Ratni Čekić
srijeda, 20.10.2010.
Dimmur Theodoulos, pt.3
Sljedeće čega se sjećam bilo je buđenje u selu Hunxeu, u okolici grada Middenheima, na sjeveru zemlje. Koliko je vremena prošlo od moga rušenja, do ponovnoga dolaska k svijesti nikada nisam točno saznao. O meni se pobrinuo opat Kalinn Theotimos, koji me pronašao kako kaže predanog iz zubiju vučice što je uzeo kao znak božanske intervencije. Nakon nekog vremena moj dobročinitelj odveo me u Middenheim gdje se založio za moje naukovanje i obrazovanje.
Primljen sam kao neofit i pod sjenom toga naziva proveo sam, malo u Middenheimu, malo u Hunxeu, punih deset godina u balansiranju izučavanja raznih svjetovnih nauka i doktrina te jačanja vjere i tijela pod budnim i strogim okom mog dobročinitelja.
Napunivši dvadesetu godinu stekao sam neka od prava klera te sam nastavio školovanje u malo drugačijem svjetlu na akadamiji vjerskih znanosti velikog Ulrikovog hrama u Middenheimu. Pet godina provedenih pretežno u hramskom mraku uz sitnu svijetlost svijeća što obasjavaju drevne skripte i tekstove promijenilo je ulilo nov pogled na našu vjeru i našu zadaću. Unutarnje znanje koje sam primio uvelike se razlikovalo od onoga što su ga dobivali oni koji su svoj poziv našli isključivo u oružju ili svjetovnoj nauci. Dobivene spoznaje izgarale su u mom biću putem vjere dok i zadnji tračak nečistoga i prokletoga nije sagorio u meni. Tada se moj duh ispunio svetom vatrom u kojoj je od moga bića ostao tek ponizan i revan sluga u očima Istine. Nakon što sam dosegao taj stupanj duha, red je došao na potpuno primanje i priznanje među redovima kulta. U ceremoniji ponovnoga rođenja prošao sam kroz svetu vatru Ulrika u velikome hramu i stojeći tako osjetio sam joj se istovjetan, progutan, vatra i ja bili smo jedno. Prožet njome osjetio sam se ispunjen, sretan, vječan... Opčinjen, u potpunom deliriju i pri punom zanosu vjere, srca ispunjenog pogledom Duha, dao sam prisegu svoje odanosti i pred velikim Ar-Ulricom izabrao ime koje će me voditi kroz novi život, želio sam da spoznaja koju sada živim nikada ne mine te se rodio ponovno pod imenom Theodoulos, sluga Božji.
Moje krštenje kao ratnika i svećenika popratio je posljednji, ritualni i simbolički zadatak kojega su svi inicirani bili dužni izvršiti kao konac svojeg naukovanja i ulazak na vječni put. Tada, petnaest ljeta nakon mog misterioznog dolaska dobročinitelju bio sam u potpunosti uveden u put kojim su isključivo muževi kročili, put gvožđa i vatre, hrabrosti i vjere. Osnažen netom minulim događajima spustio sam se iz grada u šumu, zajedno sa užarenim suncem koje se spremalo prepustiti vladavinu hladnim vjetrovima noći. Osluškivao sam tako okolinu neko vrijeme i u jednom trenutku zaskočio velikoga vuka otkrivenog u blizini. Okršaj nije trajao dugo i uskoro sam se našao oči u oči sa tom ponosnom zvijeri, spreman da zaslužim svoj status Ulrikova svećenika...
aAUUUUUUUUUUUUUUUUUuuuuuuuu!
Mnogo toga se dogodilo u zadnjih dva tri tjedna: Probudio sam se gol u šumi tri jutra za redom, bez sijećanja na prošlu večer, kao nakon pijančevanja ili ludih gljiva (od suputnika sam saznao da sam se pretvorio u bijelog vuka, što je još bilo koliko toliko dobro naspram stvari koje sam zamislio u glavi. U te tri večeri mjesec je bio pun, pa sam pomislio da sam postao vukodlak).
