Ratni Čekić
petak, 12.03.2010.
Ambroz Fortschritt
Ja sam Ambroz Fortschritt, grabancijaš i gelipter. Rođen sam prije 20 ljeta u selu Tannendorf, podno Medvjeđe planine, sa čije je druge strane Zandenburg, glavni grad grofovije Wissenland. Do prije godinu i po sam živio s majkom, ocem, dvoje starije braće i mlađom sestrom na našem imanju. Imamo konja, par krava, kokoši, polje od jutro ili dva i gorice. Da bi razumjeli kako sam i zašto postao ovo što jesam morat ću vam ispričati neke stvari počevši s mojim djetinjstvom: Kao najmlađeg sina roditelji su me štedjeli, nisam morao toliko raditi u polju ili oko stoke. Često bi me ostavljali kod kuće da čuvam mlađu sestru i baku koja je nakon što se razboljela večinu vremena provodila u krevetu. Sa šest godina su me počeli slati kod bakine sestre po razne biljne pripravke za bakina bolna leđa, zglobove i mjehure. Za tu bakinu sestru i maminu tetu, Moranu, se u selu pričalo da je vještica, a tako se i ponašala i izgledala, ali ljudi su opet dolazili k njoj po kojekakve napitke i biljne smjese jer bolesti su napadale i ljude i stoku, a grad i njegovi doktori su bili daleko. Baka je s godinama postajala sve bolesnija, pa sam sve češće morao ići kod svoje pratete, a što sam češće išao to sam je se manje bojao. Počela me je učit o ljekovitim biljkama, o gljivama, o predviđanju vremena iz neba i oblaka i čitanju budućnosti iz dlana i kockica. Meni su se biljke, gljive i budućnost više sviđale od rada u polju pa sam sve više vremena počeo provodit kod pratete... Baka je umrla kad sam imao petnaest godina. Majka je u tuzi počela optuživat pratetu da je godinama trovala baku, pa se ta priča proširila selom, ali sve je opet bilo po starom, ljudi su opet odlazili k njoj. Ja ju nisam prestao posjećivati i tako sam ljutio majku. Počela me je pogrdno nazivati grabancijašem. Ja sam za pratetu počeo skupljat biljke, pomagat u njihovoj pripremi, odlazit u pekaru i trgovinu, jer je i njoj bilo sve teže izlaziti iz kuće. Prateta me je učila i zabranjenom znanju, magiji... Sve sam manje radio kod kuće, i sve više se skitao i zalazio u krčme - prvo da pobjegnem od prigovaranja, kasnije jer mi se svidjelo. Kad sam shvatio da baš moram zarađivat za život počeo sam prodavat ljekovite biljke i pripravke po sajmovima u okolici, proricati ljudima budućnost i zabavljati ljude u krčmama svojim pričama. Zarađivao sam dovoljno za svoja bančenja, za jelo i krevet u krčmi. Kada se umorim skitanja vratim se kući, pomognem oko imanja, posjetim pratetu i ljenčarim, i onda opet pobjegnem. Bogove ne štujem, ali ih poštujem, pogotovo bogove prirode i boginju liječenja, jer od njih živim, i boga smrti i snova, jer me i jedno i drugo zanima. Prijatelja nemam. Blizak sam sa mlađom sestrom, ali kako lutam i to je nekako zahladilo. Najstariji mi je brat, kovač po profesiji, iskovao mač kako bi bio sigurniji na cesti. Učio me rukovati njime i ti su trenutci bili jedni od rijetkih koje smo proveli zajedno van obaveza oko zemlje i stoke. Slično tome me je drugi brat naučio rukovat lukom i samostrelom. Imam dosta poznanika po okolnim selima i gradićima, uglavnom krčmari i konobarice, lokalne pijance, ljude sa sajmova i pokoji stražar. Naučio sam skrivati svoja umijeća i znanja i čuvati se vjerskih fanatika i lovaca na vještice, jer sam svojim očima vidio jedno spaljivanje na lomači... Ne volim ni one s novcima i moći, jer sam vlastitim promatranjem i po tuđim pričama zaključio da i jedno i drugo kvari ljude. Plemiće, sakupljače poreza, gradsku stražu i slične dočekujem s potisnutim gađenjem. Takve koje bolje upoznam i shvatim da sam bio u pravu izbjegavam, a s onima za koje shvatim da ne ulaze u stereotipe koje sam stvorio budem pristojan, ali oprezan... Sada sam se vratio kući i na zamolbu roditelja odlučio pomoći bratu okupiti ljude za put do Zandenburga i otpratiti ga tamo kako bi prodao ono što je iskovao...
