30.11.2004., utorak
Jugo, kiša...
Danas mi je neopisivo težak dan. Jedan od onih dana kada i samo ustajanje iz kreveta prestavljanja napor, a ostajanje u njemu ne donosi spokoja ni odmora. Jugo donosi taj čemer i nemir u mene...osjećam se kao da stojim sama na hridi šibana olujom, na plećima mi teret svijeta pod kojim se povijam. Radila sam do oko 17 sati, nakon posla sam ravno došla doma, i otišla u krevet. Zadrijemala sam, nešto košmarno sanjala, probudila se poslije pola sata znojna, dugo još ležala budna. Onda sam se ustala, besciljno šetala po stanu, malo telefonirala. No, ništa mi danas ne može odagnati hladni stisak samoće, osjećaj neprolaznosti vremena i neprobojnu tišinu svugdje oko mene.... |
29.11.2004., ponedjeljak
Zdravstvo - istine i laži
|
Posljednjih nekoliko dana bila sam u mojim postovima benigna, ženskasta i osobna. Pisala sam o tome što sam radila, malo sam komtemplirala...dnevna zbivanja sam ostavila po strani. No, nakon što cijelu večer gledam na TV foršpane za sutrašnju/današnju Latinicu, iz kojih se već vidi kakav će biti stav prema zdravstvu, a pogotovu nakon što sam pročitala članak u Večernjem listu on-line na istu temu (http://www.vecernji-list.hr/newsroom/news/croatia/157157/index.do), moram i ja nešto napisati ovdje. U kratkim crtama, u članku se govori o dugim čekanjima na preglede, a ono što me najviše isprovociralo je Hebrangov komentar. Vrli naš ministar spominje Hipokratovu zakletvu, potpuno izvan konteksta. Problem zdravstva nije novog datuma. Novac pokreće svijet, zdravstvo je također tržišna djelatnost, iako pučanstvo o tome malo ili ništa zna. Naš ustroj zdravstva financira se preko HZZO-a. Doprinosi koje uplaćuje svatko od svog dohotka se ulijevaju u HZZO koji dalje raspoređuje novac. Zdravstvo se dijeli na primarnu, sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu zaštitu. Primarna obuhvaća opću medicinu, stomatološku zaštitu, zaštitu djece (pedijatrijske ambulante) i žena (ginekolozi). Način na koji se plaća u primarnoj zdravstenoj zaštiti je po principu glavarine. Tako npr.dr.Ivo Ivić, liječnik opće medicine ima prijavljeno npr.1000 pacijenata, a za svakog od njih dobije mjesečno 100 kuna (brojke su izmišljene). Od tog novca, bez obzira bio dr.Ivić privatnik u zakupu ili djelatnik u DZ pokrivaju se troškovi brutto plaće njega i sestre, režija i materijala kojeg u svom radu koristi. Bez obzira da li njemu pacijent dođe 1x mjesečno ili 3x dnevno, on dobije uvijek isti novac. Njegova zla sreća je što je npr.morao pacijenta previjati 2x dnevno i potrošiti puno novaca na gazu,zavoje, tekućine za pranje rane i lijekove koje pacijent mora dobiti. Dobavljači i Elektra se moraju platiti najprije, i to po tržišnoj cijeni. Ako dr.Ivić ima zdravu populaciju, mjesec će završiti u pozitivi, ako ne....mnogo mojih znanaca koji imaju u zakupu ordinacije (a u zakup moraš ići, ili gubiš mjesto) uzdržavaju bračni drugovi, ako ih imaju. U sekundarnoj (polikliničko-konzilijarnoj) i tercijarnoj (stacionarno liječenje) zaštiti je druga priča. Sistem plaćanja je usluga x cijena. Dakle, kako ja spadam u ovu kategoriju, mene plaća HZZO prema broju i količini usluga koje pacijentu pružam! Ali, nije to tako jednostavno. Postoji tzv.mjesečni limit, kojeg se u javnosti ne spominje. Tako, npr.ja imam mjesečno limit 5000 bodova (samo pregled, bez ikakvog drugog postupka je nešto više od 11 bodova, svaki drugi postupak poput previjanja, injekcije itd.je posebno bodovan, tako i operacije, gipsanja, anestezija). Ja mjesečno mogu napraviti posao koji vrijedi 8000, 10000 ili više bodova, no meni ne plaćaju ni kune iznad 5000 bodova (svaki bod iznosi oko 6 kuna). Od tog iznosa plaća se materijal, čije cijene diktira tržište, režije i svi doprinosi te osobni dohodak za moj tim (ja, sestra, instrumentar). Znači, ako radim više od cca 250 bodova dnevno (a to je desetak pregleda, 2-3 manja zahvata i par previjanja), direktno činim trošak firmi, jer se materijal troši, kojeg neće nitko platiti! Teoretski,isto tako, kada bih imala manje pacijenata, što nikada nemam, automatski bi mi odbili od plaće, onoliko koliko postotno imam «manjka» pacijenata. Ne treba ni spominjati da sam obavezna primiti i sve hitnoće tijekom radnog vremena, koje također ulaze, bez iznimki u tu kvotu. Ista stvar je i sa operacijama u bolnici. Mjesečno se npr.mogu napraviti (izmišljam ponovno) 20 operacija žuči, toliko HZZO plaća, ostalo je direktni trošak ustanove ili pojedinca –privatnika. To javnost uglavnom ne zna. Ja, kao i ostali moji kolege, prisiljena sam pacijente naručivati, formirati liste čekanja. Sam bog zna da nikada nikog hitnog nisam odbila, da svaki mjesec imamo oko 10% usluga viška koje ne uspijemo naplatiti (srećom, moja ustanova ima tijekom ljeta dosta «zarade», od turista i prolaznika koji usluge plaćaju cashom...pa taj novac prelijevamo za nabavku osnovnog materijala i opreme, inače..). Druga floskula koja se servira javnosti je ona da nema dovoljno liječnika. Broj liječnika/specijalista po glavi stanovnika određuje Ministarstvo. Ja radim u jednoj ustanovi koja pokriva oko 40.000 stanovnika, koji se ljeti, turizma radi, udvostručuju. Iako je broj pacijenata velik, ne dozvoljava nam se zapošljavanje drugog specijaliste mog profila. Kao, i ta jedna (ja) je previše po glavi stanovnika! I zato ljudi čekaju za preglede i zahvate (kada nije hitno, napominjem) oko 1,5-2 mjeseca. Još jedan slatkiš! Osim moje struke, ja sam završila i edukaciju, u najpoznatijim HR ustanovama, za Doppler i ultrazvučnu dijagnostiku, polagala ispite, dobila certifikate. Moja ustanova je dijelom svojim prihodom, dijelom donacijama firmi i privatnika, općina i Županije nabavila najmoderniji Color Doppler aparat i ukltrazvučni aparat. Obzirom da smo ja, internista i ginekolog stručno osposobljeni, svako u svom domenu djelovanja, činiti te preglede, ravnatelj je dao zahtjev HZZO-u da se naše usluge (tj.pregledi) mogu vršiti na uputnicu – odbijeno je s obrazloženjem da je na području županije sasvim dovoljno liječnika koji taj pregled rade na uputnicu! Tako ja i moji kolege radimo pretrage u slobodno vrijeme, pacijenti plaćaju uslugu, nama se plaća prekovremeni sat, ali i to je limitirano na max.10 sati tjedno. Čekanje na pregled obično nije dulje od desetak dana, za razliku od ustanova gdje se primaju uputnice, gdje se čeka od 2 mjeseca nadalje – zbog gore navedenih razloga. Pa sada, da vidimo koji će mudrac riješiti problem javnog zdravstva u Hrvatskoj. Alternativa su privatne ordinacije i klinike – za što treba novaca. Ja dajem sve od sebe, nastojim pacijentu pomoći koliko god mogu, vrlo često radim i nakon radnog vremena, bez ikakve naplate, jer nemam srca čovjeka koji povrijeđen, a dođe 5 minuta prije kraja radnog vremena odbiti...no, to nije rješenje. Sistem ne počiva na pojedincu. Nisam namjerno htjela ovdje spominjati ništa drugo...ni problem potplaćenosti visokoprofiliranih stručnjaka, ni neetičnost pojedinih kolega, ni problem mita&korupcije...pacijenti nisu za to krivi. Gdjegod se nađem u društvu, kada se povede ova tema, redovito se uvjerim koliko ljudi malo o tome znaju, koliko su u biti izmanipulirani medijima i političarima. Nadam se da sam odškrinula barem malo i pogled na drugu stranu.... |
28.11.2004., nedjelja
Gastronomija i filozofiranja
Danas je bio dan za ljenčarenje i opuštanje. Naspavala sam se, ustala sam oko podneva. Dan je bio sunčan i topao, pa sam popila kavu na balkonu. Nakon toga, kako sam se dogovorila već ranije sa prijateljicom, krenula sam spremati ručak.Napravila sam jedan moj piatto forte – rižoto od karfiole ili cvjetače, kako vam je draže. Pa, evo kako je to bilo. Očistila sam i oprala karfiolicu srednje veličine, narezala joj lišće i sredinu na komadiće. Sve zajedno, stavila sam polupokriveno dinstati na malo maslinova ulja. Kada je malo omekšala (usput sam podlijevala sa goveđom juhom), dodala sam sitno nasjeckani češnjak, peršin, papar i muškatni oraščić(mljeveni, kojeg sam neki dan tražila po gradu). Nakon desetak minuta, ne dulje, jer karfiola mora biti još malo tvrda, dodala sam rižu (treba biti ona velikog zrna, ja za rižoto preferiram Scottijevu Canarioli rižu), te vodu u dvostrukoj količini (na šalicu riže, dvije šalice vode). Kada je bilo gotovo, a bitno je da se riža ne smije prekuhati, tj.svako zrno mora biti individualno, ne slijepljeno, dodala sam žlicu vrhnja. Kada je već servirano, na tanjuru, svježe se nariba parmezan (u mom slučaju Grana Padano). Uz to smo jeli zelenu salatu, sa sjemenkama sezama, suncokreta i buče, prelivenu smjesom maslinova ulja i aceta balsamica. Uz jelo popile smo po čašu porečkog sivog pinota. Nakon što je prijateljica otišla, i nakon što sam sve spremila i očistila, upalila sam TV..taman na vrijeme za «Piramidu». Nemam puno komentara, osim da me nakon patetičnog filozofiranja Mije Begović zaboljela glava... Pa sam se krenula baviti pametnijim poslom. Manikurom, pedikurom, friziranjem... Upalila sam svijeću, danas je prva nedjelja adventa iliti došašća. Adventni običaji su u Primorju također novina, uvezeni sa sjevera. Tradicija adventskog vijenca nije toliko stara, svega dvjestotinjak godina, prvi adventski vijenci datiraju iz druge polovice 19.stoljeća, počeli su se raditi u Hamburgu. Uostalom, i božićna drvca vuku svoje porijeklo iz Njemačke, a na njihovoj popularizaciji je puno učinio muž kraljice Viktorije koji je bio njemački princ. Običaj kićenja drvca na Badnje veče posljednjih se godina kod nas pomalo gubi. Svi kitimo drvce mjesec dana prije Božića, naravno potaknuti konzumerizmom koji nas dekoracijama i umjetno stvorenim predprazničkim veseljem mami na kupovinu. Neću ove godine kititi drvce, nemam volje, nemam za koga. Stavila sam danas na vrata božićni vijenčič, kupiti ću zasađenu božićnu zvijezdu... Sutra kreće novi radni tjedan. Još jedan u nizu... |
Subota...bez groznice
