Nastavljamo u revijalnom tonu...

26.11.2004., petak

Kako sam u prethodnom postu spomenula, danas je doista bolji dan nego jučer.
Sinoć sam u krevetu, prije spavanja prolistala malo Elle kojeg sam kupila dan ranije. Kupujem ga od kada je počeo izlaziti kod nas, i prije sam znala kupovati englesko ili francusko izdanje. Ne samo zbog glamoura, toliko spominjanog kod nas u pejorativnom kontekstu, već zato jer se ponekad doista nešto zanimljivo a neobavezujuće može pročitati. Osim toga, glava mi je ponekad prepuna stručne literature i zahtjevnog štiva, pa mi malo «ventilacije» godi. Za Elle pišu i neke face koje inače čitam, poput Roberta Perišića, Rujane Jeger, Slavenke Drakulić, a zgodni su i članci naše Riječanke Tajane Petrović Čemeljić (nije ovo plaćena reklama, časna riječ!).
Dakle, naišla ja tako na članak gore spomenutog R.Perišića o bedirantima. O ljudima koji nas bacaju u bed. Pa sam se malo zamislila – da ja to sama sebe ne bediram dok se gledam u ogledalo? Hmmm, nemam baš taj efekt na okolinu, no nikada se ne zna...
A opet, tko bi me drugi bedirao, sama sam kući, nitko me nije zvao... I onda sam donijela odluku : no more bad! Biti ću sretna, zadovoljna, cool... sve je oko mene lijepo, sve štima, moji najdraži su zdravi, mačak zadovoljno prede, posao ide alle gonfie vele...pozitivno razmišljanje me uspavalo.

Spavala sam kratko, i probudila se čak prije budilica (množina again!)...odmorena!
Došla sam na posao, nije me naljutio danas nitko, čak i klinac koji je kod nas na praksi nakon završene srednje škole i koji je provalio...doktorice, vi ste naša lokalna Vlatka Pokos! Nisam!!! Samo sam imala vuneni kaput sa krznom oposuma oko vrata i rukava... a btw.uopće ne sličimo, da imam takve izvijugane obrve kao ona ozbiljno bih razmišljala o suicidu.
Radila sam danas nešto dulje, na poslu sam pojela dvije kriške pizze, pa sam se poslije posla uputila u shopping. U nedjelju mi dolazi na ručak prijateljica, spremam se napraviti nešto fino (o tome će moji vjerni čitatelji biti detaljnije izvješćeni when time comes), no, nemam kod kuće muškatni oraščić. Tj.imala sam ga, no kako ga ne koristim baš tako često, a on izgubi aromu i okus, bacila sam ga. E, pa ako mislite da ćete muškatni oraščić naći u svakom dućanu u našem dragom gradu, varate se. Našla sam ga tek u trećem! U drugom me neka prodavačica mrgudastog lika čak i pitala..a što će ti to? U trenu mi je napamet palo nekoliko sočnih odgovora, no u duhu pozitivne energije koja me danas grije, suzdržala sam se. A nisam čak ni tražila cvjetni prah mandragore ubrane proljetnog dana točno u podne ni koncentrat znoja mladog muškog poskoka sa južne strane Velebita...
Tek u trećem dućanu sam našla muškatni oraščić, i to mljeveni, što je minus po pitanju arome, jer je bolji svježe naribani, a plus po pitanju mojih noktiju, koji ovako ipak neće završiti naribani na tanjuru.
Kada sam došla kući, počela sam čitati «Bujnu maštu Olivije Joules» Helen Fielding (autorice Dnevnika Bridget Jones)...baš zgodna knjigica, toplo je preporučam.

Da sve ne bi bilo u potpunosti u revijalnom tonu, moram se malo osvrnuti na jednu vijest što sam pročitala u online novinama : Ljubomir Čučić pronevjerio milijun kuna Evropskog doma. I čudim se kako se netko uopće tome može čuditi, ili biti iznenađen. Čovjek koji je tukao vlastitu suprugu dok nije pobjegla iz kuće u kojoj ju je godinama zlostavljao i zaključavao, koji je oteo vlastito dijete iz bolnice, sposoban je učiniti svašta. Tko laže (a lagao je i obmanjivao javnost krijući se iza maske uglednog diplomate, intelektualca), taj i krade, a tko krade nije ni daleko od ubijanja, kaže jedna stara narodna mudrost. Čučić, Nobilo i mnogi drugi naši «uglednici» nisu bili daleko od umlaćivanja vlastitih žena.
A oni su samo vrh ledenog brijega. Koliko li je samo nasilnika u našoj okolini, skrivenih iza krinki brižnih supruga i nježnih očeva. Unutar četiri zida maske padaju,pretučene, napaćene žene šute.... Dokle? Dok ne postanu i one dio crne statistike MUP-a?
Život je borba, život je pun odricanja i kompromisa, brak nije uvijek ružičnjak...no, nasilju, bilo fizičkom ili psihičkom treba reći : dosta!
Jer, inače, što možemo očekivati od onih koji su sada djeca? Nasilje, silovanja...dječak star 16 godina silovao sestrice od 7 i 5 godina. Kako stvari stoje, sva kataklizmička predviđanja o raspadu društva u postnuklearnom vremenima prikazana u SF horrorima tipa Mad Maxa su samo ružičaste slatke bajkice.

Moram još nešto dodati, što sam upravo pročitala na Index.hr-u ...u Saboru glasaju o povjerenju ministru Žužulu. Kako stvari stoje, spasiti će se zahvaljujući glasovima Stranke umirovljenika i Srba.
Ovo ne mogu komentirati...samo je sebi komentar.

Btw.Matu Granića izbacili iz DC-a....

A Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) predviđa da će virus ptičje gripe izazvati svjetsku pandemiju gripe od koje će oboljeti oko 30% svjetskog stanovništva, sa očekivanom smrtnošću od 5-7 milijuna ljudi...

Zašto mi upravo pada na pamet Pandorina kutija...?
Da li je u ovoj ostala još Nada?

- 01:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	studeni, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Riječanka&svijet

26.11.2004., petak

Nastavljamo u revijalnom tonu...

Opis bloga

Linkovi

Hall of fame

Moji čitači