Skrenuli smo s ceste prema Bretoniji u Nuln kako bi se opskrbili hranom (čini mi se da je moje čaranje kojim sam se htio zaštititi od kiše pokvarilo svu hranu koju smo do tad imali) i izgubili čitavu povorku plaćenika koji su zahtjevali veće plaće. U Nulnu sam s Caelom i Lukijem imao kratak izlet u kriminalno podzemlje - ukrali smo nekakvu krunu i mač iz gradskog muzeja koji je imao čak i nekakvu upozoravajuću magiju, koju sam primjetio, pa su Luki i Cael uspješno obavili posao. Za krunu smo dobili dobre pare, a nakon toga smo dali petama vjetra van grada i vratili se putu prema Bretoniji. Nakon tjedan dana doputovali smo u Avandorov rodni kraj, a putem nam se pridružio ludi Ulrikov vjernik. Po dolasku u Avandorovo mjesto obavijestili smo njegovu obitelj o njegovoj smrti i vratili njegov mač. Grof, Avandorov otac, nam je ponudio da ostanemo koji dan što smo odma prihvatili. Seljani su sutradan grofa obavijestili o napadu nekakvog plamenog stvorenja, a on je nas zamolio da to istražimo. Krenuli smo prema brdu iz čijeg smijera je stvor došao. Tamo naišli na spilju i u njoj nekakvog trola od žara. Nakon bitke u kojoj je Setsuna umalo završio živ spaljen primjetili smo nekakve natpise na spilji. Spilja se počela neprirodno vrtjeti i ja sam osjetio magiju kako preplavljuje sve. Stvorili smo se u nekakvoj drugoj spilji s istim natpisima, ali u ovoj je bio nekakav leš. Kada smo izašli iz spilje našli smo se na nekakvoj litici i nije baš izgledalo kao da se možemo spustiti. Netko je prolazio podnožjem, pa nam je pomogao da se spustimo. Bio je to dečko naših godina, koji nam je odma ponudio prijevoz do grada i smještaj, i uz to posao. Stvari su se opet prebrzo događale. Sve mi se činilo sumnjivo i krivo, unaprijed smišljeno, ali nisam se uzbuđivao previše, vjerojatno jer me je više od toga brinulo kako sići dolje. Nitko se nije previše uzbuđivao oko situacije, već mo se navikli na čudno. Slično je bilo i s mojim čaranjem, kao i s pretvaranjem u vuka – lakše je bilo praviti se kako je sve u najboljem redu. Nikako nisam mogao odrediti smijer kojim bi krenuo kada bi htio ići kući i to me brinulo. Sada sam stvarno bio izgubljen i daleko od kuće, jako daleko. Dečko nas je doveo do grada u koji smo ušli dizalima jer je bio na nekakvoj visoravni. Sve je djelovalo nekako nepristupačno. Dečko nas je ugostio u svojoj kući. Upoznao nas je sa svojim starateljem, vilenjačkim kovačem, koji je priredio lijepu predstavu za nas – kovao je magijom. Smjestili smo se u jedu zajedničku sobu koja se sudeći po prašini koje je bilo posvuda nije koristila neko vrijeme. Tu je došlo do tuče, Setsuna je podivljao, ali brzo se sve zaboravilo (ili se tako bar činilo) jer svačji je razum bio načet i to smo znali, samo očito nismo znali koliko. Sutradan nam je domaćin za doručkom ispričao tužnu priču o svojoj obitelji. Njegovi su bili plemići, ali majka mu je bilo optužena za vještičarenje i osuđena na spaljivanje na lomači. Njegov otac ju je mačem i prolivanjem krvi pokušao spasiti, ali su ga nadjačali. Njega je spasio njihov podanik, vilenjački kovač. Iako je ostao bez titule i ostao razbaštinjen ostala mu je ova kuća. Poslje doručka nas je odveo u obilazak grada. To mi se nije svidjelo, previše sam riskirao na otvorenom, ovo je bio veliki grad s gildom čarobnjaka, netko me je lako mogao primjetiti i prijaviti vlastima ili još gore nekakvim vjerskim fanaticima. Htio sam što prije otići odavde, na taj posao o kojem nisam puno znao, valjda smo trebali doći do nekakve relikvije u nekim ruševinama. Domaćin nam je pričao o tome, ali niti sam upamtio što, niti sam ga previše slušao. Nakon što smo obišli radnju za pištolje i crni prah i Shallyain hram, gdje je Setsuna očito zatražio pomoć njihovih svećenika, jer je izašao bez opekotina (u zadnje vrijeme je postao poprilično nepovjerljiv, pogotovo u mene - nije mi dao da se pobrinem zanjegove rane, ali ga ne krivim zbog toga, ipak sam se pretvorio u bijelog vuka) uputili smo se u Ulrikov hram. Tamo je gorio veliki plamen. Odma me je privukao. Išao sam prema njemu, uopće