Posljednjih nekoliko dana bila sam u mojim postovima benigna, ženskasta i osobna. Pisala sam o tome što sam radila, malo sam komtemplirala...dnevna zbivanja sam ostavila po strani.
No, nakon što cijelu večer gledam na TV foršpane za sutrašnju/današnju Latinicu, iz kojih se već vidi kakav će biti stav prema zdravstvu, a pogotovu nakon što sam pročitala članak u Večernjem listu on-line na istu temu (http://www.vecernji-list.hr/newsroom/news/croatia/157157/index.do), moram i ja nešto napisati ovdje.
U kratkim crtama, u članku se govori o dugim čekanjima na preglede, a ono što me najviše isprovociralo je Hebrangov komentar. Vrli naš ministar spominje Hipokratovu zakletvu, potpuno izvan konteksta.
Problem zdravstva nije novog datuma. Novac pokreće svijet, zdravstvo je također tržišna djelatnost, iako pučanstvo o tome malo ili ništa zna.
Naš ustroj zdravstva financira se preko HZZO-a. Doprinosi koje uplaćuje svatko od svog dohotka se ulijevaju u HZZO koji dalje raspoređuje novac.
Zdravstvo se dijeli na primarnu, sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu zaštitu.
Primarna obuhvaća opću medicinu, stomatološku zaštitu, zaštitu djece (pedijatrijske ambulante) i žena (ginekolozi). Način na koji se plaća u primarnoj zdravstenoj zaštiti je po principu glavarine. Tako npr.dr.Ivo Ivić, liječnik opće medicine ima prijavljeno npr.1000 pacijenata, a za svakog od njih dobije mjesečno 100 kuna (brojke su izmišljene). Od tog novca, bez obzira bio dr.Ivić privatnik u zakupu ili djelatnik u DZ pokrivaju se troškovi brutto plaće njega i sestre, režija i materijala kojeg u svom radu koristi. Bez obzira da li njemu pacijent dođe 1x mjesečno ili 3x dnevno, on dobije uvijek isti novac. Njegova zla sreća je što je npr.morao pacijenta previjati 2x dnevno i potrošiti puno novaca na gazu,zavoje, tekućine za pranje rane i lijekove koje pacijent mora dobiti. Dobavljači i Elektra se moraju platiti najprije, i to po tržišnoj cijeni. Ako dr.Ivić ima zdravu populaciju, mjesec će završiti u pozitivi, ako ne....mnogo mojih znanaca koji imaju u zakupu ordinacije (a u zakup moraš ići, ili gubiš mjesto) uzdržavaju bračni drugovi, ako ih imaju.
U sekundarnoj (polikliničko-konzilijarnoj) i tercijarnoj (stacionarno liječenje) zaštiti je druga priča. Sistem plaćanja je usluga x cijena. Dakle, kako ja spadam u ovu kategoriju, mene plaća HZZO prema broju i količini usluga koje pacijentu pružam! Ali, nije to tako jednostavno. Postoji tzv.mjesečni limit, kojeg se u javnosti ne spominje. Tako, npr.ja imam mjesečno limit 5000 bodova (samo pregled, bez ikakvog drugog postupka je nešto više od 11 bodova, svaki drugi postupak poput previjanja, injekcije itd.je posebno bodovan, tako i operacije, gipsanja, anestezija). Ja mjesečno mogu napraviti posao koji vrijedi 8000, 10000 ili više bodova, no meni ne plaćaju ni kune iznad 5000 bodova (svaki bod iznosi oko 6 kuna). Od tog iznosa plaća se materijal, čije cijene diktira tržište, režije i svi doprinosi te osobni dohodak za moj tim (ja, sestra, instrumentar). Znači, ako radim više od cca 250 bodova dnevno (a to je desetak pregleda, 2-3 manja zahvata i par previjanja), direktno činim trošak firmi, jer se materijal troši, kojeg neće nitko platiti! Teoretski,isto tako, kada bih imala manje pacijenata, što nikada nemam, automatski bi mi odbili od plaće, onoliko koliko postotno imam «manjka» pacijenata.