Subota je dan koji jedva čekam. Nekada davno je to bilo zbog večernjih izlazaka. U srednjoškolskim i studentskim danima najviše. Nakon buđenja bih započela šetnju po stanu, smišljanje što ću obući, uz obavezno bezrazložno šizenje tipa..nemam što obući, niš mi ne stoji kako treba. Popodne bi bilo u znaku telefonskih dogovora sa frendicama, pranja kose, friziranja, kozmetičkih egzibicija. Navečer izlazak – najčešće u većim društvima, koja bi se zatim razbila na manje grupe. Zatim, bile su tu subote večernjih izlazaka sa nekim tko je tada bio poseban.Kada sam tek počela raditi, subota je postala dan kada bih se ujutro naspavala, poslije se našla sa prijateljima koje nisam viđala cijeli tjedan, a večeri su i dalje bile za zabavu. Nedugo nakon toga, počela sam raditi u smjenama. Dani u tjednu, praznici su tada izgubili dobar dio svog značenja, svojih draži. Vrijeme bih mjerila svojim slobodnim i radnim vikendima. Kada sam započela specijalizaciju, počela su dežurstva, znala sam ih nanizati i 14 u mjesec dana, pa bih najčešće mogla na prste jedne ruke nabrojiti slobodne vikende u godini. No, i tome je došao kraj. U moj život je ušao on. Kako nas je razdvajala daljina, veza nam se svodila na vikende. Od petka do nedjelje. Subota je tada bivala jedini dan koji smo cijeli provodili zajedno,dan u kojem smo proživljavali i nadoknađivali cijeli tjedan odvojenosti. Zajednička buđenja, doručak, odlazak u grad na placu i kavu, spremanje ručka, popodneva ispunjena maženjem i ljubavlju, navečer izlasci van ili ostajanja kući uz film, predivne subotnje noći. Onih subota, kada ne bi bili zajedno, jutra su postala rezervirana za shopping, tržnicu i kavu sa frendicama. Nikada nisam bila od onih žena koja bi, dok je u vezi, zaboravila na svoje prijatelje, povukla se iz društva, koja odjednom nema više vremena za nikoga. Znam dosta takvih cura, neke su mi bile i dobre prijateljice, i znalo me, dok sam bila mlađa, jako povrijediti to njihovo iznenadno odvajanje. Ja takve greške nikada nisam činila. Uvijek sam znala i uspjevala odvojiti dio svog vremena za drage ljude. Sada, kada sam ostala sama, kada je ljubav iscurila poput pijeska iz stisnute šake, subota je postala dan samo za mene. Dan kada snom otplavljujem umor nakupljen radom, kada pijem kavu sa nekim dragim ljudima, no i dan kada idem na placu i čistim stan. Ne izlazim navečer u posljednje vrijeme. Jutros me mama probudila telefonom oko 10 sati. Otišla je na put, javila se prije polaska. Kako je dan bio polusunčan usprkos meteorološkoj prognozi koja je najavljivala kišu, otišla sam do grada, na tržnicu i nakon toga na kavu. Za ručak sam si spremila sendvič i bacila se na posao. Svaki puta, kada se uhvatim čišćenja stana, ne mogu se načuditi kako se u tjedan dana može toliko prašine nakupiti u stanu, u kojem živimo samo mačak i ja. Usisala sam temeljito stan, pobrisala prašinu, oprala kupaoničke i kuhinjske pločice i sve što se oprati moglo. Za kraj sam ostavila pranje podova. Cijeli stan, osim spavaće sobe u kojoj je parket, mi je popločen velikim neglaziranim terracotta pločicama u njihovoj prirodnoj boji. One izgledaju prekrasno, toplo, ali...sušenje nakon pranja traje cijelu vječnost i ne daj ti Bože proći preko njih dok nisu skroz suhe! Ostaju mrlje koje jedino drugo pranje (i sušenje, of course) riješava. Tako sam ja strateški počela pranje od kupatila, preko predsoblja i dnevne sobe do balkona...i naravno, dok sam na sjedila na balkonu i promatrala poetično sušenje pločica, naravno da je zvonio telefon! Prema Murphyjevu zakonu, u cijelosti. Kad god nosim sa sobom u kupaonicu ili na balkon telefon i mobitel, nikada nitko ne zove. Čim sam u kadi, ili kao danas na balkonu, a telefon na baznoj stanici ili mobitel u torbi...mogu se okladiti da će zvoniti! No, kako sam bila iznurena pranjem i nije mi padalo na pamet da pločice ponovno perem, pustila sam da odzvoni do kraja. Kada sam kasnije pogledala tko je zvao, vidjela sam da je prikriven broj. E, to najviše volim! Nikada mi nije jasno kako netko tko nije zlonamjeran, a doista ne vidim zašto bi netko takav mene zvao, prikriva broj. Čemu? Na taj način, ako osobe koju zoveš nema, ne može ti uzvratiti poziv. Bedasto... I tako je prošao dan, pala je noć. Pripremila sam si večeru, odmrznula mamine njoke i prelila ih umakom od pomidora u koji sam dodala par listića bosiljka koji mi na balkonu još uvijek prkosi zimi, naribala malo grane padane, popila uz to čašu vina. Sada malo gledam TV, malo čituckam, malo škrabuckam... I malo razmišljam... kada (i ako) jednog dana odem u penziju, kakva će razlika biti? |
27.11.2004., subota
O Aniti, rođendanu i mom blogiću :)))
Kao što sam najavila, bila sam na proslavi Anitina rođendana. Evo me, stigla sam kući, istuširala se, odnijela laptop u krevet, pa pišem izvješće...Anita je moja dugogodišnja prijateljica. Dobre smo si posljednjih 15-ak godina. Upoznale smo se slučajno, da bi se na kraju ispostavilo da smo u isto vrijeme studirale na istom faksu, iako je ona bila dvije godine ispred mene. No, kako to često biva, prekinula je studij medicine, neko vrijeme se bavila nekim sasvim drugim poslom, da bi kasnije upisala i završila ekonomiju. Anita je iznimna osoba, jedna od rijetkih koji su doista u životu prošli sito i rešeto, a uspjeli ostati vedri, mladi duhom i u potpunosti neiskvareni. Kada sam je upoznala, bila je u jednom doista teškom razdoblju života, majka joj je bila teško bolesna (otac je već prije umro),a ona je ubrzo nakon toga ostala bez posla. Naime, bilo je to vrijeme raskola, početak 90-ih. Anita je radila u predstavništvu ugledne slovenske firme, koja je raspadom Jugoslavije zatvorila urede u Hrvatskoj. Anita se našla na ulici. No, nije ni trena očajavala. Prihvatila se bilo kakavog posla, odlazila čistiti i spremati po kućama u Trstu, a pri tom se nježno brinula za slijepu majku, dijabetičarku, koja je uz sve bolesti imala i tešku, posesivnu narav. Sjećam se tih dana, ja sam bila tek mladi doktoričić-početnik, radila na raznoraznim zamjenama za malu plaću u doba galopirajuće inflacije. Često sam bila u Anitinom društvu, nekada smo znale jedva jedvice skrpiti za kavu, ali ta vremena pamtim kao jedna od sretnijih u životu. Anita je cijelo društvo napajala nepoderivim optimizmom. Sitna rastom, krhka, no strahovito žilava, uporna, uvijek nasmijana, tjerala nas je na nemoguće pothvate, nikada joj nije ništa bilo teško učiniti, dati, pomoći. U to je vrijeme i doživjela težak udarac u osobnom životu...ljubav njenog života, dečko koji je već od svih bio smatran njenim budućim suprugom, čiji su roditelji Anitu smatrali snahom, nakon dugogodišnje veze, na jednom je vikendu sa društvom, kada ona nije zbog majke kojoj je bilo loše mogla ići, učinio drugu curu trudnom. I oženio se njome. Sve te ružne i tužne stvari ostavile su tragove negdje duboko u njenoj duši, no nikada nisu srušile njezin duh. Prošle su godine, majka je umrla, Anita se zaposlila, život se vratio u rutinu. Malo po malo su u njezin život ulazili neki drugi muškarci...i izlazili iz njega. Anita je bila uvijek za njih duhom premlada...uvijek se veslila životu i živjela ga do daske. I dan danas je takva. Njene su proslave rođendana poznate. U svom stanu, koji je tim prigodama dupkom pun, skupi nas, stare znance, koje je život, posao i neki drugi vjetrovi rasuo posvuda, koji se rijetko stignemo vidjeti. I uvijek su te fešte prepune pozititivne energije, opuštene, u njima veselje, ono iskonsko, neglumljeno, pršti na sve strane. Tako je bilo i ove godine. Prvi sam puta bila negdje nakon moje novostečene slobode, za koju naravno, svi već znaju. Iako činjenicu da sam opet sama ne smatram životnim porazom i neuspjehom, ne osjećam se još spremnom javno obrazlagati razloge prekida. Oni koji me dobro znaju, nikada ne bi ni pitali. Ipak, po prvi puta u životu osjećala sam laganu nelagodu odlazeći kod Anite. Čim sam prošla kroz vrata, nelagoda se istopila. Uronila sam u toplu, bučnu atmosferu ispunjenu smjehom, vriskom (Anitinom, dok je otvarala poklone) i prijateljskim facama. Vrijeme je brzo proletilo, ja sam se nakrkala tatarskog bifteka koji je bio taman toliko pikantan da moraš nešto piti. No, kako sam bila s autom, popila sam samo čašu prekrasnog domaćeg istarskog merlota...a kasnije nastavila sa sokićem. Vidjela sam neke ljude koje nisam godinama vidjela. Lani, u ovo doba, nisam bila tu, tako da nisam bila ni na fešti. Neki su se promijenili, neki ostali isti, a ima ih i sa novim (pivskim) trbuščićem – Veljko, npr.hehehe... No, ono što je bitno, feeling je ostao isti...ugodna, bezbrižna večer. Smijala sam se ( a već dugo nisam...), natračala se, a na kraju bila i moderator diskusije na temu razlika između muškog i ženskog mozga, te jesmo li mi samostalne i single intelektualke30+ godina previše izbirljive ili nam fali nešto dasaka u glavi. No, to se već dešavalo u sitne sate, kada su gotovo svi otišli, a ostalo nas četiri sex-and-the-city cura plus domaćica. Eto, tako se petak, lijepo i nasmijano, prelio u subotu. A danas, u subotu 27.11. je točno mjesec dana što sam počela pisati ovaj moj blog. Čini mi se kao da je to bilo jučer, a opet...toliko sam toga lijepoga, tužnog, nježnoga, veselog, potresnog pročitala ovdje, toliko krasnih ljudi ovdje «upoznala»... Nisam ni vjerovala koliko će mi zadovoljstva ovo moje škrabuckanje donijeti! Pa, ja sam ovdje...za sebe, za njih. Pusa mom blogiću i mojim čitateljima :))) |
26.11.2004., petak
Vikend počinje!
Petak, poslijepodne. Posao se bliži kraju.Večeras, nakon duljeg vremena, tulumarim. Prijateljica ima rođendan (Anita, pusaaaaa), pozvala me na feštanje. Kao, ništa posebno, malo bakalara na bijelo, pokoje piće, svi pozvani, nitko posebno... Ali, znam ja nju..i njene tulumačine, legendarne. Stoga, nakon posla idem po cvijeće, zatim u krpe, skupiti kondiciju za večeras.... |
Nastavljamo u revijalnom tonu...
