Idućeg je dana program bio pakleni – počeo je već u 8 sati ujutro operacijama, nastavio se predavanjima i prezentacijama novoregistriranih lijekova i novina u adjuvantnoj terapiji uznapredovalih karcinoma.
Cijena liječenja je bila jedan od najspominjanijih i najkomentiranijih tema.
Naime i u Austriji, kao uostalom i cijeloj EU liječenje malignih bolesti je skupo. Uglavnom je pokriveno zdravstvenim osiguranjem, no neki novi oblici liječenja, poput ove novoprezentirane imunokemoterapije, nisu u cjelosti na teret zdravstvenog osiguranja. Tako npr.standardna kemoterapija košta oko 6500 Eura po pacijentu dok je ovaj novi i efikasniji tip liječenja daleko skuplji, oko 20 000 Eura po bolesniku. To je i za njihova poimanja jako skupo, naše mogućnosti da ne spominjemo.
Posljednjih je dana kod nas ponovno u novinama spominjana mogućnost uvođenja tzv.paketa zdravstvene zaštite, koji bi, ovisno o opsegu usluga koje nude, imali različiti cijenu, od osnovnog, preko proširenih (za kronične bolesnike, na primjer) do dopunskih. Opet se dižu, sasvim neopravdano povici na našu struku, jer zdravstveno osiguranje nema veze sa liječnicima, već sa HZZO-om, odnosno Državom.
To u svijetu nije ništa čudno. Čovjek u startu odlučuje koliko želi plaćati, ovisno o tome je li zdrav ili ne, mlađi ili stariji. Ako se desi da je tijekom godine potrošio limit koji je uplatio, sve dodatne troškove snosi u cijelosti.
No, kod nas je ovaj prijedlog i nakana izazvala rijeke gnjeva. Medicina je skup sport. Lijekovi koštaju, oprema i aparatura košta, a ono što izgleda nikome nije jasno, je i da edukacija stručnjaka košta, kao i njihov rad. Netto satnica liječnika specijaliste je 37 kuna. Probajte toliko dati automehaničaru koji vam je sat vremena popravljao auto, pa da vidimo što će se desiti...osim što ćete najvjerojatnije zatrebati liječničku pomoć.
Nakon što smo oko 16 sati završili, kolega iz BiH me zamolio da mu malo pokažem grad jer je prvi puta u Beču. E, tu sam se pokazala kao prava plavuša (kažu, vuk mijenja dlaku, ali ćud teško) iako sam sada tamnija. Naime, išli smo U-bahnom do Westbanhofa, pa sam ga namjeravala spustiti po Mariahilferici, jer je čovjek htio kupiti neku sitnicu supruzi. No, kako sam se zapričala, automatski sam ga povela na izlaz Ausere Mariahilferstrasse, umjesto Innere, pa smo skoro završili u bečkoj šumi umjesto u centru. Srećom, brzom sam ga preusmjerila, pa je moja reputacija poznavateljice grada ostala neokrnjena.
Nakon što je vrlo brzo (ah, ti muškarci, kako su sretni da mogu prekrižiti shopping!) zaključio da je sve skupo i da će ženica morati biti zadovoljna što se mužić vratio, pa makar i praznih ruku, prošetala sam ga kroz Museumsquartier prema centru. Prethodno sam ga slikavala pored konja (vidi sine tatu, hehehe) između Kunsthistorische i Naturhistorische muzeja. Na njegovu žalost, konjanici ispred Hofburga su prekriveni nekakvom ciglenom konstrukcijom (pitam se da li je to zaštita od zime ili umjetnička instalacija, to nisam dokučila), pa nije bilo slikanja. Uspješno sam ga odgovorila od kupovine suvenira i izvela u centar na Kohlmarkt, meni nekako najdražu bečku ulicu (možete nekoliko puta pogađati zašto – naime, tamo su smješteni Gucijev, Diorov i Louis Vuittonov dućan, no nažalost,u ovom trenutku, a i u još puno idućih, tamo mogu samo nos na izlog lijepiti).
Dan je bio prekrasan, sunčan, bez oblačka, a nije ni puhalo, onako oštro sa Dunava kako to u Beču zna, pa je bilo ugodno šetati, jedino su opterećenje predstavljale jakne, koje je trebalo nositi na ruci. Na Grabenu smo sjeli popiti kavu, pa smo još i prošetali malo Kaerntnericom, nakon čega se Ž.ukrcao na tramvaj za hotel a ja na podzemnu.
Kada sam stigla kući bilo je već poprilično kasno, a za 20 sati je bila planiran svečani prijem kod gradonačelnika i večera u gradskoj vijećnici (Rathausu).
Na brzinu sam se istuširala, pa sam se pola sata bakćala sa kosom, koja mi je stršala na sve strane. Na kraju sam postala histerična kada sam shvatila da mi kod tanke poluprozirne svilene haljine viri podstava, pa sam ju morala svući i prepeglati, od čega mi je postalo vruće, došla sam sva na fleke, tako da je moj prijatelj samo iz kuta užasnuto promrmljao...pa zar baš moramo ići?...na što sam dobila još jedan napadaj vrućine i definitivno odbacila jaknu te u prohladnu noć izašla ogrnuta samo pašminom.
Srećom, tijekom vožnje sam se ohladila, pa je ostatak večeri i noći prošao u savršenom redu.
Nakon uobičajenih pozdravnih govora bečkog gradonačelnika dr.Michaela Haeupla i organizatora, predsjednika EFR, prof.dr.Bele Telekyja, inače bečkog kirurga i profesora koji je poznat u medicinskim krugovima kao i njegov otac i djed, koji je bio priznati peštanski dvorski kirurg i koji je operirao kilu caru Franz Josefu I, uslijedila je svečana večera, koja se sastojala od desetak portada vrlo malih količina hrane, naravno prekrasna izgleda i isto takvih elegantnih imena. Jelo je bilo praćeno odlomcima iz bečkih opereta koje je izvodio orkestar i petero pjevača.
Za našim stolom je bilo šareno društvo, osim mene, mog prijatelja i kolege iz BiH, bili su kolege iz Slovenije, Mađarske i Norveške, no vrlo smo brzo
našli zajednički jezik, te kada je banket završio, nakon što je poslužen Milchrahmstrudel sa umakom od vanilije i šumskim voćem, kojeg jako volim, a podsjeća na meni dragu panna cotu, krenuli smo u oblizak barova i ispijanje koktela po Bermuda Dreieckeu.
Kući smo se vratili u sitne sate....a u subotu je valjalo biti u AKH u 8,30 sati.
O vikendu u Beču idući puta.
Post je objavljen 08.04.2005. u 21:52 sati.