Ratni Čekić
ponedjeljak, 29.03.2010.
setsuna abdul khalim /
zavukao sam se u neku kuću u nadi da možda još nekom pomognem.
mač u ruci sam se stiskao u nekoj paklenskoj tjeskobi koja kao da mi energiju duha a i tijela punila bez prestanka. kao da sam na rubu bezdana bio te noći. bijah dugo u stanju budnosti no nekako mi se umor prikradao leđima mojim tiho poput tigra.
Probudio sam se ujutro na zvukove plaća nečijeg. bila je to neka žena koja je plakala nad truplom svog ljubljenog. shrvan time padoh na pod. ni glad ni krvave ruke mi nisu zadavale brige.
polako kada sam došao k sebi prišao sam joj no nije me doživila. Samo tuga joj na srcu bila..
sjeo sam pored nje , kazao joj da joj dragi nije umro uzalud i da je na boljem mjestu ostavio sam joj nešto hrane ( suhog mesa sira i kruha). nadam se da je jela jer otišao sam prema utvrdi bjesan i pun nekog nemira prema vlastelinom u gradu jer su dopustili takav pokolj i tugu i jad nad onima kojima je život i tako težak. s mog zaleđa sam poznat glas načuo no nisam se obazirao jer sam bio u drugom svijetu ,svom nekom unutarnjem.
kada su mi prišli blizu otrgnuo sam se sanjarenju i ispričao im sve o sudbi mojoj prošle noći. pošli smo gospodaru kuće u kojoj su moji prijatelji prespavali. skinuo sam sa sebe opremu i dao srebrenjak kao znak zahvalnosti domaćici za hranu i čuvanje.opasan mačem i samo u tankoj košulji zaputio sam se s družinom prema mjestu na kojem se radio okop.
na putu smo sreli tri stvora velika i gadna i toliko strašna da sam nekako skrenuo pogled s njih prema tlu. prošli smo dalje i neki vitez na konju u punom metalnom oklopu se zaputio prema nama. njegovo ime je bilo Siegfried , kapetan imperijalne vojske. njegov žestok pogled sam uzvratio sa još žešćim dubinskim pogledom. kada smo rekli da smo stranci i da je tekla krv goblinska od našeg mača rekao je da odemo do neke taverene kojoj ime ni nisam zapamtio. tamo je sve brujilo od vojnika. Unutar krčme je bio neki čudan osjećaj da nešto nije bilo obično u ovoj situaciji jer krčmar je znao da trebamo doći , gotovo kao da je znao naša imena koja nije nikako mogao znati. rastjerao je stol pun ljudi da bi posjednuo nas. nekoliko trenutaka kasnije miris dima mi je napunio nosnice i ušao je u krčmu "stvor" vatreno crven brade i kose. nešto je bilo u zraku. svi su utihnuli. došao je do nas i rekao nam da ima posao za nas.
Da citiram lukyja "mislim da ovom ne možemo reći ne". tapkanjem po stolu ostavljao je pepeo na drvu . u jednom trenutku je nešto s rukama i zid vatre se stvorio pred nama i odvojio nas od ostalih iz krčme . ruka moja se stvorila na dršci od mača.pitao sam kakva je ovo magija. objasnio mi je da je potrebna da bi se borilio protiv zla. prihvatili smo za 50 zlatnika taj posao.nismo iali izbora. opremili smo se jer je vilenjak uspio istrampit mač magu.barunov doktor me pogledao previo i zašio rane. krenuli smo šumom.Luky je ugledao tragove ,tragove malih zelenih i prljavih stvorova bili su još tragovi bas poput onih koje je ostavila djeva koju su vukli.
nakon dva sata dobrog hoda uz brijeg. vidjeh da se nešto miče u grmlju no čim sam to uočio su goblini nasrnuli iz grmlja.Vilenjak je ispucao strijelu. da nisam mogao vjerovati svojim očima da zna pucati iz luka! i ne samo to tu borbu pogađao je preciznije od mene. Gađao je s okom jastreba.
izvadio sam strijelu iz bedra, gađao sam iz samostrela i opako ranio jednog. nakon što sam vidio da mi se približavaju s boka bacio sam na pod samostrel na pod isukao mać i još jednom započeo svoj ples. jednog sam teško ranio i on je zapoćeo svj kukavički bijeg i osjetio moj mač u svojim leđima, iza mene se vilenajk nalazio i borili smo se leđa o leđa. vilenjak je povinuo "spasi ambroza". potrčao sam koliko sam brzo mogao i susreo ambroza krvovog ali na nogama kako se bori protiv dobro opremljenog goblina. čuvši moj urlik smrti goblin je napunio svoje gaće i bacio se u bjeg. trčao sam za njim no bojim se da mu je strah dao nadljudsku brzinu. brzi i spretni Vilenjak ih je lovio kao ponosan lovac na svome terenu. bilo mi je teško vidjeti Ambroza u takovom stanju no nije se trebao odvajati od grupe. mogao je i gore proći. ambroze trebao bi otići do grada mi moramo nastaviti rekao sam. no bojao se sam otići pa uz malo vjere i mog nagovora se ipak odlučio s nama poći i ostati na začelju.