|
Kako sam u prethodnom postu spomenula, danas je doista bolji dan nego jučer. Sinoć sam u krevetu, prije spavanja prolistala malo Elle kojeg sam kupila dan ranije. Kupujem ga od kada je počeo izlaziti kod nas, i prije sam znala kupovati englesko ili francusko izdanje. Ne samo zbog glamoura, toliko spominjanog kod nas u pejorativnom kontekstu, već zato jer se ponekad doista nešto zanimljivo a neobavezujuće može pročitati. Osim toga, glava mi je ponekad prepuna stručne literature i zahtjevnog štiva, pa mi malo «ventilacije» godi. Za Elle pišu i neke face koje inače čitam, poput Roberta Perišića, Rujane Jeger, Slavenke Drakulić, a zgodni su i članci naše Riječanke Tajane Petrović Čemeljić (nije ovo plaćena reklama, časna riječ!). Dakle, naišla ja tako na članak gore spomenutog R.Perišića o bedirantima. O ljudima koji nas bacaju u bed. Pa sam se malo zamislila – da ja to sama sebe ne bediram dok se gledam u ogledalo? Hmmm, nemam baš taj efekt na okolinu, no nikada se ne zna... A opet, tko bi me drugi bedirao, sama sam kući, nitko me nije zvao... I onda sam donijela odluku : no more bad! Biti ću sretna, zadovoljna, cool... sve je oko mene lijepo, sve štima, moji najdraži su zdravi, mačak zadovoljno prede, posao ide alle gonfie vele...pozitivno razmišljanje me uspavalo. Spavala sam kratko, i probudila se čak prije budilica (množina again!)...odmorena! Došla sam na posao, nije me naljutio danas nitko, čak i klinac koji je kod nas na praksi nakon završene srednje škole i koji je provalio...doktorice, vi ste naša lokalna Vlatka Pokos! Nisam!!! Samo sam imala vuneni kaput sa krznom oposuma oko vrata i rukava... a btw.uopće ne sličimo, da imam takve izvijugane obrve kao ona ozbiljno bih razmišljala o suicidu. Radila sam danas nešto dulje, na poslu sam pojela dvije kriške pizze, pa sam se poslije posla uputila u shopping. U nedjelju mi dolazi na ručak prijateljica, spremam se napraviti nešto fino (o tome će moji vjerni čitatelji biti detaljnije izvješćeni when time comes), no, nemam kod kuće muškatni oraščić. Tj.imala sam ga, no kako ga ne koristim baš tako često, a on izgubi aromu i okus, bacila sam ga. E, pa ako mislite da ćete muškatni oraščić naći u svakom dućanu u našem dragom gradu, varate se. Našla sam ga tek u trećem! U drugom me neka prodavačica mrgudastog lika čak i pitala..a što će ti to? U trenu mi je napamet palo nekoliko sočnih odgovora, no u duhu pozitivne energije koja me danas grije, suzdržala sam se. A nisam čak ni tražila cvjetni prah mandragore ubrane proljetnog dana točno u podne ni koncentrat znoja mladog muškog poskoka sa južne strane Velebita... Tek u trećem dućanu sam našla muškatni oraščić, i to mljeveni, što je minus po pitanju arome, jer je bolji svježe naribani, a plus po pitanju mojih noktiju, koji ovako ipak neće završiti naribani na tanjuru. Kada sam došla kući, počela sam čitati «Bujnu maštu Olivije Joules» Helen Fielding (autorice Dnevnika Bridget Jones)...baš zgodna knjigica, toplo je preporučam. Da sve ne bi bilo u potpunosti u revijalnom tonu, moram se malo osvrnuti na jednu vijest što sam pročitala u online novinama : Ljubomir Čučić pronevjerio milijun kuna Evropskog doma. I čudim se kako se netko uopće tome može čuditi, ili biti iznenađen. Čovjek koji je tukao vlastitu suprugu dok nije pobjegla iz kuće u kojoj ju je godinama zlostavljao i zaključavao, koji je oteo vlastito dijete iz bolnice, sposoban je učiniti svašta. Tko laže (a lagao je i obmanjivao javnost krijući se iza maske uglednog diplomate, intelektualca), taj i krade, a tko krade nije ni daleko od ubijanja, kaže jedna stara narodna mudrost. Čučić, Nobilo i mnogi drugi naši «uglednici» nisu bili daleko od umlaćivanja vlastitih žena. A oni su samo vrh ledenog brijega. Koliko li je samo nasilnika u našoj okolini, skrivenih iza krinki brižnih supruga i nježnih očeva. Unutar četiri zida maske padaju,pretučene, napaćene žene šute.... Dokle? Dok ne postanu i one dio crne statistike MUP-a? Život je borba, život je pun odricanja i kompromisa, brak nije uvijek ružičnjak...no, nasilju, bilo fizičkom ili psihičkom treba reći : dosta! Jer, inače, što možemo očekivati od onih koji su sada djeca? Nasilje, silovanja...dječak star 16 godina silovao sestrice od 7 i 5 godina. Kako stvari stoje, sva kataklizmička predviđanja o raspadu društva u postnuklearnom vremenima prikazana u SF horrorima tipa Mad Maxa su samo ružičaste slatke bajkice. Moram još nešto dodati, što sam upravo pročitala na Index.hr-u ...u Saboru glasaju o povjerenju ministru Žužulu. Kako stvari stoje, spasiti će se zahvaljujući glasovima Stranke umirovljenika i Srba. Ovo ne mogu komentirati...samo je sebi komentar. Btw.Matu Granića izbacili iz DC-a.... A Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) predviđa da će virus ptičje gripe izazvati svjetsku pandemiju gripe od koje će oboljeti oko 30% svjetskog stanovništva, sa očekivanom smrtnošću od 5-7 milijuna ljudi... Zašto mi upravo pada na pamet Pandorina kutija...? Da li je u ovoj ostala još Nada? |
25.11.2004., četvrtak
Život je lijep
Mi ljudi smo jako nezahvalne životinje. Ono što imamo redovito ne cijenimo, barem ne dok to ne izgubimo. Imamo sve, a želimo više, želimo još. Nismo zadovoljni malim, težimo ka savršenstvu. Pritom često zaboravljamo na sitnice, na mala zadovoljstva koja su začin životu...poneku lijepu riječ, smješak u prolazu.Danas je bolji dan. Život izgleda nekako smisleniji. A ništa se posebno nije desilo. Osim što su se neka vrata odškrinula..i pustila unutra zraku sunca. Život je lijep! |
24.11.2004., srijeda
Dan za recycle bin
Danas mi se ništa nije dalo. Od samog ustajanja. Osvanuo je prekrasan sunčan dan, tu i tamo koji oblačić, hladan, ali ugodno hladan, bez vlage koja prodire u odjeću, bez vjetra koji šiba... Probudila sam se još prije budilica (množina nije slučajna, hehehe...), u glavi listala popis mogućih izgovora i razloga zašto da ne idem na posao, koje bih prezentirala..kome? Sebi ne mogu, no way...poznam se predobro...te fore odavno više ne kupujem. No, dobro, kada nije bilo drugoga, ustala sam i odvukla se pod tuš, oprala kosu. Gledala sam fen na polici, uvijače...i otišla u dnevnu sobu, uključila ventilator na full speed, pomakla fotelju na «nišan» klimi, i tako osušila kosu, dok sam pijuckala nesicu. Rezultat je bio fascinantan...nitko od mojih na poslu nije mogao pogoditi da li me udario meteor ili sam samo prste zagurala u utičnicu. Posao je bio vrhunac dana...srećom, nije bila uobičajena gužva...zato se dan vukao nemoguće sporo. No, i tome je došao kraj. Ali, ne lezi vraže, treba se presvući pa poći kući. Sasvim ozbiljno sam pomišljala ostati preko noći...imam na poslu sve što mi treba : WC, tuš, ležaj, centralno grijanje... Ipak, odoljela sam napasti i izašla u vedru zimsku noć. Mjesec samo što nije pun.... Kada sam došla kući, pobunio se želudac, hoće da nešto ubacim u njega. A meni se ne da kuhati! Nekako sam iskopala iz hladnjaka matovilca i zelene salate, ubacila u to konzervu tunjevine, dodala malo maslinova ulja i limunova soka. Natočila sam si čašu burgundca, lagano pijuckam i gledam u ekran laptopa...ne da mi se ni pisati! Smišljam već pomalo argumente kojima ću sebe odvući u kupaonicu prije spavanja... Koji no-day danas! Koji mi je bog/vrag? PMS nije, biti će da je skoro-pa-pun Mjesec glavni krivac...ili možda feeling da nikome nisam potrebna? |
Bloganje i blogersko prigovaranje
Eto, blog nam se vratio. Proteklih nekoliko dana mnoge kolege po blogu je tresla groznica, ovisnička dakako. Pao blog, pa je nastala kod većine apstinencijska kriza. Što raditi, gdje vrijeme gubiti kada se npr.uruši server, ili nedaj Bože, pokvari kompjuter,laptop? Ne smatram ja da je ovo gubitak vremena, ni slučajno! Ja polazim od sebe. Na poslu, kada sjedim, sjedim ispred kompa i pišem. Olovku uzimam u ruke samo kada treba nešto potpisati, najčešće je to nalaz ili tu i tamo recept, najdraže račun od kartice, hehehe.Od nošenja laptopa mi se već razvio teniski lakat... Kod mame u njezinom stanu imam svoj stari (doduše, malo «podmlađeni», brinem se ja za njega) komp, kojeg upalim kad god dođem na ručak ili večeru. Malo-pomalo informatika se uplela u sve naše aktivnosti. A kada nešto ode u tilt, kada se vratimo u nedaleku prošlost, što onda? Vikend je bio cool, pomalo penzionerski. Bila sam do grada, popila kavu u Opium Buddha Baru – niš posebno, za razliku od ostalih kafića ima parfimiran zrak i tamne zastore. Pa sam si kupila torbicu, dobro torbu (mama je rekla kada me vidjela : Opet poštarska torba!), malo veću, bež Lacosticu. Priznajem, volim velike torbe, jedino im je nezgodna strana što su teške. A ništa posebno ne nosim u njoj : samo novčanik, pa kozmetičku torbicu (ne baš veliku), pa papirnate maramice, pa naočale za sunce, pa one za čitanje, pa ključeve (oveću hrpicu), pa parfem, mobitel...ništa drugo! E da, četku za kosu... Navečer sam gledala filmove, u nedjelju se naspavala, malo se bavila sobom – čupkala, lakirala, pakungirala... I naravno, malo gledala TV, čitala, skitala po Internetu. Skočila sam i do Foruma da vidim što se zbiva sa blogom. Malo sam prošetala po raznim postovima, i malo se iznenadila količinom gluposti koju sam pročitala. No, nema se čemu čuditi. Naši klinci (čast svjetlim izuzecima) malo čitaju. I zatim se još nađu «face» poput Janice, ili sjeća li se netko, klinačke grupe «Teen», koje izjave da nisu u životu pročitali ni jednu knjigu. Neš'ti rowing modela! Vrijeme koje provode ispred kompa ne koriste da nešto nauče surfajući, već se uglavnom igraju. Možda i zato jer mame i tate nemaju vremena za njih, ili znaju o kompu manje od njih. Između ostalog, pročitala sam da je izabran hrvatski model za natjecanje za modela svijeta. I to klinka stara 14 godina, pratilje su joj još jedna vršnjakinja i jedna 16-godišnjakinja. Novinar na kraju članka piše kako su izabranice slavile oblokavajući se šampanjcem i pušeći cigarete. Predivno! Danas to, sutra pokoja lajna kokice da ne budu gladne, na kraju igla? Je li to ono što ih čeka? Gdje je tu njihovo djetinjstvo, prvo mladenačko doba? Ja im komotno mogu biti mama, i baš ih žalim. Moje je djetinjstvo bilo prekrasno. I bila sam sve samo ne zaštićeno dijete. Imala sam «bandu» svojih vršnjaka, pentrali smo se po drveću, padali sa njega, krali još zeleno voće iz kozalskih vrtova. Ne sjećam se da sam u dobi od 7-10 godina ijednog dana imala koljena bez krasti... Došla su druga vremena. Neki kažu bolja...nisam baš sigurna. |
20.11.2004., subota
Moje jake žene
(ovdje mi je misteriozno nestao tekst, hmmmm.... no, ja sam ga našla na Google-u, pa ga vraćam)Često mi prijatelji govore – ti si jaka žena. Što to znači, biti jakom ženom? Da li to znači da je ta dotična žena uspješna, prodorna, realizirana u poslu, etablirana u društvu? Ili se odnosi na anonimne žene iz svakodnevice koje se bez prestanka bore za egzistenciju, koje rađaju, odgajaju djecu, brinu za dom i svog muškarca. Nisam pristalica ni muških ni ženskih seksizama, ne zagovaram diskriminaciju, čak ni pozitivnu. Protivnik sam podjele poslova na muške i ženske, sama sam u svojoj sredini jedan od primjera rušenja tabua zvanog “muška profesija”. Pa ipak, u čemu je slabost i snaga žene? U njenim atavističkim instinktima zaštitnice poroda i čuvarice vatre? U tome da lakše trpi bol od muškarca, što nije pusta priča već znanstveno dokazana činjenica. Naime, žene imaju manji broj receptora čiji se podražavanje izaziva osjet boli, njihov je prag podražljivosti viši, a i osjetilni živci, kojima se prenosi impuls boli su nešto deblji, čime je i brzina prijenosa manja. Priroda nam je na taj način omogućila da podnesemo bol prilikom poroda. Da li je snaga žena u njenoj emotivnosti, u razvijenijoj intuiciji, “šestom čulu”? Ili su to možda njene slabosti? Od naših najudaljenijih prethodnica – pećinskih žena, preko antičkih heroina, srednjevjekovnih gospi, do sufražetkinja i astronautkinja, u neprekinutom slijedu, na X kromosomu prenosi se umijeće preživljavanja, borbe za bližnje, osjećaja za održavanje ognjišta. Prenosi se snaga ljubavi. Prenosi se jakost. Neki to zovu slabošću, neka im bude. U mojoj je obitelji, po maminoj strani, oduvijek bilo hrabrih, samosvojnih, poduzetnih i jakih žena. Poput glavnih junakinja romana Isabell Allende, i moja su mama, nona i pranona vrlo osobite žene. Pranona se sredinom pretprošlog stoljeća zaljubila i udala za mladog postolarskog majstora koji je obrt izučio u Grazu, nakon školovanja se vratio u gradić svojih predaka i zasnovavši obitelj, počeo podizati radionicu i dom. Kako bi mu pomogla, moja je pranona, ubrzo nakon što se rodila moja nona, najstarija od šestero djece, svakodnevno, najčešće pješke, nosila u Trst prodavati jaja, mlijeko, sir…moja je nona kao mala curica ostajala sa ocem u njegovoj radionici, u kojoj su se skupljali njegovi prijatelji ,po cijele dane dok je njena majka, zimi i ljeti, naporno radila da bi pomogla obitelj. Kada sam ja bila mala, pričala mi je prekrasne priče, o ljudima, krajevima i događajima u kojima nikada nije bila, a o kojima je kao malo dijete slušala. Od pranoninih šestero djece na životu je ostalo troje. Ostali su umrli već kao bebe. S vremenom, obitelj se financijski postavila na noge, pranona je prestala odlaziti u Trst, pa su živjeli relativno situiranim građanskim životom u malom mjestu. Bilo je to doba Austrougarske monarhije, početkom XIX stoljeća. Moju nonu, najstarije dijete i očevu mezimicu, otac je rano poslao u Trst, u djevojačku školu. Tu se ona vrlo mlada zaljubila i udala u dobi od 17 godina, za mladog inženjera, Austrijanca, koji je radio u pivovari “Dreher”.Bilo je to u jesen 1913.godine. Nakon nešto više od godine dana bila je udovica. Nakon nekoliko godina udala se za nonića. Dugo su bili u braku, već su izgubili nadu da će ikada dobiti dijete, kada je nona u dobi od 37 godina rodila moju tetu, a 4 godine kasnije moju mamu. Život joj je bio i lijep i težak. Nona i nonić su imali restoran, najprije u Trstu, zatim su se preselili u Goriziu. Puno je radila, vodila posao, odgajala kćeri. Nonić je bio dobar čovjek, no pjesnička duša i čovjek socijalističkih nazora. Kada je Mussolini došao na vlast, počeli su problemi, nonić je u svom restoranu okupljao protivnike fašizma, bio je zatvaran. Morali su prodati restoran, vratiti se u provinciju. Počeo je 2.svjetski rat. Nonić je otišao u partizane, i 1943.godine poginuo. Nona je ostala sama, ne više tako mlada, sa dvije male kćeri, bez novčića. Malo po malo prodavala je komad po komad nakita da bi ih prehranila, nadničarila po poljima, odricala se zadnjeg zalogaja. Rat je završio, kćeri su rasle, nona se zaposlila. Teta se rano udala i otišla. Moja mama je ostala sa nonom, danju radila, noćima učila…završila fakultet, upoznala moga oca, udala se, došla sam ja… Nona je dočekala duboku starost. Umrla je 89.godini, okružena ljubavlju svojih kćeri, unuka. Moja mama danas živi sama, brak nije opstao. Ja sam četvrta u toj “tough women” liniji…jedinica, fighterica od malih nogu, bila sam voljena, mažena, no nikada razmaženo derište. U biti, sve sam u životu postigla što sam planirala, nikada nije to bilo servirano na srebrnom pladnju, uvijek zasluženo, znojem, nekada i krvlju i suzama…Ne bih ni htjela da je bilo drukčije. Tu se slijed najvjerojatnije završava, jer ja nemam djece. Ovo što jesam, ovo je zbog njih...mojih jakih žena. |
19.11.2004., petak
O ovcama, novcima, mirisima...
