Nema ničeg goreg od ljetnog pljuska, pomislila je Lila gledajući kroz prozor ureda. Ulicom su protrčavali rijetki prolaznici, uzalud pokušavajući zaštiti glavu novinama i torbama. Krupne mlačne kapi pogađale su poput kamenčića, a debeli sloj prašine na pločniku polako se pretvarao u kaljužu.
Krasno, a baš danas sam stavila bijele sandale…Odmakla se od prozora, pogledavajući na sat.
- Bolje da krenem ako ne želim da mi zatvore dućan - poluglasno je rekla tajnici koja je upravo ušla u njenu sobu.
- Imate još svega desetak minuta do zatvaranja.
- Iva, vi ćete zaključati, zar ne? – uzela je torbicu i požurila po stepenicama. Srećom, cvjećarnica u kojoj je dala aranžirati poklon bila je svega dva ulaza dalje.
Večeras je njezina draga prijateljica Marta slavila desetogodišnjicu braka. Iako je Lili bilo malo neobično da se jedan takav intiman datum slavi u društvu, rado se odazvala pozivu. Voljela je biti u društvu Marte, njenog supruga i njihovih curica. Mlađoj je bila i kuma na krštenju.
Ranije toga dana kupila je jednu lijepu kobaltnu vazu za koju je znala da se Marti već dulje vrijeme dopada pa je poklon dala umotati i aranžirati bijelim tulipanima, njihovim zajedničkim omiljenim cvijećem.
Kiša nije jenjavala, čak je i pojačala tempo. Auto mi je parkiran u sljedećoj ulici, ako budem dovoljno brza, možda se neću jako smočiti, pa se neću morati otići kući presvući, razmišljala je Lila, dok je otvarala vrata cvjećarnice i sa poklonom u rukama spremala se za trk.
Nije napravila ni korak...bummm!…Lila se sudari sa nekom sitnom prilikom u tamnom kišnom mantilu, koja je odbačena udarcem pala na pločnik i ostala ležati.
- O, Bože! – spustila je poklon na tlo i sagnula se prema starijem čovjeku koji je ležao na podu.
- Gospodine, čujete me?…O, Bože, recite nešto! Je li vam dobro? – stavila je ruku na rame starca i lagano ga protresla.
- Je, je..dobro sam..oprostite, gospodična – starac se polako pridizao sa poda.
- Ma ne, oprostite vi..joj, kako sam bila tako neoprezna..žao mi je doista. Jeste sigurni da vam je dobro? – dala je ruku starcu i pomogla mu da se ustane.
Starac se nasmiješio i odmahnuo rukom. Promotrila ga je bolje. Mogao je imati oko 80-ak godina, bio je sitne građe, obučen u kišni ogrtač ispod kojeg je virila malo nakrivljena leptir kravata. Imao je čistu bijelu košulju, uredno izglačane hlače, sjajne ulaštene cipele, a sa glave mu je prilikom pada spala beretka.
- Znate, ja sam kriv. Ah, starost. Zastao sam ispred vrata cvjećarnice i malo se zamislio. Ovdje sam znao kupovati cvijeće mojoj Elizi. A sada nje nema više…
- Mogu li vam nekako pomoći, odvesti vas negdje? Osjećam se krivom, isprljali ste se zbog mene? Jeste li za čaj ili čašu vode? – Lila se osjećala nelagodno. Srušila je čovjeka, a on se njoj ispričavao.
- Ne, hvala gospodična, jako ste ljubazni. Stanujem tu u blizini. No, kada me već tako zgodna mlada dama zove na čaj, ne mogu ga odbiti.
Lila je podigla poklon, uzela starog gospodina pod ruku i povela ga do obližnjeg kafića.
Sjeli su za stol, Lila je naručila kavu a gospodin čaj. Krenula je priča. Stari gospodin, Filip, umirovljeni je violinista, koji je godinama svirao u orkestru gradskog kazališta. Tamo je i upoznao svoju Elizu, koja je bila članica baletnog zbora. Vjenčali su se, rodila im se kćer. Živjeli su sretno, mirnim životom, voljeli se. Kćer je odrasla, udala se, odselila sa obitelji u Australiju. Rijetko se viđaju, čuju se telefonom. Ima i unuke, već velike, bili su nekoliko puta u posjeti baki i djedu.
Prije tri godine Eliza je imala moždani udar. Dugo je bila u bolnici, liječnici nisu vjerovali da će preživjeti. No, Filip joj je svaki dan odlazio u bolnicu i iako nije mogla govoriti, on je po njenom pogledu znao da ga prepoznaje i da je sretna kada ga vidi. Svakog dana joj je u bolnicu donosio po jedan cvijet, po jednu mirisnu žutu freziju. Kada je Eliza bila nešto bolje, otpuštena je iz bolnice. Kćer je sa suprugom došla iz Australije i pokušala je nagovoriti Filipa da Elizu smjeste u dom. On to nije htio. Svakodnevno ju je presvlačio, hranio, svirao joj, pričao priče. I svaki dan joj je donosio po jednu žutu freziju. Prije godinu dana Eliza je umrla.
- Znate – rekao je Filip - daleko mi je groblje, i ne mogu k njoj ići svakog dana. Pa odem u cvjećarnicu samo pomirisati frezije…tada mi se čini da vidim njezine nasmijane plave oči, da čujem njezin zvonak smijeh…
Lila je došla k Marti kada je zabava već bila u punom jeku. Domaćica je bila oduševljena poklonom. Poigrala se sa djevojčicama, popričala sa prijateljima, nazdravila slavljenicima.
Otišla je ranije kući, ispričavši se umorom.
Kada se istuširala, otišla je na balkon, zapalila cigaretu i dugo gledala u svjetla grada negdje u daljini ispod sebe. Kiša je prestala. Topli vjetar je sa sobom donosio miris frezija…
Post je objavljen 16.06.2005. u 15:32 sati.