stigli smo do mosta preko kojeg je bila špilja. u jednom djelu špilje je tunel bio razrušen i moglo se ćuti ljudske glasove. potiho sam predložio raspored straža i počeo otkopavati s lukyjem. crne i pune žuljeva bijahu moje ruke ali nisam odustajao a nije ni luky. Odjedanput zvijer se pojavi na kraju tunela. zvijer bijaše ogroman medvjed i na njegovoj njuški se nalazilo demonsko treće oko. hah da nije igre sudbine i božanske sreće te ga vilenjak pogodi takovom žetinom u ljevu capu da mu je razdrmao cjeli ud i luky potom nekoliko inča više rasjepa do kraja ud te zvijer prokrvariše svoju nečistu krv po kamenu. otkopah svojim rukama rudnik i tamo sam vidio izgladnjele i jedva da su se držali na nogama.miris izmeta i urina me skoro zamantao dvoje rudara helmer i franz su prokopali dosta velik dio rudnika koji su sami morali porušiti jer je to bila jedina nada da prežive nalet goblina i nekog crnog i zlog viteza. odmah sam doviknuo vilenjaku da izvadi svu hranu i vodu. te su oni nasrnuli na istu kao čopor pasa, ne krivim ih štoviše i ja bi isto se ponašao.
kada smo saznali kakovo zlo je dole izgovorio sam oštre ali istinite riječi o bitci koja mora da se desi danas sada iste ure. no samo trojca su istupila. toj trojci ču osobno dati dio nagrade.
put je pred nama.
nebesko biće opet sjaji u mojim mislima
tri hrabra kandidata su pred mojim licem.
molim boga da se iskažu u svojoj unutarnjoj snazi i da prežive jer teško mi je samom ispravljati ovu zemlju od zla
spremni smo za put.
s vatrom i voljom u srcu i duši spreman sam povratit nevine djevice.
tako mi svega svojom voljom ću iskvarenost izbavit iz ovog zaboravljenog svijeta.
Pripovjedač - Noć bauka
Noć je bila tiha. Pretiha. Zidinama Zanderburga šetali su popupijani stražari ne sluteći što im se sprema. Nisu mogli očekivati opasnost kad su već desetke godina živjeli u miru.
Vanjski krug grada bio je još slabije branjen. Nekoliko noćobdija zavaljenih u svoje drvene tornjiće, drijemali su te u rijetkim trenutcima svijesti zvjerali u nebo osuto zvijezdama. Nijedan od njih nije bio vičan prirodi. Ni jedan od njih nije bio svjestan iznenadne tišine. Tek osjećaj nelagode bi najavio događaje koji će uslijediti. Osjećaj kojeg su ignorirali uz pomoć vjerne čuturice koju bi nosili uz sebe na svoje dosadne noćne dužnosti. To je bila svojevrsna tradicija noćne straže da nosi ćuturicu napunjenu dobrim pivom iz Gornejg grada.
Poput najtiše sjene mnoštvo sitnih prilika je prošlo kroz Donji grad zastavši tek jednom da ispale strijele u noćobdije. Sve je prolazilo po planu. Kad su iz šume konačno izjurile goleme beštije urličući već je bilo prekasno da se formira učinkovita obrana. začudo djelujući zajedno što nije običaj tih priglupih stvorenja, trolovi su protrčali kroz grad prema vratima Utvrde Zanderburške navrh brda. Vrata iako teška, izrađena od hrastovine i učvršćena kovanim željezom nisu mogla dugo odoljevati golemim beštijama i njihovim velikim toljagama. Nastala buka je ipak imala pozitivan utjecaj, konačno su ljudi Zanderburga postali svjesni prijetnje. Straža na zidovima mahom je pobjegla ispalivši tek poneku strijelu. Svi su oni imali svoj izgovor da su otišli po pomoć, no malo ih je zapravo ostalo braniti grad. To je bio znak. Mnoštvo goblina razbježalo se po kućama Donjeg grada tražeći mlade djevice koje će odvući na Medvjeđu planinu. Njihove obitelji su ubili. Rijetko tko se mogao oduprijeti tim malim zlobnim stvorovima. grad je bio snen, a njih mnogo. Činilo se da se nekoliko plemena s šumovite Medvednice spustilo na grad. Čitav grad je bio u rasulu. Noć je bila puna smrti i boli. Ponegdje bi se počeli organizirati džepovi otpora koji su potiskivali gobline. No nisu znali da goblinima ovaj puta nije bio cilj osvojiti grad, pa čak ni ubiti sve ljude ili ih opljačkati.
Među goblinima se pojavio grupan čovjek u tamnom oklopu išaranim raznim bojama, kroz koji je izvirivalo gusto krzno. U desnoj je ruci nosio golem dvoručan mač naizgled bez poteškoće.
Ušao je u Gornji grad i nitko mu se nije mogao oduprijeti. Regimenta dvoručnjaša je pokušala no crni vitez praćen golemim trolovima razbili su one koji su ostali odlučni u pokušaju da mu se odupru. Sve se činilo izgubljenim. Trolovi su se razbježali po čitavom gradu, loveći ljude i trpajući ih u usta. Goblini su u manjim grupama plajčkali i otimali djevojke. Dok je crni vitez mirno šetao gornjim gradom praćen skupinom pogrbljenih stvorova zaogrnutim u teške ogrtače koji su sakrivali njihove oblike. Svi koji su mu stali na put pali su ili od njegovog mača ili kratkih mačeva njegovih pratioca. Činilo se da će srušiti grad, dok pred njega nije stao ON. Gospodar vatre je sjajio te noći, u ruci mu je plamtio dugi mač, a oko njega je stajala regimenta od tuceta ogrova. Plačeničke skupine koju je iz nekog samo njemu poznatog razloga zadržao u gradu već tjednima. Ogri su lokali i žderali sve do čega su mogli doći, no džep Gospodara vatre nije bio tako plitak te ih je uzdržavao. Ogri su lako razbili formaciju sitnih stvorova koji su pratili crnog viteza, a on sad je pobjegao pred vatrom razjarenog gospodara vatre. Nije ga slijedio, već je razbješnjen sijao smrt među gobline i trolove. Samo ga je dobra sreća spasila te noći kad se skupina goblina bacila na njega pokušavajući ga izbockat svojim malim mačevima. Dobra sreća i Sigismund, jedan od vitezova sa grofovskog dvora. Sjahavši sa konja vitez je svojim dugim mačem brzo obezglavio nekolicinu, dok su se drugi razbježali. Konačno se obrana počela organizirati i sad ljudi Carstva više nisu bili stoka za klanje, već ratnici odlučni da obrane svoje živote i živote onih do kojih im je stalo. Te noći rođeni su mnogi heroji, neki prepoznati, dok će hrabrost većine zauvijek ostati neprepoznata.
subota, 27.03.2010.