nije bio topal. Osjećao sam svježinu, gotovo hladnoću. Bilo mi je strašno zanimljivo, zaboravio sam oprez i približio sam mu se preblizu. Gurnuo sam ruku u plamn i nije izgorjela, nisam se ni opekao. Potom sam osjetio kako me netko gura u plamen (to je bio Teo) i postao sam vuk. Stajao sam na sve četiri noge usred plamena. Kip vučje glave s druge strane plamena je progovorio i obratio mi se. Rekao je kako sam ja nekakav odabranik i neodređeno mi je spomenuo nekakve dužnosti. Uspio sam se pretvoriti natrag u čovjeka. Ponovno se sve počelo brzo događati, u hramu se skupila gomila ljudi, svećenici su se okupili oko mene. Stajao sam gol i jedan me je svečenik čvrsto, do bola stisnuo za rame i držao okupljenima govor o poslanju Ulrika i ponovnom jačanju njegove crkve i vjernika. Odveo me je u sakristiju, dao mi robu i objasnio neke stvari. Ništa mi se od toga nije sviđalo, sada me je vidjelo previše ljudi, a svećenik mi je priprijetio da će me predati sigmaritima (koji bi me spalili istog časa) ako odbijem surađivati sa Ulrikovom crkvom, pa nisam imao nekog izbora. Dogovor je bio da obavim ritual ulaska u Ulrikov red, da se pojavim na ceremoniji inicijacije, da me ljudi vide, i da se ubuduće pojavim na svetkovinama Ulrika. Kako bi pristupio redu trebao sam ubiti vuka golim rukama. To se valjda jedino meni činilo nemogućim, ali kako fanatike uvjerit da nisu u pravu? Ostavili su me u šumi. Uspio sam se pretvoriti u vuka. Sijećanja na one prve tri noći koje sam proveo kao vuk su se vraćala u bljeskovima. Osjećao sam se odlično, moćno. Bio sam životinja, ali to se nije previše razlikovalo od bjenja čovjekom, samo je bilo jednostavnije i iskrenije, slobodnije. Htio sam loviti i uloviti, trgati kožu i meso, imati mjesto koje će biti moje, imati potomke, trčati šumom i zavijati, i sve je to bilo sasvim moguće, na dohvatu ruke, odnosno cape u mom slučaju.
aAAUUUUUUUUUUU!
Gotovo sam zaboravio na sve što se prije dešavalo, ali onda sam shvatio koji je moj zadatak. Naišao sam na čopor i vođa se odma izdvojio.
Borili smo se. Bili smo izjednačeni, on je bio zvjer dulje nego ja, oduvjek, a ja sam imao sreće. Predao se, ponizio se pred mnom i to bi bilo u redu da ga nisam morao ubiti. Bio je slab i trebao je umrijeti, ali nije trebao umrijeti zbog nekakvih svećenika i njihovih želja, iskrivljenih vrijednosti i pohlepe. Oklijevao sam, nisam više bio životinja, bilo mi je žao i bio sam ogorčen. Pribrao sam se i i zagrizao ga za vrat, osjetio sam toplo meso i gotovo vrelu krv kako mi se prelijeva iz usta i curi niz krzno. Osjetio sam kako sam poremetio red čopora, obezglavio sam ga. Umjesto da sam preuzeo vodstvo nad čoporom ja sam otjerao ostale vukove od sebe i odvukao tijelo jer je za ulaz u red bila potrebna i koža ubijenog vuka. U hramu je pred vjernicima obavljena ceremonija i održani su kojekakvi govori koji su mi se činili neiskrenim. Ja sam samo radio što se tražilo od mene. Osjećao sam se nemoćnim - iz daljine su mi sudbinu tkale neke više sile, a odavde su sa mnom upravljali vjerski moćnici. Cijelo Ulrikovo štovanje mi se nije nimalo sviđalo. Ulrik je zahtjevao snagu i izravnost, a meni je falilo i jednog i drugog, više sam volio bit u sjenama. Ulriku, ili njegovim vjernicima, su se gadili slabi i nemoćni, pogotovo siromasi, prosjaci, i zbog toga su se ti on i njegovi vjernici gadili meni. Činilo mi se da su svi oni zavedeni, da krivo misle, ali sam počeo shvaćati da u snazi nema ničeg lošeg, da ona sama po sebi ne čini nekoga sebičnim i oholim, da ljudi samo postanu takvi kad se opiju njome. Shvatio sam da sam ja taj koji je krivo mislio i krivo činio, išao sam protiv svih i svega i nisam ništa uspjevao, a onda sam se počeo prepuštat struji. Sada sam dobio moć bez da sam ju tražio, postigao ili zaslužio. Ne želim ići ni protiv toga, niti se tome prepustiti. Uzet ću to što mi je sad pruženo i bit ću jak, neću dati da se bogovi i smrtnici igraju sa mnom, da od mene čine nešto što nisam i ne želim biti. Sam ću nožem prepraviti liniju sudbine na mojem dlanu.
utorak, 12.10.2010.