Davno još, u osnovnoj školi, učili su nas o evoluciji. Prema Darwinovoj teoriji, čovjek je nastao od primata, dakle imamo zajedničko porijeklo sa majmunima. Kršćanska nas religija pak smatra potomcima Adama i Eve. Tu smo mi žene još i u podređenijem položaju, jer je naša pramajka Eva nastala od Adamova rebra.E, pa sada, ja više nisam sigurna u nijednu od navedenih teorija. Sve sam sklonija vjerovati da vučemo porijeklo od ovce! Čitam ja danas novine, online dakako, i na gotovo svim naslovnicama istaknuto je da se razmatra o ponovnom uvođenju JMBG-a na osobne iskaznice. Krasno! Svima koji me čitaju je već poznato da radim u zdravstvu. Kako je moj posao takav da za sve što napravim, moram ostaviti pisani trag (čitaj : nalaz), koji može biti vrlo bitan, u profesionalnom ali i sudsko-legalnom smislu, podrazumijeva se da moram imati nekakvu bazu podataka, arhivu u kojoj sve to čuvam. Kako smo ipak donekle odmakli od pećina i kamenog doba, naš sustav zdravstvenog osiguranja ipak ima formiranu bazu korisnika-osiguranika kojom se koristim. E, a kako da ja npr.kada mi dođe Ivica Ivić, sin Ivana , njega/njegove podatke prizovem iz te baze? Lijepo : utipkam u za to predviđeni prozorčič JMBG!!! O da, dobro ste pročitali. Sve bi bilo piece of cake, da posljednje dvije godine JMBG nije zakonom zaštićen privilegirani podatak. Dakle, nitko mi ga nije obavezan reći, ukinut je sa osobnih iskaznica i sa zdravstvenih iskaznica, a svaka osoba ga može dati ali i ne mora. Ako neće, ja ne smijem inzistirati na njemu. Srećom, svijet ipak ima puno više normalnih ljudi nego budala, pa mi se još nije desilo da mi ga netko uskrati. Bez njega, ne mogu ništa..moram ručno unositi podatke, no nemam nikakvih mogućnosti pretraživanja prethodnih podataka. Da stvar bude ljepša, ne mogu svoj posao ni fakturirati, jer nacionalni zavod za zdravstveno osiguranje ne priznaje račun bez JMBG-a! Ista stvar je i kada odem na banku, kada želim registrirati automobil, osigurati isti...svugdje je potreban JMBG! Prije 2 godine kada je taj zakon donešen, mnoštvo (beeeeeeee...beeeeeee..opet mi ovčice nekako skaču po mislima, hehehe) je pohrlilo napraviti nove osobne iskaznice i ostale dokumente, naravno, bez JMBG-a, iako su mnogu skeptici predviđali ovo što se sada razmatra. Mnogima je, uključujući i mene, osobna u međuvremenu istekla, pa smo napravili nove...prije toga se slikali...i sve to naravno platili. Kako izgleda, platiti ćemo opet. Beeeeee....beeeeee...pa moramo začepiti tu i tamo koju rupicu u državnom proračunu, zar ne? A kada ta ista država treba posegnuti u njega i baciti nam koju mrvicu, e tada joj se ručice malo tresu. Za razliku od mene, kojoj očito nije dan ispunjen ako ne istrese koju stotinu-dvije kuna na nešto što baš i nije neophodno potrebno. Sinoć sam primjetila da mi je kutija papirnatih maramica koju držim na noćnom ormariću prazna, pa sam danas poslije posla skočila po nove u DM. Naravno, kupila sam ih, ali i... Oduvijek sam bila slaba na mirise. I jako osjetljiva na smradove. Davno, kada sam još bila osnovnoškolka, moji su imali kamp kućicu, sa kojom smo prošli cijelu obalu, sve do Grčke. Na putu smo se zaustavili u Igalu, pored Herceg Novog. U kampu koji je inače imao predivnu plažu, WC je bio obična daščara sa rupom iz koje su kuljali rojevi muha i nesnosan smrad, i kojeg su polijevali vapnom. Ta kombinacija je bila meni toliko nepodnošljiva da nisam mogla ući a kamoli tek nešto i «napraviti»..pa me tata taj dan nekoliko puta vozio do prvog hotela u Herceg Novi. Volim dobar miris na sebi, imam puno parfema, u zadnje vrijeme najčešće koristim Cliniqueov Simply, no isto tako mi je bitno da mi i prostorije dobro mirišu, kako na poslu, tako i doma. Naročito jer imam mačku, a u stanu tu i tamo kuham...a i neka se cigareta zapali. Stoga imam obavezno električne osvježivače zraka i mirisne svijeće, I tako sam danas u DM-u osim maramica pokupovala mirisne svijeće u čaši – imali su doista dobar izbor – osim vanilije, bilo ih je sa mirisom cimeta, medenjaka i zimske mješavine začina (winterdream), pa sam ih sve pokupovala. Uz njih i lučice za uljnu lampu i još neke sitnice (one sa krilcima, ipak sam ja Evina kćer,hehe). To me automatski ubacilo u predbožićni feeling, prvi puta ove godine...i usput me olakšalo za dvjestotinjak kuna. Eto, dolazi vikend. Danas je bilo sunčano, malo vlažnije i toplije nego prethodnih dana. Za sutra, naravno, predviđaju zahlađenje sa jakim vjetrom...again... |
18.11.2004., četvrtak
Internet,blog...privatnost&full monty
Toliko je posljednjih dana napisano o privatnosti na blogu, o otkrivanju identiteta pojedinih blogera, o klanovima, podilaženjima i udarcima ispod pasa, o nagradama i kaznama, poćudnosti i plivanju protiv struje. Najsvježiji «slučaj» je Trapula , iako ne volim o ljudima govoriti kao o slučajevima.Pa ,da i ja napišem par riječi o tome što mislim o gore spomenutoj temi. Služim se redovito Internetom od samog njegovog početka u Hrvatskoj, od 1993.godine, a i prije sam se sporadično koristila njime dok sam bila izvan zemlje. Kompjuterom sam se naučila koristiti još puno prije toga. Nemam veze sa IT strukom, nisam formalno školovana u tehničkom smislu, no jasno mi je, a to bi trebalo biti svakome, da nijedan elektronički medij nije intraceable, dakle, svakome se može ući u trag, prepoznati ga...uostalom, vjerujem da je danas već i zadnji kompjuterski i tehnološki laik upoznat sa činjenicom da se npr. mailovima može jednostavno ući u trag – svi mi za sobom ostavljamo «otiske» u vidu IP adrese, itd. Što mislite, kako bi inače policija ušla u trag pedofilima na internetu? Ista stvar je sa telefonima, fiksnim i mobilnima, svih je moguće prisluškivati. Stoga, paranoici su možda ponekad i u pravu. Htjeli ili ne, živimo u doba Velikog brata (ne mislim pri tome na reality Big Brother, naravno...), Orwell je bio u pravu. Slijedom takve logike, ništa nije tajno i nije sveto...stvari za koje ne želimo da se doznaju morali bi zadržati za sebe. Kakve to veze ima sa blogom ili bloganjem? Blog ili WEB log, on line dnevnik je stvar osobnog izbora. Nitko nikoga ne tjera da nešto objavljuje. Izbor naziva bloga, nicka, blogerskog imena, kako god ga zvali je osoban, isto tako sadržaj i tema bloga. Prema nekim općim pravilima Internetske komunikacije, sadržaj ne bi trebao imati pornografske, rasističke konotacije te ne bi smio vrijeđati religijske i ine osjećaje drugih. Svi koji se ovdje zadržavamo, znamo da to uvijek nije tako...ima svakakvih blogova, i iskreno, od nekih mi se doista povraća. No, nitko me ne tjera da ih čitam. Otkrivanje nečijeg indentiteta, po principu : meni je Katica rekla da je bloger, recimo Kikiriki (izmišljam, ako netko takav doista postoji je čista slučajnost), nitko drugi nego Pero Perić...da, baš taj Pero Perić, a ja to širim dalje...e, to je druga priča. Ona najviše govori o Katici i meni, o tome da smo tračarske kokoši, a u cijeloj priči naš Pero Perić nije ništa kriv, pa što i ako je predsjednik Vlade, biskup i prijestolonasljednik Velike Britanije. Slično je i sa uvrštavanjem na raznorazne liste. Čim za neki klasifikacijski postupak, pa tako i za uvrštavanje na Almost Cool, Cool listu, ne postoji zadani kriterij, to je stvar nečijeg osobnog izbora. U ovom slučaju vlasnika bloga. A oni postoje, i www.blog.hr je privatno vlasništvo. Tu svaka diskusija na tu temu prestaje. Nikakve demokratske metode nisu primjenjive. Meni je osobno iskustvo primarni mehanizam izbora. Čitam one koji mi se sviđaju, a to ne uključuje obaveznu prisutnost na nekakvim listama, pa ni fresh listi. Ali, ja sam samo mali kamenčić u svemiru, ništa do male kapi u slapu i poput Cesarića (ah, oprostite mi na neskromnosti) vjerujem da pridonosim i ja sjaju tog slapa. Kako u svakodnevnom životu, tako i ovdje. Nisam neko ime, nisam neka faca, tako da me ne brine hoće li me netko otkriti ovdje ili neće. Ne pišem XXX-rated sadržaje, ne priznajem monstruozne zločine koje (ni)sam počinila, ne odajem poslovne tajne, ovdje samo malo škrabuckam... I točno je, imam nekoliko prijatelja kojima sam odala naziv mog bloga, i koji me čitaju. Uostalom, nemam potrebe kriti se...evo otkrivam se : dr.medicine, specijalistica sam, kirurg, mr.sc.spremam doktorat....moji stavovi i mišljenja o nekim stvarima su već poznati, za ostale će onaj tko bude čitao još čuti...a za vizualnu komponentu priložena je i slikica. Onaj tko bude želio čitati me i dalje, to će i učiniti, onaj tko ne bude, neće. I to je jasno kao dan. Isto tako, ja ću neke meni drage blogove, kao što je i gore navedeni Trapulin , i još masu drugih, manje eksponiranih, čitati i dalje..pa bio autor George W.Bush, Saddam Husein ili Sveta Tereza Avilska glavom, bradom, kapom ili podsuknjom .... Ako me netko zbog mog stava izbaci odavdje, neka samo izvoli. Da pogodimo tko je u gubitku? |
17.11.2004., srijeda
Milestones
