Priča i scenarij
Uvijek je zanimljivo kad komentari pod postovima potenciraju kvalitetnu i konstruktivnu polemiku. To je bio slučaj i na postu ispod u kojem sam imao referencu na jednu situaciju-a u sklopu filma "Transmania" iz kratkog filma "carver je mrtav"
Imao sam jedan post-zapravo 2 na temu filma "Carver je mrtav" bili su to o samom filmu i drugi malo bližeg datuma How convinient a slučajno ili ne slučajno slične su uloge dobili i njih dvoje-samo se ovdje radi o benignijoj varijanti-film je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća ona je trudna žive u malom stanu-on je sve je očito opterećen promjenom života za 360 kad dijete dođe nju ostavlja samu i izlazi u provod. Ovo je kažem benignija varijanta jer ovdje je uloga drugačije koncipirana-ovdje kod njega ne izostaje ljubav za nju ali jebiga-nije mogao protiv sebe morao se provresti iako to podrazumijevalo da je ispao šonjo koji nije onda bio ovdje kad ga ona treba.
A poanta reference bila je istaknuti par stvari-godina proizvodnje 2012 (oba filma) njih dvoje u sličnim ulogama ljubavnog para s djetetom na putu s tim da-ključna razlika u prvom slučaju se ne radi o situaciji kojoj je korijen izostanak ljubavi dok u drugoj-u "Transmaniji" je očito to u igri. U komentaru pod tim postom Luki se referirala na temu Carvera s pitanjem jesam li čitao priču. Što da se lažemo?-nisam ali dodajem da bih volio da vidim na čemu je nastao scenarij za kratki film koji je izvanredan. Depresivna atmosfera grad u crnini nebo boje mrtvog televizijskog ekrana. Ali stvarno, bez ironije nakon pogledanog filma više od par puta (jer svemu što valja nije se zgorega vraćati) želja mi je bila pročitati i priču na kojoj je nastao. Klik po klik i tako se dokliknulo do priče. I voila-čitam i vizualiziram filmske scene ranije pogledane.
"Piju crveni sok. Gledaju tv. Stari aparat registruje samo dva kanala. Ona će se poroditi do kraja nedjelje. On je računovođa u maloj fabrici čarapa i donjeg rublja.
"Možda odem kod Vladimira", kaže.
Žena lista novine i ne diže glavu.
"Možda", rekla je minut docnije.
Već tri dana ne prestaje kiša. Čitao je da su izuzetno bolni porođaji za sedamnaest procenata češći po vlažnom vremenu. Medicinski nedokazano ali tačno.
Vjerovao je statistici. I nada se da će ih ovog puta zaobići."
Sad što me zanima je prenošenje priče u film-postupak kreiranja filma i scenarija to je predmet posta. Filmska scena počinje s točenjem crvenog soka-u naraciji iz prvog lica.
"Pijemo crveni sok, gledamo tv zadnjih mjeseci gledamo tv hvata samo dva kanala, to je realtivno nezgodno. Ona će roditi do kraja tjedna"
VIDEO
Prvo što odvodi film od priče je detalj da u filmu-element sa kišom i pričom o bolnim porođajima izostaje iz fabule. Pijenje crvenog soka gledaje televizije igraju Partizan i Jugoplastika ona je u dobrom raspooženju zbog dolaska djeteta kod njega su emocije...aj da budem ne previše žestok bizarne i pomiješane-u čemu je stvar? Što se sad život okreće za 360 stupnjeva a daj da bar još tu večer proživim provod da se izdivljam kad ću poslje? S djetetom to više neće biti tako jednostavno izvedivo. Iz te pozicije puca ono što su-na prvom postu o filmu komentatori ispod nazvali primjerom neodgovornosti.
Nema razgovora o trudnoći i rizicima koji se gore spominju u prvom djelu filma. U priči se navodi dalje
"
Broj telefona stoji na frižideru. Ako krene... Pozovi".
"Jel moraš večeras?"
"Kako to misliš - moram?"
"Moraš vani?"
"Znaš gdje idem. U čemu je problem?", rekao je oblačeći mantil.
Nije imao pojma gdje će. Jedino je izvjesno da na kraju obično završi kod Vladimira. On živi sam, liježe kasno i gotovo nikad nema posjetioce.
Ona rukom podupire leđa dok hoda. Prati ga da bi zaključala vrata. Veliki stomak izgleda zdravo. U bolnici su rekli da je njena trudnoća "knjiški slučaj".
Ona vjeruje ljekarima i sviđa joj se "knjiška" usporedba.