Ambroz - Paklena noć u Zandenburgu
Sjedim u kutu neke napuštene kuće u Zandenburgu, umoran i krvave glave, vani su goblini i požar. Nemam više brata i sestru, imam samo slike njihovih tijela u glavi, bratovu smrskanu glavu i sestrina prsa s neprirodnim udubljenjem koje je nastalo nakon što je trol pao na nju. Htio sam biti mrtav, bilo bi lakše tako. Čak se i nisam osjećao toliko krivim za sve. Zapravo jesam, mogao sam pustiti konja i kočiju i odma, kao brat, potrčati u bitku. Mogao sam toliko toga napraviti, a nisam... Napokon sam trebao biti koristan obitelji, odužiti se za ono što sam od njih dobio do sad, i onda se ovo desi. Samo izazivam nesreću sebi i svima oko sebe. Htio sam da se desi nešto, da se sve preokrene i da se mogu svega oslobodit, htio sam počet lutat, daleko od doma, zaboravit na sve do sad i otići, bilo gdje, vidjet more, bilo što. Sad se sve preokrenulo i to mi se ne sviđa, na krivi način se preokrenulo... Sa mnom su ljudi koje nepoznam, ranjeni i uplašeni kao i ja. Pomogli su mi umrjeti, i na tom sam im zahvalan - zamolio sam ih zlatnicima da mojima kažu da sam i ja poginuo. Nisam mogao doć živ pred roditelje, dosta mi je krivnje i ovako. U početku je stvarno bilo lakše mrtav, al sad me je trenutna situacija vratila na zemlju. Ne želim umrjeti. Moram biti pribran ako se želim izvući iz ovog. Nije samo moj svijet u kaosu, cijeli svijet je utonuo u njega, rat je počeo. Samo će jaki i snalažljivi opstat. Izgleda da su nas bogovi napustili da vide tko će bez njih uspjeti. Opet mi misli bježe i petljaju se, moram ostati sabran. Ništa od pijenja do besvjesti i zaborava u Zandenburgu heh, a tako sam se veselio tome... Sjetio sam se djevojke koju su goblini odvodili, mogao sam joj probati pomoći, ali strah me nadvladao. I bolje, pitanje jel bi sada bio živ da jesam. Djelovala je slatko u noći obasjanoj vatrom heh, ako se izuzme izraz očaja na licu... Šteta što nije umjesto na nas nabasala na viteza u sjajnom oklopu, na bijelom konju, al što ćeš... Možda se nekako izvukla. Možda ću se i ja nekako izvući. Samo se nadam da se neću praviti da se ovo nije desilo, ako se izvučem. Moram se izdići iz mulja, a to mogu samo vlastitom voljom, uz pomoć vlastitog iskustva...
srijeda, 24.03.2010.
setsuna abdul khalim monolog 3 pt2
Rekoh da nevolje ne dolaze same.. mnoge su se stvari izdogađale i neki razgovori o kojima ja nemam volje pisat na ovim retcima no o nekima ću dati detalje
kako smo putovali jednu vecer u daljini smo vidjeli da grad u koji trebamo doći gori u plamenu. situacija je bila jasna , u grad ćemo ući i pomoći svima kojima je pomoć potrebna i da bez obzira na naše ciljeve imamo dužnost uskoćiti u zastitu slabih..nakon jednog govora o moralu i kako će nas pamtiit kao heroje moji suputnici i ja pođosmo iako smo bili vrlo umorni od puta
vatre su gorile,kuće u plamenu su se rušile
vidjeh nekoliko spodoba malih ružnih i zelenih.. da to su bili goblini. bića zla i brojna. bilo ih je 7 na kupu i nekoliko iza u daljini.
pogodili su vilenjaka sa strijelom na što ju je on isčupao i uzvratio paljbu.
ne okljevah isukah mać i posrnuh na njih. okupili su se oko mene kao oko moljci oko vatre. zapoćeo sa svoj ples smrti parirajući nisko režući visoko(kod glave). vatre nekako kao da su me hipnotizirale. smrti i boli se nisam bojao. u nekom trenu kojeg ja bas nisam dovoljno svjestan vilenajk je ušao u blisku borbu n ubrzo je je pobjegao jer koža bas ne pruža obranu od maćeva. ostali suputnici su pokušavali pogodit iz daljine lukon i samostrelom gobline.
nekako u borbi vidjeh da pokraj nas prolaze 3 goblina i da dvojca nose neku djevu (vjerojatno u roblje). u tom trenu sva bol i umor je nestala.
i duh u meni je plamtio od strasti. goblini nisu imali šanse. jedino što nisam imao je bilo vrijeme. nadao sam se da će gobline koji nose djevu uhvatiti Luki i Ambroz.
u mojoj borbi se pridružio hrabar ali ranjen stržar s halebardom no nedugo za njim su došla još dva goblina . nažalost nije preživio. no svi osim jednog goblina su pobijeni ležali na zemlji i topili je krvlju.
nakon borbe. naćuo sam kako nesto ruši kuće , nešto veliko. ranjen bježao sam uz rub grada kako bi našao kuću u kojoj bi se mogao sakriti.
ne znam dali su je moji prijatelji spasili ...
duboko se nadam da jesu...
ponedjeljak, 22.03.2010.
trol
trol
nedjelja, 21.03.2010.
setsuna abdul khalim/monolog3
mori me sve ovo ..
energija nekako se polako troši..
