24.04.2005., nedjelja
Bug u glavi
Ležim ja danas tako oko podneva u krevetu, budna i naspavana, fino ušuškana u tople plahte i slušam kišu kako pada. I razmišljam o svemu i svačemu. I odjednom osjetim neko kopkanje, nešto što mi ne da mira…nekoliko dana već nisam napisala novi post. Pa krenem malo razmišljati o čemu bih mogla pisati. Toliko me toga zanima, masu pojmova i zbivanja oko sebe, mojih razmišljanja i dilema koje bih htjela istražiti, napisati i podijeliti sa drugima. Povijest uzgoja riže, kako je čovjek pripitomio mačku (možda bolje, kako je mačka pripitomila čovjeka), o kretanjima jata inćuna…pa malo o mojim događanjima posljednjih dana.I onda mi je iznenada sinula današnja tema. Malo sam odvrtila film natrag…čekaj, čekaj…zašto sam ja uopće počela razmišljati, u tom jednom totalno relaksiranom trenutku, o potrebi pisanja posta za blog? Zato jer mi je neki glasić u glavi, neki bug sakriven u mom mozgu, prišapnuo da bi bio red da napokon nešto napišem. Tko je on? I zašto mi se javio? Je li to glas moje savjesti, poziv na akciju, čuvar morala? I onda sam ga prepoznala. Ne znam kako ga nazvati, on je kod mene prisutan od kada znam za sebe. On je onaj isti koji mi se javi i kaže “Ustaj!” svaki puta kada razmišljam kako bi bilo lijepo ostati u krevetu i ne ići na posao. Javlja mi se u svakim prilikama kada poželim nešto zgriješiti, tipa pojesti još jedan keks, ne otići na sastanak koji je dobrovoljno/obavezan, kada se ne želim javiti na telefon. Probrunda svoje kada želim kupiti nešto prekrasno, skupo i totalno nepotrebno. Je, tako je…glas razuma, savjesti, moralni čuvar, glas intuicije..sve to u jednom. E, sada kada sam se zahuktala idem dalje. Ne vjerujem da je čovjek sam u svemiru, ne vjerujem da je Zemlja jedini planet koji je nastanjen inteligentnim (pa sada, nemojte me hvatati za riječ) oblicima života, ili životom uopće. Ne želim pri tome ulaziti u teološke rasprave, ni najmanje. Isto tako, ne vjerujem da ja jedina imam taj glas. On čuva moj moralni integritet, ponekad me spašava od nezgodnih situacija. Sebe nikada nisam smatrala jedinom, odabranom. Dakle, ako ga ja imam, onda ga imaju i drugi. No, sada se otvaraju nova pitanja. Zašto onda svatko ne sluša taj svoj prijateljski glasić, zašto svijet nije bolje mjesto od ovoga? I kako uopće taj bug ulazi u naše sisteme? Rađamo li se s njime, dobijamo ga od roditelja, ulice, škole? Koliku ulogu u našem životu ima naša savjest? Zašto i kada odlučujemo pogaziti neke svetinje koje su nam naslijeđem ili odgojem prenesene ili koje su nam usađene edukacijom i na osnovu vlastitih iskustava? Gdje je ona tanka linija koju prijeđemo i postajemo bešćutni, nesavjesni, bezobzirni, činimo zla sebi, drugima? Ja kao i mnogi (nazovite me romantičarko, neću se uvrijediti) smatram da se svi rađamo jednaki, čisti i bijeli poput stranica neispisane knjige, no sa urođenom sklonosti sa pozitivnom, dobrom. Tijekom života, odrastanja, kako se stranice pune, poprimamo naboj…pozitivni ili negativni. Negdje, nekada dođe do black outa – netko postaje kriminalac, ubojica, lopov, prevarant…Ostali postaju vrijedni i radišni ljudi, spremni pomoći, pružiti ruku. Što nas to determinira? Što je to što nam kada vidimo prometnu nesreću, odredi da nam onaj glasić šapne “zaustavi se i vidi možeš li pomoći” ili pak “što te briga, prođi i napravi se da ništa nisi vidio”? Hehehe…jesam izabrala temu za nedjeljno jutarnje (no, dobro,dobro, rano poslijepodnevno) meditiranje u krevetu. Ipak, ova me tema intrigira. Pitam se često, ponekad ne bez ljutnje, zašto sam ja baš takva, zar mi ne bi život bio vrlo često jednostavniji i lakši, da se katkad ne odazovem na taj glasić? Da baš svakom tko me zamoli za uslugu tu istu i napravim, bez obzira što me to često košta više truda, vremena pa i novaca nego što sama sebi želim priznati? A opet, nekako sam sretna što sam takva. Mirno spavam, ne kopka me ništa deep down inside, nisam od onih vječitih nesretnika i nezadovoljnika. Daleko od toga da ne želim više i bolje. To je osnovna pokretačka snaga života, bez nje ne bi bilo nikakvog napretka, u nijednoj sferi života. No, nikada pod cijenu odbacivanja i prodavanja vlastitog creda, vlastitog obraza… I tako, eto me ponovno ovdje. Posljednjih dana nisam pisala puno, imala sam dosta posla, a vikend sam provela totalno relaksirano. U subotu sam radila svega par sati, a nakon toga sam otišla do prijatelja u prigrad, na roštilj, kojeg smo obilno zalili pivom, do kasno u noć, ili rano ujutro, kako vam drago… Danas je kiša, cjelodnevni mrak, no osjećam se dobro, odmorno. Sređujem si nokte, kosu, mazuckam se i masiram…ne razmišljam o tjednu pred sobom. |
| < | travanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com