Dok mu popravlja kragnu na mantilu, kaže:
"Donesi mi knjigu. Vladimir će odabrati. Želim čitati nešto uzbudljivo. Može?".
"Naravno", kaže i provjerava kišobran.
Poljubila ga je u obraz i zaključala dva puta.
""Jel moraš večeras?"
"Kako to misliš - moram?"
"Moraš vani?"
"Znaš gdje idem. U čemu je problem?", rekao je oblačeći mantil.
Nije imao pojma gdje će. Jedino je izvjesno da na kraju obično završi kod Vladimira. On živi sam, liježe kasno i gotovo nikad nema posjetioce.
Ona rukom podupire leđa dok hoda. Prati ga da bi zaključala vrata. Veliki stomak izgleda zdravo. U bolnici su rekli da je njena trudnoća "knjiški slučaj".
Ona vjeruje ljekarima i sviđa joj se "knjiška" usporedba.
Dok mu popravlja kragnu na mantilu, kaže:
"Donesi mi knjigu. Vladimir će odabrati. Želim čitati nešto uzbudljivo. Može?".
"Naravno", kaže i provjerava kišobran.
Poljubila ga je u obraz i zaključala dva puta.
Niti ta situacija nije izostavljena kao niti jedna-samo što u interpretaciji filma ima malo drugačije koncpte. Nema kiše i kišobrana kao u priči-niti ona ustaje s kreveta i ne zaključava vrata. Flmska varijanta:
Ona ga moli da joj donese čašu vode donosi joj vodu i prijavljuje da ide kod Vladimira.
FILM
-"Idem malo do Vladimira"
-"Baš moraš večeras"?
-"Ne razumijem"
-Moraš van?"
-Što? pa znaš gdje idem?"
-"Ako me trebaš nazovi"
-"Ajd mi donesi neku knjigu od Vladimira"
-I neka on izabere"
-"Baš moraš večeras"?
-"Ne razumijem"
-Moraš van?"
-Što? pa znaš gdje idem?"
-"Ako me trebaš nazovi"
-"Ajd mi donesi neku knjigu od Vladimira"
-I neka on izabere"
Rez, on izlazi na ulicu pali cigaretu šeće po gradu bez plana i programa. Istovremeno u sceni je njegova naracija o njenoj trudnoći "školskom primjeru trudnoće" kako se njoj sviđa školska usporedba, nema pojma kaom će zna samo-i jednina je izvjesna stvar da će završtit kod Vladimira.
"
Stepenište zaudara na vlagu i mokraću. Kiša ove nedjelje neće prestati, pomislio je i pogledao gore: u nebo boje mrtvog televizijskog ekrana.
Prošetaće duž nekoliko susjednih ulica, a onda bulevarom do Vladimira. Gacanje kroz lokve zabavlja. Ima dobre američke čizme kojima voda ne može ništa. Čarape ostaju suve. A čarape koje pravi njegova firma puštaju boju kada se nakvase. Nužno je biti suv u njima.
"Prošetaće duž nekoliko susjednih ulica, a onda bulevarom do Vladimira. Gacanje kroz lokve zabavlja. Ima dobre američke čizme kojima voda ne može ništa. Čarape ostaju suve. A čarape koje pravi njegova firma puštaju boju kada se nakvase. Nužno je biti suv u njima.
Ovo je gore opisana scena kad on izlazi iz stana na ulicu naravno bez lokvi i kišobrana jer toga u filmu nema, samo nebo boje "mrtvog televizijskog ekrana" i tako zuji po gradu i po birtijama prije odlaska kod Vladimira.
VIDEO
"
Kada je zašao iza ugla pomislio je na bebu pokušavajući da zamisli lik. No uspijeva predočiti samo bljedunjavu kožu i ruke koje hrle ka stvarima. To je tek rođeno dijete. Biće bez imena, pomislio je na ulasku u dragstor. Kupiće flašu viskija za Vladimira i pokušati da večeras ostane trijezan.
"Dvadeset, molim".
Pretura novčanik i kaže da ima samo petnaest.
"Vratiću viski", kaže.
"Narvno da hoćete", rekla je ukucavajući neke brojke u registar-kasu.
Ako se porodi u četvrtak, biće to na godišnjicu braka. Dvostruka sreća, pomislio je na izlasku iz prodavnice. Ali još uvijek ne osjeća pravu radost. To je valjda uobičajeno za prvi put. Vjeruje da će se sve promijeniti kad vidi dijete, kad ga bude držao u naručju i oslovio imenom. Gleda lijevo pa desno niz ulicu.
