Danas sam se nešto kasnije ustala, trebala sam raditi poslijepodne. Čim sam otvorila oči, počela je glavobolja, posljedica loše prospavane noći i silne količine soli koju sam jučer unijela u organizam. Srećom, kako sam prije nego što sam otišla spavati popila tableticu diuretika, nisam se probudila otečena. Ali sam zato ostatak noći i jutro provela na WC-u.
Već oko 11 sam bila na poslu, koji se protegao sve do 21,30...imala sam nekih neodgodivih poslova koje nisam mogla prebaciti za danas.
Kada sam se vraćala kući, na ulicama nije bilo gotovo nikoga. Nebo je bilo vedro, zvjezdano, mirna, hladna noć. Čim sam došla u stan, uključila sam perilicu – pobogu, pa koliko se tih gaća, kanotijerica, majica, ručnika skupi u par dana?!? Maloprije je pranje završilo, sada ću rublje izvjesiti da se suši...
Nisam ništa kuhala danas. Na poslu sam pojela topli sendvič oko 17 sati, pa sam si napravila samo šalicu juhe od pomidora i čaj od naranče i cimeta.
Dok mi se juha otapala, sjela sam gledati Hitnu službu (ne, dragi TV kritičaru, neću ti se miješati u «posao»). Gledam, malo slušam, malo čitam titl..kad vidim piše : «Hoćeš li jesti POFUZNE? Ja gledam, piše POFUZNE..wtf su to pofuzne? Slušam ja malo..kaže klinac «Do you take pancakes or french toast?»..a naši preveli «Hoćeš li palačinke ili POFUZNE?»
Aaaaaaaaaaaaaa...tako dakle, french toast, francuski tost ili po naški (nadam se i vaški) pohani kruh (a mi u Primorju smo to zvali i landice, tj.šnitice...nekadašnji skromni desert koji se pripremao tako da se kruh, najčešće stari namakao u mlijeku i jajetu, pržio na ulju i posipao šećerom...ah, kako davno nisam to jela), iznenada postao pofuzna. Ja nikad dosada nisam čula tu riječ, a nešto mi govori da nisam jedina.
Sad mi je na pamet pao Proust i poznati miris madeleina – peciva čiji je miris glavnog junaka podsjetio na prošlost. Spominjanje landica podsjetilo me na moju nonu, dugo već pokojnu. Uz nju me vežu najranija sjećanja, negdje oko dobi od 3-4 godine. Nisam išla u vrtić, ona me je čuvala. Vjerojatno moje najranije sjećanje je ono na jedno ljetno jutro, kada sam ustala, ona me umila i počešljala, a nakon toga sam sjela na stolicu, popreko i ruku držala na naslonu, čekala sam da mi spremi doručak. Sjećam se dobro svjetlosti i sunca koje ulazi kroz otvoren prozor, sjećam se bijele haljinice sa sitnim crvenim zvjezdicama i maminog bratića iz Nizozemske koji je bio kod nas u gostima. Sjećam se kako me slikao, i kako je nakon nekoliko mjeseci stigao paket za nas, kako je mama morala otići na carinu po njega i objašnjavati od koga i zašto je dobila veliku fotografiju djeteta, formata 30x22 cm. Bila su to neka stoga,kontrolirana vremena. Fotografija i danas stoji uokvirena na ormariću u maminoj sobi.
Bila su to neka davna, bajkovita vremena...
A svijet je postao odrastao i bajke su postale neke čudne bajke. Gledam vijesti na TV... u Fallujji ubijaju ranjenike, u Splitu tip namjerno «sije» AIDS, u Zadru 16-godišnjak ubo nožem u leđa 14-godišnjaka....
Neću se tako igrati! Vratite mi onu moju bajku, moju nonu i moje djetinjstvo...
Post je objavljen 17.11.2004. u 01:35 sati.