(ovdje mi je misteriozno nestao tekst, hmmmm.... no, ja sam ga našla na Google-u, pa ga vraćam)
Često mi prijatelji govore – ti si jaka žena. Što to znači, biti jakom ženom? Da li to znači da je ta dotična žena uspješna, prodorna, realizirana u poslu, etablirana u društvu? Ili se odnosi na anonimne žene iz svakodnevice koje se bez prestanka bore za egzistenciju, koje rađaju, odgajaju djecu, brinu za dom i svog muškarca. Nisam pristalica ni muških ni ženskih seksizama, ne zagovaram diskriminaciju, čak ni pozitivnu. Protivnik sam podjele poslova na muške i ženske, sama sam u svojoj sredini jedan od primjera rušenja tabua zvanog “muška profesija”.
Pa ipak, u čemu je slabost i snaga žene?
U njenim atavističkim instinktima zaštitnice poroda i čuvarice vatre? U tome da lakše trpi bol od muškarca, što nije pusta priča već znanstveno dokazana činjenica. Naime, žene imaju manji broj receptora čiji se podražavanje izaziva osjet boli, njihov je prag podražljivosti viši, a i osjetilni živci, kojima se prenosi impuls boli su nešto deblji, čime je i brzina prijenosa manja. Priroda nam je na taj način omogućila da podnesemo bol prilikom poroda. Da li je snaga žena u njenoj emotivnosti, u razvijenijoj intuiciji, “šestom čulu”? Ili su to možda njene slabosti?
Od naših najudaljenijih prethodnica – pećinskih žena, preko antičkih heroina, srednjevjekovnih gospi, do sufražetkinja i astronautkinja, u neprekinutom slijedu, na X kromosomu prenosi se umijeće preživljavanja, borbe za bližnje, osjećaja za održavanje ognjišta. Prenosi se snaga ljubavi. Prenosi se jakost. Neki to zovu slabošću, neka im bude.
U mojoj je obitelji, po maminoj strani, oduvijek bilo hrabrih, samosvojnih, poduzetnih i jakih žena.
Poput glavnih junakinja romana Isabell Allende, i moja su mama, nona i pranona vrlo osobite žene.
Pranona se sredinom pretprošlog stoljeća zaljubila i udala za mladog postolarskog majstora koji je obrt izučio u Grazu, nakon školovanja se vratio u gradić svojih predaka i zasnovavši obitelj, počeo podizati radionicu i dom. Kako bi mu pomogla, moja je pranona, ubrzo nakon što se rodila moja nona, najstarija od šestero djece, svakodnevno, najčešće pješke, nosila u Trst prodavati jaja, mlijeko, sir…moja je nona kao mala curica ostajala sa ocem u njegovoj radionici, u kojoj su se skupljali njegovi prijatelji ,po cijele dane dok je njena majka, zimi i ljeti, naporno radila da bi pomogla obitelj. Kada sam ja bila mala, pričala mi je prekrasne priče, o ljudima, krajevima i događajima u kojima nikada nije bila, a o kojima je kao malo dijete slušala.
Od pranoninih šestero djece na životu je ostalo troje. Ostali su umrli već kao bebe. S vremenom, obitelj se financijski postavila na noge, pranona je prestala odlaziti u Trst, pa su živjeli relativno situiranim građanskim životom u malom mjestu. Bilo je to doba Austrougarske monarhije, početkom XIX stoljeća.
Moju nonu, najstarije dijete i očevu mezimicu, otac je rano poslao u Trst, u djevojačku školu. Tu se ona vrlo mlada zaljubila i udala u dobi od 17 godina, za mladog inženjera, Austrijanca, koji je radio u pivovari “Dreher”.Bilo je to u jesen 1913.godine. Nakon nešto više od godine dana bila je udovica.
Nakon nekoliko godina udala se za nonića. Dugo su bili u braku, već su izgubili nadu da će ikada dobiti dijete, kada je nona u dobi od 37 godina rodila moju tetu, a 4 godine kasnije moju mamu.
Život joj je bio i lijep i težak. Nona i nonić su imali restoran, najprije u Trstu, zatim su se preselili u Goriziu. Puno je radila, vodila posao, odgajala kćeri. Nonić je bio dobar čovjek, no pjesnička duša i čovjek socijalističkih nazora. Kada je Mussolini došao na vlast, počeli su problemi, nonić je u svom restoranu okupljao protivnike fašizma, bio je zatvaran. Morali su prodati restoran, vratiti se u provinciju. Počeo je 2.svjetski rat. Nonić je otišao u partizane, i 1943.godine poginuo. Nona je ostala sama, ne više tako mlada, sa dvije male kćeri, bez novčića. Malo po malo prodavala je komad po komad nakita da bi ih prehranila, nadničarila po poljima, odricala se zadnjeg zalogaja. Rat je završio, kćeri su rasle, nona se zaposlila. Teta se rano udala i otišla. Moja mama je ostala sa nonom, danju radila, noćima učila…završila fakultet, upoznala moga oca, udala se, došla sam ja…
Nona je dočekala duboku starost. Umrla je 89.godini, okružena ljubavlju svojih kćeri, unuka.
Moja mama danas živi sama, brak nije opstao.
Ja sam četvrta u toj “tough women” liniji…jedinica, fighterica od malih nogu, bila sam voljena, mažena, no nikada razmaženo derište. U biti, sve sam u životu postigla što sam planirala, nikada nije to bilo servirano na srebrnom pladnju, uvijek zasluženo, znojem, nekada i krvlju i suzama…Ne bih ni htjela da je bilo drukčije.
Tu se slijed najvjerojatnije završava, jer ja nemam djece.
Ovo što jesam, ovo je zbog njih...mojih jakih žena.
Post je objavljen 20.11.2004. u 03:22 sati.