U centru danas nema gužve. Tolika voda, pomislio je, mora nekud otići. Sada zaobilazi najveće lokve i bira trotoare pokrivene nadstrešicom. Vjetar je slomio dvije žice kišobrana i postalo je nepraktično otvarati ga. Popiće kafu u lokalu sa druge strane; sačekati da se nebo malo smiri.
"Vaše lice!", vrisnuo je konobar.
"Šta...? O čemu... ?", rekao je zbunjeno.
"Vaše lice! Krv! Puno je krvi".
Dotiče nos i zbunjeno gleda u ljepljive prste. Sad mu je jasan metalni ukus koji već nekoliko minuta osjeća pod jezikom.
"To je od visokog pritiska", kaže vadeći maramicu.
"Krv jednostavno poteče", rekao je.
Donijeli su mu salvete.
U WC-u radi samo jedna sijalica. Dok se umiva hladnom vodom čovjek i žena se prepiru ne obraćajući pažnju. "Mogla si barem da pitaš. Ja sam otac".
"Ti si svinja".
"To je ubistvo!".
"Moja stvar".
"Tako?"
"Da. Tako!"
Zatvorio je česmu i posljednom salvetom brisao ruke.
"Misliš da je naše dijete bilo samo tvoja stvar!
"Da. Bilo je u meni. I sad više nije. Jednostavno zar ne?"
Umjesto odgovora, pljusnuo je snažan šamar. A dok je hodao prema stolu čuo se još jedan.
Pije kafu, radoznalo čekajući da njih dvoje izađu. Možda je trebao reagovati zbog udaraca. Siguran je da nikada neće dići ruku na svoju ženu. Voli je i zna da bi ga zaboljelo više nego nju.
Počelo je da grmi. Sa svakom eksplozijom slika na televizoru iznad šanka iščezava. Hemfri Bogart i Ingrid Bergman pretvaraju se u gomile elektronskog snijega. Konobari psuju.
"It looked like the beginning of a beautiful friendship", čulo se kroz šuštanje.
Izašao je čovjek, a nekoliko minuta docnije - rumenih obraza - i žena.
Zaokupljena je listanjem omanjeg svežnja novčanica i na nosu drži tamne naočare. Sreo ih je još jednom, iste večeri, kako zagrljeni pod kišobranom zure u izlog prepun tv aparata. Centralni ekran fokusira njihova lica bojažljivo rastegnuta u osmijehje. Prije nego nastave niz ulicu, žena će popraviti frizuru; on maše prema kameri, a zatim ćutke odlaze dalje.
""Dvadeset, molim".
Pretura novčanik i kaže da ima samo petnaest.
"Vratiću viski", kaže.
"Narvno da hoćete", rekla je ukucavajući neke brojke u registar-kasu.
Ako se porodi u četvrtak, biće to na godišnjicu braka. Dvostruka sreća, pomislio je na izlasku iz prodavnice. Ali još uvijek ne osjeća pravu radost. To je valjda uobičajeno za prvi put. Vjeruje da će se sve promijeniti kad vidi dijete, kad ga bude držao u naručju i oslovio imenom. Gleda lijevo pa desno niz ulicu.
U centru danas nema gužve. Tolika voda, pomislio je, mora nekud otići. Sada zaobilazi najveće lokve i bira trotoare pokrivene nadstrešicom. Vjetar je slomio dvije žice kišobrana i postalo je nepraktično otvarati ga. Popiće kafu u lokalu sa druge strane; sačekati da se nebo malo smiri.
"Vaše lice!", vrisnuo je konobar.
"Šta...? O čemu... ?", rekao je zbunjeno.
"Vaše lice! Krv! Puno je krvi".
Dotiče nos i zbunjeno gleda u ljepljive prste. Sad mu je jasan metalni ukus koji već nekoliko minuta osjeća pod jezikom.
"To je od visokog pritiska", kaže vadeći maramicu.
"Krv jednostavno poteče", rekao je.
Donijeli su mu salvete.
U WC-u radi samo jedna sijalica. Dok se umiva hladnom vodom čovjek i žena se prepiru ne obraćajući pažnju. "Mogla si barem da pitaš. Ja sam otac".
"Ti si svinja".
"To je ubistvo!".
"Moja stvar".
"Tako?"
"Da. Tako!"
Zatvorio je česmu i posljednom salvetom brisao ruke.
"Misliš da je naše dijete bilo samo tvoja stvar!
"Da. Bilo je u meni. I sad više nije. Jednostavno zar ne?"
Umjesto odgovora, pljusnuo je snažan šamar. A dok je hodao prema stolu čuo se još jedan.
Pije kafu, radoznalo čekajući da njih dvoje izađu. Možda je trebao reagovati zbog udaraca. Siguran je da nikada neće dići ruku na svoju ženu. Voli je i zna da bi ga zaboljelo više nego nju.
