Večeras sam imala najbolju namjeru objaviti na blogu 2.dio «sage» o Lili, no čitajući današnji tisak ovdje na Netu, nekoliko me stvari poprilično razljutilo, pa moram tu ljutnji ovdje «istresti».
Posljednjih tjedana Hrvatsku potresaju zdravstvene «afere». U biti, počelo je to već ranije, u službi dnevne politike, u doba već prvog neuspjelog liječničkog štrajka, no što se posljednjih tjedana i dana događa, prijeti navelike da se oduzme kontroli i preraste u nešto jako loše.
Nemam nikakve namjere braniti liječnički nemar, nehat, nerad. Niti ulaziti u njegove uzroke. No, ono što pojedini novinari pišu o toj i drugim temama isto tako predstavlja nemar, nehat, klevetanja i nikako nije u duhu novinarske etike, na koju se izgleda, potpuno zaboravilo. A ta se između ostalog sastoji od toga da novinar mora provjeriti navode o kojima piše, pokušati uočiti obje strane nekog spora ili problema i zadržati objektivizam prilikom pisanja a ne zauzimati, najčešće huškački, stav.
U našim a i svim sudovima modernog svijeta koji se baziraju na osnovama rimskog prava i na demokratskim načelima, optuženik se smatra nevinim dok mu se ne dokaže krivnja (kako to Ameri vole reći «beyond any reasonable doubth»), dakle ne dokazuje se nevinost već krivica. A kada se ona dokaže, onda sud, sudac izriče kaznu. Bez obzira na vrstu zločina, način izvršenja i okolnosti, nigdje u svijetu (civiliziranom, ponavljam), rulji nije dozvoljeno da nekažnjeno provesti linč i ubiti nekoga na licu mjesta, bez da mu se omogući fer suđenje. Tko je gledao barem pokoji western u životu, zna da ni konjokradice na Divljem Zapadu nisu vješali bez suđenja.
Međutim, posljednjih dana nekoliko napisa u dnevnim novinama pokazuju da je situacija u našem društvu, što se novinarskog morala tiče, alarmantna.
Novinari nerijetko preuzimaju ulogu tužitelja, suca i egzekutora, sve u isti mah.
Prije nekoliko dana, u jednim novopečenim dnevnim novinama izašao je članaka o najnovijem «slučaju» (tada bolesnog a sada nažalost umrlog) novorođenčeta u Rijeci. Autor je najprije cinično zaključio da se u Hrvatskoj stanje u zdravstvu popravlja, jer već par dana nisu liječnici nikoga ubili (ne baš tim riječima, no to se iz teksta zaključuje), zatim je naveo riječi izluđenog oca, kome se one mogu oprostiti obzirom na nesreću koja ga je zadesila, da bi na kraju zaključio kako svakodnevno u našim bolnicama na taj način umire 20-ak ljudi te da je uvjeren kako zbog ovog «slučaja» neće odogovarati nitko.
Danas je u Novom Listu u jednom vrlo korektnom članku objavljena vijest o smrti bebe i pojašnjenje «slučaja».
Za one koji nisu čitali, radi se o bebi rođenoj nakon normalne trudnoće, koja je radi aspiracije mekonijske plodove vode tijekom poroda dobila upalu pluća kojoj je i podlegla. Majka je na termin poroda došla na pregled, nije imala trudova i ušće maternice je bilo zatvoreno, nije pukao vodenjak, pa je učinjen pregled, amnioskopija (promatranje plodove vode), tokografija (snimanje otkucaja bebinog srca, poput EKG-a). Svi nalazi su bili uredni, žena je poslana kući i naručena za dva dana, kada su ponovljeni svi nalazi koji su opet bili uredni. Te noći rodilja je dobila trudove, na pregledu je ustanovljeno da je plodova voda zelena (što je znak intrauterine patnje ploda) te je porod ubrzan. Odmah po porodu dijete je loše disalo te je reanimirano i smješteno na odjel Intenzivne njege gdje je nakon nekoliko dana umrlo. Obukcijom je potvrđena aspiracijska pneumonija radi aspiracije mekonijske plodove vode.