Hodajući gradom, često mi se zna desiti da iznenada svrnem pogled na nekog prolaznika, i nešto me njegovoj kretnji, odjeći, izgledu podsjeti ne neki događaj iz prošlosti, na neku drugu osobu. Isto tako, ponekada kada slušam radio, ili prolazim pokraj nekog kafića ili otvorenog prozira kroz koji dopire muzika, dijelić neke pjesme vrati me unatrag, pokrene sjećanja.Koje nam to stvari obilježavaju neko vrijeme, koji su naši kamenovi uz rub ceste koji obilježavaju naš put, po kojima pamtimo neke događaje? Meni su to često boje. Kada vidim nekoga u ljubičastoj majici i kaputu, sjećanja me odnesu u rano srednjoškolsko doba, u jesen 80-te. Tada je ljubičasta boja bila strašno inn. Sjećam se da sam imala niske ljubičaste cipele od gamoša, takvu torbicu, čarape...te je jeseni umrla moja nona. Sjećam se njenog pogreba, toplog jesenjeg dana na Kozali, mnoštva ljudi koji su nam danima prolazili kroz kuću, sjetim se žuljeva koje su mi napravile mamine crne cipele, jer ja tada nisam imala nijednih crnih... Sjetim se onog osjećaja praznine kada bih tih dana lijegala navečer u krevet, nevjerice...pa zar više neću čuti nijednu njenu horror priču koje je tako lijepo pričala, zar mi nikada više neće temeljito iščetkati kosu kako je samo ona znala, nekada prije odlaska u školu škaricama podrezati i izravnati šiške, onako opako perfekcionistički. Od tada je prošlo više od dvadeset godina, no nema večeri kada liježem u krevet da bar na tren ne pomislim na nju... Nisu okidači sjećanja uvijek tužni i sjetni. Kada začujem Gloriu Gaynor i «I will survive» vratim se u dob kada sam imala 13 godina i prvi puta izašla u Opatiju, u nekadašnji «Milde» sa nešto malo starijim frendicama, sjetim se tate kako nas je dolazio čekati oko 2 u noći, kako je morao parkirati u šumici iza stanice za tehnički pregled na Preluku, da ga nitko ne vidi... Lasićeva «Zagrljeni...» me vraća na ljeto kada sam završila srednju školu, upisala fakultet i prvi puta se ozbiljno zaljubila... Bila je to prava ljetna, vruća ljubav...trajala je kratko, bila prekrasna i nekako prirodno, bezbolno završila. Sjetim ga se povremeno, nisam ga vidjela već jako dugo, tko zna bih li ga prepoznala, no svaki puta kada ga se sjetim, preplavi me neki osjećaj dragosti i topline...i malo, sasvim malčice, tuge za vremenom koje je prošlo. Ima puno takvih milestonea na mom putu. Još me dosta toga čeka iza zavoja... U međuvremenu, svaka slika, svaki zvuk su poput malih perlica u škrinjici sjećanja koje sjaje nekim tihim sjajem, čekaju me da ih uzmem na dlan, da ispričaju svoju priču, da se nanižu jedna na drugu u dugu nisku... |
Ispravak
|
Gledala sam reprizu "Hitne službe"...napisali su POFEZNE, malo sam pogriješila :))) E,da..i u međuvremenu sam stavila rublje sušiti... i napravila si vrući kakao...još jedan mali izlet u djetinjstvo. |
Mjesec, zvijezde...sjećanja
Danas sam se nešto kasnije ustala, trebala sam raditi poslijepodne. Čim sam otvorila oči, počela je glavobolja, posljedica loše prospavane noći i silne količine soli koju sam jučer unijela u organizam. Srećom, kako sam prije nego što sam otišla spavati popila tableticu diuretika, nisam se probudila otečena. Ali sam zato ostatak noći i jutro provela na WC-u.Već oko 11 sam bila na poslu, koji se protegao sve do 21,30...imala sam nekih neodgodivih poslova koje nisam mogla prebaciti za danas. Kada sam se vraćala kući, na ulicama nije bilo gotovo nikoga. Nebo je bilo vedro, zvjezdano, mirna, hladna noć. Čim sam došla u stan, uključila sam perilicu – pobogu, pa koliko se tih gaća, kanotijerica, majica, ručnika skupi u par dana?!? Maloprije je pranje završilo, sada ću rublje izvjesiti da se suši... Nisam ništa kuhala danas. Na poslu sam pojela topli sendvič oko 17 sati, pa sam si napravila samo šalicu juhe od pomidora i čaj od naranče i cimeta. Dok mi se juha otapala, sjela sam gledati Hitnu službu (ne, dragi TV kritičaru, neću ti se miješati u «posao»). Gledam, malo slušam, malo čitam titl..kad vidim piše : «Hoćeš li jesti POFUZNE? Ja gledam, piše POFUZNE..wtf su to pofuzne? Slušam ja malo..kaže klinac «Do you take pancakes or french toast?»..a naši preveli «Hoćeš li palačinke ili POFUZNE?» Aaaaaaaaaaaaaa...tako dakle, french toast, francuski tost ili po naški (nadam se i vaški) pohani kruh (a mi u Primorju smo to zvali i landice, tj.šnitice...nekadašnji skromni desert koji se pripremao tako da se kruh, najčešće stari namakao u mlijeku i jajetu, pržio na ulju i posipao šećerom...ah, kako davno nisam to jela), iznenada postao pofuzna. Ja nikad dosada nisam čula tu riječ, a nešto mi govori da nisam jedina. Sad mi je na pamet pao Proust i poznati miris madeleina – peciva čiji je miris glavnog junaka podsjetio na prošlost. Spominjanje landica podsjetilo me na moju nonu, dugo već pokojnu. Uz nju me vežu najranija sjećanja, negdje oko dobi od 3-4 godine. Nisam išla u vrtić, ona me je čuvala. Vjerojatno moje najranije sjećanje je ono na jedno ljetno jutro, kada sam ustala, ona me umila i počešljala, a nakon toga sam sjela na stolicu, popreko i ruku držala na naslonu, čekala sam da mi spremi doručak. Sjećam se dobro svjetlosti i sunca koje ulazi kroz otvoren prozor, sjećam se bijele haljinice sa sitnim crvenim zvjezdicama i maminog bratića iz Nizozemske koji je bio kod nas u gostima. Sjećam se kako me slikao, i kako je nakon nekoliko mjeseci stigao paket za nas, kako je mama morala otići na carinu po njega i objašnjavati od koga i zašto je dobila veliku fotografiju djeteta, formata 30x22 cm. Bila su to neka stoga,kontrolirana vremena. Fotografija i danas stoji uokvirena na ormariću u maminoj sobi. Bila su to neka davna, bajkovita vremena... A svijet je postao odrastao i bajke su postale neke čudne bajke. Gledam vijesti na TV... u Fallujji ubijaju ranjenike, u Splitu tip namjerno «sije» AIDS, u Zadru 16-godišnjak ubo nožem u leđa 14-godišnjaka.... Neću se tako igrati! Vratite mi onu moju bajku, moju nonu i moje djetinjstvo... |
16.11.2004., utorak
Bez naslova...bez veze...
|
Danas je rođendan mom bivšem dragom. Iako znam da je među nama nepremostivi jaz, da je sve gotovo, ne mogu ne misliti na njega. Znam da je sve gotovo, umrlo, bez šanse..ni ne želim početi ponovno. No prekid je bio nedavno, rane su još svježe...još ga ne mogu izbaciti iz sistema. Nismo bili dugo zajedno, ni dvije godine, djelilo nas je 500 km, ali imali smo intenzivnu, emotivnu vezu. Viđali smo se kad god smo oboje mogli, vrijeme provedeno zajedno bilo je prekrasno...i onda je prestalo to biti tako. Nije bilo nekog opipljivog razloga, povoda...jednostavno se udaljio. Nije mi nikada rekao zašto, samo sam malo pomalo počela osjećati da mi klizi iz ruku, postaje drukčiji, dalek... Trudila sam se dokučiti što se to desilo, davala sve od sebe da ljubav, koja se gasila oživi...Malo po malo pukotina se širila, postajao je dukčiji, grub, tjerao me od sebe. Ja koja sam uvijek bila intuitivna, oštroumna, svjesno sam se mjesecima zavaravala, mislila, umoran je, puno radi....Onda su počele laži, to me najviše zaboljelo, no to mi je otvorilo oči. Shvatila sam da me zamjenio novim modelom...Nije to nikada priznao, no nije ni bitno. Volim ga još, zbog onoga što mi je nekada značio, zbog sebe..taj će osjećaj pomalo oslabiti, preboljeti ću ga, s vremenom...A njega imam napretek, previše... Nazvala sam ga večeras..jednostavno, tom se porivu nisam uspjela odhrvati..kao što ne uspijem ponekad odoljeti da ne zapalim cigaretu, ili pojedem malo čokolade. Vidio je moj broj na displayu, nije se javio...možda je i bolje tako... Sretan ti rođendan, moj bivši dragi...samo sam to htjela reći. Ja idem dalje, ponovno učim hodati... Učim se ponovno samoći, ne očekujem previše... Life goes on... |
15.11.2004., ponedjeljak
Još malo o nevremenu,baklavi, soli...
Lokalna «Oluja nad olujama» se smirila. Jutros dok sam išla na posao svugdje su se još vidjeli tragovi bijesa prirode – slomljeno drveće, otkinute grane, popadali crijepovi s krova, razbacano smeće iz kontejnera. Gradske službe su, sasvim očekivano, spore i nepripremljene. U maminoj zgradi su tek predvečer otklonili kvar na struji, a ona je cijeli dan bezuspješno, naravno, pokušavala naći servisera za satelitsku antenu, koji je vjetar pomaknuo.Hladno je i dalje, predosjećam da nam zima ove godine sprema još mnoštvo iznenađenja. Na poslu su me suradnici skoro spalili na lomači, jer cijeli dan zazivljem snijeg. Obzirom da su se u posljednje vrijeme neke moje «prognoze» pokazale 100 %-tnim pogotkom (kao npr.pogađanje spola djeteta u dvije suradnice, pa u nekoliko navrata spominjanje nekih ljudi koje dugo vremena nismo vidjeli, pa su se ubrzo nakon toga pojavili, pa moj osobni asistent, kojem sam , tek tako, iznebuha rekla da ima visoki tlak, što se pokazalo točnim), bije me glas da sam vještica.... Danas sam se na poslu ubila slatkim. Najprije sam na pauzi skočila na kavu kod kolege na katu iznad, a u kavu smo jeli i tortu, jer mu je sin jučer imao rođendan. Nešto kasnije, moja spremačica Mana, koja mi već godinama čisti office, donijela je svježe baklave. Žena je u subotu slavila Bajram, i danas nas počastila na poslu. Baklave su joj izvanredne, ogromne, a donijela je krcati pladanj. Pa smo se tako ubili slatkim... Nakon toga preplavila me ogromna čežnja! Za slanim!!! Čim sam došla doma, pohrlila sam u frižider. Nisam bila gladna, samo mi je falilo nešto slano...malo sam se nećkala između fileta inćuna ili pršuta pa sam se odlučila za ovo potonje...odrezala sam si prst debelu fetu parmskog pršuta, onako mekanog all'baccio, pojela je, naravno bez kruha jer nisam bila gladna. Kako to nije zadovoljilo moju želju za slanim, još sam pojela oko pola vrećice ekstra slanog čipsa.... Nije prošlo dugo... žeđ!!! Do sada sam popila valjda 2 litre vode, a žedna sam i dalje....rezultati u vidu otečene face, ruku, nogu i vrećica oko očiju biti će najbolje vidljivi sutra... A u međuvremenu se Svijet i dalje okreće...Sanader je bio u Beogradu, Colin Powell dao ostavku, kod Cipra su (ponovno) pronašli potonulu Atlantidu, u Londonu se snima nakon 20 godina nova verzija «Do they know is Christmas time again»... za sutra se najavljuje ponovno bura. Žednaaaaa saaammm.... |
14.11.2004., nedjelja
Uragan na Kvarneru
Vani je ludnica. U cijelom svom životu nisam doživjela takvu buru. U mom kvartu porušilo je stabla na automobile, park na Kozali je poharan. U maminoj zgradi je iskočila 3.faza, nemaju svjetla i grijanja, srećom rade utičnice.Ne pada mi na kraj pameti pomoliti nos ni na balkon, kamo li tek izaći van. Vidjet ćemo što će donijeti noć... Btw.Silkyja sam uspješno istretirala protiv buha...zaskočila sam ga dok je spavao, tako da sam ga uspjela dobro istrljati prije nego što je pobjegao, hehehe |
13.11.2004., subota
|
Uffff..nisam znala da će biti tako naporno. Nakon duge trke po stanu dobila sam 1.rundu - uspjela sam ga iščetkati i "oprati" šamponom u sprayu. Sada se zavukao ispod kuhinjskog stola, i ne izlazi... Kada zaboravi i smiri se, slijedi Frontline :))) U međuvremenu, odmaram se i pijuckam Bacardi breezer od ananasa... Bura je sve jača... |
Kiša, bura, buhe...