Počelo je da grmi. Sa svakom eksplozijom slika na televizoru iznad šanka iščezava. Hemfri Bogart i Ingrid Bergman pretvaraju se u gomile elektronskog snijega. Konobari psuju.
"It looked like the beginning of a beautiful friendship", čulo se kroz šuštanje.
Izašao je čovjek, a nekoliko minuta docnije - rumenih obraza - i žena.
Zaokupljena je listanjem omanjeg svežnja novčanica i na nosu drži tamne naočare. Sreo ih je još jednom, iste večeri, kako zagrljeni pod kišobranom zure u izlog prepun tv aparata. Centralni ekran fokusira njihova lica bojažljivo rastegnuta u osmijehje. Prije nego nastave niz ulicu, žena će popraviti frizuru; on maše prema kameri, a zatim ćutke odlaze dalje.
Nakon odlaska iz stana scena koja je prethodila kavi u birtiji su njegove šetnje po gradu-nije bio u dućanu kupovao viski za Vladimira, pije kavu u jednom trenutku počne krvariti iz nosa-konobar mu skreće pažnju na to jer kao da je toliko u nekim svojim mislima da uopće ne primijećuje-konobar kaže da će mu donijeti papire-odlazi u wc i gura si papire u nos da zaustavi krvarenje-vraća se dovršiti kavu prije scene u kojoj napokon dolazi kod Vladimira. Film je tu iao koncpet misterioznosti. Zašto mu nos krvari? Slaba kapilara-to je najčešći razlog krvarenja priča sad otkriva i mogućnost viskokg tlaka uglavnom krvarenje iz nosa mi nikako nije bilo spojivo za temom bar ne na prvu dok ne dođe scena u klubu ali idemo po redu.
Vladimirov stan je na šestom spratu, odmah iza ugla. Vladimir je pisac. Svoje četrdeset tri godine nosi kao duboku starost. Razveden je i ima kćerku. Mala Ines živi u drugom gradu sa majkom, a jednom mjesečno dolazi ovdje.
Kada je pokucao, iza vrata se čulo "Stižem!", i onda ljubazno:
"Zdravo prijatelju. Upadaj".
Rukovali su se, potapšali jedan drugog po ramenu; Vladimir ga uzima pod ruku i sprovodi do trpezarije.
"Sjedi. Dolazim odmah", rekao je .
On sjedi: razgleda knjige rasute po stolu. Gomila knjiga. Instiktivno je poželio da upali televizor ali njegov prijatelj se dobrovoljno odrekao tv-a.
"Mnogo sam poznatiji kao 'čovjek bez televizora', nego kao pisac. Poražavajuće! Zar ne?", govori katkad. Ovog mjeseca izlazi njegov drugi roman.
Vrti se po kuhinji proizvodeći usitnjene zvuke staklenog posuđa.
"Tužna noć stari", pojavio se sa dvije čaše i bocom viskija u ruci.
"Danas je otišao najveći među nama. Veliki ukrotitelj teksta. Princ kratke forme. Baron metonimije..."
"O kome govoriš?"
"Doista ne znaš?"
Nasuo je viski i svečano izustio:
"Rejmond je mrtav. Karver je umro, rekoh".
"I da ne zaboravim. Zvala je tvoja prekrasna supruga", dodao je.
"Šta?! Ti si lud. Zašto nisi rekao odmah... daj mi telefon... ona je trudna... čekamo bebu!"
Šest.
Dva.
Jedan.
Pomislio je na žuti krevetac u ćošku, na dezen čaršava koje su dugo birali.
Pet.
Osam.
četiri.
"Javi se, javi se, javi se, javi se pobogu!", nestrplivo cupka nogom jer telefon zvoni sedam puta. Misli da je zakasnio. Da je ona već u bolnici ili, možda, na podu, u stanu, bez svijesti.
A onda glas, i njeno pospano: "Halo".
"Ti si?", gotovo je vikao.
"Da ja sam. U čemu je stvar".
"Dobro si. Beba? Sve uredu?".
"Sve Ok. Zašto?"
"Reci to ponovo, molim te".
"Kažem, sve uredu. Šta ti je?"
Pokriva slušalicu dlanom. Vladimir stoji naslonjen o dovratnik sa čašom viskija i upitno širi oči.
"Sve je uredu. Lažna uzbuna", kaže sa olakšanjem i opet stavlja slušalicu na uvo. Ona pita zašto se toliko uzbudio. Nije joj jasno. Zvala je da bi Vladimira podsjetila na knjigu. Rekao je da će poslati "dobrog i mrtvog američkog pisca".
