Ovakav prekrasan sunčan dan kao što je bio danas, naprosto mami van, u prirodu, na sunce. Sve mi je teže raditi, svako malo mi bježi pogled kroz prozor, na malu livadicu prepunu tratinčica. No, kako kažu, ono što se mora, nije teško. Lažu, naravno, teško je...
Teško je i sjediti za kompjuterom, što se počelo nekako primjećivati i ovdje, na blogu. Čini mi se da se ljudima nekako manje piše, čita, komentira. No, možda se i varam...
Kako sam ovih dana počela raditi ranije, od 7 sati, tako sam danas i ranije završila posao, već u 14,30 sati. Odmah sam, čim sam sjela u auto parkiran na suncu dobila toplotni udar,a tijekom vožnje mi je palo na pamet da bih mogla umjesto kući skrenuti negdje prema nekoj plaži, barem malo umočiti nožice. Srećom, uskoro je klima proradila, pa sam ipak skrenula ka domu a ne poplašiti galebove svojim plavičasto-bijelim nožicama.
Ali, odlučila sam otvoriti sezonu balkona. Pa sam otišla u podrum, izvukla suncobran i stalak, koji tamo čame od jeseni.
Očistila sam ih od prašine, napunila vodu u postolje za suncobran, raširila ga, rastegla ležaljku i postavila stolić, obukla bermude i majicu kratkih rukava, napravila si nessicu, oprala i očistila jagode, uhvatila knjigu u ruke (roman Ive Brešana, «Vražja utroba»). Pa sam jedno dva sata uživala na suncu...Doduše nedostajao je miris mora i zvuk valića koji se valjaju po šljunku, no hajde, ne može se uvijek imati baš sve. Da bih nabavila nekakav CD sa zvucima prirode, nije mi još palo napamet, no možda to nije ni tako loša ideja.
Kako su me sunce i svježi zrak, a još više ustajanje u 6,20 sat, izmorili, otišla sam malo prileći. Greška! Probudila sam se nakon dva sata sa glavoboljom, otečena, začepljenog nosa, počela sam kihati...Baš lijepo! A već sam pomislila da će me, za mene tradicionalna, proljetna viroza ove godine preskočiti...
U međuvremenu se navuklo nešto oblaka, prognozira se kiša i zahlađenje za vikend. Za promjenu...
Post je objavljen 04.05.2005. u 21:00 sati.