. dokle će mi ostat duha?
..dokle će snaga u mojim rukama držati oštricu?
prošla su samo tri dana , a osjećam se kao da sam proša dva života.
dok smo u selu čekali da se nastavi s putom(karavana) pokušavao sam urazumiti vilenjaka da ne napravi nešto glupo opet u krčmi. nakon dvadesetak minuta iscrpnog objašnjavanja sam napokon uspio dokazat vilenjaku da ima puno osoba koje govore patuljaćki. i da nema potrebe da nastane moguća svađa s krčmarom opet! neka starija gospođa je vrištala kako ju nekakvi bauci love. isukao sam mać i pripremio se na susret s nekim demonom iz pakla. nakon potrage ispostavilo se je "baba" luda.
pošli smo ujutro na put. u pakao i sa sudbom jer sreli smo trola. odvratno biće visoko kao dva čovjeka,zeleno i smrdljivo. ispalio sam nekoliko projektila na biće s dobrim efektom. došlo je vrišteći. brat od Ambroza je navukao moj pozdan štit. stao je ispred mene i rekao da ga štitim pa sam to i učinio. i sestra se uključila u borbu. bratu je poslužio štit jer mu je koristio u više navrata, no u jednom je trenutku napravio rupu u svojoj obrani i posljedice su bile katastrofalne. velika batina je poletjela i zdrobila njegovo tijelo. Ambroz je bio izbezumljen , zvučao je kao ranjena beštija nije vjerovao da je pred njegovim očima brat poginuo. uzeo sam stit iz njegove ruke i borio se sa zvjeri ,rane su mu se zatvarale . dok nisam u jednoj ulrikovoj srdžbi.probio sam mu organe i prsni koš. zvijer je pala na pod no nastavio sam sa napadima usmrtio sam ga. za njim je došao neki patulaljak vrišteći kako sam mu ukrao lovinu. luđak zacijelo mora da je. tek tada sam uočio da je beštija pala i zdrobila sestru od Ambroza.
pomogao sam Ambrozu da svoju braću odnese na kola te sam ponudio da ih pokopamo no odbio je.
nekako razumijem kako mu je sad.. treba biti sam malo...nevolje nikad ne dolaze same...
o vi koji vjerujete u dobro.. kada susretnete zlo stvorenje u zlom okružju nikad ne okrenite leđa njima.
petak, 19.03.2010.
Cael'ul'Mair Eldendrake razmisljanja 2
Halflinge su napali orci i stali smo u 1 selu da ih upozoriomo i nastavili dalje. Karavana nas je odvela prema nekkom svetistu. Prije svetista stali smo u selu. Tamo me opet susrela ta prokleta netrepeljivost ljudi...ali ranald mi se nasmijesio nakon sto mi je kovac rekao da postoji 'porez' na siljate usi ja sam inzistirao da mi dovede nekog tko ce mi to dokazat neku sluzbenu osobu. Budala dok je on otisao iza pulta poslat nekoga nisam ni na trenutak mislio propustiti priliku koju mi je ranald ukazao. Pobjegao sam necujno sa par srebernjaka vise hehe. Krenuo sam do drugog kovaca da popravim oruzje posto je ovaj sluzbeno bio prekrizne na popisu mjesta gdje se vise ne pojavaljujem i cisto slucajno dosao u priliku predstaviti se kao plemic. Kada me je to kovac upitao jedva sam prikrio cudenje i smijesak i odlucio igrati igru. Cak asm diobio i peceno pile ali nisam mogao sam pojesti ipak je on obicni kovac,ali on je inzistirao pa sam da ga ne uvrijedim uspio smanjiti svoju porciju na pola. Hmmm ne bi ni bilo lose biti plemić svida mi se tretman hah. Na kraju me odveo u podrum i vec sam se poceo malo pribojavati da me je otkrio ali na moje iznenadenje covijek mi je ponudio prekrasan veliki mac. Mislim da u zivotu nisam vidio ljepsi i skulji mac barem 200 zlatnika je vrijedio. Covijek mi je rekao da mu ga je ostavio neki prolaznik i trazio je 1000 zlatnika od mene. Haha kakvih 100 zlatnika daleko sam jos od takvog novca,ali ne vise hehe. Sjetio sam se da plemici ne nose sav svoj novac sa sobom to je glupo. Oni nose nesto zlatinka kao 'sitnis' kako to oni zovu. Rekao sam mu da imam samo sitnis od 10 zlatinka(nije ih bilo lako nabaviti ali isplatilo se) koji mu mogu dati u jamstvo dok moj 'sluga' donese ostatk novca. Nije ga bilo lako uvjeriti tako da sam mu dao jos svoj mac i luk znajuci da cu lako kupiti poslije puno bolje i vrijednije inačice. Nakon 'transakcije' zurno sam otisao prema svojoj'kociji' kako bi sto prije stigao moj sluga sa novce hahahaha. Sakrio sam mac u karavani i proveo ostatak dana tamo. Oh da opet me taj setsuna gnjavio da kako sam mogao ukrast covjeku tako vrijedan mac, da kako ce prehraniti svoju obitelj. Kreten za kakvog me on lopova smatra. Morao sam mu objasniti da je on taj mac dobio slucajno i besplatno i da zapravo nece imati nikakvih nedostataka zbog toga osim mozda dobre prilike hehe. Ali kako kazu: Dobre prilike ne produ nikad ne iskoristene ako se ti ne iskoritis netko drugi hoce. I netko drugi sam bio ja haha. Sad jos samo da ovo dobor utrzim i ranald ce sigurno biti jos vise naklonjeniji. Zvijezde su ipak bile u pravu...oče vidjet ćeš,svi cete vidjeti!!!
