Hodajući gradom, često mi se zna desiti da iznenada svrnem pogled na nekog prolaznika, i nešto me njegovoj kretnji, odjeći, izgledu podsjeti ne neki događaj iz prošlosti, na neku drugu osobu. Isto tako, ponekada kada slušam radio, ili prolazim pokraj nekog kafića ili otvorenog prozira kroz koji dopire muzika, dijelić neke pjesme vrati me unatrag, pokrene sjećanja.
Koje nam to stvari obilježavaju neko vrijeme, koji su naši kamenovi uz rub ceste koji obilježavaju naš put, po kojima pamtimo neke događaje?
Meni su to često boje. Kada vidim nekoga u ljubičastoj majici i kaputu, sjećanja me odnesu u rano srednjoškolsko doba, u jesen 80-te. Tada je ljubičasta boja bila strašno inn. Sjećam se da sam imala niske ljubičaste cipele od gamoša, takvu torbicu, čarape...te je jeseni umrla moja nona. Sjećam se njenog pogreba, toplog jesenjeg dana na Kozali, mnoštva ljudi koji su nam danima prolazili kroz kuću, sjetim se žuljeva koje su mi napravile mamine crne cipele, jer ja tada nisam imala nijednih crnih... Sjetim se onog osjećaja praznine kada bih tih dana lijegala navečer u krevet, nevjerice...pa zar više neću čuti nijednu njenu horror priču koje je tako lijepo pričala, zar mi nikada više neće temeljito iščetkati kosu kako je samo ona znala, nekada prije odlaska u školu škaricama podrezati i izravnati šiške, onako opako perfekcionistički. Od tada je prošlo više od dvadeset godina, no nema večeri kada liježem u krevet da bar na tren ne pomislim na nju...
Nisu okidači sjećanja uvijek tužni i sjetni. Kada začujem Gloriu Gaynor i «I will survive» vratim se u dob kada sam imala 13 godina i prvi puta izašla u Opatiju, u nekadašnji «Milde» sa nešto malo starijim frendicama, sjetim se tate kako nas je dolazio čekati oko 2 u noći, kako je morao parkirati u šumici iza stanice za tehnički pregled na Preluku, da ga nitko ne vidi...
Lasićeva «Zagrljeni...» me vraća na ljeto kada sam završila srednju školu, upisala fakultet i prvi puta se ozbiljno zaljubila... Bila je to prava ljetna, vruća ljubav...trajala je kratko, bila prekrasna i nekako prirodno, bezbolno završila. Sjetim ga se povremeno, nisam ga vidjela već jako dugo, tko zna bih li ga prepoznala, no svaki puta kada ga se sjetim, preplavi me neki osjećaj dragosti i topline...i malo, sasvim malčice, tuge za vremenom koje je prošlo.
Ima puno takvih milestonea na mom putu. Još me dosta toga čeka iza zavoja...
U međuvremenu, svaka slika, svaki zvuk su poput malih perlica u škrinjici sjećanja koje sjaje nekim tihim sjajem, čekaju me da ih uzmem na dlan, da ispričaju svoju priču, da se nanižu jedna na drugu u dugu nisku...
Post je objavljen 17.11.2004. u 19:51 sati.