Danas je tako pospan dan. Svi koje sam danas srela ili čula žale se da im je dosta ovih šokovitih, naglih promjena vremena kojih smo svjedoci posljednjih dana.
Elementi u prirodi su se doista pokazali hirovitima posljednjih dana. Najprije je Sunce svojom vatrom sasvim nenadano i neprimjereno kraju svibnja spalilo Zemlju, pa je jučer Kiša nošena Vjetrom izazvala bujice, podizala šahtove, lomila grane i natjerala nas da iz ormara izvučemo spremljene dekice i majice dugih rukava.
Priroda igra svoje igre. Nije to ništa novoga. Ciklusi se ponavljaju kroz milenije. Najprije je Priroda poput razigranog djeteta koje gradi kule u pijesku – stvara, taloži, buja, raste, množi se, cvjeta. A onda iznenada, gnjevna, sve poruši – bujice, kiše, vjetrovi, gromovi i munje, ruše,čupaju, odnose, spale...da bi ciklus mogao ponovno krenuti od početka.
Često zaboravljamo da smo i mi djeca prirode, da nosimo snagu elemenata u sebi, no svi mi ponekada osjećamo neki neobjašnjiv zov, neki poriv da istrčimo van na kišu, da osluškujemo huk vjetra.
Još kao mala djevojčica obožavala sam kišu. Sjećam se, još nisam ni krenula u školu, mama mi je kupila crvene gumene čizme i crveni kišobran sa malim žutim pačičima. Kao za vraga, jesen je bila topla i suha, a ja sam toliko željela kišu. Kada je napokon pala, jedno predvečerje, bez obzira na kasni sat, morala me je nona odvesti na šetnju. I sada se sjećam sa kojim sam guštom gacala po lokvama, pljaskala mokrim čizmama po požutjelom otpalom lišću dok su guste kišne kapi bubnjale po mom novom kišobranu. Kišu volim i dalje. Zvuk kišnih kapi koje udaraju po prozorskoj dasci daje mi neki osjećaj topline, spokoja i sigurnosti. Osjećam se zaštićeno i mirno kada ležim i slušam kišu. Ništa me ružnog ne može dodirnuti.
Od vatre nisam nikada zazirala, privlačila me njezina svjetlost, boje i ples plamena. Toplinu nisam voljela, ne volim ni sada kada su dani prevrući, kada Sunce prejako grije. No plamen, svjetlost...ponekada se uhvatim kako netremice zurim na primjer u plamičak svijeće ili vatru u kaminu, kako ne mogu odvojiti pogleda. Često sam, kada sam bila mlađa, dizala tlak mom ocu kada bih se dočepala šibica i palila ih i puštala da dogore u pepeljari, gledajući pri tom plamen. To ga je naučilo da lulu više ne pali šibicama već upaljačem. Oni me nikada nisu privlačili.
Tko od nas ne voli vjetar u kosi? To zvuči tako romantično, pitoreskno. Naravno, većina pri tom zamišlja scene poput one iz «Titanica» kada Rose raskriljenih ruku stoji na pramcu, ili vožnju u kabrioletu...Sve je OK dok vjetar puše u nos, ali kada «lupa» u tjeme, onda baš i nije ugodno – kosa se razleti na sve strane, uvlači se u usta, nos...naravno, pod uvjetom da imamo kosu. Meni se nekako čini da posljednjih godina riječke bure više nisu ono što su bile. Sjećam se kada bih za burnih zimskih dana na putu u školu i iz škole bila tako temeljito «izbrijana» vjetrom da bi mi obrazi još satima bridjeli i žarili se. Ili se ja u zadnje vrijeme previše vozim autom pa me bura ne stigne ni pomilovati, a kamo li «obrijati»?
Zemlja...hmmm, smiješno bi bilo pisati o tome volim li zemlju ili ne. Kada sam bila mala, stara oko 6-7 godina, bila sam, za razliku od sada (kako bi rekli moji «prijatelji») dobrodušno dijete...ostale curice su «kuhale» kolače od pijeska i tjerale dečkiće da to jedu (heeeee, tu sam pogriješila, izgleda – trebala sam od malih nogu učiti kako muškarce vući za nos i motati oko malog prsta, a ne smatrati ih ravnopravnima), a ja sam radije sadila u zemlju raznorazne sjemenke. Nekako mi je najbolje uspijevao grah, bilo ga je oko kuće toliko da si gotovo trebao mačetu za se probiti kroz moje grahište. Jednu kulturu nisam uspjela nikako uzgojiti – rižu. Makar sam u encikolopediji vidjela sliku i zaključila da rižino polje mora biti pod vodom. Premda sam imala vjernog pomoćnika Bobota iz prizemlja koji je jadan svaka dva sata donosio vodu u naš rižinjak (to se tako zove, valjda), nikada nam nije proklijala ni vlat riže. Najvjerojatnije zato jer je riža koju smo sijali bila oljuštena i glazirana....
Eto, u međuvremenu dok sam ovo pisala oblaci su se razišli, sunce se prikazalo a sada već pomalo ide prema zapadu.
Iako sam jučer spavala do popodneva, u društvu Silkyja koji se tako prestrašio ranojutarnje grmljavine da se uvukao meni u pazuhu i pokušao se podvući pod tijelo, pa me nemilosrdno izgrebao po ramenu, meni se danas svejedno cijeli dan spava...
Ujutro prije posla sam već kod majke morala napraviti damage controll – vjetar joj je poprilično polomio viseće pelargonije, pa sam ih nekoliko morala zapikirati u zemlju, one se bez problema ukorijene. Mama kaže da sam oduvijek imala «zeleni prst», znala sa biljkama i životinjama. Meni se ipak čini da joj je to skuža da posao uvali meni....
A što se Lile tiče...jesam vas!!! Svi ste zagrizli, hehehe.
Lila nije ljubić bez obzira na intro, epizoda sa Franjom je iz mog real lifea, slučajno su se pogodile dvije «slične» teme...
Koga zanima, moći će pročitati uskoro...
Post je objavljen 06.06.2005. u 19:00 sati.