Eto, blog nam se vratio. Proteklih nekoliko dana mnoge kolege po blogu je tresla groznica, ovisnička dakako. Pao blog, pa je nastala kod većine apstinencijska kriza. Što raditi, gdje vrijeme gubiti kada se npr.uruši server, ili nedaj Bože, pokvari kompjuter,laptop? Ne smatram ja da je ovo gubitak vremena, ni slučajno! Ja polazim od sebe. Na poslu, kada sjedim, sjedim ispred kompa i pišem. Olovku uzimam u ruke samo kada treba nešto potpisati, najčešće je to nalaz ili tu i tamo recept, najdraže račun od kartice, hehehe.
Od nošenja laptopa mi se već razvio teniski lakat...
Kod mame u njezinom stanu imam svoj stari (doduše, malo «podmlađeni», brinem se ja za njega) komp, kojeg upalim kad god dođem na ručak ili večeru.
Malo-pomalo informatika se uplela u sve naše aktivnosti. A kada nešto ode u tilt, kada se vratimo u nedaleku prošlost, što onda?
Vikend je bio cool, pomalo penzionerski. Bila sam do grada, popila kavu u Opium Buddha Baru – niš posebno, za razliku od ostalih kafića ima parfimiran zrak i tamne zastore.
Pa sam si kupila torbicu, dobro torbu (mama je rekla kada me vidjela : Opet poštarska torba!), malo veću, bež Lacosticu. Priznajem, volim velike torbe, jedino im je nezgodna strana što su teške. A ništa posebno ne nosim u njoj : samo novčanik, pa kozmetičku torbicu (ne baš veliku), pa papirnate maramice, pa naočale za sunce, pa one za čitanje, pa ključeve (oveću hrpicu), pa parfem, mobitel...ništa drugo! E da, četku za kosu...
Navečer sam gledala filmove, u nedjelju se naspavala, malo se bavila sobom – čupkala, lakirala, pakungirala...
I naravno, malo gledala TV, čitala, skitala po Internetu. Skočila sam i do Foruma da vidim što se zbiva sa blogom. Malo sam prošetala po raznim postovima, i malo se iznenadila količinom gluposti koju sam pročitala.
No, nema se čemu čuditi. Naši klinci (čast svjetlim izuzecima) malo čitaju. I zatim se još nađu «face» poput Janice, ili sjeća li se netko, klinačke grupe «Teen», koje izjave da nisu u životu pročitali ni jednu knjigu. Neš'ti rowing modela!
Vrijeme koje provode ispred kompa ne koriste da nešto nauče surfajući, već se uglavnom igraju. Možda i zato jer mame i tate nemaju vremena za njih, ili znaju o kompu manje od njih.
Između ostalog, pročitala sam da je izabran hrvatski model za natjecanje za modela svijeta. I to klinka stara 14 godina, pratilje su joj još jedna vršnjakinja i jedna 16-godišnjakinja. Novinar na kraju članka piše kako su izabranice slavile oblokavajući se šampanjcem i pušeći cigarete. Predivno! Danas to, sutra pokoja lajna kokice da ne budu gladne, na kraju igla? Je li to ono što ih čeka? Gdje je tu njihovo djetinjstvo, prvo mladenačko doba? Ja im komotno mogu biti mama, i baš ih žalim. Moje je djetinjstvo bilo prekrasno. I bila sam sve samo ne zaštićeno dijete. Imala sam «bandu» svojih vršnjaka, pentrali smo se po drveću, padali sa njega, krali još zeleno voće iz kozalskih vrtova. Ne sjećam se da sam u dobi od 7-10 godina ijednog dana imala koljena bez krasti...
Došla su druga vremena. Neki kažu bolja...nisam baš sigurna.
Post je objavljen 24.11.2004. u 18:19 sati.