Cael'ul'Mair Eldendrake razmisljanja 1
Nakon sto smo prihvatili posao plaćenika kod trgovca Franza stigli smo do zemlje halflinga. Tamo je nas relativno novi prijatelj setsuna po obicaju nesto cudno izvodio. Odlucio sam iz daljine promotriti tog nadasve cudnog covjeka nadajuci se,ako nista drugo dobroj zabavi hehe. Nazalost zabava je kratko potrajala jer sam glupavom setusni morao priskociti u pomoc oko nekog retardiranog orka.ah ti glupi orci samo neprilike stvaraju a ovaj glupavi setsuna samo nasjeda na njih...ugavnom sredio sam orka posto setsuna ne shvaca da je lakse sa bodezom i vatrom proci kroz debeli oklop orka. Ah kako li sam dobro zadao posljednji udarac macem...
Pitam se hocemo li napokon naletjeti na neku dobru priliku luky i ja. Vec dugo nismo nista veceg ukrali samo sitni placenicki poslovi...valjda ce nam se ranald uskoro nasmijesiti i ukazati priliku da dokazemo koliko smo zapravo dobri.
Oh da moram dobro upamtiti onu ideju koja mi je sinula jucer nakon borbe sa orkom. Prvom prilikom moram nekog majstora nac da mi na mjeh namontira usko metalno grlo kako bih mogao spricati ulje na svoje protivnike...to ce ustedjeti vremena u borbi, a i doprinijeti mojoj efikasnosti. O da jedva cekam jos jednog orka glupavog orka zapaliti...prokleta zla i niža bića.
utorak, 16.03.2010.
setsuna abdul khalim/monolog2
sve se mjenja... ovih dana nekako mnogo vise..
borba nije moja želja , ne borim se da bi ubijao već da bi zaštitio svoje nove prijatelje.
neću spominjat nebrojene incidente ovog pomalo "odvedenog" vilenjaka, upozorio sam ga ako još jednom napravi nešto poput izvlačenja bodeža na barmena će ostavit gadne posljedice na naše prijateljstvo..
danas sam bio prvi put sa ženom...ljupka marina koja mi rane čistila , mlada djeva kojoj su zvijeri oduzele muža..Franz mi je ponudio da će prekrojiti chain mail od orkova umjesto plaće (još samo da smrad istjeram ) . rane su mi podosta zacjelile i na upit Franza smo otišli u nekakovo svetište sigmara na brdu. tamo mi je prišao dok sam štand čuvao od kradljivaca prišao mi je neka tajnovita persona sa kapuljacom na glavi i rekla da ce mi za bakrenjak sudbinu iz dlana proreknut , to me zabavilo pa sam dao taj bakrenjak ijako sam znao da je sve to laž.
hehe kako sam se dobro nasmijao dk mi nije dao zlatnik i rekao da ima toga još ako slijdim svoju sudbinu pogotovo onaj dio za dobit posao ujutro.. i posao smo dobili pratnja neke obitelji. stariji otac, majka,sestra(kršna) i tri brata. dok smo se kretali šumskom cestom moje su oči vidjele da nesto u šumi miče onako neprirodno.ibili su za glavu veći imali su gusto krzno poput lavlje grive je prekrivalo njihova tijela, oči su im bile crvene poput sunca koje polako silazi s zenita, zvjerski zubi veliki ko šaka, rogovi poput onih od jarca. kao da su iz samog bezdana došli. potrčao sam do drva i napnuo svoj vjerni samostrel , naslonio se na drvo radi boljeg hitca i okinuo . hitac je poletio ali kao da je nekakva magija bila koja ih je štitila , promašio sam. u trenu je zvijer bila na meni. isukao sam mač i štit i započeo ples. kroz nekoliko okreta odrezao sam zvijeri ruke i ona je pustila gustu crvenu krv po zemlji. nekako su se ostali dobro držali. otrčao sam do drugog te me zvijer umalo ranila da nije bilo novog oklopa od sad već ljubljenog prijatelja franza. kao grupa smo ih natjerali u trk. nisam smio dopustiti da pobjegnu i jave svojem zlom gospodaru našu lokaciju. lovio sam ih sve do jednog i na kraju tim zlim kreaturama presudio jer mnogo nevinih bi propatilo od njihovog "zuba". u trku se jedno od stvorenja palo na zemlju zbog raslinja šumi. okrenulo se hitro i ispalio je koplje prema meni. sudba bješe blaga prema meni i izmaknuo sam se i pojurio prema njemu odrubivši udove mu. zabrinut za ostale pojurio sam natrag . bilo mi je doista drago vidjevši ih sve žive srce moje je zaigralo.
došli smo u jedno selo malo i otišli do kleti. uznemiren ponašanjem prijatelja vilenjaka sam izgubio svaki razum , izderao se na konobaricu otjerao vilenjaka van i otisao s njim se ohladit na hladnom zraku..
moja duša je nekako malo bliže cilja
kada ja poginem neki će pitati što sam ostavio od novaca i stvari iza sebe ali pravi prijatelji će pitati koja dobra djela sam činio sve za njih....