Dimmur Theodoulos, pt.2
Spoznaja da ista krv koja kola u meni, biva prolivena i spaljena u sviju osim u moga mlađeg brata sjekla mi je srce ranjeno gubitkom svega uslijed tog masakra. Gledao sam život koji sam poznavao kako nestaje i kako u budućnost uplovljavam kroz more straha... No, nisam dopustio da klonem duhom. Ubrzo smo se našli usred grozote pustoši, neukroćenoga i uvelike mrtvoga Wastelanda. Odveli su nas, krnji i u korijenu sasječen pomladak nekad slavne sjevernjačke havarije u zemlju koja nam se činila poput samoga pakla. Nenaviknuti na uvjete stvorene vremenom i pod krvničkom stegom novih gospodara kopnili smo, jedan po jedan...
Duž žege ljeta, paklenijeg od ijednog dotad viđenog mojim svježim očima, kojoj sam prisustvovao u pustari koja nam je postala domom držao sam iskru vjere upaljenu što sam duže mogao, čekajući pravi trenutak da pobjegnem iz tog kaveza omeđenog smrću dokle pogled seže. Nakon nekog vremena par njihovih grupa ili plemena krenulo je južnije do močvarnoga područja kojeg su nazivali prokletim. Pitam se zašto...
Svakodnevnica Bjarturova i moja sastojala se većinom u obrađivanju tla te u kasnijim satima izvršavanju nekih sitnih poslova za hulje koji su po njihovoj ljestvici hijerarhije zauzimali viši položaj. Dani su prolazili jednolično i sporo dok sam sve svoje misli usmjeravao ka slobodi. Svo to vrijeme promatrao sam, promatrao raspored njihovih poslova, odlaske, odmore... Jednoga dana ugledao sam priliku koju sam toliko čekao. Većina ih je otišla prema sjeveru u nove pljačkaške pohode, a mi smo ostali taj dan bez posla. Bjesomučno sam pokušavao nagovoriti Bjartura da mi se pridruži u bjegu, ali njegov strah i već usađeno razmišljanje roba nadvladali su osjećaj muke i potlačenosti. Kada sam vidio tu novonastalu životinjsku, krotku ćud u njegovim očima, smračilo mi se i odlučio sam više ne gubiti ni trenutka, u mojoj glavi postojale su samo dvije mogućnosti, sloboda ili smrt. Pobjegao sam do ruba močvare gdje se nalazi veliki zaljev koji izlazi u More Kaosa.
Krenuo sam uz tok rijeke Reik i nedugo nakon početka putovanja našao sam suhih usana i praznoga želuca kojega sam morao umiriti krađom na sajmu prvog sela na kojega sam naišao. Nastavio sam dalje, no dani su odmicali, a opet se javio isti problem, s time da ovoga puta na vidiku nije bilo ničega što bi mi povratilo snagu. Lutao sam šumom izmoren, gladan i ranjavan staklom kajanja i nevjerice svakom novom stopom. U jednom trenutku nazreo se kraj šumi i stajao sam pred opet pred velikom čistinom bez igdje ičega… Nisam odmakao daleko, a tijelo me počelo izdavati, počelo mi se mračiti, a prije nego li sam u potpunosti izgubio svijest ugledao sam pred sobom veliko prikazanje zvijeri nalik na bijelog vuka koja mi se približavala, htio sam pobjeći ali vid mi bješe presječen i kao beživotna lutka pao sam u tminu besvijesti…
ponedjeljak, 11.10.2010.
Dimmur Theodoulos, pt.1
Rođen sam na obalama pustog i u očima bogova zaboravljenog otoka na jugu zemlje Skaelingsa u Norsci, zvanom Ulfsland, te kako samo ime govori ta zemlja više potpada pod vladavinu vukova i ostalih zvijeri nego li ljudi. Rođen sam pod ovim imenom u tome domu, isto kako ću godinama kasnije u drugome biti rođen s drugim.
U jednom od dvaju sela što su držala otok podalje od pera smrti, preko svojih roditelja došao sam u život. Žitelji otoka nazivali su se Ulflinzima, tj. onima koji su od vukova. Svoje prvo, rođeno ime dugujem spletu okolnosti koje su povezane s rođenjem moga brata i mene. Moja majka prvo je rodila mene, ranih jutarnjih sati, tik prije no što je veliko sunce obasjalo divlje more oko nas, a zatim moga brata koji se rodio s izlaskom sunca. Tako je meni dato ime Dimmur što znači mračan, a njemu Bjartur, svijetao. Kako li su samo pogriješili dodjelivši nam ta imena... Imao sam još jednoga brata i dvije sestre, po rođenju starijih od mene.