"Taj je danas umro. Zar ne?", pita.
"Da. Umro je".
Ona kaže da je interesantno čitati kad znaš da čovjek - da pisac, tamo negdje u Americi - još uvijek leži na odru.
"...dok preko okeana stiže talas moćne, nama nepoznate tuge", rekla je, i onda:
"Nisi bio tu kada sam zvala", kaže.
"Ne. Svratio sam da popijem kafu".
"Pokisao?"
"Malo".
"Ha. Upravo je osjećam kako se pomjera. Golica me".
"To je normalno. Uskoro će vani".
"Molim te, vrati se što prije. Želim knjigu. A i ti još uvijek nisi za bacanje", rekla je veselo.
"Stižem", rekao je".
Kada je pokucao, iza vrata se čulo "Stižem!", i onda ljubazno:
"Zdravo prijatelju. Upadaj".
Rukovali su se, potapšali jedan drugog po ramenu; Vladimir ga uzima pod ruku i sprovodi do trpezarije.
"Sjedi. Dolazim odmah", rekao je .
On sjedi: razgleda knjige rasute po stolu. Gomila knjiga. Instiktivno je poželio da upali televizor ali njegov prijatelj se dobrovoljno odrekao tv-a.
"Mnogo sam poznatiji kao 'čovjek bez televizora', nego kao pisac. Poražavajuće! Zar ne?", govori katkad. Ovog mjeseca izlazi njegov drugi roman.
Vrti se po kuhinji proizvodeći usitnjene zvuke staklenog posuđa.
"Tužna noć stari", pojavio se sa dvije čaše i bocom viskija u ruci.
"Danas je otišao najveći među nama. Veliki ukrotitelj teksta. Princ kratke forme. Baron metonimije..."
"O kome govoriš?"
"Doista ne znaš?"
Nasuo je viski i svečano izustio:
"Rejmond je mrtav. Karver je umro, rekoh".
"I da ne zaboravim. Zvala je tvoja prekrasna supruga", dodao je.
"Šta?! Ti si lud. Zašto nisi rekao odmah... daj mi telefon... ona je trudna... čekamo bebu!"
Šest.
Dva.
Jedan.
Pomislio je na žuti krevetac u ćošku, na dezen čaršava koje su dugo birali.
Pet.
Osam.
četiri.
"Javi se, javi se, javi se, javi se pobogu!", nestrplivo cupka nogom jer telefon zvoni sedam puta. Misli da je zakasnio. Da je ona već u bolnici ili, možda, na podu, u stanu, bez svijesti.
A onda glas, i njeno pospano: "Halo".
"Ti si?", gotovo je vikao.
"Da ja sam. U čemu je stvar".
"Dobro si. Beba? Sve uredu?".
"Sve Ok. Zašto?"
"Reci to ponovo, molim te".
"Kažem, sve uredu. Šta ti je?"
Pokriva slušalicu dlanom. Vladimir stoji naslonjen o dovratnik sa čašom viskija i upitno širi oči.
"Sve je uredu. Lažna uzbuna", kaže sa olakšanjem i opet stavlja slušalicu na uvo. Ona pita zašto se toliko uzbudio. Nije joj jasno. Zvala je da bi Vladimira podsjetila na knjigu. Rekao je da će poslati "dobrog i mrtvog američkog pisca".
"Taj je danas umro. Zar ne?", pita.
"Da. Umro je".
Ona kaže da je interesantno čitati kad znaš da čovjek - da pisac, tamo negdje u Americi - još uvijek leži na odru.
"...dok preko okeana stiže talas moćne, nama nepoznate tuge", rekla je, i onda:
"Nisi bio tu kada sam zvala", kaže.
"Ne. Svratio sam da popijem kafu".
"Pokisao?"
"Malo".
"Ha. Upravo je osjećam kako se pomjera. Golica me".
"To je normalno. Uskoro će vani".
"Molim te, vrati se što prije. Želim knjigu. A i ti još uvijek nisi za bacanje", rekla je veselo.
"Stižem", rekao je".
VIDEO
Stvar je u tome da je film prilagođen kratkoj formi u koju je stavljen iako-da je i cijela priča detaljnije uključena u njegovu realizaciju i dalje bi mogao biti film kratke forme. Elem filmska varijanta:
-"Kaj još uvijek nemaš televizor?"
-"Pa znaš da sam poznatiji kao čovjek bez televizora nego kao pisac. Poražavajuće šta ne?"
-"Malo da"
-"Ovaj mjesec mi izlazi druga knjiga, nego tužna noć stari danas je otišao najveći među nama veliki krotitelj teksta princ kratke forme baron mentomimija"
-"ko?"