Razumljivo je da je to tragedija koje bi izludila i najnormalnijeg roditelja. Otac odmah spominje tužbu, odvjetnika, traži krivca.
Doista, laicima nije lako zauzeti stav u ovakvoj situaciji. Ne poznajući «materiju» lako je odmah pokrenuti lov na krivca. No, postoji li uvijek i baš za sve krivac?
Postoji nešto što se naziva perinatalni mortalitet, i izražava se u broju umrle djece tijekom i do 7 dana nakon poroda u odnosu na ukupan broj poroda. U tu statistiku, da odmah razjasnim, ulaze ona djeca čije se stanje odnosno bolest ne može prevenirati ni prepoznati prije nego što nastane. Tu spadaju djeca koja umiru radi komplikacija tijekom poroda poput upravo navedene aspiracije mekonjske plodove vode, djeca sa nedovoljno surfaktanta u alveolama pluća radi kongenitalnog enzimatskog defekta ili nezrelosti tkiva pluća, djeca sa nerazvijenim centrom za disanje u mozgu, sa malformacijama koje nije bilo moguće otkriti za vrijeme intrauterinog života kao i djeca koja je tijekom samog poroda inficiraju virusima, bakterijama i gljivicama koje se nalaze u majčinom spolovilu i koja podlegnu tim infekcijama. Vjerojatno sam još dosta toga izostavila, no ja nisam ni ginekolog ni perinatolog pa molim da mi bude oprošteno.
Kod nas i u cijeloj Europi je stopa perinatalnog mortaliteta između 5,5 i 6,5 umrle djece na 1000 živorođene. Nigdje i nikada u svijetu, uključivši SAD, nije niža od 5 promila.
Za te smrti ne možemo kriviti nikoga, osim prirode.
Otac je u svom očaju nabrajao svašta, te kako majku nisu zadržali kada na termin nije imala trudove, te kako je to moguće da normalna plodova voda za jedan dan postane zelena...
Što znači zelena plodova voda? Normalno je oko termina plodova voda – dakle, voda u kojoj beba pliva mliječasta jer se tu nalaze stanice kože koje su se odljuštile, tu beba piški. Beba ne kaka do poroda. Ako se pokaka u plodovu vodu, ona postaje zelena jer je govance-mekonij zelen, sastoji se od žuči i probavnih sokova, jer crijeva prije poroda još ne sadrže hranu. Ako beba iz bilo kojeg razloga pati i nema dovoljno kisika (omotana pupčana vrpca, problemi sa cirkulacijom majke, pad bebinih otkucaja i još masu toga), refleksno se pokaka i plodova voda pozeleni. To se može desiti u minuti, svatko tko je naše struke to zna. Takva plodova voda je znak patnje čeda i indikacija za indukciju poroda.
Činjenicu da na termin ne mora biti trudova, da je maternica zatvorena i da vodenjak nije pukao zna svaka žena koja je bila trudna. Isto tako je moguće da sve to počne i prije termina. Zato se takve žene svaki ili svaki drugi dan pregledavaju i nema nikakvog smisla da leže bez veze u bolnici, naročito ako su blizu bolnice, jer im je udobnije u svom domu sačekati da zbivanje počne, naravno ako je pregled pokazao da je sve u redu. Ako pregled nije u redu, onda je to druga priča.
Moja prijateljica koja je anesteziologinja u toj istoj bolnici, prenijela je bebu desetak dana i isto tako dolazila svakih 1-2 dana na preglede, nije ni njoj ni nikome palo na pamet da je hospitalizira. Naravno, kada je trudnica sa otoka ili iz udaljenog mjesta, tada se ju zadrži u bolnici iz čisto praktičnih (udaljenost, nemogućnost dolaska) a ne medicinskih razloga.