Od svoga djetinjstva ne sjećam se mnogo, no ono što znam i čega se sjećam, urezano mi je u samu srž svijesti i to zaboraviti neću do posljednjega daha, sve dok lavež moga srca zauvijek ne utiša crno krilo smrti...
Osmoga ljeta mog ozeblog života otok su napali razbojnici pristigli iz smjera Carstva, brutalno izvršivši poptuni pokolj svih muškaraca sposobnih za boj, uključujući moga oca te starijeg brata. Iako nikako opremljeni, malobrojni muževi Ulfslanda borili su se s plamtećim žarom u srcima i s punim pravom zadržavši svoje ime jedan po jedan preselili su u sjećanja. Ženama su ukrali čast i zatrli im duh svojim prokletim činom pohotnim. Majku i sestre odveli su svojim muškarcima, a zadnje što sam čuo od njih bili su bolni krici što su parali tihi noćni zrak na moru. Odvojili su nas od njih i kasnije sam čuo da su ubijene nakon što više nisu bile sposobne služiti njihove prljave potrebe... Bjartur i ja, uz još par dječaka bili smo pošteđeni te odvedeni kao roblje.
Posljednji pogled na moj davni dom bio je zamagljen suzama dok smo bili nošeni valovima, miljama od njega. Gledao sam kako kuće i trud mojih otaca izgaraju do temelja i nestaju u mraku dima i daljine. Gledao sam tu vatru i tada se po prvi put u meni upalilo nešto divlje, neka čudna fascinacija plamenom, fascinacija koja će u kasnijim mojim godinama prijeći u nešto što će me prožimati u toj mjeri da će sačinjavati dio moga bića, nešto što je okolina prozvala ludilom i neprirodnim, a što sam ja vidio kao instrument smrti vođen rukom svetosti...
srijeda, 06.10.2010.
cael 7
Tiho smo se suljali kroz sumu kako bismo iznenadili neprijatelja.
Uploaded with ImageShack.us
Sara i ja smo predvodili nasu grupu i uskoro naisli na gobline i orkove.Napeo sam strijelu tiho i odapeo je u glavu jednom od goblina.
Uploaded with ImageShack.us
Hahaha kako je samo pao na tlo. Sedam ostalih placenika iz nase grupe je napelo samostrijele i odalpelo jedan val boltova prije nego su se sjurili na neprijatelja. Setsuna se derao nekakva formacija i davao nekakve cudne naredbe koje mi nisu imale smisla pa sam ga po obicaju ignorirao i klao neprijatelja sto sam bolje mogao i stigao. Primjetio sam da zacudo orkovi imaju nadasve razlicite oklope na glavi.
Uploaded with ImageShack.us
Tko bi rekao da su sposobni za iakakvu kreativnost i uopce kovanje 2 razlicite stvari. Avandor je bio totalno opcinjen uletio je u borbu hrabro, ali glupo i nista sto sam se ja derao nije doprijelo do njega. Uskoro je bio opkoljen sa 4-5 orkova i cinilo mi se da ce pokleknhut pred njihovim napadima. Ali zacudo on je odoljevao njihovim napadima ia dapace ih sjekao jednog po jednog. Ja sam mu malo pomogao sa svojim strijeleama. Ambroz i luky su po obicaju stali iza nekog drveta sa stitovima i 'pokrivali' ostale od eventualnih napada. Setsuna je u zadnji cas uletio u borbu kod avandora i sasjekao ostale orkove. Luky i ambropz su takoder se pridruzili borbi kada su orkovi dotrcali do njih i poceli ih napadati. Cak su i uspjeli sasjec par na moje cudenje. Poceo sam uvjeravati druzinu da se vratimo do glavnog kampa i zalijecimo rane posto je avandor bio ozbiljno ranjen, a ni ostali nisu prosli bez ogrebotine. Avandor je bio vrlo tvrdoglav i nije se htio vratiti a setsuna je takoder navaljivao da kreenmo dalje. Pitao sam ga gdje dalje u smrt?? Budala arapska ponekad samo srlja ko muha bez glave u borbu. Jednog dana ce ga to kostati zivota. Na kraju sam ih uspio jedva nagovoriti da se vratimo i da nece druge druzine dalje doc jer nemaju saru da nas vodi ravno do neprijatelja.
