Često se u životu pitamo, najčešće kada nam se nešto iznenadnog, obično neugodnog, desi...zašto se to desilo baš meni, zašto baš ja?
Što su zakonitosti koje upravljaju nama, našim sudbinama, ali i biljkama, životinjama, prirodom? Koje su sile koje vuku končiće našeg života, spetljavaju ih sa nečijim drugim istovjetnim koničićima, razmrsuju...i kada i zašto «netko», nazovimo ga Bogom, Sudbinom, Providnošću, odlučuje da se nešto dogodi ili ne dogodi baš nama?
Koliko god bili uvjereni da sami odlučujemo o svim bitnim i nebitnim momentima u našim života, čak i onim najzagriženijim i najdetermiranijim vjernicima u samog sebe, povremeno se desi da ga nešto iznenadi i pokoleba u svom uvjerenju.
Dakle, jesmo li doista slobodni toliko koliko mislimo? Koje su to doktrine, zakonitosti koje determiniraju kada i što odlučujemo sami, a kada se neke nepoznate sile, kozmičke ili neke druge, svejedno, odluče umiješati i postavljaju događaje izvan dohvata naših odluka?
No, sada sam već duboko zaglibila u područje metafizike, determinizma, filozofije...
Ono o čemu sam htjela pisati je, da pojednostavimo – zašto nam se nešto desi ili ne desi? Tko to odlučuje? I zašto baš sad i tu i baš nama?
Ne mislim pri tome zašto nas pregazi auto kada protrčimo kroz crveno, jer smo pri tome sami odlučili da krenemo (ne ulazim sada u analizu poriva koji su nas nagnali na taj čin), već na neki sasvim drugi događaj na kojeg nismo mogli imati utjecaja, npr.zašto i kako je baš Svjetlani, jednih davnih dana, upao kesten u ice cofee dok smo nas četiri cure sjedile jedne tople jeseni na terasi Konta. Zašto baš njoj a ne nekoj drugoj, kako je uspio pasti u čašu a ne pored? Je li ga bacio Bog, duhovi predaka ili neke druge sile? Treba li ga protumačiti kao predskazanje, upozorenje, znak?
I, da li bi se to isto desilo da je Svjetlana sjedila na mom mjestu a ja na njenom? Bi li u tom slučaju pao kesten u moju čašu, ili ipak u njenu? Je li kesten morao pasti baš u njenu čašu?
Od tog je događaja prošlo više od dvadeset godina, no ja se ga i danas živo sjećam. Povremeno razmišljam o njemu. Svjetlana je završila farmaciju, živi i radi u Zagrebu, udala se i ima djecu. Vidimo se povremeno kada dođe u Rijeku kod roditelja ili na Krk na ljetovanje. No, iako dijelimo puno zajedničkih mladenačkih dogodovština (ludovanja, rekli bi neki...), vrlo često kada prođem ispred Konta, sjetim se Svjetlane i kestena u čaši.
A neki dan se meni desilo nešto što ne mogu objasniti. Ništa dramatično, tek jedna sitnica koja me je nagnala na razmišljanje.
Naime, ja u kupaonici nemam prozora. Da bi se mogla prozračiti, ugrađen je ventilator koji je uključuje istog trena kada se upali centralno svjetlo. Iskreno, zujanje mi je znalo ići poprilično na živce, iako nije ni glasno ni napadno, naročito rano ujutro kada bih se spremala na posao, tako da sam najradije palila svjetlo iznad ogledala.
Prije svojih devet mjeseci, ventilator je iznenada krepucnuo. U početku sam brundala, spominjala razne rođake baumeisteru i njegovim električarima, jer stan nije bio star ni dvije godine a već su crkavanja započela, mlatila sam kuhačama, šlapama i ostalim priručnim oruđima po ventilatoru, no on je ostao mrtav...mrtav! Kada me bijes prošao, čak mi se i počela sviđati tišina kada upalim svjetlo, a ventilacija mi nije baš pretjerano nedostajala, para nakon kupanja bi se brzo razilazila, tek bi me tu i tamo pokoji neželjeni «miomiris» podsjetio da nemam ventilacije.
Jučer navečer, otišla sam na WC,upalila svjetlo, kada iznenada...brrrrmmm...začulo se neko jako brujanje koje me natjeralo da neugodno poskočim na mjestu...nakon nekoliko sekundi je prestalo, a ventilator mirno zuji, kao da nije nikada ništa drugo radio. Probala sam još stotinjak puta...ventilator radi!
Nitko ga nije dirao mjesecima, svjetlo sam palila i gasila svakodnevno po nekoliko puta, jučer se ništa nije desilo drukčije nego drugih dana....pa, ipak...
Znam,znam...reći ćete – stuja, kontakt, ovo i ono...razgovarala sam sa prijateljima kojima je struja posao, koji su magistirali na ETF/FER-u, koji rade sa električnim i elektronskim sklopovima svakodnevno...no, nitko mi nije mogao dati racionalno pojašnjenje za ovaj «hir» mog ventilatora.
Naravno, meni je ovo zabavno, no ipak me tjera na razmišljanje. Poput onog davnog kestena u čaši...otvaraju mi se mnoga pitanja : kako, zašto, čemu, na koji način?
Pa me to vodi dalje, u razmišljanja o svrhovitosti postojanja, bitku....
OK, OK...neću više. No, nisam mogla odoljeti pa napisati par riječi...
Primjetio netko da se kod mene vikendom rađaju postovi ovog tipa?
Eeee, da sam bila «pametna» kao neki drugi ovdje, udala bih se bila sa 18, izrađala barem jednu košarkašku ekipu...a ne bila «očajna usidjelica» koja ne može birati ništa osim «boje pločica»....
Čak i pod cijenu toga da moram onda sve uvjeravati kako je meni, za razliku od ostalih, sve u životu lijepo i krasno... da bih možda i sebe konačno u to uvjerila....
Post je objavljen 14.05.2005. u 23:09 sati.