-"Što stvarno ne znaš čovječe? Rejmond je umro Karver je mrtav!"
-"Aha"
-"Da ne zaboravim, zvala je tvoja prekrasne žena"
-"Što mi nisi odmah rekao?"
-"Pa znaš da sam poznatiji kao čovjek bez televizora nego kao pisac. Poražavajuće šta ne?"
-"Malo da"
-"Ovaj mjesec mi izlazi druga knjiga, nego tužna noć stari danas je otišao najveći među nama veliki krotitelj teksta princ kratke forme baron mentomimija"
-"ko?"
-"Što stvarno ne znaš čovječe? Rejmond je umro Karver je mrtav!"
-"Aha"
-"Da ne zaboravim, zvala je tvoja prekrasne žena"
-"Što mi nisi odmah rekao?"
I instantno-lovi se on telefona doduše bez intenzivne panike kao u priči prikazano ali s dozom straha što je u pitanju? Da nije nešto ozbiljno, rekao je da nazove ako pto treba a zvala je i prije nego je on uopće došao kod Vladimira.
-"Jel sve ok?"
-"Aj molim te to ponovi još jednom"
-"Stižem"
-"Aj molim te to ponovi još jednom"
-"Stižem"
Imamo jednostranu komunikaciju u filmu-u principu vidimo samo jednu stranu priče ako je sve ok a očito je-zašto bi zvala? Ništa specijalno-otkriva se u priči samo da podjseti za knjigu.
VIDEO
Scena sa slike gore je iz showreela koja nije dio filma i filmu kronično fali taj dio-da se čuje što druga strana ima u svojim interakcijama-jer što je razlog pozova? Iz priče je očito podjsetnik da on uzme knjigu da zlu ne trebalo ne zaboravi iako situacija u scenama ipak izgleda daleko ozbiljnije od samog podjsetnika da ne zaboravi uzet knjgu. Onda obećanje da dolazi-ali ga Vladimir vodi u život-to je ponuda koja se ne odbija-dijete je na putu kad će divljat ako ne večeras kad dijete dođe nema više vremena za ludorije.
"
Karvera nosi u džepu. Prije izlaska, sa Vladimirom je još jednom nazdravio u njegovo ime. Kao što postoji american way of life, postoji i američki način umiranja, pomislio je. I nije dobro kad ljeto započinje ovako ružnim vremenom. Toplom, dosadnom kišom. Ona ne može izaći vani, to utiče na raspoloženje. Do sada se nisu ozbiljnije posvađali. Vjeruje da će njih dvoje imati skladan i opušten brak. Još malo novca bi otklonilo sve nesporazume. Ali i ovako je dobro, misli dok sa ulice gleda u prozor zajedničkog stana.
Još nisu kupili zavjese. Odjednom mu bi žao što je ostavio samu. To se više neće dogoditi. Bar ne noću. Treba da bude opuštena, da se osjeća sigurno. Zato joj večeras ne može dati Karvera. Njegove priče su obespokojavajuće. Emituju specifičnu vrstu tjeskobe i suviše liče na život, pomislio je.
Otključala je vrata i obujmila ga rukama oko struka.
Dok ga ljubi u obraz, osjeća njen trbuh na svom stomaku. Nije mogao odlučiti da li je to prijatan osjećaj. I lice joj je vlažno. Kao od suza.
Pred spavanje ona obično gleda televiziju. Ugasi svjetla i leži na trosjedu. Svježe okrečena dnevna soba kupa se u bljeskovima tv ekrana. Crvene i zelene nijanse plešu po predmetima, po njenom licu. Jarki odsjaji filmskih esplozija cakle se u očima. Hladnokrvna neumoljivost katodne cijevi.
"Donio si knjigu?", pita.
"Zaboravio sam je, izvini. Tvoj poziv me dekoncentrisao", kaže i odlazi do kuhinje.
"Osjetila sam je u mantilu. čemu sve to?"
"Slušaj. Ne želim da večeras čitaš Karvera".
Otišla je do hodnika i uzela knjigu iz džepa.
"Hladna je i mokra po rubovima", kaže.
"Bojim se da je takva i unutra. Hladna i mokra", on je rekao.
Sjela je i počela da lista.
"Molim te ostavi je na sto".
Kao da ga nije čula i već čita prve redove.
"Ostavi knjigu zaboga. Uzbuđenja ti nisu potrebna. Ni tebi ni djetetu", ponovio je glasno.
Vjeruje da Karverove priče mogu negativno uticati... Ali nije tačno znao na šta. Nije mogao dokučiti njihovu briljantnu neodređenost i mučninu.