Ne treba ni spominjati da sam obavezna primiti i sve hitnoće tijekom radnog vremena, koje također ulaze, bez iznimki u tu kvotu.
Ista stvar je i sa operacijama u bolnici. Mjesečno se npr.mogu napraviti (izmišljam ponovno) 20 operacija žuči, toliko HZZO plaća, ostalo je direktni trošak ustanove ili pojedinca –privatnika.
To javnost uglavnom ne zna. Ja, kao i ostali moji kolege, prisiljena sam pacijente naručivati, formirati liste čekanja. Sam bog zna da nikada nikog hitnog nisam odbila, da svaki mjesec imamo oko 10% usluga viška koje ne uspijemo naplatiti (srećom, moja ustanova ima tijekom ljeta dosta «zarade», od turista i prolaznika koji usluge plaćaju cashom...pa taj novac prelijevamo za nabavku osnovnog materijala i opreme, inače..).
Druga floskula koja se servira javnosti je ona da nema dovoljno liječnika. Broj liječnika/specijalista po glavi stanovnika određuje Ministarstvo. Ja radim u jednoj ustanovi koja pokriva oko 40.000 stanovnika, koji se ljeti, turizma radi, udvostručuju. Iako je broj pacijenata velik, ne dozvoljava nam se zapošljavanje drugog specijaliste mog profila. Kao, i ta jedna (ja) je previše po glavi stanovnika! I zato ljudi čekaju za preglede i zahvate (kada nije hitno, napominjem) oko 1,5-2 mjeseca.
Još jedan slatkiš! Osim moje struke, ja sam završila i edukaciju, u najpoznatijim HR ustanovama, za Doppler i ultrazvučnu dijagnostiku, polagala ispite, dobila certifikate. Moja ustanova je dijelom svojim prihodom, dijelom donacijama firmi i privatnika, općina i Županije nabavila najmoderniji Color Doppler aparat i ukltrazvučni aparat. Obzirom da smo ja, internista i ginekolog stručno osposobljeni, svako u svom domenu djelovanja, činiti te preglede, ravnatelj je dao zahtjev HZZO-u da se naše usluge (tj.pregledi) mogu vršiti na uputnicu – odbijeno je s obrazloženjem da je na području županije sasvim dovoljno liječnika koji taj pregled rade na uputnicu! Tako ja i moji kolege radimo pretrage u slobodno vrijeme, pacijenti plaćaju uslugu, nama se plaća prekovremeni sat, ali i to je limitirano na max.10 sati tjedno. Čekanje na pregled obično nije dulje od desetak dana, za razliku od ustanova gdje se primaju uputnice, gdje se čeka od 2 mjeseca nadalje – zbog gore navedenih razloga.
Pa sada, da vidimo koji će mudrac riješiti problem javnog zdravstva u Hrvatskoj.
Alternativa su privatne ordinacije i klinike – za što treba novaca.
Ja dajem sve od sebe, nastojim pacijentu pomoći koliko god mogu, vrlo često radim i nakon radnog vremena, bez ikakve naplate, jer nemam srca čovjeka koji povrijeđen, a dođe 5 minuta prije kraja radnog vremena odbiti...no, to nije rješenje. Sistem ne počiva na pojedincu.
Nisam namjerno htjela ovdje spominjati ništa drugo...ni problem potplaćenosti visokoprofiliranih stručnjaka, ni neetičnost pojedinih kolega, ni problem mita&korupcije...pacijenti nisu za to krivi.
Gdjegod se nađem u društvu, kada se povede ova tema, redovito se uvjerim koliko ljudi malo o tome znaju, koliko su u biti izmanipulirani medijima i političarima.
Nadam se da sam odškrinula barem malo i pogled na drugu stranu....
Post je objavljen 29.11.2004. u 22:04 sati.