sa papirnatim maramicama i prazne folije od prezervativa.K vragu, zar je već toliko sati…promrmljala je i izvukla se iz kreveta. U glavi je osjećala ubode stotinu iglica dok je zatvorenih očiju bauljala prema kupaonici. Što mi je trebalo noćas popiti toliko vina, pomislila je. A nije nikada bila veliki ljubitelj vina. Znala bi nekada popiti po čašu uz večeru, no nije bila sklona alkoholu. Stala je ispod tuša, pustila da joj mlaz mlake vode klizi niz tijelo. Mmmm…to tako godi! Osjećala je kako joj se tijelo malo po malo budi. Polako se prisjećala prethodne noći…osjetila je kako joj smiješak zateže obraze. O, noć je bila dobra…jako dobra. Jedna od boljih posljednjih tjedana. Kada su je Glorija i Vesna sinoć nazvale da im se pridruži u izlasku u najnoviji fancytrendy kafić u gradu, pomislila je da će to biti čisti gubitak vremena. Već je odbila poziv na večeru svog trenutnog grijača kreveta i planirala provesti mirnu večer uz DVD. A trebala je još malo poraditi i na pripremi parnice za novog klijenta koja je čeka za nekoliko dana. No, cure su bile uporne, pa je, starog prijateljstva radi, popustila i izašla s njima. Osjećala se pomalo krivom, jer ih je u posljednje vrijeme malo zanemarila. Od kada se prošle jeseni rastala od Andrije s kojim je bila u braku od studentskih dana, Lila je uporno pokušavala odagnati neku čudnu hladnoću iz kostiju na način da je ulijetala iz jedne veze u drugu, iz naručja jednog muškarca u drugo. To, i posao na kojem je provodila cijele dane i dobar dio noći, pomoglo joj je da ne razmišlja o budućnosti. Budućnosti koja joj se činila kao da za nju ne postoji. Andrija je otišao, daleko, na drugi kraj svijeta. A ona nije željela da njezin svijet prestane postojati. Odlučila je nastaviti tamo gdje je prije puno godina stala. Čim su ušle u kafić, Lila je osjetila na sebi poglede prisutnih i to joj je godilo. Znala je da sa svojih 35 godina djeluje mlađe. Figura joj je još uvijek bila savršena, koža glatka i napeta, kosa duga, plava i njegovana. Sjele se za šank i naručile piće. Lila je odmah uhvatila požudan pogled mladog barmena. Dečko je mogao imati kojih 22-23 godine, visok, preplanuo, sa tijelom mladog boga. Uzvratila mu je dug pogled preko ruba čaše, i istog trena odlučila…zašto ne? Nekoliko sati kasnije, bili su u njenom krevetu. Mali je savršeno znao što mu je činiti. A ona je jako dobro znala što želi i kako to dobiti. Ujutro je dečku rekla da neka ne pali svjetlo u predsoblju dok bude izlazio. Dok je uranjala u san, sjetila se da ga nije ni pitala kako se zove… Kada je izašla ispod tuša, umotala je ručnikom svoju mokru kosu i otišla do kuhinje. Smiješala si je nesicu i dok je čekala da se kava zgotovi u mikrovalnoj, zapalila je svoju prvu jutarnju cigaretu. K vragu, morati ću prestati sa pušenjem, postajem već prestara za to…pomislila je. Eto, upoznali ste moju Lilu. Ako vam se dopala ova prva pričica, imati ćete prilike ovdje čitati nastavke. Napomena : svaka sličnost između Riječanke i Lile je sasvim slučajna i isključivo je u oku promatrača... |
03.06.2005., petak
Mmmmmm...Franjo!
