Jedna od osnova svakog pojedinca, ono što ga razlikuje od ostalih bolje od boje kose i očiju, njegov je moral, stav prema životu, svojim bližnjima, svijetu. On nam omogućuje da razlikujemo dobro od zla, daje nam mogućnost da biramo putem kojim će nas život odvesti. Čini nas svjesnima sebe i drugih, svojih djela i postupaka. Radi njega se bojimo zgriješiti jer će nas cijeli život, na ovaj ili onaj način, tjerati da plaćamo svoje pogreške.
Radi njega poštujemo svoje stare, svoje učitelje,volimo svoje bližnje, brinemo se za njih. Zbog čvrstih moralnih načela ne krademo, ne ubijamo, živimo u skladu sa Bogom, prirodom i njenim silama, ovisno o tome u šta vjerujemo. Ta načela nas razlikuju od životinja, koje se povode instiktom. Moral je sagradio čovjeka i čovječanstvo poput kapljica vode koje tisućama godina talože vapnenac i stvaraju prekrasne podzemne pećine prepune stalaktita i stalagmita.
No, nemamo ga svi. Ima onih među nama, koji olako zgaze sve što netko godinama sa trudom i mukom stiče, koji olako daju svoju riječ koja više nema nikave težine, koji otimlju i ubijaju bez da im oko zatreperi. Za takve govorimo da su ljudi-neljudi, zločinci, odričemo ih se, ne želimo ih blizu svoje djece.
Ali, kao što postoji moral pojedinca, za kojeg svatko odgovara najprije sebi a zatim i društvu, postoji i moral grupe, moral društa, naroda, države.
On je determiniran poviješću dotične grupe, okolinom, naslijeđem, ekonomskim i socijalnim zbivanjima u grupi i u konstatnoj je interakciji sa pojedincem.
Poput moralnih,»dobrih» pojedinaca, i onih loših, koji su pošli stranputicom, postoje i pozitivna društva, u kojima se vrednuje i cijeni pojedinac, njegov doprinos, njegov integritet, društva koja se brinu za razvoj humanih odnosa, koja se brinu za svoje bolesne i nemoćne.
Postoje i ona druga...
Što se to dešava sa našim društvom? Državom u kojoj živimo?
Svakodnevno smo svjedoci urušavanja onih vrijednosti koje je čovjek stjecao i za koje se borio tisućama godina, od kada se osovio na stražnje noge i počeo se koristiti oruđima, pronašao vatru...
Život, dom, podmladak...ništa više nije sveto.
Posljednjih dana čitajući novine, vijesti na Internetu, gledajući televiziju...nailazimo samo na crne primjere sveobuhvatne dekadencije morala u Hrvatskoj.
U Rijeci grupa Roma siluje sedamnaestogodišnjakinju, najvjerojatnije također Romkinju. Komentar većine koji sam čula je bio...pa što, Cigani će se već međusobno raskusuriti, treba ih pustiti, neka se međusobno poubijaju...glavno da nisu dirali «našu»...
U Caritasovu domu za nezbrinutu djecu već godinama se dešavaju strahote – silovanja, batinanja, psihička i fizička maltretiranja. Takvu posebno osjetljivu grupu djece «odgajaju» stolari, tekstilci, pričene njegovateljice. I nitko ne mrda prstom, iako se nekoliko puta slučaj prijavljivao nadležnim službama. Nakon svega, velika svetica šefica zagrebačkog Caritasa, se pojavljuje pred kamerama zapijenjena poput buldoga i u maniri čuvarice logora izjavljuje..pa što? Djecu treba tući kada ne slušaju.
Sve se to događa pod patronatom Crkve, koja je u Hrvatskoj postala nešto poput Velikog Brata – nedodirljiva. Udaljena od naroda i od Boga svjetlosnim godinama.
Ne tako davno, na ovim sam se stranicama «zakačila» sa mnogima kada je tema bila pobačaj i umjetna oplodnja te miješanje Crkve u te osjetljive i vrlo svjetovne, životne odluke. Tada mi je jedna blogerica spočitnula da je bolje roditi neželjeno dijete i dati ga Brajšinom Caritasu nego ga pobaciti. Pitam se da li i sada, kada su na vidjelo izašli zločini i brutalnosti koja su činjena djeci tamo, misli i dalje isto.
No, vrhunac ovog tjedna, izjava je bivšeg Tuđmanovog pretorijanca, člana njegove tjelesne straže. Nekako vrlo dobro tempirano, s obzirom zahuktavanje predizborne kampanje, dotični je izjavio da želi prodati bubreg da bi omogućio preživljenje svojoj obitelji, ali da to u ovoj zemlji ne može. Slučaj za žaljenje, rekao bi svatko, da dotični nije dodao, kako doduše, ima mirovinu, ali da mu stan koji treba dobiti (besplatno, dakako) nije još useljiv i da je njemu toga dosta!
Taj je čovjek, bez trunčice morala, udario pljusku svim poštenim ljudima ove zemlje. Zna se jako dobro kolike su vojne mirovine, a obzirom da je godinama (do 2003.godine dok nije otišao, na svoj zahtjev, u mirovinu) bio blizu jasala (čitaj : Tuđmana) nekako ne vjerujem da je bio zobi gladan.
Što je sa svim umirovljencima koji jedva preživljavaju sa minimalnim mirovinama koje se nerijetko kreću ispod 1000 kuna, sa trudnicama koje za mizernu porodiljsku naknadu trebaju rađati što više i što češće da se demografska slika zemlje popravi, sa radnicima na minimalcu i onima koji rade a plaće niotkuda?
Kako taj čovjek (ponovno uvjetan naziv) ima hrabrosti, slikati se sa cigaretom u ruci i šalicom kave ispred sebe u kafiću, i pri tome spomenuti kako prodaje bubreg da bi preživio? Što je sa onima koji nemaju za kavu i cigarete, koji se hrane u pučkoj kuhinji ili životare u potelušicama bez struje i vode, sa par sto kuna socijalne pomoći, stari i bolesni?
S onima, koji su tijekom pretvorbe postali žrtve upravo onih koje je vrli Pretorijanac čuvao, i sada rade mjesecima bez novčića, u nemogućnosti prehraniti svoju djecu?
Kaže, sudski se spori jer mu već nekoliko godina stan nije izgrađen do kraja. A što je sa mladim obiteljima, bez zaposlenja i sa malom djecom, koji će do svog stana, od pedesetak kvadrata, ako se uspiju zaposliti, jedino uz pomoć doživotnog kredita?
Što je sa onim znanstvenicima, profesorima, liječnicima, koji cijeli život rade na poslovima od životnih važnosti? Kako se onu mogu usporediti sa jednim tako «značajnim» čuvarom nečijeg svetog tijela, koji se ima (ne)moralne snage tako očito prostituirati u medijima?
Kuda to ideš, Hrvatska?
Post je objavljen 26.04.2005. u 22:01 sati.