Okrenula se kad je sjeo pored.
"Idem u sobu. čitaću tamo. Laku noć", rekla je i brzo ustala.
Ustao je i on.
U skoro potpunom mraku, jednom rukom otvara njene stisnute prste. Drugom je čvrsto stezao knjigu.
Osjećala je kako joj Karver izmiče.
"Ne", vrisnula je u trenutku kad su ruke ostale prazne.
Danas će čitati. Čitaće ovu prokletu knjigu.
Zgrabila je jednu koricu sa još desetak strana i nagnula se unazad.
Ali on nije htio da je pusti. Osjećao je da mu knjiga klizi iz ruku i zato je povukao k sebi veoma jako.
Na taj način, stvar bi razriješena.
"Još nisu kupili zavjese. Odjednom mu bi žao što je ostavio samu. To se više neće dogoditi. Bar ne noću. Treba da bude opuštena, da se osjeća sigurno. Zato joj večeras ne može dati Karvera. Njegove priče su obespokojavajuće. Emituju specifičnu vrstu tjeskobe i suviše liče na život, pomislio je.
Otključala je vrata i obujmila ga rukama oko struka.
Dok ga ljubi u obraz, osjeća njen trbuh na svom stomaku. Nije mogao odlučiti da li je to prijatan osjećaj. I lice joj je vlažno. Kao od suza.
Pred spavanje ona obično gleda televiziju. Ugasi svjetla i leži na trosjedu. Svježe okrečena dnevna soba kupa se u bljeskovima tv ekrana. Crvene i zelene nijanse plešu po predmetima, po njenom licu. Jarki odsjaji filmskih esplozija cakle se u očima. Hladnokrvna neumoljivost katodne cijevi.
"Donio si knjigu?", pita.
"Zaboravio sam je, izvini. Tvoj poziv me dekoncentrisao", kaže i odlazi do kuhinje.
"Osjetila sam je u mantilu. čemu sve to?"
"Slušaj. Ne želim da večeras čitaš Karvera".
Otišla je do hodnika i uzela knjigu iz džepa.
"Hladna je i mokra po rubovima", kaže.
"Bojim se da je takva i unutra. Hladna i mokra", on je rekao.
Sjela je i počela da lista.
"Molim te ostavi je na sto".
Kao da ga nije čula i već čita prve redove.
"Ostavi knjigu zaboga. Uzbuđenja ti nisu potrebna. Ni tebi ni djetetu", ponovio je glasno.
Vjeruje da Karverove priče mogu negativno uticati... Ali nije tačno znao na šta. Nije mogao dokučiti njihovu briljantnu neodređenost i mučninu.
Okrenula se kad je sjeo pored.
"Idem u sobu. čitaću tamo. Laku noć", rekla je i brzo ustala.
Ustao je i on.
U skoro potpunom mraku, jednom rukom otvara njene stisnute prste. Drugom je čvrsto stezao knjigu.
Osjećala je kako joj Karver izmiče.
"Ne", vrisnula je u trenutku kad su ruke ostale prazne.
Danas će čitati. Čitaće ovu prokletu knjigu.
Zgrabila je jednu koricu sa još desetak strana i nagnula se unazad.
Ali on nije htio da je pusti. Osjećao je da mu knjiga klizi iz ruku i zato je povukao k sebi veoma jako.
Na taj način, stvar bi razriješena.
O da, vidi se i u filmu-iako ne može protiv sebe i mora se izdivljat peče ga svajest što ju je ostavio samu-ali ipak ide se u pravod. Naručuju se viskiji miksa ih se s pivom ludo se zabavlja, noć je mlada krvarenje iz nosa-implicirano tako na filmu u sceni prije-se pokaže kao neka vrsta nadrealizma jer se u jednom trenutku s nekim u klubu fizički zakači i dobije po nosu-krv šiklje na sve strane.
HAVC
Vraćanje filma malo unazad-kad joj je još kod Vladimira obećao da dolazi Vladimir mu je-prije izlaska pričao nekakve poetske seralije o "nevidljivim linijama" koje se prođu-i nemaš pojma kako si i zašto tamo dospio. Nakon pijane noći on se budi na cesti-s knjigom u jakni, to objašnjava Vladimirovu priču o nevidljivoj liniji koja dovodi u situaciju za koju ne znaš kako si se našao u njoj. U ranu zoru putuje vlakom i sreće ljubavni par iz wc-a iz birtije u kojoj je večer prije pio kavu koji su nakon žestoke svađe tu večer sad pomireni.