Mjesto radnje : parking iza moje kuće.Vrijeme radnje : rano poslijepodne, vrijeme povratka sa posla, sunčan i topao ljetni petak. Glavna junakinja (čitaj : ja) je upravo parkirala svoj crni bolid, te zakoračila prema ulazu u zgradu, kada sasvim lagano ispred nje prolazi, također crni, novi Grand Cherokee jeep, za čijim volanom sjedi zgodan prosjedi preplanuli lik sa tamnim Ray Ban sunčanim naočalama, koji joj lagano zatrubi i mahne. U djeliću sekunde ona ga prepozna...Franjo! Vodoinstalater! Instinktivno, ona mu pokretom ruke da znak da stane. Mrcina od auta se zaustavlja, staklo se spušta... - Gospodine Franjo! Ma baš mi je drago! Da znate koliko sam posljednjih tjedana mislila na vas! - Daaaa? Ozbiljno vi to? – nonšalantno skida sunčane naočale i upućuje joj zavodnički smile No 2, onaj lagano iznenađen, no samo malčice, jer se macho stav odmah uspostavlja, tj.lakat se ležerno naslanja na prozor. - O,da! Znate, kupila sam novu kuhinju, pa bih vas trebala da mi montirate perilicu za suđe i savjetujete što da kupim...mislim koju špinu, bojler... - Bojler? A što će vam bojler? - Hmmm, kako to mislite, što će mi bojler? - Da, što će vam? Ja sam vam već proveo toplu vodu u kuhinju... - A da??? Ozbiljno?!? - Ccccc...doktorice, doktorice! Pa ja sam vam osobno radio instalacije u stanu. Stavio sam vam sve što treba – naročito je naglasio riječ «stavio» i značajno me pogledao. - Pa to je krasno! Eto, nisam znala. Što ćete, žensko, pa plavuša povremeno...A recite, kakvu bih ja to špinu morala nabaviti? - Ne brinite za špinu, ja ću vam nabaviti sve što trebate. Kakvu biste htjela, neku običnu ili nešto malo bolje? - Ah, gospodine Franjo, ja vam volim da stvari budu dobre i kvalitetne... - U to uopće ne sumnjam. Prepustite se meni...nabaviti ću vam jednu kvalitetnu Grohe.. - Tako je, takve ste mi stavio i u kupatilu. - Da, rekao sam vam već ranije...ne brinite, ja ću vam sve staviti i montirati tako da budete zadovoljni. Nego, zašto me niste nazvali? – ovu posljednju rečenicu je izgovorio već pomalo prijekornim tonom, namrštivši obrve. No, odmah potom je uslijedio smile No 1 (onaj, dolijati ćeš ti ovaj puta, mala). (Junakinji je kroz glavu proletio filmić od prije 2 zime – glavni junak je na skijanju ozlijedio šaku, pa je bio njezin pacijent. Kako joj je prethodno radio vodoinstalacije, osobno on a ne njegovi radnici, poznaje je dobro, pa je bio uvjeren da ima poseban tretman. Nakon toga ju je uporno neko vrijeme pozivao, na piće, na večeru...bezuspješno naravno. Junak je pravi macho komad, oko 45 godina star, vrlo zgodan i atraktivan. Sa jednom manom – oženjen je!) - Pa, ovaj....nije mi još stigla kuhinja, trebala bi idućih tjedana... - Imate moj broj, naravno? - Hmmm...pa i ne baš, ne znam...vjerojatno sam ga negdje zametnula. U trenu je izvukao vizitku i pružio joj je. Kada ju je primila, još ju je za trenutak zadržao u ruci, pogledao je ravno u oči i lagano promuklo rekao : - Nazvati ćete me, zar ne? Uskoro? Naravno, macane....čim kuhinja stigne. |
02.06.2005., četvrtak
Blogotalasanje