Ambroz - Opet
Opet sam si zakomplicirao život, samo ovog puta ne mogu pobjeći, jer bi se moglo desit da mi brat nastrada... Nakon što sam s obitelji otišao na prošćenje u svetište Marienburg, i nakon što mi brat tamo nije uspio prodati mačeve koje je iskovao dobio sam zadatak naći pratnju za put do Zandenburga (da brat tamo pokuša prodat mačeve), jer ceste nisu sigurne. U cjeloj toj nagužvanoj svjetini ja sam uspio odabrati tri najsumnjivija tipa, koji bi, da nije svetkovina, sigurno imali problema sa stražom na ulazu: tamnoputi lik iz neke daleke zemlje s neobičnom maskom, sumnjivi zabavljač za kojeg sam kasnije shvatio da je vilenjak i njegov pomagač. Način na koji sam ih unajmio kao da je sam dozivao nevolju – (sad ću se malo i hvaliti) navukao sam kukuljicu i ponudio im da im čitam iz dlana za bakrenjak (kako to inače radim kad sam u nekom mjestu i želim se malo zabaviti i dobiti koji novčić). Nije bilo teško zaključiti da im trebaju novci (bili su puni ožiljaka, odjeća im je bila izderana na par mjesta, kese su im bile poprilično prazne, a i zabavljali su ljude za koji bakrenjak), pa sam im prorekao dobar posao sutra u zoru kod gradskih vrata. Malo sam izvrtao očima i dao im jedan od 3 zlatnika koja mi je brat dao za plaću pratnji, rekao da im to sudbina šalje i da će po obavljenom poslu dobit još 2. U zoru su bili na vratima. Iako mi se činilo da sam u svakom pogledu krivo izabrao, nakon okršaja s nekakvim zvjerima u šumi, pola ljudima pola jarcima, sam shvatio da toj veseloj družini po život opasne situacije nisu ništa novo, brzo su se snašli i na kraju smo sve zvjeri pobili i zbrisali iz šume. Al sad kad malo razmislim, to što se ta trojica nisu previše zastrašila tih odvratnih zvjeri poprilično uznemiruje. Nakon što smo stigli kući (Tannendorf nam je bio na putu do Zandenburga) stvari su me počele još više brinuti. Tamnoputi lik brzo mijenja narav, u krčmi je bio poprilično razdražljiv, bio je bezobrazan prema Elizi, konobarici, a prema njoj su i pridošlice obično ljubazne (što zbog šarma, što zbog khm figure), tko zna kakve je on sve grozote vidio. Vilenjak je osjetljiv i otresit (istina, krčmar ga je uvrijedio, ali bio je u nepoznatom mjestu i svađao se sa starim vlasnikom za kojeg nije teško primjetit da mu fali gdje koja daska), a njegov se pomagač se opet ponaša onako kako sam zamišljao da se vilenjaci ponašaju – suzdržano, hladno. Opet, možda je samo bio izbezumljen u novoj okolini. Ali kad su mi ispričali kako su završili u nekakvoj grobnici i kako im se tamo ukazao čarobnjak bio sam siguran moja zabrinutost nije plod paranoje, stvarno sam stavio brata i sebe u ruke opasnim ljudima. Sad se samo mogu nadat da ćemo živi doć do Zandenburga, i po mogućnosti sa svim stvarima koje ćemo ponjeti na put...
ponedjeljak, 15.03.2010.
Cael'ul'Mair Eldendrake
Zovem se Cael'ul'Mair Eldendrake i rođen sam u Reikwald šumi. Od kad znam za sebe odudarao sam od većine svojih sunarodnjaka. Više sam volio bacati stvari, noževe i slično nego pucati sa lukom i strijelom. Više sam volio skakati među drvećem i glupirati se ,te se igrati neprimjetne sjenke koja vreba svoju žrtvu , nego učiti ono što je moj otac želio. On je želio da ucim za čarobnjaka,ali ja sam bio tvrdoglav i bjezao sam sa satova koje je moj otac skupo placao. Sad kad razmislim nije to sve ni bilo toliko uzalud jer ipak je nesto uslo u moju tvrdoglavu glavu htio ja to ili ne posto je moj ucitelj bio nitko drugi negoli poznati Limras Darkmooon,a on je imao svoje nacine da ucenici nauce svoju lekciju... Nakon sto je moj otac shvatio da je to bacanje novca i gubljenje vremena upisao me u skolu za strijelce i lovce. Tamo su me jos i uspijeli najvise ukrotiti i nauciti necemu zahvaljujuci njihovoj strogoj disciplini, tako da sam postao vrlo iskusan sa lukom i znam ponesto o bilju i prirodi. Međutim moj um je bio jaci od njihove discipline,te sam sa nepunih 100 godina odlucio otici u ljudski grad i postati zabavljač. Ocu sam napisao oprostajno pismo objasnjavajuci mu da moje srce zudi za drugim stvarima i da cu se jednog dana vratiti i pokazati mu sto sam sve postigao u svom zivotu slusajuci svoje srce i uzdajuci se u svoj ponos. Došao sam u Bechafen i pronasao družinu akrobata koji su mi pomogli izbrusiti talent za koji sam oduvijek znao da je u meni; talent zbog kojeg sam bio drukčiji od drugih elfova. Jednog dana sa 170 godina nakon sto je većina družine umrla ili otišla svojim putem;ah ljudski zivot je tako prolazan, dok sam radio na ulici primjetio sam jedno dijete kako zapričava jednog gospodina i pokušava ga opljačkati. Nažalost čovijek je primjetio i počeo ga tući. Nisam to mogao gledati i spasio sam dječaka koji se doimao tako mršavo i bespomoćno. Bio je to Lucky. Nakon što sam popričao s njim odlučio sam ga uzeti pod svoje okrilje i upoznao ga sa svojim prijateljem koji je majstor lopov da