Beba koja pati refleksno tijekom poroda počinje udisati i tada može udahnuti, a ne progutati kako se uporno piše, takvu vodu, pa je to praktički utapljanje, voda uđe u pluća koja se ne mogu ispuniti zrakom, bakterije koje su normalno prisutne u porođajnom kanalu pa tako i u plodovoj vodi, izazovu upalu pluća, koja može biti, kako se i ovdje nažalost pokazalo, fatalna.
Porođaj je, ne bih htjela nikoga plašiti, izuzetno stresan čin za dijete i rodilju. Uz svu stručnost, može krenuti po zlu.
A što se pogrešaka tiče, ni njih se svih ne može svrstati pod zajednički nazivnik. Postoje «pogreške» i pogreške. One prve bih ja nazvala nehatom, nemarom pa i zločinom. Naime, gledati televiziju dok nekoga treba operirati nije pogreška. Isto tako, izdati krivi nalaz, zamijeniti pacijente, ne pregledati pacijenta, ne dati mu lijek. A one druge, mogu se desiti i najboljima. Nema tog profesora kirurgije kojem se nije desilo da izvadi poneko neupaljeno slijepo crijevo za koje je prema svim kliničkim i dijagnostičkim mjerilima bio uvjeren da je upaljeno. I obratno, da neko upaljeno slijepo crijevo perforira jer je kirurg zaključio da nije (još) za operaciju. Medicina nije dovoljno egzaktna, u medicini nije nikad jedan plus jedan u sto posto slučajeva dva. Postoje bolesti koje nije jednostavno prepoznati, postoje bolesti koje nije moguće izliječiti.
Svatko od nas ima pacijenata koji su mu uza sve mjere koje su poduzete, uz najispravnije metode operacije, umrli. A po svim pravilima i zakonima vjerojatnosti nisu trebali.
Nisam ni ja iznimka. Jedan od primjera pacijenta koji mi je umro a koji «nije trebao» je jedan 26-godišnjak negdje iz Istre, kojem je ambulantno operiran madež na nozi, za kojeg se ispostavilo da je maligni melanom. Došao je u bolnicu, ja sam mu odstranila limfne čvorove iz prepone, što je manji i rutinski zahvat kod malignog melanoma. Protekao je u najboljem redu, pacijent je dobivao preventivno lijekove za spriječavanje embolije, u propisanoj dozi, kroz propisano vrijeme. Nakon deset dana je iznenada umro – od embolije pluća.
Tko je tome «kriv»?
Druga stvar koja mi je danas upala u oko je bombastičan naslov u VL-online : Dvadesetjednogodišnjak opijen, drogiran i silovan. U Rijeci. Iz teksta se naknadno iščitava da je dečko došao potražiti pomoć, ne piše radi kojih problema, mogu samo pretpostaviti. Netko je prijavio policiji, no ispada da nije bilo silovanja već je mali svojevoljno spolno općio analno, a nema ni drugih ozljeda na tijelu koje bi ukazivale na nasilje. Naravno, novinarka je odmah naklapala o «homoseksualnom miljeu», itd.
Pa dobro, ljudi, ako se želim grubo poseksati i pri tom razderem «gospođicu» moje je pravo da potražim liječničku pomoć. A tko je dao pravo novinaru da takve intimne stvari senzacionalistički raspuhuje po naslovnicama? Pa što ako je mali homoseksualac, pa što ako je dosta toga dobio u guzu? Tko ima pravo o tome pisati? Je li to etički u redu, moralno, ljudski?
Gdje su sada oni novinari koji dižu glas kada se govori o tužbama za klevetu, o ljudskim pravima i pravima novinara na slobodno i objektivno izvješćivanje?
Jer, ako baš tražimo krivce, nisam baš uvjerena da su oni u potpunosti nevini... Naročito ako jednog dana neki luđak isprovociran njihovim pisanjem uđe naoružan u neku bolnicu, školu, ured..i pobije doktore, sestre, učitelje...Tko će tada odgovarati?
Post je objavljen 07.06.2005. u 22:23 sati.