Posljednjih dana smo svi primjetili obavijesti na naslovnici Blog.hr-a o nadogradnjama servera. Nekoliko se dana «treslo brdo» u vidu otežanog pristupa uređivanju blogova i komentarima a danas se «rodio miš» : omogućeno je glasovanje sa omiljene blogove putem SMS-a za cijenu od 3,66 kuna + PDV po pozivu.Uz ovu novinu, skraćene su i Cool i Almost Cool lista, pa će se na njima objavljivati samo blogovi koji su objavili postove u posljednjih cca 24 sata, Fresh lista je također nešto kraća. Naravno, ovo je odmah izazvalo reakciju blogera. Pa i ovaj moj tekst je reakcija na ove promjene. Većina se komentatora ove vijesti na naslovnici zgrozila nad cijenom glasa-SMS-a, a neki i činjenicom da se na taj način onemogućuje blogerima i čitaocima koji se nalaze izvan terirorija Hrvatske (jer je glasovanje moguće samo sa mobitela umreženih u nacionalne pokretne mreže). Bilo je i komentara koji dovode u pitanje daljnje postojanje Blog.hr-a kao jednog «free of charge» internetskog servisa. Pa da malo pojasnim kakav je moj stav u svezi ovih promjena. Ja sam postove na Blog.hr-u počela čitati negdje u lipnju prošle godine. Vrlo brzo sam se navukla na neke blogere od kojih većinu čitam i dalje, jer su još uvijek aktivni. Neki meni dragi pisci su odustali već davno, i jš uvijek nedostaju. Drugi su se uključili tijekom ove godine i postali moja svakodnevna lektira. Blog sam otvorila u listopadu 2004.godine, i priznajem, prilično brzo došla na Almost Cool, pa i na Cool listu. Ovdje na ovim stranicama se osjećam kući. Pisala sam do sada o mnogim temama, nekim aktualnim događanjima, pojavama u društvu (najčešće u zdravstvu, koje i najbolje poznajem), ali i o svojim intimnim brigama i veseljima. Stekla sam svoj mali ali vrijedan krug blogoprijatelja, koji me redovito «posjećuju», dosta me ljudi čitalo i komentiralo. I ja sam nastojala posjećivati redovito moje drage blogere, no i svaki dan otvoriti poneko novo lice. Ne, nismo se uvijek slagali u potpunosti. Znala sam se i sa nekim blogerima i žestoko počupati, ali zatim i kod nekih drugih tema u potpunosti podržavati i cijeniti njegovo/njeno mišljenje. Vjerujem da će se mnogi ovdje prepoznati. Bilo je boljih i lošijih postova, boljih i lošijih komentara kod svih nas. Bilo je i degutantnih, odvratnih komentara, koji su me znali uzrujati i za koje mi je dugo trebalo da uopće shvatim koja je potreba nagnala nekog da legne u kaljužu i spusti se tako nisko da iz njega samo lijeva izmetina koja zaudara na mržnju...da shvatim da je to ona vrsta «ljudi» koji u ratovima postaju koljači – sitni, bijedni anonimusi pregaženi od mase, koijima oružje (ili tipkovnica) daje moć i pretvara ih na jedan dan od crva u lava. Blog.hr je privatna domena. To sam nebrojeno puta ponovila. Na vlasnicima je da odluče što će i kako raditi, koje liste formirati i koliko naplatiti. Ne treba zaboraviti da je Blog.hr postao poprilično veliki «stroj» koji donosi zaradu, ali i njegovo održavanje košta. Zakoni tržišta kažu da je profit mjerilo uspjeha. Tko danas pak ne želi biti uspješan? Na nama je da na to pristanemo ili ne. Kako će većina na ove promjene reagirati ostaje da vidimo. Ja samo znam da ću ovdje pisati i dalje. Dok to bude besplatno, odnosno «free of charge», jer besplatno u biti nije ništa u životu. Ne kažu Ameri uzalud «There's no free lunch...»...prije ili kasnije sve stigne na naplatu. Čitati ću i dalje svoje omiljene blogere, za koje se nadam da će nastaviti pisati. Da li će me i dalje biti na nekoj od listi – i to ćemo vidjeti. Na jednoj me, sigurna sam, neće biti..na onoj SMS-ovskoj. Jer, ne mogu zanijekati da mi je ego popriličan, no toliko hipertrofirao da bih si plaćala promidžbenu kampanju, nije...A ne gajim iluzije da će netko toliko «voljeti» moje pisanje da bi glasovao za mene, po toj cijeni. Naime, moji čitatelji su već pregazili odavno nemirne vode puberteta. No, možda ne bi bilo zgoreg da se svatko od nas ponaosob pita : zbog čega uopće pišemo blog? I da si pokušamo iskreno odgovoriti...onako, samo sebi, ne mora nitko saznati... |
| < | lipanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com