HAVC
Ulazi u stan gasi svjetlo, stavlja knjigu na stol i legne u krevet pored nje-rez i-odjava. Nema ovih scena napetosti u kojima će ona čitati knjigu a on ima problem s tim. Komotno je moglo sve biti stavljeno u film samo što bi onda to derastično prelazilo formu kratkog filma. Ili ne bi? Film me inspirirao da potražim i pročitam priču sad su neke stvari jasnije one koje su bile pitanje bez konkretnog odgovora u filmu. U priči se spominje ljeto niska temperatura kiša kišobrani-film je priča za sebe u tom pogledu više vuče na ranu jesen krvarenje iz nosa u priči povezano s viskoim tlakom u formi filmske scene ipak kao doza nadrealizma jer krvari i u drugoj situaciji kad u klubu dobije šaku u nos. Morao se izdivljati iako-kako je napisano i u priči a upisano je i u scenarij peče ga savjest što ju je ostavio samu-u formi filmske scene je interesantan koncept na koji je baš to približeno-u formi njegove halucinacije da ju vidi u klubu kako ga izravno gleda kako se prvovodi dok ga ona treba. Nakon buđenja na cesti sad se već očito da ne može plastičnije vidi-izjeda ga osjećaj krivnje samo što nam kroz film nije predočeno ono što se događa nakon toga ostavljeno je da svi slože neku svoju interpretaciju. Po priči se ispostavlja da je situacija povoljno razrješena- "Čitaće ovu prokletu knjigu.
Zgrabila je jednu koricu sa još desetak strana i nagnula se unazad.
Ali on nije htio da je pusti. Osjećao je da mu knjiga klizi iz ruku i zato je povukao k sebi veoma jako.
Na taj način, stvar bi razriješena."
Implicira se da postoji ta bliskost koja je prošla kroz krizu ali se stvar ponovo vratila na staro stanje stvari. Na idiličnu vezu koja je doduše u krizi i s financijske i s te neke emocionalne strane što se proteže kroz cijeli film ali samo krizni momenti a ne konstantno stanje stvari. Nakon izlaska legne pored nje i spava-odjava. I što nakon toga? Očito ono što na film nije adaptirano-u nekom trenutku oboje se bude ona uzima knjigu on joj ne da da čita natežu se i suma sumarum na milimetar se približavaju jedno od drugog. Ali i ova situacija opisana u priči ima dvosmislenih konstrukcija ovo "povukao k sebi" odnosi li se na nju ili na knjigu? Prva varijanta modalno ovako postavljena kao da je povukao nju i opet su si bliski je jedna verzija, druga ako se povlačenje odnosi na knjigu "stvar bi razrješena" da je knjigu razderao na pola pa nek sad čita. Koncept te dvosmislenosti je (vjerovatno) jedan od razloga zašto je film u kraćim crtama od priče i sa lagano izmijenjenim situacijama u fabuli.
Sad su nakon čitanja priče kao izvorne ideje neke tajnovitosti u filmu razriješene. U rondanju za koju informaciju više naletio sam na intervju ne više aktualan ali kod mene je sve bezvremeno i podložno reaktualizaciji. Ne treba čitati sve izdvajam dio koji je referenca na film koji je referentna točka posta. Odgovor na pitanje o najdražem filmu koji je radio.
"
Svaki mi je jednako drag, no izdvajam ‘Insomniac’, koji sam radio u SAD-u na faksu, jer je obilježio jedan dio mog života i bio prvi ‘ozbiljan’ rad i zbog kojega sam vidio festival u Cannesu. Jednako mi je drag i posljednji ‘Carver je Mrtav’, koji je premijerno bio na ZFF-u, s Jankom Popovićem-Volarićem, Ivom Mihalić i Vili Matulom, smješten u Zagreb 80-ih godina. On je nastao kao diplomski rad producenta Srđana Krnjajića, mog dragog prijatelja i suradnika
"Film kako je već poznato je inspiriran pričom samo su iskorišteni svi djelovi priče da se film ipak malo odvoji od detaljnosti orginalne verzije i ostavi dozu tajanstvenosti. Njegovo zaposlenje u filmskoj verziji nije navedeno i irelevantno za cijelu stvar, detalji oko kiše i ciklone su izostavljeni mladi par u svađi u wc birtije je samo na verbalnoj pirotehnici ne i na šamaranju kako je implicirano u priči. S jedne strane film je u tom pogledu lakanija verzija u drugu-ostavlja to pitanje nad glavom dali se njoj samoj što loše dogodilo dok je on bio vani? Odgovori na ta pitanja su izostavljeni a u priči se otkriva da je sve prošlo ok, samo nije sve utrpano u film. U svakom slučaju projekt vrijedan pažnje.