Ja imam najvjerojatnije ogroman karmički dug. U svojim bivšim reinkarnacijama sam bila u najmanju ruku serijski ubojica, majkoubojica, istrebljivač cijelih naroda, možda i Hitler himself. Jer, kako drukčije protumačiti činjenicu da se meni, kada se uopće odluči nešto desiti, dešavaju stalno nekakva sr****!Sinoć kada sam, nekim čudom neozlijeđena, došla doma, prvo sam primijetila da je mačak skinuo ogrlicu – našla sam je u predsoblju na podu. Ništa čudno, to povremeno napravi, tek tako, iz dišpeta. Kada sam kasnije navečer sjela gledati film, skočio mi je u krilo, na večernju dozu maženja, i tada sam, gladeći ga zapazila da mu je krzno malo učvoreno (nisam ga već par dana četkala, nisam imala vremena). Silky je Maine Coon rase, ogroman, ima 8 kg, i sada ima dugu, zimsku dlaku. Kako sam prstima prelazila po krznu, napipala sam na koži sitne mrvice. Grrrrrrr! Buhe, jajašca od buha! Toplo je vrijeme i vlažno za ovo doba godine, pa iako on ne izlazi van, obućom se u stan donose jajašca pa se životinja zarazi. Zato se on, siroti, vjerojatno i bjesomučno češao kada mene nije bilo, i tako si skinuo ogrlicu. Redovito mu stavljam Frontline u ampulama između lopatica pa tih problema uglavnom nema, naročito ne zimi. Posljednji puta je ampulu dobio u kolovozu. Naravno, nisam je imala kući. Jutros sam se lijepo zaputila u grad, na kavicu, i po te nesretne ampule. Prešla sam cijeli grad, spustila se sa Belvedera do Brajde, pa preko velike tržnice, do Sušaka, obišla sam sve trgovine opreme i hrane za kućne ljubimce – nigdje Frontline u ampulama! Ima ga u šamponu, u sprayu – ali, ampule nigdje! Osim naravno, kod veterinara… a dok sam obišla cijeli grad, živčana i polumokra, već je bilo podne! Pa sada se ti vraćaj kući po auto, pa kod Srećka u Opatiju..neće ići! Imam kući Frontline u sprayu – večeras me čeka borba s mačkom. Naime, Silky mrzi spray, nanjuši ga na kilometar i postane agresivan, frkće, grebe, skače..inače je mirna, strašljiva mačka...no, što je tu je..izliti ću tekućinu na trljačicu pa trk po stanu za njim, drugo mi ne preostaje…. Nakon mog uzaludnog obilaženja trgovina, našla sam se na kavi sa dvije frendice. E, tada sam se definitivno uvjerila da je biometeorološka situacija kriva za sve. Ni njih dvije nisu bile u feelingu danas. Jednoj se muž drugi tjedan sprema otići na brod, druga ima problema na poslu, smiješi joj se otkaz…obje su bile napete, neispavane, zlovoljne, tako da mi se moj “problem” sa Frontlineom istog trena učinio banalan, i nije ni na pamet palo da ga spominjem. Kavica je danas kratko trajala, i ja sam brzo došla doma. Nisam pošteno ni otključala vrata, kad je telefon zazvonio. Mama! Zove me, kao, na ručak , napravila je jotu (dakle, domaću maneštru sa grahom, ječmom, kukuruzom, suhim mesom i kiselim kupusom), ona zna da je ja volim ali da nemam nikada vremena za kuhati je jer ona traži puno priprema, fažol se mora namakati prije, kuha se dugo jer mora lagano krčkati, a i ne može se napraviti u količini za samo jednu osobu. Ali, ja moju Danajku poznajem i znam da kada nosi darove, nešto se iza njih krije! Usput me i, kao slučajno priupitala što planiram popodne. Ništa, naravno…kiša je, hladno je, ja sam umorna od prošlog tjedna… Čim sam došla, odmah na vratima mi je uvalila praznu plinsku bocu i 100 kuna…evo, dok ja pogrijem maneštru, skoči ti meni po plin! Hop! Naravno, mama ne vozi…i tako ja otišla do Pulca, tamo se u jednoj privatnoj kući nalazi trgovina butanom. Taman je bila prestala kiša, počelo je puhati, od gore se pružio prekrasan pogled na cijeli Kvarner. Čim smo poručale…novi zadatak! Mjesečni shopping u Plodinama! Kiša je počela ponovno padati, ja naravno bez kišobrana… desetak metara od auta do ulaza u dućan na Škurinjama, i bila sam mokra! Sat i pol kruženja oko polica…nakon toga trpanje u vrećice, pa tegli to u auto, pa iz auta mami u stan… Noge su mi otpale, umorila sam se kao da sam kopala. No, hajde, u Plodinama sam srela nekolicinu poznatih (ispada da su hipervelemegamarketi postali mjesta subotnjih šetnji i susreta ljudi), a našla sam i na ponudi sasvim pristojni buteljirani tikveški Cabernet Sauvignon po doista niskoj cijeni. Sada sam se napokon dočepala svog gnjezdašca… vani je počela bura, ja čitam Jergovićeve pripovijetke “Inšallah…” Knjiga nije loša..podsjeća me na mix Andrića iz njegove poetskije faze (poput zbirki Ex ponto, Nemiri…) i ranog Aralice (iz vremena Pasa u trgovištu, Asmodejeva šala – nikako ne njegovih novih, “političkih” faza – čitala sam Aralicu još krajem 80-ih, dok se nije još bio politički kompromitirao). Subotnje veče ide dalje..ja skupljam snagu za “klinč” sa mačorom… još jedan moj dan se primiče kraju… |
12.11.2004., petak
Utjecaj Mlađaka na ponašanje u prometu
Bila sam danas poslom u Istri, na Zapadnoj obali (gle, zvuči kao da sam bila u Kaliforniji, heheh). Nakon obavljenog posla sa suradnicima smo otišli na ručak, u konobu “Pergola” u Zambratiji pored Umaga. Lokal toplo preporučam, često tamo idem. Interijer nije pretjerano inn, podsjeća malo na garažu, a vlasnik na šofera autobusa (toplo se nadam da ovo neće pročitati), ali je ljeti prekrasna iako nevelika terasa, sa vrlo gustom krasnom pergolom – iliti za one koji ne znaju dijalekt, nadstrešnicom od loze penjačice, po kojoj je, I guess i dobila ime. Klopa je tu fantastična, riba je uvijek svježa, a ni cijene nisu da boli glava. Jeli smo morske stvarčice, ja salatu od folpica (male sipe) sa rukolom, gratinirane kapešante (Jakobove kapice) i švoje in forno. Švoja (od tal.sogliola) ili list je tipična zapadnoistarska riba, koja “uspijeva” u plitkom moru sa pješčanim dnom. Oko Umaga se lovi u velikim količinama, a njena je sezona od početka prosinca do kraja veljače. Sada su još male, ali ih već ima. Nemaju još onaj svoj puni, sočan oblik, no svejedno su bile jako fine. Nažalost, kako vozim, uz ručak sam pila mineralnu…doista šteta, fali čaša finog vina uz ovakvu hranu, no, što se može..”O,O” je na snazi, a ja si ne mogu priuštiti luksuz da mi oduzmu vozačku, no way…Krenula sam dosta kasno, oko 17 sati, i već je padao mrak. Na cesti nije bilo puno prometa, pandura nigdje, čak ni u Čiritežu ni Lupoglavu. Tek nakon skretanja na Istarski ipsilon prema tunelu Učka se intenzivirao. Nakon izlaska iz tunela- ludnica! Na zadnjem vijaduktu…jedan auto iz suprotnog smjera koji je pretjecao se u zadnji tren vratio na svoju traku. Jest da sam skočila na kočnicu. No, to nije bilo ništa! Koji je bog večeras ljudima? Ja volim brzo voziti…nebrojeno puta sam samoj sebi bila ljigava kad sam moljakala policajce koji bi me zaustavili zbog prebrze vožnje, da mi oproste, da mi “obračunaju” nižu kaznu (bez kaznenih bodova, of course)…puno mi je puta to i upalilo, tu i tamo i nije…No, nikada nisam bila nesmotreni vozač. Vozim već više od 20 godina, volim macho, brzu i aktivnu vožnju, ipak, luda nisam. Došla sam već skoro do “Dine”..na ravnici, oko 150 m ispred mene u susret dolazi kolonica od 3 auta..ne idu baš polako..odjednom, ni 100 m od mene, srednji auto krene pretjecati! Luđak, psmtr mu njegovu PU-registracijsku! Zakočila sam kao manijak, povukla se skroz desno, skoro pa sam na dva kotača vozila. Uspio je proći za dlaku i još mi, govno jedno, blenda! Da sam ga kojim slučajem mogla zaustaviti i izvući za vrat van iz auta, napravila bi od njega istarski razmaz! Ako se idiot hoće ubiti, neka si nađe neko drvo uz cestu pa zabije u njega, a ne u mene.. Ima još! Izašla sam sa zaobilaznice na Škurinjama, kad blizu Tomića&co na cestu sa pločnika krene naglo mala tigrasta maca… pa kud danas svi na mene?!? Opet sam zakočila kao manijak (već vidim da u Carmotu trljaju šake…kako sam krenula, past će novi diskovi na kočnicama, heheheh)…blentava mačka se vratila natrag, a lik iza me srećom nije naguzio! Heeee..ali to nije sve..kod Bille sam htjela skrenuti lijevo, da prečicom dođem do svog Kozala&co kvarta…stanem, propuštam dolazeće aute, uredno sa uključenim lijevim žmigavcem. Vidim, nema nikoga, spremam se krenuti, kada se iz Bille popreko sjuri neki starac u crvenom golfu – četvorki i mrtav hladan, ne gledajući da li ću ga pustiti, jer ja imam prednost, zapiči ispred mene i skrene lijevo, prema Škurinju. Srećom da sam stajala..iako, da sam bila pametna, sjurila bi se u njega pa neka onda razmišlja kako će izaći iz auta… Došla sam doma, cijelog auta i u jednom komadu, našla parking ispred kuće…i, kakvih sve lunatika danas ima po cesti, ne pada mi na pamet večeras više iz stana izaći! Nisam baš uvjerena da bih uspjela nekog kamikazu izbjeći, mislim da sam svoj bonus sreće na cesti za danas, a možda i za dulje, iskoristila… |
11.11.2004., četvrtak
Sa baldahinom, francuski, futon..krevet, of course
Danas se napokon pokazalo malo sunca, iako nisam od njega puno imala. Radila sam od ranog jutra, pa sve do večeri. Doma sam došla oko 19 sati u polusumračnom stanju, poluslijepa od buljenja u raznorazne monitore. Što to meni uopće treba?!? Nitko nije nezamijenjiv, pa tako ni ja...ili je to moj način kako prevariti sebe, dati si privid ispunjenosti? Sve mi nekako miriši na ovo drugo.Kažu da je jutro pametnije od večeri. Tako sam i ja načila lekciju od jučer, programirala klimu i došla u cvjetno proljeće, namirisano električnim osvježivačem zraka. Hehe..još uvijek toliko volim svoj novi (pa sada, baš 15.11.će biti dvije godine kako sam se uselila) stančić, da se odmah osjećam bolje čim prođem kroz vrata. Iako sam neki dan bila produktivna u spremanju, uspjela sam već prikupiti poveću hrpu rublja za pranje, ukupno 2 pune perilice..pa sam odmah se bacila na posao...napunila i uključila i već objesila da se suši prvu rundu, a druga se upravo pere. Onda sam si krenula napraviti večericu. Odmrznula sam filetirani oslić,narezala na rezance, prepržila ga na malo ulja, skuhala 2 krumpira u ljusci. Kada je krumpir bio skuhan, oljuštila sam ga, narezala na ploške, dodala sitno nasjeckan svježi peršin i jedan režnjić češnjaka, Sve sam to začinila sa malo papra i soli, extravergine Bertolli fragrante maslinovim uljem i sokom jednog limuna. Stavila sam ohladiti i sada ću to popapati ... U međuvremenu, pijuckam si Sanpellegrino Chinotto... i umor i napetost pomalo se otplavljuju. Kada sve završim, kada odsurfam svoju večernju dozicu, zaleći ću se u kadu pa u krevetac...sa Jergovićem! Kako, kojim Jergovićem? Miljenkom, dakako..no, dobro ne baš sa njim (nije moj tip krevetskog partnera, no offence, Miljenko, respect za tvoje pisanje), sa njegovim romanom «Inšallah, Madona, inšallah»... Eto, jedan sasvim običan život... A nije bio uvijek takav. Bio je nepredvidljiv, veseo, otkačen, nervozan povremeno, priznajem katkada i neorganiziran, pun iščekivanja, nekada strepnje, nekada smiješan...no, uvijek začinjen sa većom ili manjom dozom emocija, ljubavi, no uvijek ispunjen nekim dragim facama..kuckao je, pulsirao, grčio se...sada je poput mlakog povjetarca...ništa me ne pokreće... Nakon četrdesete je počelo, nakon nekih nedavnih zbivanja se ustalilo...Oblaci se polagano vuku. Nedostaje mi uragan, grmljavina, munje i fijuk vjetra... Meteorolozi najavljuju promjenu vremena. |
10.11.2004., srijeda
Kiša...kiša...kiša...