ga poduči zanatu. Nedugo poslije Lucky i ja smo uspijesno operirali po gradu plčjckajuci prebogate,debele trgovce koji tako i onako nisu zasluzili sav taj novac...Sve je bilo lijepo dok nije uslijedila ta kobna godina...RAT! Osim stalnih problema sa barbarima sa sjevera, neki grof je napao Empire,neki grof cijeg se imena moj um odbija prisjetiti zbog uzasa koji sam iskusio u to vrijeme...ti ljudi su mi ponekad tako neshvatljivi sa svojim ratovima...tako kratak zivot i onda toliko zivota potraceno na bezbrojne ratove... Nismo imali izbora morali smo u rat,tj. provuci se kroz njega sto bolje znamo i umijemo. Bojao sam se za svoj, a jos vise za Luckyijev mlad zivot. Sve nevolje smo uspjesno prolazili uz manje ogrebotine i masnice do tog dana. Ne znam kako niti od kuda ali odjednom sam osjetio bol i dalje se više niceg ne sjecam. Sljedece cega se sjecam kada sam došao k svijesti bio je neki plaćenik nad menom i Luckyijem. Setsuna... Zaista najcudniji covijek kojeg sam ikada upoznao,a upoznao sam ih mnogo za vremena provedenog sa svojom akrobatskom druzinom. Po onom sta su mi ispričali plaćenik nas je spasio i od onda smo postali družina kako bismo lakše preživjeli taj kaos rata. Nakon rata ostali smo zajedno i od onda operiramo po Ostermarku prezivljavajuci...zeljeci vise od trenutnog zivota prezivljavanja...Možda mi se sreca napokon osmjehne i nagradi me za moje strpljenje i izdrzljivost kao što mi je zapisano u zvijezdama. Možda i ostvarim svoj san o carski poznatom kazalistu u kojem se odrzavaju svake noci predstave pracene punim teatrom,posjecene od sveg plemstva i samog cara...mozda...
nedjelja, 14.03.2010.
setsuna abdul khalim,monolog
Ratnik nikada ne bježi od bitke koju mora boriti no ratnik nikada ne bori bitke koje ne mora boriti.
.
Jednog dana niknuti će red nebeskog stvorenja (himmlisches Wesen )red stvoren za zastitu sto puteva i osoba od od ljudske zlobe i neoprezne mržnje, od sila zla što oko nas vladaju i truju naš dah nam truju svojim rulim mislima i zlim djelima.
Danas sam se sukobio s crnim orkom. Stvorenje je mućilo jadnog polutana,strgalo mu ruku,igralo se s njim poput lutke. Prišao sam mu pitao ga što je malo stvorenje napravilo da zaslužuje takov postupak. Ne vidjevši mu lice od oklopa i time ne prepoznavši njegovu zlobu postupih oprezno i nisam ušao u borbu s njim istog trena. Stvorenje je prozborilo nekakve slogove koje bojim se ni ono samo nije razumilo.sukobilo sam se s njim no pokazao se snažan protivnik usprkos limitirajućim mentalnim sposobnostima. Uz pomoć prijatelja vilenjaka sam otjerao beštiju u bezdan.spasli smo polutana i odveli ga njegovima.radujem se posjetu kasnije..
gledajući kako moja krv pada po zemlji prolivena zapitah se dali su moja uvjerenja ispravna...dali se isplatilio?svaku kap dati za život nekog... pitam se dali će ikad išta biti dovoljno da se iskupim za djela koja sam ućinio...
imah viziju u snu viziju o elahu bogu.. polako shvaćam da možda nisam trebao biti ljut na vjeru već na lažna uvjerenja koja je širio moj samoprozvani šarlatanski vođa...
kažu da je duša vezana za dug sve dok se ne odplati i ne može ići u raj....
jedna do pravila nebeskog stvorenja a i moje naćelo
1.povodi se za istinom jer istina vodi ka dobrim djelima a dobra djela vode onog koji ih radi do uznesenja.
2.Laži su zloba a zloba vodi na cestu do pakla,
petak, 12.03.2010.
Ambroz Fortschritt
Ja sam Ambroz Fortschritt, grabancijaš i gelipter. Rođen sam prije 20 ljeta u selu Tannendorf, podno Medvjeđe planine, sa čije je druge strane Zandenburg, glavni grad grofovije Wissenland. Do prije godinu i po sam živio s majkom, ocem, dvoje starije braće i mlađom sestrom na našem imanju. Imamo konja, par krava, kokoši, polje od jutro ili dva i gorice. Da bi razumjeli kako sam i zašto postao ovo što jesam morat ću vam ispričati neke stvari počevši s mojim djetinjstvom: Kao najmlađeg sina roditelji su me štedjeli, nisam morao toliko raditi u polju ili oko stoke. Često bi me ostavljali kod kuće da čuvam mlađu sestru i baku koja je nakon što se razboljela večinu vremena provodila u krevetu. Sa šest godina su me počeli slati kod bakine sestre po razne biljne pripravke za bakina bolna leđa, zglobove i mjehure. Za tu bakinu sestru i maminu tetu, Moranu, se u selu pričalo da je vještica, a tako se i ponašala i izgledala, ali ljudi su opet dolazili k njoj po kojekakve napitke i biljne smjese jer bolesti su napadale i ljude i stoku, a grad i njegovi doktori su bili daleko. Baka je s godinama postajala sve bolesnija, pa sam sve češće morao ići kod svoje pratete, a što sam češće išao to sam je se manje bojao. Počela me je učit o ljekovitim biljkama, o gljivama, o predviđanju vremena iz neba i oblaka i čitanju budućnosti iz dlana i kockica. Meni su se biljke, gljive i budućnost više sviđale od rada u polju pa sam sve više vremena počeo provodit kod pratete... Baka