Riječanka&svijet

13.06.2005., ponedjeljak


Mojoj najdražoj
Kada sam te zvala noćas, nakon ponoći, telefonom, rekla si :
- Koji ti je vrag da me budiš, ja sam se rodila tek iza 3 popodne!
I to je točno. A ja sam samo htjela da od prve minute tvog rođendana znaš da mislim na tebe. Da iako ti ne mogu dati pusu u živo i malo ti čupnuti uši, barem glasom pošaljem svoju ljubav.
A ona je ogromna. Čini mi se kako vrijeme prolazi, sve veća.
Počela je davno, jedne zimske sunčane nedjelje. Bio je otvoren prozor, izgledalo je kao da stiže proljeće iako je bio prvi dan prosinca. Tada sam se prvi puta našla u tvojim rukama.
U međuvremenu je puno vode proteklo ispod raznih mostova. Ti i ja, ja i ti...imale smo trenutaka kada bi frcale munje i udarali gromovi, bilo je momenata kada sam doista mislila da te mrzim. Bilo je teških trenutaka, kada smo ostale same, samo ti i ja na svijetu. No, daleko više od toga je bilo onih trenutaka mira i spokoja, svakodnevne male sreće, sitnica, malih kockica mozaika koje samo po sebi ne znače ništa, a uklopljene zajedno čitav svemir.
Onda su se naši putevi razišli...ti si ostala, a ja otišla daleko. No, ma gdje bila, uvijek si bila sa mnom i ja sa tobom. I uvijek sam se vraćala. U tvom toplom krilu prolazile su moje tuge, otapale se moje brige. Samo si me ti znala tako utješiti, nasmijati...no, dobro, i razljutiti kao malo tko drugi. Što više vrijeme prolazi, sve sam sličnija tebi... Bez obzira dijelili nas oceani, planine, posao... odveli me putevi ili neki voljeni muškarac na drugi kontinent, uvijek ti se vraćam...
Ovog dana u godini posebno. Jer znam da dok te imam, imam korijen, ne može me bura otpuhati. Jer tvoja krv teče u meni, pa i jednog dana kada te ne bude više, biti ćeš uvijek tu, sa mnom...do mog posljednjeg daha...

Sretan ti rođendan! Volim te, mama...

- 14:24 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>