Ne posustaje..pada kao iz kabla cijeli dan...sva sam već nabubrila od kiše, a ova sličica ovdje prikazuje moje noge (lijepe, zar ne?) sa novostvorenom plivaćom kožicom...Dovukla se ja tako navečer napokon doma..u stanu 16 stupnjeva..krasno! Naravno, nije mi uopće palo napamet programirati klimatizaciju da se uključi sat-dva prije nego stignem kući..nikako da se ubacim u zimski ritam. I sjedim ja tako ispred TV, jedem moj TV dinner..no, dobro, bio je iz mikrovalne, ali ne baš junk food..pohana pileća prsa i salatica (zdravo je zdravo, hehehe)... i gledam vijesti. Hvala bogu, još se ništa nije promijenilo kod nas : siroti Dikan Radeljak dobio spor sa Gradom Zagrebom i prigrabio stančić za svoju siromašnu kćerkicu! Ma baš lijepo! Već sam bila pomalo zabrinuta za njih sirote... No, srećom da je naša nepogriješiva Pravda i Pravosuđe bila budna i promptno reagirala! Umirena tako, sita i zadovoljna, noćas ću zacijelo spavati kao beba :) Naravno, nakon što operem suđe, spremim stan, pročitam i pripremim sve što moram za neko predavanje koje sutra imam... tko mi je kriv što nisam "snalažljiva" ili pak tajkunova kćer.... |
|
Wow!!! Ego mi je skočio do plafona - moj dragi sugrađanin i naše nikada ne spavajuće oštro pero TVkritičar je moj blogerski pokušaj učinio blogom tjedna! Hvala mu na tome, doista me jako razveselio :))) |
|
Gotova sam..crkla skroz :((( A ispeglala sam tek dvije trećine..plahte (bože, pa zar sam ja normalna, koliko plahti imam, grrrr...) sam ostavila za neki drugi dan. Noge više ne osjećam, bole me križa...neću više nikada nagomilati takvu gomilu, svečano obećajem!!! Idem sada odbauljati pod tuš... |
09.11.2004., utorak
Kućanski poslovi..... yeesssss!!!
Hladno, zimsko vrijeme...kako nemam kamina ne mogu uživati u pucketanju vatrice i krasnoj toplini koja se širi. Na stranu to što imam klimatizirani stan, u kojem je ugodnih 23 stupnjeva. Ono što ženu najbolje grije je - peglanje! Ne mislim pritom na "novu" marketinšku dosjetku za reklamiranje kreditnih kartica, već na obično glačanje, peglanje rublja.Dva dana sam uspjeđno eskivirala tu mrsku mi djelatnost (priznajem, nisam rođena za kućanske poslove), no kada voda dođe do grla...peglaš! Stoga, poklapam laptop, i makar me jučer grlo grebalo,a danas počeo curkati nos...udarnički navaljujem!!! |
08.11.2004., ponedjeljak
Bura...jesenji ponedjeljak
Učinila sam napokon nešto što već dugo nisam : odspavala sam si 2 sata popodne/predvečer!To mi se već odavno nije uspjelo desiti. Sinoć sam bila budna do kasnog, na kraju sam i gledala reprizu Stankovićeve emisije gdje su gosti bili dizajneri Bruketa&Žinić. Mladi dečki, u ranim tidesetima koji već 10 godina rade, uspješno, poznati su u Hrvatskoj, dobro zarađuju a i neku američku nagradu su dobili, ako se ne varam. Na stranu to što nisam stručnjak za dizajn, što mi se njihove kampanje mogu dopasti ili ne, to nije uopće bitno. Bitno je što se nađu mladi ljudi, u ranim tridesetima, koji su ovdje, u Hrvatskoj, a uspješni su i rade posao u rangu svojih kolega na Zapadu. Nemaju adekvatnu formalnu edukaciju (Žinić je nesvršeni student arhitekture i dizajna), no to im nije bila zapreka, obzirom da kod nas i nije bilo adekvatnih mogućnosti školovanja, da putuju po svijetu, uče, prate stručnu literaturu. S druge strane, sinoć je na TV bio i jedan drukčiji «primjer», na «Milijunašu». Mlad dečko, 25 godina, zgodan, diplomirani pravnik, koji se doduše nije mogao odlučiti je li iz Splita ili Zagreba, dakle, mladi hajmo reć intelektualac, na jednostavna pitanja je blejao kao tele u šarena vrata. Vrhunac je bio kada je Filipović skoro dobio inzult od naprezanja da pomogne tukcu koji nezna koliko kocka (Rubikova ili kur****, svejedno!) ima stranica. Tisuću kuna koje je dobio je za ovakvu mušku tuku puno i previše. Pa sada ti vidi...ne zavidim nimalo ljudima koji imaju djecu i strepe za njihovu budućnost, odriču se svega da im omogućuje školovanje i studij. Jer pravila nikakvih nema. Nekako imam osjećaj da današnji klinci, osim pomanjkanja rowing-modela imaju i pomanjkanje motivacije. Danas je ovdje opako zabrijala bura. Smrzla sam se u par koraka do auta. Srećom, stan mi gleda da jugozapad, pa nisam morala ni uključivati grijanje. Na poslu je danas bilo poprilično OK, dosta posla ali je relativno «glatko klizio», tako da sam završila već oko 17 sati, a kako nisam imala ništa za obaviti u gradu, išla sam ravno kući. Istuširala sam se, pojela mali sendvič i jogurt...i uvalila se u krevet! Zaspala sam kao klada, i vjerojatno bih i sada spavala da me već prije 20 sati nije mama zvala telefonom (eh, te mame...ja sam za nju ostala 16-godišnjakinja zauvijek!). Ustala sam, napravila miješanu salaticu sa sjemenkama, skuhala si mate'čaj...i sjela za komp. Večeras me čeka dosta posla, moram završiti neki (stručni) članak jer mi je u petak deadline...a sve mi je još u skicama. No, ne brinem se, ja sam rođeni kampanjac... kada zagusti (a meni redovito zagusti, stvari koje su mi naporne uvijek ostavljam za kraj) mogu potegnuti i cijelu noć :))) |
07.11.2004., nedjelja
Sunčana nedjelja, dan za prijatelje
Dan je danas bio prekrasan. Gotovo pravi ljetni. Malo hladniji. Nisam danas išla nigdje. Planirala sam spavati do kasna, no već oko 10 sati zvala me mama iz Zagreba, nakon nje frendica iz Rijeke, sa kojom sa pričala skoro sat vremena. Čim sam skuhala kavu, opet je zazvonio telefon. Bila je to Ksenija, moja najbolja prijateljica iz djetinjstva, pa do današnjih dana. Živi i radi u Njemačkoj, psihijatrica je. Već je 12 godina u Njemačkoj, tamo se udala,za Amerikanca, završila specijalizaciju, i sada živi na sjeveru Njemačke. Sve ovo vrijeme naše se prijateljstvo nije ni za trunčicu promijenilo, možda je čak i postalo jače. Gotovo da nema dana kada se barem ne javimo jedna drugoj SMS-om, a nekoliko puta na godinu se vidimo i provedemo zajedno bar nekoliko dana. Nebrojeno puta u životu svatko je od nas naišao na tvrdnju o daljini koja razara prijateljstva, ljubavi, poslove. Mnogo je puta to točno, ali ne i uvijek. Ksenija je jedan od svijetlih primjera kako ljudi koje voliš, i koji vole tebe, ma koliko bili daleko, uvijek su tu, pored tebe, ne samo kada te zatrebaju ili kada ih zatrebaš. Sate i sate smo nas dvije provele telefonirajući, i nema toga što jedna za drugu ne bi učinile. Kada je ona bila u problemima, kada joj je bilo teško, kada sam ja trebala nekoga za razgovor... uvijek smo bile tu jedna za drugu. Današnji razgovor je bio jedno ugodno lijeno čavrljanje...ona je između dva putovanja, prošli tjedan se vratila iz Mexica sa godišnjeg, u četvrtak putuje na neki kongres u San Francisco... uglavnom, na telefonu smo bile više od sat i pol, a vrijeme je samo proletilo... Ostatak popodneva sam pijuckala kavu i sunčala se na balkonu, a nakon toga - kućanski poslovi. Je, je...i to radim, hehehe. Oprala sam i izvjesila jednu perilicu bijeloga rublja, sada mi se pere šareno...u međuvremenu sam malo čitala, pogledala neku stručnu literaturu koja me čeka za iščitavanje večeras i idućih dana, napravila si salaticu sa tunom... i dan je prošao. Sutra me čeka glačanje. Sve u svemu, bio je miran, ugodan dan, ničim poremećen. Možda i previše miran, no strka koja me prati na poslu tijekom tjedna čini me da čeznem za tim mirom i spokojem. Ipak, osjećam neku prazninu... sama sam. Nedostaje onaj netko.... |
Trst & make up
Nekada je dovoljno samo malo da se čovjek vrati u ravnotežu. Sinoć smo moja prijateljica Marina i ja imale žensko support-druženje. Bila sam doista down...bile smo se još neki dan dogovorile da ćemo se čuti ovaj vikend i nešto isplanirati, pa sam je navečer kada sam došla kući nazvala i u kratkim crtama joj ispričala priču. U momentu sam joj rekla ... dođi do mene, otvoriti ćemo bocu i imati karmine. Nije ni trena razmišljala...stižem! Marina i ja se znamo jako dugo, neko smo vrijeme i radile skupa. Početkom godine je prekinula vezu 17 godina dugu, i dosta smo se družile ovo ljeto. Ne radimo isti posao, no ima sličan život sličan meni...živi sama, nema djece, situirana relativno dobro.Došla je ubrzo, film na TV je upravo počeo (ona obožava Brada Pitta, heheh), otvorila sam bocu vina i napunila zdjelu pistacijama i čipsom. I onda je lagano krenuo razgovor, bilo je na početku malo suza..a zatim sve češće smijeh...kako su rasli promili u krvi, tako je raspoloženje bilo bolje. Onda smo napravile plan...idemo sutra malo do Trsta. Trst odavno nije više mjesto gdje se oblačim. Sve češće je postao mjesto gdje ideš popiti kavu, kupiti neku delikatesu, provesti par sati u nekom malo drukčijem okruženju, sa manje depresivnih faca oko tebe. Ustala sam oko 10, pa sam pokupila M.oko 11. Nije bilo puno prometa, već smo prije podneva bile u Trstu. Lijepo se razvedrilo, počela je puhati bura...sve u svemu, malo svježije, no ne i hladno. Pravi subotnji dan za obiteljski shopping. Popile smo kavu na Piazza Unita, malo promatrale svijet, šetale, gledale izloge. Nisam ništa kupila, osim jednog jarko crvenog Chanelovog ruža. E, to je priča sa sebe...ja u principu volim invisible make-up. Imam sreću da mi je ten besprijekoran, bez bora, bez madeža, ujednačen, no vrlo svjetao. Kako sam profesionalno već pomalo deformirana, vrlo puno računa vodim o svojoj koži, ne maltretiram ju i nastojim maksimalno produžiti i očuvatri ono što su mi priroda i dobri geni dali, ne sunčam se puno. Stoga, nisam nikada preplanula, i u skladu s time, koristim diskretnu i nenametljivu šminku. Pri tome jako pazim na kvalitetu šminke, koja mora biti vrhunska, a s time ukorak idu i cijene. No, nikada mi nije žao kupiti nešto kvalitetno. Osim toga, nikada nisam bila od onih koji radije kupuju jeftinije ali više komada. Radije kupim jednu lijepu (i skupu) majicu nego tri jeftine. Uglavnom, ruževi su mi svjetlijih ružičastobreskvastih tonova uz poneko skretanje ka boji sljeza. Od pudera koristim Givenchyjev Teint Miroir Lift Confort broj 8 sa SPF 10, vrlo svjetao ili Chanelov Bronze Universel kada želim izgledati preplanulo. Kako poput većine žena i ja ponekad listam modne časopise..u oko mi je uletio prilog o ruževima ove jeseni – svi redom krvavocrveni, intenzivni... Mene je crveni ruž oduvijek fascinirao na drugima, no na sebi...osim što mi treba dvostruko vremena da se našminkam kako treba, nakon što ga stavim sebe redovito ne prepoznajem. Samoj sebi izgledam čudno, kurvičasto, hehehe...no, svakih par godina kupim takvog i stavim ga jednom ili dva puta.. i to je sve. Povijest se ponovila i danas...u parfumeriji ja krenula isprobavati crvene ruževe...i našla jednog koji mi se dopao po teksturi i boji, Chanelov Hydrabase No 65 Fire..i naravno kupila ga! Marina se gušila od smijeha i bila spremna okladiti se na bilo što, tvrdeći da ga neću nikada nositi. Mene je baš razveselio..uljepšao mi je dan..pa makar ga nikada ne stavila. Što je 23 eura za trenutak prave, iskonske shopping-srećice! Dan mi je odmah postao sunčaniji i topliji..pa ne kažu uzalud da je kod nekih (hmmm, klizim li ja u ovom smjeru pomalo?) žena kupovanje nadomjestak za seks, hehehe. Nakon shoppinga smo otišle u jednu tratoriju u via Valdirivo gdje već godinama znam otići pojesti, na prekrasni rižoto sa morskim plodovima..ja uz mineralnu, ona uz čašu vina. U povratku smo skočile još do Torri d'Europa, kupiti malo fine klopice..sireva, matovilca, mladog primo taglio radića, mlade salate, nešto finog vina, Havana club breezera, i drugih sitnica..i naravno, hranu za mačka... Kada sam došla kući, istuširala sam se, malo telefonirala, natočila si čašu vina, gledala malo film...i evo me ovdje. Osjećam se krasno, ugodno umorno i zadovoljno (opet mi se nekako nameće paralela sa seksom, hmmmm). Živio konzumizam! |
05.11.2004., petak
Petak za kraj
Danas sam u sasvim svom, osobnom badu. U mojoj posljednjoj ljubavnoj havariji desio se zadnji čin : potonula je i zadnja nada da možemo ostati jedno drugome u lijepom sjećanju...izronila je prljavština, bol i talog sveg ružnog i manje lijepog što se godinama nastojalo potisnuti.Neću plakati...završiti će kako je i počelo, uz bocu kalifornijskog Zinfandela, koju ovaj puta neću ispiti sa njime već sa dobrom starom frendicom koja poznaje sve friže na mojoj duši.... |
04.11.2004., četvrtak
Baš sam ponosna na prethodni post :)))Veliki broj mojih stalnih čitalaca (čitaj : svih 5, hehehehe), nazvalo me i čestitalo mi :))))) Šalu na stranu, ja sam vrlo realna osoba, i vrlo liberalna...ali neke i nešto jednostavno ne mogu prožvakati... |
Ko(koš)sorica, bljakkk...