je umrla kad sam imao petnaest godina. Majka je u tuzi počela optuživat pratetu da je godinama trovala baku, pa se ta priča proširila selom, ali sve je opet bilo po starom, ljudi su opet odlazili k njoj. Ja ju nisam prestao posjećivati i tako sam ljutio majku. Počela me je pogrdno nazivati grabancijašem. Ja sam za pratetu počeo skupljat biljke, pomagat u njihovoj pripremi, odlazit u pekaru i trgovinu, jer je i njoj bilo sve teže izlaziti iz kuće. Prateta me je učila i zabranjenom znanju, magiji... Sve sam manje radio kod kuće, i sve više se skitao i zalazio u krčme - prvo da pobjegnem od prigovaranja, kasnije jer mi se svidjelo. Kad sam shvatio da baš moram zarađivat za život počeo sam prodavat ljekovite biljke i pripravke po sajmovima u okolici, proricati ljudima budućnost i zabavljati ljude u krčmama svojim pričama. Zarađivao sam dovoljno za svoja bančenja, za jelo i krevet u krčmi. Kada se umorim skitanja vratim se kući, pomognem oko imanja, posjetim pratetu i ljenčarim, i onda opet pobjegnem. Bogove ne štujem, ali ih poštujem, pogotovo bogove prirode i boginju liječenja, jer od njih živim, i boga smrti i snova, jer me i jedno i drugo zanima. Prijatelja nemam. Blizak sam sa mlađom sestrom, ali kako lutam i to je nekako zahladilo. Najstariji mi je brat, kovač po profesiji, iskovao mač kako bi bio sigurniji na cesti. Učio me rukovati njime i ti su trenutci bili jedni od rijetkih koje smo proveli zajedno van obaveza oko zemlje i stoke. Slično tome me je drugi brat naučio rukovat lukom i samostrelom. Imam dosta poznanika po okolnim selima i gradićima, uglavnom krčmari i konobarice, lokalne pijance, ljude sa sajmova i pokoji stražar. Naučio sam skrivati svoja umijeća i znanja i čuvati se vjerskih fanatika i lovaca na vještice, jer sam svojim očima vidio jedno spaljivanje na lomači... Ne volim ni one s novcima i moći, jer sam vlastitim promatranjem i po tuđim pričama zaključio da i jedno i drugo kvari ljude. Plemiće, sakupljače poreza, gradsku stražu i slične dočekujem s potisnutim gađenjem. Takve koje bolje upoznam i shvatim da sam bio u pravu izbjegavam, a s onima za koje shvatim da ne ulaze u stereotipe koje sam stvorio budem pristojan, ali oprezan... Sada sam se vratio kući i na zamolbu roditelja odlučio pomoći bratu okupiti ljude za put do Zandenburga i otpratiti ga tamo kako bi prodao ono što je iskovao...
srijeda, 03.03.2010.
setsuna abdul khalim-merc ,nesto o liku
Moje je ime setsuna abdul akim. Dolazim iz daleke zemlje Zemlje pune krvi.. zemlje u kojoj se krv proljeva zbog tako sitnih razloga i toliko cesto biva prolivena ..vrane imaju za jest ovih dana puno...one nikada ne gube
rekoh ime mojih oćeva je abdul , nekoc davno imao sam oca , majku , dvoje braće i sestru..
kao djećak upznao sam vojnika,fanatika Ali Meduhrida zasuo je mene i moju braću prićama..
slušali smo danima priće kako je divno boriti se za boga... kako je smrt divna jer u raju ce nas mnogo djevica ceka..slava za sve vjekove.. svaki dan smo trenirali s njim borbe s tradicionalnim bodežom.. bio je blizu boga u nasim ocima.. jedne noci nam je rekao "da bi poslali pravi ratnici našeg boga morate se svih slabosti oslobodit , hodite i ubijte svoje majke i oceve, sestre". I mi smo otisli...braća i ja smo se tiho ušetali u kuću... pustili da naši bodeži rade... iste noći smo otišli svi s njim.. nas tridesetoro.. ratnici boga(bar smo tako mislili)..njegove prljave ruke i bodeži...njegova volja na zemlji. Ušli smo u tuđu zemlju s turbanima na glavama.. nitko nije ni posumljao da smo nositelji smrti uz naša nevina lica.. jedne noći upali smo u zamku, naime glasine su pošle daleko.netko je valjda pobjegao nasim krvnim oštricama... Ali je prvi pobjegao kada je vidio što nas je zdesilo.. jedini smo ja i brat nekako preživjeli..lutali smo danima pustinjom sve dok nam sunce i žeđ nije pomutila mozgove pa smo se pobili... nitko nije pobjediotoga dana....posvađani otišli smo svatko na svoju stranu. Nakon toga lutao sam godinama, preko velikih planina, vidio snjegove, ledom okovane planine,pustoši. Godinama sam živio sam.. dok jednom nisam vido kako su nekakovu karavanu napali goblini, zelena i zlobna stvorenja .. sletio sam se na njih sumrtio nekoliko ... bjeli čovjek iz karavane mi je zahvalio, dao hrane, ponudio mi mjesto u karavani, mjesto plaćenika. Prihvatio sam , zanimalo me kako izgleda ovaj novi svijet. Karavana je vodila kroz mnoge krajeve.. od glavnog ratnika sam naucio još o borbi s maćem. Olaknulo mi je sto tu se ne bore brat protiv brata već protiv lopova i zlih stvorenja...mnogo godinaje prošlo od kad sam vidio brata. Nadam se da je živ, dali gleda isti mjesec kao ja noćima, dali diše isti zrak?boga nema na ovom velikom kamenu.
Ovo je prljav i pokvaren svijet, manipuliran stvorenjima koji se hrane ratom i bjedom drugih.
Uklonit ću ovu distorziju našeg svijeta tako mi moje krvi..
