Riječanka&svijet

10.06.2005., petak


Još pokoja riječ o magnetima...
Piše danas naša draga Beštijica da je oduvijek bila magnet za ispovijesti njenih prijatelja.
Nekako slično se i meni događa – ja valjda imam, osim dara govora koji je nepobitan, i dar za slušanje. Za razliku od nje, koja se nasluša sočnih zgoda koje onda na svom blogu nesebično dijeli sa nama, ja imam očito mangnetna svojstva koja privlače srednjovječne oženjene muškarce, moju «omiljenu» kategoriju. Taj se moj magnetizam izgleda probudio u posljednje vrijeme – da mi je samo znati kako se gasi?!?

Jučer ja tako imala strku u «firmi». Nije bila, na sreću navala pacijenata, nije se desila nikakva masovna nesreća koja bi me zatrpala poslom, već su mi se po odjelu prošetavali majstori. Šef nam je odlučio instalirati ADSL, pa sada provlače kablove. Nema veze što su prije nekoliko mjeseci provlačili za ISDN, hajmo sada nove! Pa su u mom officeu poskidale krovne ploče, sav namještaj porazmiještali, bušili, prašili, pootvarali prozore. Rezultat je bio da mi je glava bila poput košnice i još me ušinulo u leđima. Jojjj, kako to boli! Steglo me u leđnim mišićima, na lijevoj strani, bol se pojavi pri svakom pokretu vrata i sijeva u lopaticu i lijevu ruku.
Nakon što su sve to, hajmo reći, vratili na mjesto, prikazao se glavom i bradom gospodin L., vlasnik firme koja je glavni nabavljač kompjuterske i telekomunikacijske opreme za našu firmu, inače šefov cimer iz studentskog doma (zajedno su studirali u Zagrebu, svaki po desetak godina) i vjenčani kum.
L-a i njegovu suprugu poznajem godinama, imaju dvoje već velike djece. No, uvijek se oslovljavamo sa «vi» i ne bi se baš moglo reći da smo nešto više od površnih znanaca privatno. Često su on ili supruga kod nas poslovno, radi održavanja opreme ili popravka kojeg kvara. Prošle godine kada mi je crkao adapter za laptop nabavila sam novi preko njih jer kao za vraga u tom trenu ga nisam nigdje u trgovinama mogla naći.
Uglavnom, L.je imao neku malu izraslinicu ispod oka, ništa spomena vrijednog, pa sam mu je odmah odstranila, iskoristivši priliku da ga ožicam za novi 10-metarski internetski kabel za kući, jer sam starog već nekoliko puta nagazila, pa mi se plastike na utičnicama drže uz pomoć selotejpa.
Kako sam jučer radila cijeli dan, imala sam oko podneva pauzu, pa sam prihvatila L-ov poziv na kavu u obližnji kafić. Iz čiste pristojnosti, bilo mi je neugodno odbiti jer mi ni kabel nije htio naplatiti.
Stigla kava, a L.uhvatio meni tumačiti prednosti broad band Interneta, problematiku nove tehnologije, pa je pričao o tome kako lokalni političari koji kompjutere poklanjaju uspješnim učenicima i školoma žele ušićariti pa traže najjeftiniju opremu koja je opasna jer daleko više zrači...Već mi je vrat poprimio blago plavu nijansu, kada je L.,avaj, okrenuo ploču : Doktorice, dajte me pogledajte malo...pa vi imate prekrasne zelene oči!
Molim?!? Pa je nastavio u sličnom tonu...jao, kako on puno radi, kako nema ništa od života, kako si zbog nedostatka vremena ne može ni ljubavnicu priuštiti, kako mu je nedavno bio brak u krizi ,kako je usprkos svom materijalnom blagostanju, uspješnosti, nesretan, kako je od rastave odustao samo radi djece koju obožava...kako mu je toga dosta i kako je odlučio početi misliti na sebe i malo uživati u životu.
Hmm, nisam se mogla ugristi za jezik pa sam mu pomalo zločesto odvratila...čujte, nisam baš sigurna da je muškarac koji nema barem jahtu i ljubavnicu uspješan.
No, L.se time nije dao smesti, nego je nastavio priču. A vi, kako vaš život? Kada će kakav poslušni mužić, bebica?
Pa je kao slučajno počeo me doticati po ruci, sve to začinjeno dubokim «zavodničkim» pogledima...na kraju me ščepao za ruku (kako imate krasne manikirane nokte...bljuccc) i prinio je prsima...pipnite, čini mi se da tu imam neku kvržicu, morati ću jedan dan doći da me pogledate...
Srećom, spasila me šefova tajnica koja je ušla u kafić i rekla mi da je stigao neki faks za mene, što sam iskoristila kao utopljenik slamčicu i odmah ustala. Naravno, ustao je i L.i pred svima me poljubio u obraz, rekao..vidimo se uskoro..i otišao.
O, je****, nisam davno ostala tako bez teksta!!! Tajnica me začuđeno gledala, no kada je vidjela moju obješenu vilicu, počela se žena smijati. A što drugo?

Popodne sam jedva izdržala na poslu,leđa su me boljela sve jače. Kada sam došla kući, probala sam malo prileći, no nijedan položaj mi nije odgovarao. Jedva sam kosu oprala i istuširala se. Otišla sam spavati sa još vlažnom kosom. Noć je bila pravo mučenja, budio me bol, tako da sam morala popiti Voltaren da bih barem sat-dva odspavala.
Ujutro kada sam se probudila, skoro me šlagiralo. Čudo na glavi nije ni izdaleka sličilo frizuri, pa ni gel ni pjena nisu uspjeli popraviti dojam osobe koju je tornado provozao, koji sam ostavljala.

Nekako sam na poslu izdržala do 12 sati, a zatim sam otišla kod fizioterapeutkinje na masažu. E, to je tek bila tortura! Mislila sam da ću odapeti na stolu, boljelo me kao da sam na mukama, a ona mi cijelo vrijeme viče ..opusti se!
No, kada je završila, stvarno mi je vrat bio pokretljiviji, što je očito iz činjenice da sam stigla kući a da nisam usput izazvala prometnu nezgodu...
Pojela sam nešto sitno, voće i jogurt, popila Voltaren...i sada mi je malo bolje.
Otići ću malo otići u krpe, čitati "Gazelu i Kosca" Margaret Atwood. Inače ne volim SF, no ovaj roman mi se sviđa. Možda ću malo i odspavati.
A sutra mi je radna subota.


- 14:30 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>