|
Sada sam se malo ulogirala na Internet i po defaultu prvo čitam vijesti na Indexu...pa sam pročitala i ovu blamažu Jadranke Kosor. Pa kako osoba (namjerno neću reći žena, osjećam se uvrijeđeno pri pokušaju kategoriziranja sebe i nje u istu vreću) koja ima namjeru biti Predsjednica države nema svoga stava o jednom od tradicionalnih "ženskih" i ne samo njihovih vitalnih problema? Odnosno, ZNA SE stav o pobačaju..ukidaj odmah!!!! Pobačaj je realnost od vremena od kada smo obitavali u pećinama do danas. Nebrojeno je mnogo žena tokom stoljeća umrlo nakon ilegalnog, nestručnog pobačaja. Nemojmo se zavaravati, ako se delegalizira pravo na pobačaj, sam čin pobačaja neće nestati..samo će pobačaji prijeći u "ilegalu"! U civiliziranom svijetu koji se smatra humanističkim odavno su regulirani pravno-medicinski aspekti prekida trudnoće. O filozofskom poimanju početka života začećem ili rođenjem rečeno je više manje sve, i oduvijek će se na toj temi lomiti koplja. Stvar je osobnog stava koristiti kontracepciju ili ne. Isto tako, vrlo je bitna socijalno-zdravstvena edukacija mladih ljudi na početku seksualne aktivnosti, spolni odgoj je činjenica koju se ne smije zanemariti. Moje je mišljenje da Crkva u svjetovnoj državi (a to jesmo, ili se možda varam?) ne smije imati utjecaj koji ima. Pobačaj ne bi smio biti metoda kontracepcije per se, već jedna od mogućnosti izbora kada druge mogućnosti zataje ili kada postoji medicinska indikacija. Zaboga, pa zašto trudnice odlaze na ginekološke preglede i ultrazvučne preglede nego da se utvrdi mogući poremećaj i bolest ploda? Stoljeća razvoja medicinske znanosti, perinatologije, genetike, silan novac i trud uložen da se nastoje izbjeći teške bolesti i obiteljske tragedije... da bi početkom 21.stoljeća u maloj balkanskoj državici jedna ŽENA nastojala vratiti kotač vremena unatrag? E,pa drage cure, djevojke, žene...kako je krenulo, bude li takvo nešto postalo predsjednicom, koji je drugi korak? Gubitak prava glasa, isti rad za četvrtinu "muške"plaće, otkazi ženama (neka kuhaju, rađaju i odlaze svaki dan u crkvu...)..možda uvođenje "ginekološke policije" kao u Rumunjskoj u doba Ceausecua? |
Odgoda jeseni
Još jedan pravi ljetni, topao i sunčan dan. Zima je još jedan korak dalje...Malo pomalo stvari kreću ka normali, rad dan je danas bio gotovo pa rutinski. Naravno, opet sam na poslu bila do kasna, no oko podneva sam otišla do banke i doista je bilo prekrasno (ako ne računam da sam se skuhala u autu koji je bio parkiran na suncu..eee, dok klima rashladi, već sam bila nešto kao meko skuhano jaje). Sunce i toplina koju sam akumulirala rastjerali su mi umor..kada sam došla doma napravila sam si doista finu salaticu...od zelene ricaste salate, matovilca i rige(rukole), sa sjemenkama od suncokreta i sezama, začinjenu blagim maslinovim uljem i acetom balsamicom. Onda sam krenula gledati Tornatoreovu poetičnu «Legendu o pijanisti». Lijep film, gledala sam ga već, ali neke stvari bez problema mogu gledati ponovno. Pa me malo ubacilo o nekakav sjetni, kontemplativnu feeling... malo sam se zamislila i počela razmišljati o sebi. Kada se gledam u ogledalu, pa i kada čitam ova svoja piskaranja, kakav je moj brzopotezni sud o meni, odnosno, da ja nisam ja, da se prvi puta vidim i da se prvi puta pročitam, što bih mislila o njoj, tj.sebi? Hmmm...i onda mi je sinulo : ova je rezervirana, hladna, teško dostupna,o sebi odaje samo šture tehničke podatke. Ništa nema tu o emocijama, o inner lifeu... Vidi, vidi...mono/dijalog me krenuo. Samoj sebi sličim na pastorovu kćer koja otkriva draži striptiza... Pišem uglavnom o tome koliko radim, koliko mi posao nedostaje. Ne pišem o svojim večerima, o tome kako je nakon nekog vremena teško biti ponovno sam..kako se treba učiti slušati tišinu...O tome kako stiže zima, u kojoj neće biti nikoga pored u dugim noćima i u šetnjama pored mora. Nema smisla. Od toga nema pomoći, to ne vraća vrijeme unatrag. Centar moga svijeta je moj posao. O tome koliko sam možda pogriješila što sam prije više godina tamo ga sama postavila ne bih... ja si ne mogu dozvoliti, u okruženju u kojem jesam, luksuz da posustanem. Ne mogu biti pasivni promatrač, jer je moja profesija takva koja traži individualnost i prodornost. Isto tako, koliko god nekoga voljela, ne mogu prestati raditi. Ja ne bih našla sebe SAMO perući i peglajući njegove košulje...Nakon toliko vremena, pitam se...koliko smo se poznavali? Ili smo se promijenili? Sve što mogu je tu i tamo, pustiti neku suzu da klizne niz obraze, kada nitko ne vidi... i onda je brzo obrisati i ići dalje... Bljakkk, ova Granny Smith jabuka je nekako opora danas, nekako mi ne klizi niz grlo... u maminoj prekrasnoj štrudlici bi bila savršena...ali, nema druge, do daljnjega su kolači off limits. Lindticu sa 70% kakaoa imam spremljenu na sigurnom, u slučaju veeeliikeee hitnoće i životne ugroženosti :) |
02.11.2004., utorak
Utorak..a kao da je ponedjeljak :(((
|
Tako sam umornaaaaaaaa.... kao da me na poslu nije bilo šest mjeseci! Čim sam ušla kroz vrata, svi su mi se obrušili na glavu, svima je bilo nešto hitno i bitno, telefoni nisu prestajali zvoniti... uz redovan posao "uvalili" su mi (prijatelji&kolege najdraži, ovim vas putem pozdravljam!) još 3-4 nepredviđena slučaja :) Nisam ni izašla na pauzu, a poslije radnog vremena sam nastavila raditi prekovremeno... Kada sam izašla bio je već mrkli mrak. Na povratku kući sam skočila promijeniti knjige u biblioteku i u "Plodine", po mlijeko i jogurt...naravno, to mi je oduzelo daljnja 2 sata. Jedina pozitivna strana je što nisam gladna, hehehe..na poslu sam pojela pola vrećice čipsa (znam, znam, zdrava hrana!) a kada sam se napokon dočepala kuće nije mi ni palo napamet da nešto idem kuhati, čak ni podgrijavati :) Popila sam bočicu jogurta i napunila kadu... Social life after work? Ma zaboravi!!! Mislim da ću danas ipak ranije u krpe... |
Noćna ptica
|
Ufff, nikako da se otputim na spavanje. Sutra (odnosno, već danas) ujutro neće me moći dignuti "Veli Jože" ako još uopće postoji, ni sve ostale dizalice iz riječke luke zajedno. Čak sam maloprije poduzela istraživačku akciju po frižideru i iskopala, srećom, samo malo pilećih prsa preostalih od ručka, hehehe... Ne spava mi se, no ujutro..opet ću se cijenkati sa budilicom i mobitelom (back-up u slučaju da budilicu ignoriram - njega je teže, zvuk je bljakasti ambulance, hehehe). Cijeli sam život noćna ptica, od kada sam se rodila. Spavala bih po danu, a čim bi pao mrak..eto mene! Pričala, cendrala..morali su me na smjenu zabavljati mama, tata i nona (tata se žali da je imao najgoru smjenu, onu od 2 do 5 sati). Cijelo moje školovanje, studij, postidplomski, specijalizaciju ponavljala se ista priča. Nisam niti jedan ispit spremila danju :))) Naučila sam se da spavam malo, 3-4 sata. Ujutro bih išla na predavanja i vježbe, ponekada bih, zimi, odspavala sat-dva popodne, pa bih izašla van, pogledala kakav filM, i iza 22 - 23 sata, kada bi se ulica i susjedstvo utišalo, počela učiti. I tako ponekada cijelu noć...onda bih ujutro otišla po kruh i novine, odvela psa u šetnju... Kada sam počela raditi imala sam sreću pa sam radila u smjenama ... 12 dnevnih sati, pa drugi dan 12 noćnih..pa bih bila 2 dana slobodna. No, nije to dugo trajalo..sada radim od jutra do mraka, uglavnom. Navikla sam malo spavati, oko 4-5 sati noću, a onda bih vikendom, obično nedjeljom potegla do podneva...subote su rezervirane za kavu i shopping, za to mi nije nikada problem bio ustati :))) Ovih tjedan dana godišnjeg sam se totalno raspojasala...spavala danju, jela noću... e, od sutra/danas mijenjam ploču : dijeta!!! Moram izgubiti ovu izdajničku godišnjevsku škembu :))) Bliže se Božić i Nova godina...do tada post, hehehehe Prosinac je najgori mjesec...prvo kreće moj rođendan, pa raznorazne poslovne fešte i predpraznički partyji..pa sami blagdani...zamke za liniju vrebaju na sve strane, a ja sam dobro poznati fleksibilni bonkulovićki (ne)karakter. Nema mi druge...kupaonica zove (ne, neću stati na vagu, hehehe), a nakon toga krpe..MORAM!!!! |
01.11.2004., ponedjeljak
Da se ne bih previše uobrazila svojim napretkom u web designu, nisam još uspjela uploadati dvije sličice na jedan post, hehehe...pa sam dodala ovu svijećicu koja mi je "promakla"!Eh, Sokrate, kako si samo bio u pravu..što više znam, više znam da ne znam :)))) |
Svi sveti
Danas je napokon osvanuo sunčan, topao dan, kao stvoren za rijeke ljudi koje su se slijevale na groblja, noseći cvijeće i svijeće svojim dragima kojih više nema.Dan kao stvoren za šetnju, susrete sa znancima, prijateljima i rođacima koje ne srećemo često, za koje nemamo uvijek vremena. Praznik Svih svetih nije samo dan kada se sjećamo naših mrtvih, to je praznik života...radujemo se sretnim trenucima koji su prošli, i onima koji će doći. Jer, pogrebi, karmine, susreti na groblju danas..nisu to samo trenuci tuge za umrlima, to je i prilika nama koji smo ostali da se vidimo, družimo, živimo skupa... Moj je godišnji završio. Od sutra ponovno radim... |
I did it!!!
Uspjela sam! Baš sam ponosna na sebe :))))Malo pomalo i ovaj će blogić dobiti nekakvu formu i oblik... |
| < | studeni, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com